Trebalo je imati dobar želudac, ali i vjere u vlastite oči, pa u subotu 18. studenoga 2023. gledati kadar u izravnom tv-prijenosu s Memorijalnoga groblja u Vukovaru kako predsjednik RH Zoran Milanović polaže vijenac pred spomenikom ratnim žrtvama Grada heroja, a tek par metara lijevo leprša desetak velikih crnih HOS-ovih zastava s ustaškim pokličem „Za dom spremni“. Nijedne državne zastave među hodočasničkom masom nigdje u blizini. Zbog toga istog „Za dom spremni“ na majici izvjesnog hosovca iza njegovih leđa – kojega je, à propos, nešto kasnije primio u Predsjedničkom uredu, sic transit – Milanović je prosvjedno 1. svibnja 2020. bio napustio svečano obilježavanje 25. obljetnice VRA Bljeska u Okučanima. U Vukovaru mu sada nije smetalo more golemih „Za dom spremni“ zastava, parola, znakovlja…, provokativno nakrcanih u Kolonu sjećanja od čela do repa. Osobito – ciljano provokativno! – nasuprot tv-kamera uza spomenik pred kojim su državna i ina izaslanstva polagala vijence tako da se taj mračan „Za dom spremni“ proustaški kadar nije ni mogao izbjeći, pa je poruka više no jasna.

Kao ni onaj – manje važan, jer  traje žestoki rat do istrebljenja između Domovinskog pokreta i HDZ-a, čega je posljedica i proustašizacija Dana sjećanja na žrtvu Vukovara – gdje premijer i šef „europejskoga“ tzv. light HDZ-a Andrej Plenković stoji u prvom hodočasničkom redu, a ponad glave mu leprša golema crna zastava „Za dom spremni“. Za koju se, je li, koreografiju sasvi točno znâ tko ju je i zašto instalirao, pa s koje god strane tv-oko pokuša uhvatiti Plenkovića, uhvatit će i „Za dom spremni“. Za što su ti koregrafi uistinu spremni, ne želimo znati. Dovoljno je sjetiti se da su dan ranije koreografirali scenu sa stotinjak nabrušenih crnih „domoljuba“, koji su na obali Dunava cijeli dan čekali Plenkovićevoga koalicijskog partnera, saborskog zastupnika SDSS-a Milorada Pupovca sa srpskim političkim izaslanstvom kako bi ih fizički spriječili da bacanjem vijenca u Dunav odaju počast svim vukovarskim žrtvama. Domovinski je pokret gradonačenika Ivana Penave tom, čak i pravno, nedopuštenom demonstracijom sirove fizičke sile, prijetnjom slobodi kretanja i tjelesnom integritetu članova SDSS-ova, slobodnih građana RH, spriječio političke Srbe u RH prvi put nakon Domovinskog rata sudjelovati u kolonama sjećanja na žrtve i Vukovara i Škabrnje.

Smežuran smokvin list

Umjesto da se hrvatsko-srpski odnosi u RH popravljaju i unapređuju, što je obostrano korisno i jedino poželjno u čim učinkovitijem liječenju ratnih trauma, izgradnji međuetničkog povjerenja, a time i demokratski poželjne budućnosti u zajedničkoj domovini, dijelu nezreloga političkog oktogona je osvetnička mržnja pogonsko gorivo za „dokazivanje domoljublja“, Sic transit. Od međuetničkog je rata prošlo debelih četvrt stoljeća, znâ se tko je, kako i zašto pobijedio, za neke još preostale ratne restlove zadužene su specijalizirane institucije koje, je li, „moraju raditi svoj posao“, a narodi ne mogu živjeti u prošlosti. Ni u onoj 1918.-1941., ni u 1941.-1945., ni u 1945.-1991., a bogme ni u 1991.-1995., nego u budućnosti, čije izazove valja svladavati sada, dnevno i složno, kako sutra ne bi bilo – prekasno. A ovo što se vidjelo u Vukovaru, puno manje u Škabrnji, neskrivenim, je li, proustašlukom pod smežuranim smokvinim listom „hrvatskih branitelja koji su bili jedno u ratu i moraju ostati jedno u miru“ (njihovih je i srodnih udruga cca 1300, gotovo svako selo i gradski kvart imaju svoju, politički konkurentsku, sic transit) razjedinjujuće je i braniteljski i polit-ideološki, čini štetu demokratskoj, građanskoj Hrvatskoj ljudskih prava i sloboda. Jednakih za sve žitelje bez obzira na etničku, polit-ideološkuu, vjersku, rodnu i svaku inu pripadnost.

Ovogodišnji Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje – zaslugom ne samo politikantski opsjednutog vukovarskoga gradonačelnika i šefa Domovinskog pokreta Ivana Penave već i nesposobnog za iskreni pijetet i upravljanje zemljom državnog vrha – obilježen je za dom nespremnim ideološkim crnilom koje odašilje zastrašujuću poruku o prošlosti, stanju i budućnosti hrvatskog društva. Ako su hrvatska budućnost HOS-ove crne zastave s ustaškim sloganima i simbolikom ili pak zastave šahovničkog dizajna s bijelim početnim poljem bez krune tzv. pet hrvatskih povijesnih pokrajina ili one tzv. HZ/HR Herceg-Bosne, entiteta proglašena u Haagu udruženim zločinačkim pothvatom, pa osvetnička protusrpska mržnja i prepariranje istine o Domovinskom ratu, onda se toj budućnosti crno piše. Da ih se pita i da mogu odgovoriti, jamačno da najveći broj žrtava –  kojima je to crnilo iz Kolone sjećanja palilo svijeće, polagalo cvijeće, križalo se i sklapalo „bogobojazne“ ruke – ne bi pristao opet poginuti za takvu državu i takvu njezinu budućnost. Pijetet i tisuće poštenih ljudi iz cijele zemlje i inozemstva koji su se došli pokloniti žrtvama Vukovara i Škabrnje nisu zaslužili da ih mračnom politikantskom sramotom zasjeni nečovječna bešćutnost ljudi koji po svaku cijenu žele opstati ili osvojiti vlast. Koji – kameleonski, nemoralno i debelokožna obraza – jučer grme protiv „Za dom spremni“ i svega što ide uz taj ustašluk, a danas bez da trepnu kažu: „Pa HOS je bio u Vukovaru, njegova je zastava tamo svake godine“ i uredno se naslikavaju pred šumom proustaškog crnila.

Režimska se medijska tzv. javna kuća HRT svojski potrudila prenijeti s lica mjesta sliku i riječ, poruke ljudi koji su preživjeli pad Vukovara, ali taj medij nije ni ovogodišnjeg 18. studenoga znao ili barem pokušao izbjeći patetiku i neke uvijek iste sugovornike, što itekako govori o novinarskoj profesionalnosti, ali i o uredničkoj kvalificiranosti, odnosno uređivačkoj politici tzv. javne kuće kojoj gledatelji/slušatelji plaćaju pod moraš 10,88 eura mjesečnog harača. Izborom vukovarskih izvjestitelja, uključivo, je li, regionalnog dopisnika Edija Škovrlja, koji u Škabrnji intervjuira mlađeg muškarca, a ovaj se sjeća kako je kao 1,5-godišnje djete ranjen srpskom granatom (sic transit), stječe se dojam već toliko puta viđenog događaja, istih ljudi zamotanih u (ne)službene zastave, već odslušanih istih poruka svjedoka i „svjedoka“, zanstvenih i „znanstvenih“ tumačenja zločina, ali i opaski kako je Vukovar „političarima svakog 18. studenoga centar svijeta i već drugi dan zadnja rupa na svirali“…

I nema kolone sjećanja kojom se nedomoljubno, politički ne manipulira, što je uvreda živih žrtvama. I nema te kolone sjećanja u povodu koje ne staju pred HTV-ove kamere svake godine isti/e, valjda „vječni/e“ vođe braniteljskih/stradalničkih udruga i nema toga povijesnog tumačenja Domovinskog rata bez da pred tv-oko režimskog medija ne staje, je li,  znanstvenom titulom oboružan ravnatelj Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Ante Nazor. Bez obzira na to što u hrvatskoj povijesnoj znanosti itekako postoje povjesničari znatno respektabilnijih referencija, npr. Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić, etc.

Austrijski poučak

Jest da su na proljeće 2024. tzv. veliki izbori – od lokalnih i regionalnih, parlamentarnih i europarlamentarnih do predsjedničkih koncem te godine – pa se političke stranke laktovima, udarcima ispod pojasa i kojekakvim manipulacijama grebu za svaki poen potpore, ali Vukovar nikomu ne bi smio biti poligon za vrijeđanje žrtava notornim proustašlukom. HOS nije Vukovar, kako se krivotvorno ove godine sugeriralo Kolonom sjećanja – ne bi li se na izbornu udicu uhvatilo tzv. radikalnu/ekstremnu desnicu? – niti je tih 58 uistinu hrabrih/zaslužnih hosovaca u obrani Grada heroja nacionalno uzoran obrazac Domovinskog rata da bi bilo normalno, je li, politički se sukobljavati i dijeliti na „naše“ i „njihove“. Prije no što je tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman 1992. godine, strahujući i za vlastitu poziciju državnoga i vojnog vođe, integrirao HOS (stranačku, pravašku vojsku neskrivena proustaškog imidža) u Hrvatsku vojsku, otvoreno je kazao da „ti momci svojim očitovanjem čine međunarodnu štetu Hrvatskoj“. Proustaštvo ne prolazi u antinacifašističkom svijetu.

To je zadnjih godina vrlo jasno demonstrirala i austrijska tzv. desničarska vlast strogim kaznenim tretmanom sudionika tzv. komemoracije „žrtvama komunističkog zločina nad Hrvatima s Bleiburškog polja“, jer se – pisali su austrijski mediji – ta „komemoracija“ pretvorila u „najveći skup nacista i fašista u Europi nakon Drugoga svjetskog rata“. I to, da sramota bude veća i vidljivija, otvoreno se na Bleiburškom polju ustašovalo zajedno s najvišim državnim i predstavnicima tzv. Crkve u Hrvata, podmazano  pokroviteljstvom Hrvatskog sabora i pola milijuna bivših kuna poreznih obveznika. Istodobno, npr. za komemoraciju u Jasenovcu – nula kuna!? Da je ovogodišnja Kolona sjećanja na žrtvu Vukovara, je li, zakriljena crnim oblakom zastava, znakovlja i parola „Za dom spremni“, marširala Austrijom, Njemačkom, Francuskom ili bilo kojom civiliziranom zemljom u Europi – zanemarimo Srbiju, gdje se nacifašistički četnikuje također pod državnim pokroviteljstvom – organi javnog reda i pravosuđe bi radili i u tri smjene. U Lijepoj Našoj ni slučajno. Predsjednik RH Zoran Milanović, predsjednik tzv. Visokog doma Gordan Jandroković i premijer Andrej Plenković s vladinom svitom – nesposobni čuvati dostojanstvo zemlje koja je već u Izvorišnim osnovama Ustava RH oktroirala oštru distancu od veleizdajničkoga, ustaškog tzv. NDH – navodno se klanjaju žrtvama.

Nemaju ništa protiv crnila što ga simbolizira nacifašistički, ustaški poklič „Za dom spremni“ budući da se ne usude zamjeriti pripadnicima HOS-a i buljuku fanova s biračkim pravom glasa koji stadionskim nacifašizmom i ksenofobijom nabijaju enormne eurske troškove hrvatskim poreznim obveznicima, a istodobno nisu kadri Penavi i njegovim ešalonima s obale Dunava ni staviti soli na rep. Pa samo HTV-ovi pristrani neprofesionalci tipa Petra Vlahova, i ne samo on, mogu javno telaliti o „dostojanstvenoj Koloni sjećanja s vjerojatno i 200.000 ljudi“ i ne vidjeti nikad više zastava „Za dom spremni“. Koje svjedoče polit-ideološki nered u trknutoj državi, koja glede&unatoč svojoj slavnoj antinacifašističkoj NOB-epopeji, visoku  udjelu u savezničkoj antihitlerovskoj koaliciji 1941.-1945. godine, je li, ne znâ bi li piškila ili kakila. Svakoga 18. studenoga komemorira i osuđuje genocidnu agresiju srbočetničkih paravojski i bivšeg JNA na Vukovar, a ima HDZ-Plenkovićevu vladu koja besramno, je li, zajedno sa SAD-om, podržava stoput tragičniji  izraelski genocid nad Palestincima u Pojasu Gaze i apertheid na Zapadnoj obali, nedopustivo naseljavanje 750.000 židovskih doseljenika u kibuce na palestinskoj zemlji, glasa u UN-u protiv mira i humanitarne pomoći Palestincima dok 120 zemalja (većina svijeta) zahtijeva obustavu najbesmislenijeg krvoprolića već 12.000 nedužnih civila… Naočigled cijelog svijeta: Vukovar je Gaza u malom.

„Nitko, baš nitko u Vukovaru 1991. godine nije bio u crnoj uniformi, a Penava sada radi HDZ-u isto što je s HDZ-om radio nama 2013. godine (SDP-ova koalicijska SDP-ova vlast, op. a.)“, komentirao je Slobodnoj Dalmaciji europarlamentarac i bivši SDP-ov ministar branitelja Predrag Matić-Fred, koji je u Domovinskom ratu prošao najteža bojišta i preživio srpske logore. Za razliku od Penave (1991. godine pobjegao s obitelji iz Vukovara u Zagreb, pa bildao političku karijeru rigidnim – protusrpstvom), Milanovića i Plenkovića, koji su mogli, ali domovinskoobrambenu pušku nisu ni pipnuli. Političke/diplomatske karijere bile su im preče od obrane zemlje, domoljublja na ratištu, a otkako su u tzv. visokoj politici, s usana im u svečanim/državnim prigodana ne silaze „hrvatski branitelji, krvavo izborena sloboda, Vukovar, Škabrnja, hrvatski narod…“ i tako to. „Da se ne radi o tako svetoj stvari kao što je Vukovar“, kaže Matić-Fred, kojega 2013./2014. godine i fizički napadali na ulazu u Ministarstvo branitelja isti ovi s crnim „Za dom spremni“ zastavama u Koloni sjećanja, među kojima su u tzv. braniteljskoj šatri na zagrebačkoj Savskoj cesti 66 bili i aktualni Matićev nasljednik Tomo Medved, pa HDZ-ov danas saborski zastupnik Ante Deur i takvi, „ja bih se danas naslađivao. Recept je isti kao rije 10 godina. Čak su i akteri isti. HDZ sad govori da treba poštivati institucije. Stvarno te karma sustigne kad-tad. Sada je njima u želucu isti kamen koji je bio nama 2013. godine kada su izrežirali blokadu službene Kolone sjećanja na žrtvu Vukovara.“

Nedopustivo i sramotno

Predragu Matiću-Fredu, Vukovarcu neupitna braniteljskog i domoljubna pedigrea, nije padalo na um stati u kolonu pod „Za dom spremni“ barjak – nizbježnog u valjda svakoj proustaško-demonstrativnoj pašteti – Marka hitlerbrčić Skeje. Okučanski pak karakter predsjednika RH Milanovića, već neko vrijeme neskriveno miljenika radikalne političke tzv. desnice i tzv. trećeentitetskih Hrvata u BiH što interesno-politički „ljubuju“ sa srpskim separatistom Miloradom Dodikom (kojega i Milanović ugošćuje), pogubio se glede&unatoč ovogodišnjeg inatljivog crnila u Koloni sjećanja na žrtvu Vukovara. „Još jednom pozivam na malo više fleksibilnosti i razuma“, kaže predsjednik Republike. „Ne bi sada trebalo zaoštravati situaciju na način kojim se zaoštrava. Penavina su stajališta pretjerana, iako razumijem s kime ima problem. HOS-ova zastava je tamo svake godine.“ Jest, i ne samo u Vukovaru, ali nigdje do sada nije protjerala u zaapećak službenu, držvnu zastavu RH i zakrilila polaganje vijenaca pod spomenik žrtvama Domovinskog rata.

To je nedopustivo i sramotno, osobito u Vukovaru 18. studenoga. „Za dom spremnom“ Milanoviću, ako uistinu jest okučanskog karaktera, nije mjesto u Vukovaru – tog nadnevka. Vrlo loše izgleda pod morem crnila.

Marijan Vogrinec

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr