Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Medijski injektor

Jedan problematičan aspekt radnog nacrta Zakona o medijima – udar na samo novinarstvo, susreće se u bitnome s drugim koji se tiče povlaštenog sufinanciranja komercijalnih medijskih subjekata. Nije kvalificirano ništa od obaveza vlasnika prema svojim radnicima i publici, nego je na stvari faktično subvencioniranje biznisa i poslodavca samog

(Foto: Wikipedia)

Medijsko zakonodavstvo u Hrvatskoj dospjelo je ovih dana otprilike u središnju fazu tzv. reforme pripadajućeg sektora i nove regulative po mjeri vladajuće koalicije na čelu s HDZ-om. Prvi konkretan potez u tom procesu odigran je prije dvije godine usvajanjem redizajniranog Zakona o elektroničkim medijima, a drugi se tiče Zakona o medijima čiji je radni nacrt prošlog tjedna iscurio u javnost.

Navodno će ih jednog dana slijediti ključna medijska strategija, ako nam je vjerovati nadležnoj ministrici Nini Obuljen Koržinek koja taj dokument najavljuje otkako je prije nepunih sedam godina preuzela dužnost. No tome svemu još su prethodila određena inovativna mikrorješenja za upravljanje javnim financijama u medijskom sektoru, premda će i te konkretne solucije biti odbačene ovim novim dokumentom.

Generalnu orijentaciju svejedno lako možemo ustanoviti: vlast je odlučila medije regulirati putem obrnutim od najavljenog i valjda logičnog, takoreći kontraintuitivno. Umjesto da startno postavi nekakve medijsko-političke osnove strategijom iz koje bi proistekao Zakon o medijima i nakon njega specifičniji Zakon o elektroničkim medijima, pa na koncu razni uži akti, krenula je ustvari iz nasuprotnog smjera.

Jednu od posljedica takvog pristupa možemo uočiti u pojedinim detaljima skiciranog Zakona o medijima koji se mjestimično pobija s već postojećim Zakonom o elektroničkim medijima. Da se poslužimo danas veoma popularnom građevinskom metaforikom: podizanje zgrade od krova može donekle poslužiti svrsi, uz kakav potporanj, ali nije zgodno ako stane prokišnjavati i prijetiti skorim urušavanjem.

Tako nekako gradi aktualna ministrica kulture i medija, e da bi u ovoj fazi postigla opću konsternaciju struke i popratnih aktera koji su navodno pozvani da surađuju na izradi Zakona o medijima. Posljednjih dana svjedočimo burnoj izmjeni vatre među nositeljima i pripadnicima dijela komercijalnih portala i, s druge strane, onih iz dnevnih novina.

Uzrok je predviđena raspodjela javnog novca tj. subvencija i potpora kojom Vlada namjerava potonjima usmjeriti znatno više negoli su dosad primali, dok su prvi uvjereni da će im se oduzeti značajna svota od prihoda iz oglašavanja. Sama ta pretpostavka izazvala je bijes najvećih komercijalnih portala, ali ukupnu medijsku politiku i njezine prioritete nikako se ne smije svoditi na pitanje distribucije javnog novca i drugih pogodnosti između različitih tržišnih igrača po ukusu trenutne političke vlasti.

Govoreći primarno na taj način o dotičnoj temi, zanemarujemo najveće probleme medijskog sektora i najšire zainteresirane javnosti, one koje ovdje zadaje upravo tržište. Njih pak jednako perpetuiraju i komercijalni mediji koji odano služe HDZ-u, i oni koji mu se zamjeraju raskrinkavanjem korupcije u redovima njegove vlasti.

Pritom nije sporno uvjerenje da bi država trebala plasirati i direktne i neizravne potpore medijima koji navodno žive samo od prodaje sadržaja i reklamnog prostora, te čiji vlasnici ubiru profit iz ostvarenog viška vrijednosti. Naravno, riječ je o onim subjektima javnog informiranja koji zadovoljavaju bar minimum ustavnih kriterija i javno-medijskog poslanja. No mada oni to neće priznati, njima je pomoć nužna baš zbog iste one tržišne presije s čijim rezonom izvlače vlasničku zaradu i osiguravaju druge unosne poslovne interese, dok im novinari u većini slučajeva podnose glavninu popratnog rizika i tjeskobe.

Hrvatsko tržište, ne tek medijsko, inače je kardinalno maleno i nestabilno, pa svi njegovi protagonisti dobro znaju kako i zašto se moraju utjecati javnim potporama čak i onda kad redovito napadaju državu zbog tobože neumjerenih regulatorskih stremljenja. Čak i dok zagovaraju totalnu slobodu tržišta i apsolutno smanjenje javnih rashoda, oni se bore za državne ustupke, jer bez njih naprosto ne mogu opstati, kamoli rasti, bilo da se radi o krupnijim medijskim gazdama ili najsitnijim građevinskim mešetarima.

Negdje usput, kroz dugi mandat Nine Obuljen Koržinek, međutim, ispustili smo iz vida jednu drugu mogućnost zadovoljavanja javnoinformativnih potreba, temeljito zgaženu i poreknutu, a da nije uspješno nadomještena valjanom alternativom. Naime, prije točno deset godina u Ministarstvu kulture započet je bio program sistematičnog ispomaganja razvoja neprofitnih medija, što neovisnijih o tržištu, uslijed spoznaje da su komercijalni došli do zida otkako im prihod isisava neprincipijelna, ali superiorna Big Tech konkurencija.

Danas više nitko ne priča o neprofitnima; zauzvrat smo silno fokusirani na to koliko treba dati kome od profitnih s obzirom na pojedinačne uloge spram vlasti. Vizura je dodatno zamućena političkom uzurpacijom javne radiotelevizije, najvećeg medija u Hrvatskoj, u okviru šireg podvrgavanja institucija kontroli vladajuće stranke, te se zaista čini kako medijskog ni općeg spasa više nema bez individualnih, poduzetničkih napora.

Ni u ovo vrijeme, za koalicije lijevog centra, neprofitni mediji nisu dobivali više od komercijalnih, kao što su profiteri od njihovih vlasnika pokušavali stvoriti dojam. Primjerice, do ukidanja njihova sufinanciranja popeo se iznos potpora na zavidnih oko pet milijuna kuna od kojih je regularno živjelo par desetaka medija, odjednom nudeći sadržaj kakav tržišni mediji nisu zastupali nikad, a sve vrijeme dobivajući više.

Preciznije kazano, samo u vidu smanjenog PDV-a za one koji su svojim novinarima omogućili izradu redakcijskih statuta zadržavali su približno 140 milijuna kuna. Fond za pluralizam uplaćivao im je 95 posto svojih sredstava, što se do 2015. godine bilo popelo na gotovo 40 milijuna, a onda je ostalo samo to, kad se HDZ vratio na vlast, jer su sasvim ukinute potpore neprofitnima.

Tadašnji novi ministar kulture Zlatko Hasanbegović izjavio je prije nekoliko dana, vidjevši radnu verziju Zakona o medijima, da takvo nešto sektoru nije kanio učiniti ni on. U pravu je, on je samo bio ukinuo financiranje neprofitnima, ali ih nije i teorijski poništio izmještanjem sukoba na relaciju između samih komercijalnih, što doduše ne znači kako to ne bi poduzeo kasnije, da je imao vremena. No imao ga je makar za pokušaj nametanja političkih ograničenja struci, pa to nije izveo, a Nina Obuljen Koržinek očito hoće.

Ili, drukčije formulirano, htjela bi, ako ne bude previše otpora zbog kojeg će morati odbaciti jedan dio svojih ideja, da bi proturila barem one HDZ-u najvažnije. Ministrica je stoga na prve kritike ove skice Zakona o medijima reagirala naglašeno defenzivno, ističući kako lažu oni koji tvrde da je posrijedi išta više od radno postavljene, neobavezne verzije oko koje će se svi dionici sektora demokratski izraspravljati.

Najviše laže valjda Hrvatsko novinarsko društvo, realno jedina relevantna generalno-strukovna medijska organizacija u ovoj zemlji, tvrdeći da su njegovi predstavnici u radnoj skupini za pripremu zakona mučki zaobiđeni. Nije baš sasvim nebitno kakva verzija nacrta zatim dolazi na zajednički stol kao početna točka za raspravu, pa izdvajamo temeljitu marginalizaciju HND-a kroz razne odredbe o (ne)sudjelovanju struke u odlukama o nizu pitanja krucijalnih po sektor i njegovo radništvo, te javnost.

Centralni primjer jest uspostava novog regulatornog ekstratijela, Vijeća stručnjaka za medije, privjeska također novopredviđene Agencije za medije, a koji ima tvoriti privid demokratizacije sektora. No jednog od petero njegovih članova birali bi novinari, odnosno zajednički “sve reprezentativne strukovne udruge”, napisano je, kao da ih imamo više od jedne, dok bi dvoje birali medijski gazde tj. nakladnici, i dvoje svi domaći pravni fakulteti i fakulteti sa studijem novinarstva.

Tom javnoinstitucionalnom organu s aurom stručnosti i ništa manje neutralnosti povjereno je u skici ministarstva sijaset krupnih nadležnosti, sve jedna od druge spornija. Dvije su tu naročito štetne, ponajprije ona kojom rečeni stručnjaci imaju odlučivati o dijelu indirektnih potpora medijima, pri čemu valja napomenuti da bi se novčana sredstva kanalizirala preko četiri različita ulaza, indirektno ili neposredno. Ista bi objektivna i nepotkupljiva stručnost odlučivala o tome koji bi novinari imali pravo baviti se ovim poslom, jer bi ih vijeće licenciralo i upisivalo u registar ili stavljalo van zakona.

Novinarima se prostor slobode umanjuje i prebacivanjem ovlasti za neobjavljivanje članka ili priloga s urednika na vlasnika medija koji povrh svega neće morati ni obrazložiti takvu svoju odluku. Konačno, taj problematični aspekt radnog nacrta Zakona o medijima, udar na samo novinarstvo, susreće se u bitnome s onim koji se tiče povlaštenog sufinanciranja komercijalnih medijskih subjekata.

Nije kvalificirano ništa od obaveza koje moraju ispuniti njihovi vlasnici prema svojim radnicima i publici, nego je na stvari faktično subvencioniranje biznisa i poslodavca samog. Izostala je i bilo kakva projekcija ukupnog iznosa podijeljenih sredstava, možda zato što bi po zamislima kreatora radne skice trebala biti što rastezljivija, prema dnevnim potrebama. No bezuvjetno javno podupiranje nakladnika priziva uspomenu na jedan drugi neslavni eksperiment, obavezu supotpisivanja redakcijskog statuta s novinarima za one medijske vlasnike koji žele koristiti povlaštenu stopu PDV-a.

Nitko potom nije kontrolirao provedbu statuta, niti su za kršenje bile određene sankcije, pa su medijski gazde uživali tu beneficiju neometano, a sad im je omogućeno još i više. Štoviše, djelokrug im je u ovom zakonskom nacrtu proširen, s tim da su birani među njima aktivno sudjelovali u njegovu sastavljanju, koliko nam je poznato iz širih međuredakcijskih kuloara, dok su sami njihovi novinari bili skrajnuti već i zanemarivanjem pozicija krovne im strukovne udruge.

Na nju je pritom nasrnuto i posredno, kursom uperenim mimo njezinih pokušaja da se bolje prakse javnog potpomaganja medija čim prije implementiraju bar ponegdje na lokalnoj razini, a to su redovno primjeri mjesnih uprava koje nisu u rukama HDZ-a. U svakom slučaju, nedefiniranjem obavezujućih ciljeva i učinaka medijske politike u ovom zakonu je zadržan pogubni odnos prema rastućem problemu oglašavanja i s tim vezanih relacija.

Nije tako poznato ni zbog čega bi točno javna poduzeća i ustanove trebali bjesomučnu oglašivačku djelatnost kojom će se u 20-postotnom udjelu napajati povlaštene medijske kuće. Taj detalj, uzgred rečeno, ide u prilog onima koji u novom zakonskom slovu prepoznaju mehanizme za utemeljenje budućeg sustava nalik Fimi Mediji, legendarnom čudovištu za gutanje javnoga reklamnog novca u korist HDZ-a.

Nadalje, jednako je nejasno stajalište ove vlasti o spomenutim Big Tech adresama, uz dilemu odnosi li se onih deset postotaka novog poreza na te kompanije čija je nemjerljiva tržišna gravitacija usisala praktično kompletan globalni oglašivački prihod, a parazitirajući uvelike na klasičnome medijskom sadržaju. Pojedine države EU-a poduzimale su korake zaštite svojih medija od te pošasti, a progresivno je stajalište o tome imala nakratko i RH, do 2016. godine.

HDZ i partneri zatim su pustili Bruxelles da formira europsko-unijski zajednički stav o nužnosti serioznog oporezivanja giganata poput Googlea i Facebooka i sličnih, ali dočekali smo zasad jedino uzmak i pasivnost. Ni u Zagrebu više nema ni tragova sektorske analize te istraživanja razmjera internetskog oglašavanja, najvećeg stjecišta novca kad se radi o medijskom sektoru.

Stotine milijuna eura slijevaju se pod tom stavkom godišnje, uz stalni trend rasta, a o tome nema u radnom tekstu Zakona o medijima ni diskretne naznake; nema čak ni usporedbe ovih i onih izvora tih prihoda po obimu. S takvim manjkovima, i s onim neprihvatljivim viškovima, a generalno s glavinjanjem strukturno-političkim, dakle, ovakav nacrt zakona jednostavno ne smije proći. U protivnome, mi s ove strane možemo slobodno rasformirati strukovno udruženje i zatražiti gotove smjernice o budućem sadržaju našeg proizvoda, važno samo da je uz oglas.

(Novosti/Igor Lasić)

Facebook
E-mail