Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Lopovluk i nemoral s HDZ-ovim potpisom

(Foto: Wikipedia)

Dobro, na stranu sada to je li Jurica Lovrinčević, bivši posebni savjetnik bivšeg nesposobnog ministra gospodarstva Davora Filipovića i luzera zagrebačkih gradonačelničkih izbora, navodno pokušajem reketa „pola-pola“ Mreže TV pokušao i u tom mediju uljepšavati sliku svoga Doriana Graya, a tima i ZNA SE političke opcije čiji formalno nije član. To DORH-ov posao, koji istražuje taj kriminalni skandal i valjda će nešto optužujuće i naći. Nego, smjena već 30. ministra HDZ-Plenkovićeve vlade, Davora Filipovića, u samo sedam godina Andreja Plenkovića kao predsjednika i vlade RH i „europejskoga“ tzv. light HDZ-a učvršćuje dojam kako nešto ozbiljno nije u redu ni s takvim premijerom niti s HDZ-om. Je li, jedinom političkom strankom među 156 aktivnih i 398 registriranih u RH, koja je pravomoćno osuđena za pljačkanje vlastitog naroda i za to platila cca 18 milijuna bivših kuna: kazne i nepripadne koristi izvučene iz niza državnih institucija. Istodobno s javnom eksplozijom afere „pola-pola“ – koja, istini za volju, nije osobito iznenadila ‘rvacko općinstvo, oguglalo već i na puno teže kriminale najvidljivijih političara i njihovih družbâ što se mjere teškim  milijardama javnog novca – televizijske su vijesti donijele scene kako plavi organi reda privode pritvorskim rešetkama ulisičenoga bivšeg načelnika Karlobaga Ivana Tomljenovića-Mimu (HDZ).

Riječ je o predsjedniku HDZ-a Karlobaga „staljinističkih“ manira, koji je 20 godina bio gospodar života i smrti u toj općini, ali i radnih mjesta, strah i trepet žiteljima, mobbingaš par excellence i lik kojega je HDZ-ov gradski vijećnik pokušao automobilom izgurati s ceste… Tomljenovića se osnovano sumnjiči da je trovao cijelo stado od 63 krave na općinskoj farmi u Baškim Oštarijama (nadzorne ga kamere snimile u akciji, sic transit), ali i za palež hostela. Navodno „sve zbog bivše prijateljice“, bio je objavio je Jutarnji list pod nadnaslovom „Kauboj iz Karlobaga“ i naslovom „HDZ-ov šerif trovao životinje, sumnja se da je i zapalio hostel, sve zbog bivše prijateljice!?“ Budući da je Mima uništio oporbu u svojoj sredini – na neskriveno veselje stranačke središnjice – na izborima je bio praktično jedini kandidat za načelnika Karlobaga, pa…

Zamjenik predsjednika pak HDZ-a Zagreba Frano Barbarić, smiješno nekompetentan lik na čelu državnoga energetskog monopolista HEP-a, Plenkovićev zemljak po ocu s otoka Hvara, mjesecima je odolijevao smjeni s dužnosti zbog barem dviju zadnjih katastrofalnih afera/skandala. Javnost je ostala zatečena kada je otkriveno da je Barbarić/HEP javnim novcem kupovao plin na tržištu po 47 eura za MWh, pa ga – kao „višak“!? – prodavao za jedan eurocent privatnicima, najviše moćnomu „hrvatskom šeiku“ Pavlu Vujnovcu, vlasniku Prvog plinarskog društva (PPD), koji su ga po državno maksimiranoj cijeni tržili potrošačima. Drugi je Barbarićev grijeh bila bespravna gradnja na zaštićenom pomorskom dobru vile s bazenom na Hvaru, kojoj je HEP u sprezi s lokalnom upravom doveo i električnu struju i pristupnu cestu. To, kao ni milijuni javnog novca strpani u privatne džepove, premijeru Plenkoviću mjesecima na presicama „nije tema“, dok se, eto, novinarskim ustrajanjem na tzv. jednakosti svih ljudi u zemlji bez obzira na stranačku (ne)pripadnost, Barbarićev ćup napokon nije razbio o predizbornu stijenu. Građevinu je morao srušiti sâm i platiti 30.000 eura kazne, pa…

Policija je lani u srpnju, po dojavi građana, uhvatila na djelu istaknutoga karlovačkog člana HDZ-a Stjepana Turkovića (64) i sina mu Miju (31) u pokušaju krađe željezne armature na gradilištu obilaznice prigradskog naselja Turnja. SDP-ova je saborska zastupnica Mirela Ahmetović tada na FB-u komentirala slučaj: „HDZ-ovci su počeli krasti i željezo! Apeliram na građane da dobro zaključavaju vrata svojih domova“. Kad su mediji raspalili drugi dan HDZ-ovu sramotu na sva zvona, Turković je smjesta tražio ispisnicu iz stranke eda se ne bi dodatno sramotio isključenjem. U povodu objavljivanja te vijesti, portal Index.hr je proveo anketu među svojim čitateljima: „Podržavate li Andreja Plenkovića: da ili ne?“ Ishod jamačno nije nikoga iznenadio: ne podržava ga 82 posto ispitanika. Taj se postotak otprilike podudara s visokim postocima, kojima građani svaki mjesec u rejtinškom istraživanju agencije Promocije plus za RTL (CRO Demoskop) ocjenjuju premijera kao najnegativnijeg političara u RH (poslije SDSS-ovog Milorada Pupovca koji ga drži na vlasti), vladu i tzv. Visoki dom mizernom dvojkom te smatraju da „vlada vodi zemlju u pogrešnom smjeru“. Pametnom dosta?

„Plenković je najveća prijetnja javnom novcu“, ustvrdila je SDP-ova saborska zastupnica Mirela Ahmetović. „HDZ i korupcija dvije su strane iste medalje. Zadovoljeni su svi kriteriji koji govore da je afera Mreža TV mafijaški obračun. Nije normalno da svaki dan imamo novu aferu. Truju krave, kradu željezo, 50 ili 50.000 eura, njima je svejedno! Zato moraju otići čim prije, a najkasnije na izborima. Plenković postavlja nesposobne oko sebe ne bi li ispao veliki spasitelj Hrvatske.“

Na društvenim mrežama, u komentarima pojedinih novinskih izvještaja o kriminalnim i inim skandaloznim događajima s HDZ-ovim potpisom, ljudi si daju oduška. To je javno raspoloženje pak u izravnoj opreci s izbornim ishodima: HDZ postiže solidnu biračku trećinu među onih nešto više od 50 posto ljudi što izlaze na birališta. Izvjesni Branko Kolar piše da HDZ „nije prijetnja samo javnom novcu, oni su prijetnja etici, moralu, kulturi, jer smo se uz njih srozali u svakom pogledu. Taj pad ide dalje i sve je sličniji slobodnom padu. Padamo sve brže, naravno pada većina, a onih 200 familija (Tuđmanov sramotan odabir 1990-ih godina hrvatskih obitelji koje će biti temelj razvoja/blagostanja RH, op. a.), danas proširenih na zločinačku kliku, kojih ima na desetke tisuća, raste materijalno, ali je na samom dnu po moralu, kulturi, etici…“

Jagoda Gradac: „A birači šute. Ne znam dokle će podnositi taj lopovluk. Vrijeme je za reći: dosta! Pridružite se Sanaderu, nadmašili ste ga“. Ni Igor Ahmetović nije blaži: „Kada ih zamijenite, odmah treba pokrenuti  kaznenu odgovornost dok ne pobjegnu u inozemstvo“. Dobro, lako za inozemstvo, i Ivo se Sanader razbježao po inozemstvu dok se domaće općinstvo čudom čudilo što mi bî, ni ne sanjajući zašto se baš naprasno ostavio vlasti – a među europskim je političarima mažen i pažen više no što će Andrej Plenković ikad biti – pa samovlasno oktroirao najodaniju suradnicu Jadranku Kosor za šeficu i HDZ-a i vlade, pa je ipak dolijao. I  eto ga osramoćenog preko glave kako broji dane iza reštaka, a svi teški procesi protiv njega još nisu ni završeni. Nego, problem je u tomu što se koruptivni kriminal toliko unervaturio u hrvatskom društvu, od politike do pravosuđa, da je teško vjerovati da je ijedna vlast sposobna počupati ga do kapilarne razine i – vratiti pokradeno.

Svojedobno je popularan/dobroćudni dvomandatni predsjednik države Stjepan Mesić, znajući za kriminalni rusvaj što će ga naslijediti od HDZ-ovih prethodnika, bio predizborno obećavao da će vratiti u Hrvatsku svih procijenjeno cca 300 milijardâ DEM, pokradenih za Domovinskog rata i poraća ratnim profitersvom i tzv. pretvorbom bivšega društvenog u privatno vlasništvo te skrivenih po kojekakvim tzv. poreznim oazama u zemljama egzotičnih imena. Naravno da je Mesić pregrizao jezik, očito nije ni pokušao vratiti narodu makar promil opljačkanog bogatstva, jer je, imajući s vrha vlasti uvid u pravo stanje stvari, shvatio da je o to Sizifov posao. Regimenta najvećim dijelom HDZ-ovih „domoljubnih“ dugoprstića toliko je brojna i tako čvrsto drži u svojim rukama uzde pravde da je teza o vladinoj tzv. nultoj toleranciji na korupciju smiješna doskočica za djecu koja nemaju pojma što korupcija jest.

Istina, korupcija nije ni hrvatski niti HDZ-ov izum, ali buljuk „domoljuba“ s HDZ-ovim stranačkim iskaznicama što su obnašali vlast tih preokretnih 1990-ih godina je svjetlosnom brzinom pokupio koruptivno sjeme s njive kapitalističkoga tzv. trulog Zapada i marljivo ga (po)sadio na domaćem tlu. Prinosi su zapanjujući. Recimo, na pepeloposipavačkoj presici nakon smjene s dužnosti, bivši je ministar gospodarstva Davor Filipović kazao da ne vjeruje kako je njegov posebni savjetnik Jurica Lovrinčević tražio za sebe 50 posto od vrijednosti oglašavanja državnih institucija na Mreži TV, jer je „vrlo bogat čovjek i ne treba mu takav novac na taj način“. Vrlo su bogati skoro svi HDZ-ovi – i smijenjeni i aktualni – ministri, pa državni tajnici, šefovi upravnih i nadzornih odbora javnih poduzeća, ravnatelji državnih agencija, veleposlanici, konzuli, likovi-sponzori, neke obitelji za koje je prije rata bio problem redovno plaćati režije… Čak i crkveni prelati od kojih se nekima spominju vrtoglave svote u Vatikanskoj banci, raskoš, ludi automobili, motocikli… E sad, je li, „prostoseljačko“ je pitanje nekoga tko je pao s Marsa: otkud svim tim ljudima toliko bogatstvo u tako kratko vrijeme od siromaštva ili građanskog prosjeka?

I nitko ne pita za porijeklo imovine!? Formalno to nije zabranjeno, ali u hrvatskom divljezapadnom državno-pravnom sustavu to je „izdajničko“ pitanje, a „zvuždači“ se pak provedu kao bosi po trnju, stradaju im čak i cijele obitelji. Vidi sudbinu bankarice Ankice Lepej koja je svojedobno bila izvijestila medije o stotinama tisuća strane valute koju je njezina imenjakinja u kešu polagala na privatni račun supruga Franje Tuđmana, tada tzv. prvog predsjednika RH. U usporedbi s takvom „domoljubnom“ vrstom bogaćenja, sa ZNA SE stranačkom iskaznicom, simpatizerskom ili donatorskom potporom, jedan bi se Bernard Arnault, Elon Musk, Bill Gates, Gautam Adani, Warren Buffett, Jeff Bezos, Larry Ellison, Mukesh Ambani, Steve Ballmer ili Larry Page od stida pokrili ušima po glavi. U Lijepoj Našoj je tzv. prvi hrvatski predsjednik – i sam nevjerojatno bogat u vrlo kratko vrijeme u do danas nerazjašnjenim okolnostima kada je donatorski ratni novac padao poput monsunske kiše – odredio obogatiti 150-200 hrvatskih obitelji na način koji bez lopovluka nije moguć.

Smiješno nesposoban ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić-Radman nije jedini „zaboravan“ ili „neuk“ HDZ-ov ministar, kojega Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa simbolično kažnjava ili samo „no-no!“ priprijeti prstom zato što je izostavio iz imovinske kartice obično najvedniji dio pokretne ili nepokrerne imovine. Zašto imovinu, je li, skriva od javnosti, ako je stečena pošteno/zakonito? Protiv toga nitko nema ništa, ali tko nešto skriva – sumnjiv je do srži. U Grlić-Radmanovu slučaju ne bi smjelo biti sumnjivim „zaboravljenih“ u imovinskoj kartici dva milijuna eura dividende iz kafilerijskog obiteljskog suvlasništva u Agroproteinki, ali u javnosti jest neugodno odjeknulo da se zajedno s užom obitelji enormno bogati spaljivanjem desetaka tisuća slavonskih pod izlikom suzbijanja afričke svinjske kuge i da je to bogaćenje HDZ „ozakonio“ više milijunskom stavkom u rebalansu državnog proračuna za 2024. godinu. Bi li tako profitirao i netko izvan HDZ-ovoga političkog plemena? Ma dajte najte!

„HDZ ne zna za glagol nakrasti se, jer im nikad nije dosta“, kazala je saborska zastupnica tzv. zeleno-lijeve koalicije Sandra Benčić, a šef SDP-a Peđa Grbin je na stranačkoj izvještajno-tematskoj konferenciji Karlovačke županije naglasio da se „borba za dostojanstvo odnosi na borbu za bolji žibotni standard svih građana, ali i na borbu za državu koja služi građanima“. Svima, a ne samo – njima. „Ljudsko dostojanstvo znači primjerene mirovine i plaće od kojih građani mogu dostojanstveno živjeti te da pripadnici vladajuće stranke ne kradu, bez obzira na to krade li se milijarda kuna u Ini ili željezo s gradilišta“, rekao je Grbin. „Dostojanstvo znači nemati ministricu (Gabrijal Žalac, op. a.), koja je spremna posegnuti u državnu blagajnu i potrošiti 24.000 kuna za rođendansku zabavu. Kada policija privodi običnoga građanina, to čini stavljajući mu lisičine na ruke. Ako si HDZ-ov ministar, zovu te i pristojno, mole bi li se pojavio na ispitivanje. Trude se da nitko ne sazna kako je protiv tog ministra podnesena prijava.“ Na tzv. običnomu/malom građaninu se pak okrutno trenira i policijska i pravosudna strogoća. Iks je primjera.

Ili, bivši i nedavno smijenjeni – također neviđeno nesposoban kao i veći dio kolega/ica u vladi, krivac za stambene malverzacije, etc. – ministar obrane Mario Banožić zaputi se u maglovito jutro svojim oklopljenim terencem u lov, nedopustivim pretjecanjem kamiona izravno ubije na licu mjesta 42-godišnjeg vozača kombija iz suprotnog smjera, a policija ga ne ispituje ni u bolnici niti par dana po izlasku na „kućnu njegu“. A lik bez imalo srama sjedi s društvom u kafiću da bi se ubrzo saznalo kako se taj tragičan slučaj kvalificira u, napokon, prijavi prometne nesreće ne samo najblaže, „prekršajno“ (od jedne do tri godine zatvora, ne strože, kako i zaslužuje: od jedne do osam godina iza rešetaka) nego se problematizira stanje alkohola u Banožićvoj krvi u vrijeme počinjenja prometne nesreće. Da je autorska malenkost ove kolumne ili bilo tko od tzv. običnih/malih vlasnika vozačke dozvole ubila iz nehata ili vozačke nezrelosti nečijeg 42-godišnjeg supruga i oca malodobne djece, ne bi se šetao po kafićima, a da ga policija i istražna tijela prethodno ne pitaju za zdravlje vozačko, a sudstvo brzinski ne otpremi makar brusiti radijatore u kaznionici Lipovica-Popovača. Gdje, je li, svi kažnjeni na više od šest mjeseci zatvora imaju itekako vremena za razmišljati o tomu što su, zašto i kako zgriješili.

Vrag će znati jesu li uistinu demokratski validni izbori s bar dvotrećinskim odazivom birača učinkovit medikament za iskorijeniti lopovluk i nemoral s HDZ-ovim potpisom. Ili je korupcija znatno otpornija od svake političke (ne)odlučnosti bilo koje druge ponuđene opcije, jer Murta samo vreba taj presudni trenutak kada će, je li, zajahati umjesto Kurte? Pa sve Jovo nanovo?

Marijan Vogrinec

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr

Facebook
E-mail