Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Zašto se Izraelci i Palestinci toliko mrze? Ovako je sve počelo

(Foto: Wikipedia)

SVIJET od 7. listopada prati žestoki rat Izraela i Hamasa, koji je u mjesec i pol dana odnio više od 15.000 života.

U čemu je korijen te žestine, pa i otvorene mržnje? Što je njezin uzrok i što bi ovaj sukob mogao značiti za buduće odnose na tom području? Povjesničar i novinar HRT-a Dario Špelić za Index je detaljno pojasnio povijest izraelsko-arapskih sukoba dotaknuvši se i religijskih pitanja. Popričali smo i o aktualnom sukobu i njegovim implikacijama na cijeli svijet.

Prije mjesec i pol brutalnim napadom Hamasa, u kojem je ubijeno više 1200 Izraelaca, mahom civila. Tom prilikom je iz Izraela odvedeno dvjestotinjak talaca. Oko 1500 terorista tog je dana kopnom, zrakom i morem napalo obližnje civilne zajednice.

Uslijedio je žestok odgovor Izraela. Samo u prvih šest dana rata Izrael je na Gazu bacio isti broj bombi kao tijekom cijelog rata 2014. godine. Radi se o oko 6000 bombi koje su bačene na Gazu između 7. i 12. listopada.

Izraelska “druga faza” nastavila se kopnenom invazijom Izraela s ciljem uništenja Hamasa. Prema podacima ministarstva pod kontrolom Hamasa, ubijeno je preko 15 tisuća ljudi u Pojasu Gaze, od čega više od 5000 djece.

Zbog tolikih stradanja oči svjetske javnosti trenutno su usmjerene prema četverodnevnom primirju, koji se danima najavljivao. Index je razgovor sa Špelićem vodio upravo dan prije najavljenog prekida vatre.

Špelić: To je sukob zbog nekretnine

Špelić pojašnjava da je sukob u Gazi samo dio većeg sukoba.

“Radi se o sukobu, možda je to grubo reći, oko nekretnine. A ta je nekretnina Palestina, koja se nalazi između rijeke Jordan i Sredozemnog mora, odnosno libanonskih brda južno od rijeke Litani pa do Sinaja. Tako se definira Palestina i na nju su pravo polagali Židovi i Arapi.

Problem je najjasnije u tridesetim godinama 20. stoljeća formulirao David Ben Gurion, prvi premijer Države Izrael: ‘Postoji fundamentalni sukob. Mi i oni, mi su Židovi, oni Arapi, želimo istu stvar. Oboje želimo Palestinu.’

Sukob počinje, ako bi ga trebalo točno postaviti u vremenu, krajem 19. stoljeća, kad iz Ruskog Carstva Židovi bježe od pogroma, koji su pokrenuti nakon ubojstva cara Aleksandra II. Pogrom je ruska riječ za uništenje, razaranje. Kad je njegov sin i nasljednik Aleksandar III. krenuo u progon Narodne volje, terorističke organizacije koja je izvela atentat na Aleksandra II., pokrenuo je i val antisemitskih napada. 

Novi je car bio antisemit, a jedna od organizatorica atentata bila je Židovka. U progonu Narodne volje antisemitizam je potaknuo i progon Židova. Došlo je do velikih napada na Židove. Jedan manji broj Židova, ali doista manji, govorimo o nekoliko tisuća, odlazi u Palestinu. Palestina je židovska pradomovina – Kanaan, Obećana zemlja”, pojašnjava naš sugovornik..

“Francuzi su uzvikivali: ‘Ubij Židova'”

Navodi da veći dio Židova iz Ruskog Carstva – dobar dio Poljske tada je bio u Ruskom Carstvu – odlazi u Sjedinjene Američke Države, dok manji dio ide u Palestinu. Dotaknuo se i slučaja Dreyfuss.

“Taj događaj je dodatno pokrenuo priču oko doseljavanja Židova u Palestinu. Satnik Alfred Dreyfuss je optužen za špijunažu, a radi se o jedinom Židovu u stožeru francuske vojske. Optužen je za odavanje vojnih i državnih tajni Nijemcima i osuđen na dugogodišnju robiju, poslan na Vražji otok u Francuskoj Gvajani, ali brzo se saznalo da je optužba namještena, da je špijun bojnik Ferdinand Walsin Esterhazy.

To je pokrenulo val prosvjeda koje je predvodio Emile Zola, autor čuvenog pisma J’accuse (Optužujem), upućenog francuskom predsjedniku i objavljenom u novinama. Ti su prosvjedi izazvali protuprosvjede, koji su bili obojeni mržnjom protiv Židova, tako da su u Francuskoj, zemlji Francuske revolucije, deseci tisuća ljudi na ulicama vikali: ‘Ubijte Židove.’

To je vidio Theodor Herzl, koji je bio pariški dopisnik austrijskih novina Neue Freie Presse. Herzl je Židov, pravnik, novinar, pisac. On shvaća da ako je tako u Francuskoj, zemlji Francuske revolucije koja je među prvima dala građanska prava Židovima, što možemo očekivati u drugim državama  Europe? U Ruskom Carstvu su pogromi, ali to je očekivao od orijentalne despocije. Ali ako je tako u Francuskoj, onda Židovi nigdje nisu sigurni. 

Herzl rješenje vidi samo u stvaranju židovske nacionalne države. Gdje? Naravno, u Palestini, židovskoj pradomovini. Herzl je tako čovjek koji je stvorio cionistički pokret, židovski nacionalni pokret koji za cilj ima stvaranje židovske nacionalne države u Palestini. Tada počinje veće useljavanje Židova u Palestinu, dobrotvori, bogati Židovi sa Zapada, financiraju kupnju zemlje u Palestini, gdje će se naseliti Židovi iz Europe…”, priča nam Špelić.

Kako podijeliti Palestinu?

Židovi iz Europe dolaze u dio svijeta u kojem, podsjeća Špelić, već žive ljudi, uglavnom Arapi.

“Tamo negdje 1881. godine u Palestini imamo između 13 i 20 tisuća Židova. To su ostaci ostataka nekadašnje velike židovske zajednice. U Palestini još živi skoro pola milijuna Arapa, od kojih je 40-ak tisuća kršćana, ostalo su muslimani. Ne treba prevelika mašta za zaključiti kako je tu začetak sukoba, pogotovo kad se zna da su Židovi došli s idejom osnivanja države.

Ali i Arapi žele svoju državu. Početkom 20. stoljeća nastaje i njihov nacionalni pokret koji također želi državu u Palestini, ali ne samo u Palestini. Došlo je sukoba između dvije skupine koje žele utemeljiti svoj nacionalni dom u Palestini.

Ako uzmete da je Palestina od rijeke Jordan do Sredozemnog mora, onda znamo da će ili jedni imati cijelu Palestinu, što isključuje druge, ili će je podijeliti. Kako će je podijeliti? To je problem. Gaza je dio tog problema”, pojašnjava.

Gaza je prvo bila pod kontrolom Egipta

Ističe kako Gazu u prvom izraelsko-arapskom ratu, koji je počeo 1948., nije zauzela izraelska vojska. Gaza je ostala pod kontrolom egipatske vojske.

“Nakon tog rata Egipat je anektirao Gazu, dok je zapadnu obalu rijeke Jordan anektirao Transjordan, koji je od tog trenutka postao Kraljevina Jordan. Gaza je, dakle, sastavni dio problema, koji počinje sa željom Židova da dobiju državu u Palestini, zbog činjenice da su Arapi također htjeli državu u Palestini i zbog sukoba te dvije zajednice oko toga kakva će ta država biti, gdje će biti njezine granice. 

Danas Izrael postoji, ali nema palestinske države. Ne zna se točno ni gdje bi bile njezine granice. Mi govorimo o Pojasu Gaze i Zapadnoj Obali. Pojas Gaze je dobro definiran.

Zapadna obala nije najbolje definirana, tu je problem židovskog naseljavanja na Zapadnoj obali, sigurnosnih zahtjeva Izraela, kao i želje za korekcijom granica kako bi palestinska država bila održiva. Ali tu sad neću ulaziti u pitanje bi li Pojas Gaze i Zapadna obala trebali biti povezani, to je sasvim drugi par rukava”, govori naš sugovornik.

Okupacija 1967.

Napomenuo je da sve navedeno samo ukratko pojašnjava genezu sukoba i da je bitno reći kako je svaka skraćena verzija sukoba između Izraela i Palestinaca problematična jer se nužno izostavi nešto bitno. Još jednom naglašava je da je riječ, ako bismo podvukli crtu, prije svega o sukobu oko nekretnine, oko zemlje.

Nastavio je o sukobima koji su determinirali trenutno stanje u tom dijelu Bliskog istoka.

“Gaza je definirana tim prvim ratom, to je taj dio Palestine koji nisu uspjele zauzeti izraelske trupe. Gaza je ostala pod kontrolom Egipta, koji ju je držao sve do Šestodnevnog rata 1967. godine, kad je izraelska vojska u jednoj spektakularnoj pobjedi, preventivnom ratu koji je trebao preduhitriti napad arapskih država, pobijedila vojske Egipta, Sirije i Jordana. 

Tada je Izrael okupirao Gazu, poluotok Sinaj, zapadnu obalu rijeke Jordana i Golansku visoravan. Od tog trenutka Gaza je okupirani teritorij sve do 2005. kad je izraelski premijer Ariel Sharon donio odluku o povlačenju iz Gaze, koja se prepušta palestinskoj samoupravi.

Od tada Gaza nije pod okupacijom, ali su njezine granice pod strogim nadzorom Izraela, često pod teškom blokadom. Tako možemo reći da se sukob između 1967. i 2005. vodio na okupiranom teritoriju, gdje ste imali palestinske organizacije predvođene Palestinskom oslobodilačkom organizacijom, koje su se borile protiv okupacije”, kaže. 

Pobjeda Hamasa na izborima

“Od 2005. imate situaciju da nema izraelske vojske, ali se u Pojasu Gaze učvrstio Hamas, militantna organizacija osnovana 1987. godine. Hamas se u Pojasu Gaze dodatno učvrstio pobjedom na izborima za Palestinsko zakonodavno vijeće 2006. godine, kada je porazio Fatah, najjaču organizaciju u Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji.

Nakon izbora dolazi do sukoba Fataha i Hamasa. Hamas osvaja kontrolu nad Gazom, Fatah i PLO zadržavaju kontrolu nad Zapadnom obalom. Od tog trenutka, a to je 2007. godina, imamo ono što imamo danas. 

U Gazi je Hamas, na Zapadnoj obali Palestinska oslobodilačka organizacija. Izrael je napustio Sinaj nakon sporazuma s Egiptom 1979., koji je potpisan u Camp Davidu. To je dosad najveći mirovni sporazum koji je potpisan između neke arapske zemlje i Izraela.

Pod okupacijom su danas zapadna obala rijeke Jordan i Golan, pri čemu je Golan Izrael i anektirao, a Zapadna obala je Sporazumom iz Osla podijeljena u tri zone. Zona A  je pod palestinskom upravom, zona B je miješana zona gdje je Izrael zadržao određene prerogative što se tiče obrane i sigurnosti, dok je zona C, naslonjena na Jordan, u potpunosti kontrolirana od Izraela, to je izraelska sigurnosna zona.

Pritom je Gaza od svih područja najveće žarište, tamo se ukopao Hamas, koji, za razliku od PLO-a, ne priznaje postojanje Države Izrael”, govori.

“Hamas je nastao iz Muslimanskog bratstva”

Pitali smo ga koliko religijska netrpeljivost utječe na ove sukobe.

“Postoje stručnjaci za Srednji istok koji smatraju da je vjerska komponenta dosta bitna. Ako se samo gledaju akteri u sukobu, za to ima argumenata. Hamas jest organizacija koja je zapravo odvjetak Društva muslimanske braće ili Muslimanskog bratstva, koje je osnovano 1928. u Ismailiji u Egiptu, osnivač je Hassan al-Banna.

U tom trenutku je značajan dio opozicije u Egiptu, najjača je bila stranka Wafd, zagovarao ustavnu vladavinu, ustavnu monarhiju, u kojoj će parlament predstavljati volju naroda. Muslimansko bratstvo tvrdilo je da Egiptu nije potreban ustav, da oni imaju Kuran, Kuran je njihov ustav. 

Poanta nije da se poprime zapadne vrijednosti, nego da se vrate starim vrijednostima, a te vrijednosti su Kuran. Muslimansko bratstvo je vjerski i politički pokret kojem je islam temelj djelovanja. 

Hamas je počeo kao vjersko-karitativna organizacija, koja je u radila na islamizaciji Pojasa Gaze, na povratku tradicionalnih islamskih vrijednosti. Nema točenja alkohola, nema zapadnih filmova, žene se moraju posebno odijevati. 

Tek nakon nekoliko godina vjersko-karitativnog djelovanja Hamas je krenuo i politički djelovati, zatim je stvorio vojno krilo nazvano po Izedinu Qassamu, islamskom kleriku kojeg su 1935. ubile britanske vlasti zbog ubojstva policajca. I kad se pogleda njihova povelja iz 1988., koja je donekle izmijenjena 2017., jasno je da je islam ključni pokretač”, rekao je.

“Vjerska komponenta je izražena u Izraelu”

“S druge strane, u Izraelu postoji vjerska komponenta, uvijek je postojala, ali sad je posebno izražena u kabinetu Benjamina Netanyahua, gdje su ljudi koje možete definirati kao vjerske radikale koji smatraju da se Izrael treba prostirati minimalno od obale rijeke Jordan do Sredozemnog mora. 

S te strane možete reći da postoji značajna vjerska komponenta. Određuje li vjera sukob? Ne. Jako je bitna, ali prije svega postoje određene političke silnice koje su bitnije, geostrateške i geopolitičke. Ne bismo pretjerano razgovarali o tom dijelu svijeta da se u susjedstvu ne nalaze vjerojatno najveće zalihe nafte danas na svijetu. 

Kažem, vjera je bitna, ona pokreće jedan dio ljudi, prije svega Hamas, ali ne samo Hamas nego i Palestinski islamski džihad, radikalne organizacije koje se mogu nazvati terorističkim organizacijama. Postoji i dio političkih organizacija u Izraelu koje su određene vjerom, najbolji je primjer Kach, radikalna vjerska politička stranka koja je 1994. zabranjena u Izraelu. 

Netanyahuov ministar za nacionalnu sigurnost Itamar Ben-Gvir, iz stranke Židovska snaga, bio je simpatizer Kacha. Takve vjerske organizacije smatraju da Židovi imaju pravo na cijelo područje Palestine. 

Ali vjera nije dominantna stvar, ona samo komplicira i pojačava problem. Problem je klasičan, jedan od najstarijih povijesnih problema. Spori se oko kontrole teritorija, kuda ide granica i tko je povlači.

Danas je to pitanje palestinske države i što će biti s teritorijima koji su okupirani ili pod nekom vrstom blokade, pitanje je i kako doći do mira kad jedna moćna organizacija Hamas uopće ne priznaje Državu Izrael. Kako možete doći do mira ako jedna od organizacija ne priznaje stranu s kojom bi se trebala dogovoriti o miru?” pita se.

Što je rješenje problema u Gazi?

Kaže da nitko nema odgovor na pitanje kamo vodi ovaj sukob napominjući da u međunarodnim odnosima postoji i načelo da je svako rješenje problema često izvor novog problema.

“Čak i kad riješite problem, vjerojatno je da ćete možda stvoriti podlogu za stvaranje novog problema. Srednji istok gotovo pokazuje da je to pravilo. Tako je Izrael 1982. započeo operaciju Mir za Galileju, cilj je bio odbaciti PLO i sve druge palestinske organizacije s juga Libanona. To je Izrael uspio. Što je dobio? Hezbolah. 

Dakle, mislili ste da ste riješili jedan problem, dobili ste drugi. Što je rješenje problema u Gazi? Gaza je od 1967. područje gdje na ovaj ili onaj način traje sukob. Prvo s izraelskim okupacijskim snagama, a nakon toga sukob Hamasa i Izraela. 

Nije prošlo puno vremena do prvog sukoba nakon što su izraelske trupe 2005. izašle iz Gaze. Do njega je došlo već 2006. kad je Hamas oteo izraelskog vojnika Gilada Shalita. Tada počinje prvi napad izraelske vojske na Gazu s ciljem oslobađanja vojnika, ali od toga nije bilo ništa”, podsjeća Špelić.

“Shalit je razmijenjen za velik broj palestinskih zatočenika iz izraelskih zatvora, a među onima koji su bili razmijenjeni za Shalita je i današnji vođa Hamasa u Gazi Jahja Sinwar, koji je služio doživotnu kaznu u izraelskom zatvoru. Od tada do 2023., kad bih vam samo nabrojao nazive operacije izraelskih obrambenih snaga, vi biste dobili jedan mali pasus u svom članku. Tu su: Ljetne kiše, Vruća zima, Lijevano olovo, Stupovi obrane… 

Hamas je u pravilu izvodio napade na Izrael, uglavnom su bile rakete tipa Qassam, neki put je  pokušao preko granice poslati svoje pripadnike u terorističke napade. Izrael je nakon većih napada znao ući u Gazu, kolokvijalno se ta strategija nazivala ‘košnjom trave’.

Izraelske obrambene snage IDF ušle bi u Gazu, uništile dio Hamasove infrastrukture, a nakon nekog vremena, obično nakon nekoliko tjedana, izašle bi iz Gaze. Takve bi operacije završile primirjem koje bi u pravilu dogovorili ili Egipat ili Katar i sve bi trajalo do sljedećeg velikog  raketiranja Izraela ili sljedećeg sukoba. Ta strategija košnje trave je imala grešku, svatko tko je kosio travu zna što to znači, ona još više naraste”, rekao je.

Napad 7. listopada mijenja sve

Osim što bi se dio Hamasove infrastrukture uništio, kaže, ujedno bi stradali civili, pri čemu se stvara još više otpora kod palestinskog stanovništva.

“Ono što se dogodilo 7. listopada, taj još jedan u niza napada koje je Hamas izveo protiv Izraela je bio toliko silovit, žestok, koljački. On je toliko zaoštrio situaciju da se više ne može na temelju prošlih sukoba Izraela i Hamasa dati odgovor što će se dalje dogoditi. Da je to bio uobičajeni napad, da je Hamas samo ispalio rakete Qassam, pokušao proboj, rekao bih da će se dogoditi nešto slično onome ono što se već događalo od 2006. godine.

Ali ovo, ovaj napad… On je bio toliko žestok da se ne može predvidjeti kamo stvari mogu otići. Već sad su tri divizije IDF-a ušle u Gazu, a možda ulazi i četvrta. To je više od svega što je Izrael slao u Gazu od 2005. godine. 

Je li cilj uništenje Hamasa? Za to morate pretresti cijelu Gazu, izvrnuti sve naopačke, ući u sve tunele i naći rakete koje su tamo sakrivene. Ako je cilj ove operacije uništenje Hamasa, onda je za to potrebna nova okupacija Gaze, privremena ili trajna.

Napad 7. listopada bio je toliko žestok da je teško nešto prognozirati. Tko zna gdje je kraj izraelske reakcije… Posljedice se u krajnjem slučaju vide u razmjeru izraelskog napada. Izrael je već sad zašao u područje u kojem nije bio od 2005. godine, broj poginulih civila bit će možda veći od svih prijašnjih operacija u Gazi. Sad ćemo možda imati primirje, ali to nije završetak rata. To je samo stanka u borbama”, dodaje Špelić.

“Ovo je više od sukoba Izraela i Hamasa”

Ističe još nekoliko važnih aspekata.

“Taj sukob je više od sukoba Izraela i Hamasa, to je šira priča Srednjeg istoka kao jednog od ključnih područja, ako ništa, onda zbog nafte i plina. To je sukob koji se nadovezuje na šire sukobe. Prije svega mislim na to što će se napraviti s Iranom, nuklearnim Iranom. 

Tu je i priča da je Kraljevina Saudijska Arabija s Izraelom radila na međusobnom priznanju. Po mom dubokom uvjerenju jedan od razloga za napad jest želja Hamasa da se to spriječi, da Saudijska Arabija, kao čuvarica svetih mjesta islama Meke i Medine, ne prizna Državu Izrael, koju Hamas ne priznaje i naziva je cionističkom tvorevinom.

To priznanje promijenilo bi Srednji istok jer Izrael i Saudijska Arabija imaju istog neprijatelja – Iran. Drugo, većina država na tom području, Saudijska Arabija, zemlje Arapskog zaljeva, Kuvajt, Bahrein, zatim Jordan, imaju velik zazor prema Hamasu. Ponavljam, riječ je o odvjetku Muslimanskog bratstva koje ne želi samo islamsku obnovu nego i revoluciju.

Nije problem samo to što se vladari ne ponašaju i vladaju prema islamu nego što su i korumpirani i treba ih zbaciti s vlasti. Ta politika, nalik na onu koju je pokrenula islamska revolucija u Iranu 1979., ne odgovara nijednom od režima, od Egipta do Kraljevine Saudijske Arabije”, rekao je Špelić.

Arapske zemlje čekaju

Napominje da bi sve ove zemlje voljele vidjeti Hamas srezan u ovom sukobu, ali pritom paze i na patnju palestinskog naroda u sukobu.

“Ne vidimo žestoku reakciju susjednih arapskih zemalja na upad u Gazu, nema žestoke osude, nema poteza koji govori da je sad dosta. Jedino vidimo da Katar posreduje u ugovaranju primirja, ali tamo i jest centar Hamasa i Katar je vjerojatno najveći financijer Hamasa. Ostali zasad gledaju sa strane.

Već dugo ovo nije samo pitanje sukoba Izraela i Palestine nego i drugih država. U Hladnom ratu važnu su ulogu na Srednjem istoku imali SAD i SSSR, sad prije svega SAD, Kina sve više ulazi u taj sukob. Kina je diplomatski radila na približavanju Saudijske Arabije i Irana. Teško da bi Saudijska Arabija išla u sporazum s Iranom, a da Iran nastavi financirati militantne islamističke organizacije koje bi rado vidjele pad vladara Saudijske Arabije.

Vjerojatno će do završetka rata doći kad dođe do sporazuma koji će se dogovoriti izvan Izraela i Gaze, vjerojatno od ovih arapskih zemalja koje zasad promatraju što se događa u Gazi i uz posredovanje SAD-a”, objasnio je.

“Dolazi do prtljage antisemitizma”

Razgovor smo počeli s antisemitizmom, odnosno pogromom Židova koji su se doselili u Palestinu. Špelić se nadovezao na konstataciju da je antisemitizam nakon ovog sukoba ponovno eksplodirao u Europi.

“Antisemitizam je u Europi prisutan od ranog Srednjeg vijeka, on postoji i dandanas. Antisemitizam bismo mogli trasirati i u Rimsko Carstvo. Ne treba puno da izbije na površinu. Danas nije kao u 1920-im i 1930-im godinama prošlog stoljeća ili kad su Francuzi uz aferu Dreyfus izvikivali da Židove treba ubiti, ali postoji i dodatno je potaknuto situacijom u Gazi.

Uz ovaj sukob imamo ratne operacije u gradu, gradska borba nužno znači stradanje civila. Ne možete voditi gradsku borbu a da civili ne stradaju, a tome doprinosi silina izraelskih operacija u Gazi i činjenica da se Hamas duboko ukopao.

Ta stradanja civila izazivaju žestoke reakcije, a uz njih ide i prtljaga antisemitizma. To nikako ne znači da su svi koji prosvjeduju protiv napada na Gazu antisemiti, ali u tim prosvjedima protiv rata u Gazi i stradanja civila izbije i antisemitizam, na što je upozorio danas vjerojatno najznačajniji filozof Jurgen Habermas”, govori.

“Nitko ne može dovesti u pitanje potrebu da se ograniči broj civilnih žrtava u Gazi, da se traži političko rješenje izraelsko-palestinskog sukoba, da je vrijeme da se riješi palestinski problem stvaranjem palestinske države. To nitko ne može dovoditi u pitanje. To je suvisao zahtjev, ali paralelno s tim se budi ono što je europski kontinent morilo i još uvijek mori, a to je antisemitizam.

Ne mislim da su svi oni koji prosvjeduju antisemiti, ali dio njih smatra da Židovi ne trebaju imati pravo na svoju državu. Ako zagovarate Palestinu od rijeke do mora, onda u njoj nema mjesta za Državu Izrael. Sličnu stvar zagovaraju i vjerski radikali u Izraelu, i oni žele Izrael od rijeke Jordan do Sredozemlja.

Tu, pak, nema mjesta za palestinsku državu. Takvi stavovi potiču ekstremizam. Antisemitizam u Europi nije nešto novo i on pokušava iskoristiti ove prosvjede protiv izraelskih vojnih operacija u Gazi”, zaključio je Špelić.

“Ponekad mislite da nešto znate, za par dana se pokaže da ne znate ništa”

Za kraj je rekao da ima jedan “disclaimer”, odnosno ogradu.

“Uoči napada 7. listopada američki savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan, koji cijeli radni vijek radi s vodećim ljudima američkog vanjskopolitičkog establišmenta, sad je ključni savjetnik predsjedniku Josephu Bidenu, u članku za Foreign Affairs, najugledniji američki časopis o vanjskoj politici, napisao je da desetljećima Srednji istok nije bio mirniji. Članak je imao naslov ‘Izvori američke moći’.

Nije prošlo ni tjedan dana od objave tog članka i Hamas je izveo najkrvaviji napad u povijesti. Sullivanu je posao da zna što se događa na Srednjem istoku, on svaki dan od američke obavještajne zajednice dobiva informacije o onome što se sprema u tom dijelu svijeta. Ali čak ni on nije mogao predvidjeti što slijedi i malo je vremena trebalo proći da se pokaže da je u krivu. Tako i ja sad vodim ovaj razgovor, a sutra ili prekosutra cijeli intervju može biti zastario.

Srednji istok je dio svijeta s vrlo složenim političkim odnosima, svijet u kojemu i vjera igra određenu ulogu, a na to se nadovezuju interesi i drugih zemalja. Recimo da je to jedan od najsilovitijih i najnepredvidljivijih dijelova svijeta.

Britanski obavještajac Mark Allen je razumijevanje politike na Srednjem istoku ovako objasnio: ‘To je poput igranja trodimenzionalnog šaha pod vodom, s time da se sve figure kreću istovremeno.’ Puno puta kad mislite da nešto znate o tom dijelu svijeta u dva-tri dana se pokaže da niste znali baš ništa”, objasnio je za Index povjesničar i novinar Dario Špelić.

(index.hr/Vedran Salvia)

Facebook
E-mail