Papa Franjo je priznanjem Međugorju (BiH) statusa „Nihil Obstat“ (nema zapreka) neki dan pustio tzv. bijeli dim iz Rimske kurije prema katolicima na Balkanu i cijelom svijetu, čime je zapravo priznao višedesetljetno, zatečeno stanje stvari: hodočasnici mogu i ubuduće dolaziti u Međugorje štovati Djevicu Mariju i moliti joj se, nadahnjivati se u vjeri i tražiti svoj duhovni mir. Ali, Sveta Stolica ne priznaje nadnaravni fenomen Gospina „ukazanja“ ni to da ona već 43 godine od navodnoga prvog izlaska pred šestero djece na brdu ponad kamenita bosanskohercegovačkog mjesta čak i dnevno šalje poruke svjedocima „ukazanja“. Papa Franjo je svojedobno posprdno bio poručio urbi et orbi, a najviše tzv. Crkvi u Hrvata i navodnim vidiocima koji zarađuju ogroman novac u Međugorju i inozemstvu trgovanjem njezinim „porukama“ i raznim performansima (npr. svijetleća Djevica Marija, etc.) da „Gospa nije poštanski ured“.
Papa, je li, nije ni mogao imati ništa protiv toga da se milijuni vjernika sa svih strana svijeta i dalje poput slapova Nijagare slijevaju u Međugorje, gdje će oni nepokolebljivo uvjereni u to da se Gospa ne samo ukazala onoj djeci prije 43 godine nego i da dnevno šalje poruke urbi et orbi u točno određeni sat i posredstvom radiovalova samo jedne od vidjelica. Dodjelom Međugorju statusa „Nihil Obstat“, papa Franjo dopušta i potiče hodočašća i pobožnosti u tom svetištu. Svakomu je dopušteno vjerovati ili ne vjerovati u što želi ili u što ga uvjere neki „autoriteti“ duhovna života, pa i u to je li se Gospa doista ukazala ili je „ukazanje“ režirala poslovno dalekovidna lokalna fratarska zajednica. No, glede&unatoč „ukazanja“, papa Franjo je, kao pametan katolički poglavar, ostao suzdržan, što više nije „božja stvar“, nego racionalno ovozemaljsko stajalište smrtnika na tronu sv. Petra, koji o nadnaravnom promišlja elementarnom logikom.
I, naravno, nema ništa protiv toga da hodočasnik/ca za posjeta Gospi u Međugorju živo osjeća njezin dah na svojoj vjerničkoj duši, da ju vidi uza se nekim svojim unutarnjim očima ili da, je li, poput saborske zastupnice
Anke Mrak-Taritaš (GLAS, HSS, DOSIP) „osjete jedan mir koji nam je svima potreban, pogotovo u ovim turbulentnim vremenima“. I zašto bi papa Franjo i bilo tko u kleričkom svijetu mogao imati išta protiv toga da se i ubuduće množe „obilni duhovni plodovi“ – materalni se ne spominju, jer višemilijunskom vrijednošću šuške valjda ne stanu u suho objašnjenje „Nihil Obstata“!? – u kojima su, klasično za Crkvu do duboko u povijest, „čuda“poput brojnih tzv. ozdravljenja od neizlječivih bolesti, obraćenja ljudi koji su (ponovno) „otkrili“ vjeru, povratak ispovijedi i sakramentalnoj pričesti, pomirenja bračnih parova, obnove bračnoga i obiteljskog života, itsl. Pozitivni se duhovni plodovi „ponajviše očituju u promicanju zdrave prakse života vjere u skladu s tradicijom Katoličke crkve“.
Papino „ne“ nadnaravnom porijeklu
Prema pisanju Vatican Newsa, službena portala Svete Stolice, pročelnik je Dikasterija za nauk vjere Víctor Manuel Fernández kazao da „pozitivna ocjena većine međugorskih poruka (poruke mira i predanosti vjeri, op. a.) ne podrazumijeva proglašenje izravnoga nadnaravnog podrijetla. ‘Nihil Obstat’ znači da su vjernici ovlašteni biti privrženi ovom fenomenu, jer tako mogu dobiti pozitivan poticaj svomu kršćanskom životu. Dopušteno je i javno štovanje Marije Kraljice Mira“. Sve se to, je li, već 43 godine masovno događalo i događat će se u Međugorju, dopustio to bilo koji papa ili ne. Priznao li, npr. čudotvorna ozdravljenja kao Gospino djelo, ili ih smatrao prijevarom ili trenutnim „zubarskim fenomenom“ tipa da teška zubobolja naprasno prestaje pred vratima dentološke ordinacije. No, to je osobna stvar vjernika/ca i unutarnja Crkve, koja pak ne može postojati bez tzv. čuda i inih nelogičnosti po ovozemljskim, prirodnim i kriterijima zdravorazumske logike.
Kad netko kaže da vjeruje i iskreno je uvjeren u to u što vjeruje, nema te logike i znanstvenih činjenica koje ga mogu razuvjeriti, pa se unaprijed valja okaniti ćorava posla. Tako je ne samo s međugorskim „ukazanjem“ nego i najrazvikanijim i manje znanima marijanskim svetištima po svijetu kamo vjernici dolaze svaki iz svojih razloga – najčešće zahvaliti/moliti za zdravlje i sreću u obitelji – i tu nema spora. Druga je stvar to da su vjera i vjernička predanost istodobno i jedan od najunosnijih pogona u kojemu vjersko gospodarstvo – unovčenjem fenomena nadnaravnoga – ostvaruje prihode odokativno ravne onima od trgovine ljudima, oružjem, drogom… Lakovjernost je podatna pretpostavka i za kruh bez motike. Crkva je to itekako znala koristiti stoljećima: čak i prije od novačenja/„razloga“ za Prvi križarski rat radi tzv. oslobađanja Kristova groba (ne radi punjenja bankrotirane blagajne pape Urbana II.!?), srednjovjekovnih indulgencija… do kojekakvih „poreza“ i crkvenih nameta danas u nizu država.
Papa Franjo se „Nihil Obstatom“ mudro zadržao na priznanju „obilnih duhovnih plodova“ međugorskog fenomena i dopustio ono što su si vjernici iz cijelog svijeta samodopustili još prije 43 godine i omasovili u međuvremenu toliko da se već uvjerljivo izlizalo kamenje, je li, na brdu „ukazanja“ ili suvenirski odneseno i u daleke, prekooceanske domove kao svetinja nad svetinjama, predmet štovanja i molitve, jer je Gospa taj grumenčić onomad bila „dotaknua svojom svetom nogom“. Papa Franjo, apostolski namjesnik sv. Petra, nije se dao privoljeti na krajnji korak: priznati da se Gospa uistinu prikazala izabranoj skupini djece, da uistinu od tada dnevno šalje poruke gradu i svijetu, da onako astralna svijetli u mraku vidjeličine sobe, da uistinu ozdravljuje neizlječivo bolesne, da…
To je dopustio osobno vjerovati svakom hodočasniku u Međugorje, pa i to da hrvatski katolički narod – licemjerno i političari – padaju u trans od oduševljenja „povijesnim donošenjem ‘Nihil Obstata’. Medijske ankete među stranim i domaćim hodočasnicima tog dana u Međugorju, pa i svi medijski tzv. mainstream formati u udarnim u vijestima prštali radošću i velikim riječima. U neskladu sa stvarnim razlozima i značenjem tog papina priznanja, „koje smo čekali 43 godine i napokon dočekali“. Tek se tu i tamo neka časna sestra stidljivo očitovala kako se zapravo „ništa novo i veliko neće nakon „Nihil Obstata“ dogoditi u svetištu niti je realno očekivati da će naglo porasti broj hodočasnika“.
Vatican News navodi kako Nota Dikasterija za nauk vjere sugerira da se „aspekt Gospe kao Kraljice mira bolje razumije u ekumenskom i međureligijskom kontekstu Bosne i Hercegovine, obilježenom strašnim ratom s jakim religijskim elementima“, odnosno da se tim dokumentom upozorava na lažne proroke i poruke o katastrofičnim predviđanjima. To će reći da nema zapreka nikomu vjerovati u nadnaravno, pa dekret što ga je izdao mostarsko-duvanjski biskup i trajni apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski Petar Palić u dogovoru sa Svetom Stolicom dopušta vjernicim da „mogu putem toga duhovnog prijedloga dobiti pozitivan poticaj za svoj kršćanski život i dopušta javno štovanje“. Sugerita se hodočasnicima da ne idu u Međugorje radi susreta s navodnim vidiocima Gospina „ukazanja“ i slušanja njihovih izjava, već radi duhovnog susreta s Djevicom Marijom, Kraljicom mira.
Tko želi, dakle, neka vjeruje u međugorski fenomen da se 1981. godine Gospa ukazala u tom bosanskohercegovačkomu mjestu, što je šestero djece prenijelo lokalnim fratrima, a oni urbi et orbi udarili na sva zvona i inicirali neviđen na ovom dijelu Balkana marijanski business od kojega je Međugorje ne samo preko noći ekonomski procvjetalo nego i potaknulo nevjerojatno unosno vjersko poduzetništvo kao kolateralni produkt tako masovnoga hodočasničkog turizma. To je s vremenom bilo poprimilo neslućene razmjere i daleko izvan granica BiH i RH. Zapasalo je gotovo ili upravo cijeli svijet.
Nedavno se, recimo, u povodu kupnje 300.000 eura vrijedne trokatne „vikendice“ s raskošnom okućnicom na Prviću vjersko-konzervativnog političara Stephena Nikole Bartulice – sada disidenta Domovinskog pokreta na europarlamentarnoj boli glava apanaži – saznalo kako je njegova majka Božica 1990. godine u skromnoj iseljeničkoj obiteljskoj montažnoj kući u američkom Saint Josephu (savezna država Missouri) registrirala tvrtku Friends of Medjugorje (Prijatelji Međugorja) navodno radi skupljanja (i online) donacija po SAD-u i šire za to mjesto Gospina „ukazanja“. Portal Imperijal je – pod nadnaslovom „Američki jadac i hrvatski gladac“ – 10. lipnja 2024. pisao o političkom i materijalnom usponu njezina sina Stephena od doseljenja u RH 1992. godine (u dobi od samo 22 godine) i kako je majka Božica Bartulica plaćala hranu i režije njegovoj šestočlanoj obitelji budući da joj je zbog kupnje kuće na Prviću ostajalo za život samo 38 eura mjesečno.
Prije njezina deala s tzv. prijateljima Međugorja, ta je hrvatska iseljenička obitelj ne samo da je živjela vrlo skromno i bez Božičine serije kredita za kreditom ne bi mogla kupiti ni montažnu prizemnicu nego nije ni približno bila dosanjala tzv. američki san. Povezanost obitelji Bartulica s Crkvom je neupitna od početka, a pokazalo se i više no unosnom: kupljena je pa prodana ove godine Božičina kuća u zagrebačkim Gračanima; troje od petero njezine djece su se zaredili (kćerka Nina je časna sestra te sinovi Angelo i Matthew svećenici), a CRO političar Stephen je navodno član organizacije Opus dei (Božje djelo), kontroverzne političkim aktivnostima i svojim praksama nalik kultu.
Dakako da obiteljski interesi Bartuličinih za Međugorje i sve što uz njega ide – sada i službeno priznatim u Rimskoj kuriji marijanskim svetištem, ali ne i mjestom uistinu Gospina ukazanja – nisu jedini, nego tek neznatnim dijelom u obilju/svestranosti tzv. vjerskog poduzetništva, ali indikativan dio. U Međugorju se, manje ili više, događa isti vjerničko-trgovački šušur kao npr. u svetištima u Lourdesu, Fatimi, Guadalupeu, Czestochowi…, ili u hrvatskoj Mariji Bistrici, Aljmašu, Sinju, na Trsatu u Rijeci, etc. Moli se, ostavljaju zavjetni milodari, plaća lemuzine, pa jede, pije i naveliko trži „suvenire“ made in China: manje ili veće plastične, keramičke, staklene, svjetleće i inolike kipove Blažene Djevice Marije, krunice, molitvenike, medaljone, magnete, majice, kape, svijeće, etc. I svi sretni da ne mogu biti sretniji: duhovno umireni/okrijepljeni vjernici se zadovoljno vraćaju svojim obiteljima, a Crkva, trgovci i agencijski organizatori hodočašća oduševljeno zbrajaju zaradu i već planiraju novi „sveti događaj“.
„Poštanski ured“ u Međugorju
I što tu ima dobri papa Franjo drukčije postupiti no što je postupio: status quo. Nastavi moliti Božji narode i u Međugorju – koje je navodno od same objave „ukazanja“ posjetilo cca 50 milijuna ljudi – nastavi štovati i Majku Božju i svoju Crkvu, jer „ništa ne priječi da se cijeni pastoralnu vrijednost i promiče vjersku duhovnost, pa i mogućim hodočašćima“ budući da to, je li, „ne proizvodi štetne učinke“. Vjernici su, „kad je u pitanju pobožnost prema Mariji ‘Kraljici Mira’, ovlašteni pridržavati je se na razborit način“. To „ne podrazumijeva odobravanje nadnaravnog karaktera fenomena o kojem je riječ (Gospino „ukazanje“ 1981. godine međugorskoj djeci, op. a.) niti su vjernici dužni vjerovati u to“. Ta činjenica, naravno, nije jačim razlogom za polit-vjerničku euforiju u hrvatskoj javnosti zbog Papina „da“ slavljenju Majke Božje u bosanskohercegovačkom svetištu, ali, kažu, vrag u nuždi i muhe ždere, pa…
On je samo“ blagoslovio“ zatečeno stanje što je kulminiralo neslućenim razmjerima i više ga nitko i ničim ne može kontrolirati budući da vjerski fanatizam ne podliježe nikakvim racionalnim objašnjenjima. Dapače, što se vjernika više razuvjerava, to je uvjereniji u ono što vjeruje da jest, pa… Govorio i pisao Papa što god, „Gospa poštanski ured“ će nastaviti svaki dan poručivati „vidjelici“ što ima posredovati svekolikoj javnosti, onaj pak snalažljivi „vidjelac“ u već zrelim godinama nastavit će naplaćivati svoja javna „svjedočenja“ u SAD-u, Crkva inkasirati svoje, trgovci svoje, putne agencije svoje, uvoznici „suvenira“ svoje… Dok je god „ukazanje“ tako unosan business svekolikim snalažljivim „poduzetnicima“, sposobnima lijepo unovčiti nečiju religioznost, a pritom „ne proizvodi štetne učinke“, Djevica će se Marija osjećati dobrodošlom u bosanskohercegovačkom kamenjaru, gdje se i posjet kemijskom WC-u i čaša vode plaćaju zlatom.
„Ne znam ima li za nas Hrvate, katolike, važnija tema u životu“, poručio je saborski zastupnik i bivši vjeroučitelj Marin Miletić (Most nezavisnih lista) u povodu „Nihil Obstata“. „Međugorje, kao jedna od najvećih ispovjedaonica, dobilo je službeno zeleno svjetlo Vatikana da nema nikakve zapreke biti hodočasničkim mjestom i to je najljepša vijest koju smo mogli dobiti.“ Ne može biti bolja, drže Mario Vailj iz Udruge turizma, hotelijera i iznajmljivača soba u Međugorju i turistički djelatnik Davor Ljubić: „Međugorje će dobiti jedan novi zamah, jer je Vatikan napokon službeno prepoznao sve što radimo svih ovih godina“. I to je to. Što bi kazao mudar pûk, je li – pametnom dosta.
Marijan Vogrinec
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr
