Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Rajko Grlić: Postali smo mala, korumpirana zemlja iz koje ljudi bježe

U osnovi je pljačka. Rat je vođen zbog pljačke. Zbog promjene društvenog u privatno. Pa kad imate takvu bazu, ista matrica se ponavlja u različitim oblicima od kojih mi znamo tek za djelić. Novinari uhvate tek površinu te pljačke. Međutim, ona je svugdje, utkana je u državu, govori filmski redatelj i scenarist

(Foto: Sandro Lendler)

Kad smo u kratkom telefonskom razgovoru s Rajkom Grlićem dogovarali ovaj susret, poželjeli smo da nam teme budu više usmjerene prema budućnosti nego prema prošlosti. Bila je to instinktivna reakcija, u nemoći da odaberemo jedan fokus razgovora. Naš je sugovornik, učinilo se, dodao nešto u stilu “o budućnosti koje nema” – što nije bila plauzibilna poštapalica, ni cinizam bilo koje vrste. “Kako mislite, nema”, pitali smo na početku razgovora. Grlić u Zagrebu dovršava novi film, a razgovarali smo o aktualnom društvenom trenutku – prava novogodišnja tema.

Ne sjećam se da sam izgovorio da budućnosti nema. Budućnosti naravno uvijek ima, s nama ili bez nas. Svatko od nas ima viziju svoje budućnosti, ali i društva u cjelini. U nekom osnovnom smislu, moja budućnost uz ovih sedamdeset i sedam godina nije maglovito nejasna. Budućnost svijeta je pak nešto čemu se čovjek uvijek nada kao i u svom privatnom životu – da će ga ostaviti boljim od onoga u koji je ušao. Pitate li za budućnost društva, pogotovo ovoga našega, onda nažalost ne vidim neku “vedru” budućnost. Kao u onom vicu s kompjuterašima koji dožive sudar pa jedan kaže drugome: ajmo sad nazad da sve restartamo. Mislim da je na sličan način ovoj državi potreban restart. Radikalan ili manje radikalan, ne znam u kojoj je mjeri društvo za takvo što spremno. Očito nije spremno, ali potreba za restartom je tu.

Zašto točno?

U osnovi je pljačka, od prvog dana. Rat je vođen zbog pljačke. Zbog promjene društvenog u privatno. Pa kad imate takvu bazu, ista matrica se ponavlja u različitim oblicima od kojih mi znamo tek za djelić, milijunti dio te pljačke. Novinari uhvate tek površinu te pljačke. Međutim, pljačka je svugdje, utkana je u državu. I svaki čovjek koji uđe u politiku osjeća da je njegovo privatno pravo da negdje nešto zakine i uzme samo za sebe. Takav dojam imate. Odnosno, imate dojam da živite u takvoj državi.

Tko ili što onda može pokrenuti restart?

Ne znam. Vladajuća stranka drži Crkvu, vojsku, državne činovnike i petsto hiljada branitelja. S tom brojkom oni mogu vladati zauvijek. Uopće ne shvaćam zašto su izbori u Hrvatskoj. Kao trošenje para na nešto što je jednostavno nepotrebno. Oni imaju, oni su ušli u sve pore ovog društva, oni kontroliraju. Ovo društvo degenerira na isti način kao i ona priča o Susku gdje se rađaju sve manji i manji ljudi jer se jedino međusobno žene. Ova država mentalno slabi, postaje duhovno sve manja i manja jer je u apsolutnoj kontroli jednoumlja. Imate opoziciju koja s vremena na vrijeme nešto galami, ali nemate onakvu opoziciju koja bi se iz temelja znala protiv toga boriti. Oni se s vladajućima na površini nešto igraju, a ovi ih mogu tući kad god i kako god hoće.

I možemo reći da nam je dijagnostika u redu, ali da je ionako riječ o globalizaciji, trendovima, relativizaciji, banalizaciji i tako dalje.

Da. Trend je svjetski. Mi smo mala provincija koja voli biti veliki svijet. Otkako je Trump otvorio tu kutiju – odnosno, i prije njega su to radili, ali uzmimo ovo novije doba – linija autoritarnog jednoumlja širi se kao virus. A ljudi iznova glasaju i glasaju. Covid smo nekako uspjeli svesti u granice, ali trampovski virus ne vidim kako ćemo. Kak’ bi Zagorci rekli, svakoj vlasti pašu bedaki. Svakoj vlasti paše da se kultura smanji na minimum jer su uvijek bolji oni koji nemaju pitanje. I tako dalje. Ja nisam političar niti sam sociolog. Ono o čemu govorim su moji osjećaji o društvu. Hrvatska je imala fantastičnu šansu da postane fina mala zemlja. Imala je sve pretpostavke. Postala je mala, do zla boga korumpirana zemlja iz koje ljudi bježe.

Trivijalizacija je snažna, možda je prevladala? Indeks vrijednosti kulturnog kapitala na kojemu smo odrasli jako se srozao.

U prvom redu, definicija kulture podrazumijeva i održavanje i uvažavanje onoga što je nekad bilo. Mi smo društvo koje svakih pedeset godina instalira nove tipove od kojih kao da počinje život, kao da nikad ništa nije postojalo prije njih. Kad su prije trideset godina ovi došli na vlast, poništili su sve što je dotad bilo. I da, naše dionice su pale. Ja to gledam kroz mali segment koji se zove film.

U jednom od nekoliko javnih pisama upućenih ministrici kulture napisali ste da je restaurirano strašno malo filmova domaće filmske produkcije prije 1990-ih. Je li se sad nešto pokrenulo?

Mislim da nije, iako ne mogu tvrditi sa stopostotnom sigurnošću. U međuvremenu je restauriran jedan film, što su u Zagreb filmu financirali Amerikanci. U Hrvatskoj se, međutim, nije dogodila kinoteka, što je prvi preduvjet za poštivanje prošlosti. I stalno ponavljam kao papagaj: mi smo jedina europska i balkanska zemlja koja nema kinoteku kao ustanovu. Samostalnu, s kinom, s izdavačkom djelatnosti, s odgojnom djelatnosti. Zamislite da ne postoji Nacionalna sveučilišna biblioteka, a kinoteka je njezin filmski pandan.

Proizvodnja smeća

Ima li kraja nesreći hrvatskog filma? Ili “nesreći”, jer suvremeni domaći film na HTV-u redovito postiže veliku gledanost. Prirodno je da ljudi vole film na svom jeziku, ali ako pitate na Trgu bana Jelačića treba li se financirati hrvatski film, odgovor bi bio…

Odgovor bi bio – ne. Između 1990-ih i 2000-ih, film je bio pod apsolutnom političkom kontrolom i proizvodio je nevjerojatno smeće. Otjerao je ljude iz kina.

Ta trauma je još uvijek u snazi?

Trauma otada traje jer je to zaista bilo smeće. Rodoljubno smeće. Nakon toga, publiku je jako teško vratiti, iako se povremeno dogodi uspjeh. Ima ovdje režisera koji itekako znaju privući publiku u kina. Volim se samoljubivo ubrajati u te. Evo, da se malo hvalim, “Ustav Republike Hrvatske” je šest mjeseci igrao u Zagrebu i jednako toliko u Beogradu.

S tim što je uspjeh filma u Beogradu bio upadljivo veći.

Da, ali tako je to uvijek u Beogradu, ondje je naprosto više publike. Ono što je u Beogradu naklada od osam hiljada primjeraka knjiga, u Zagrebu je upola manje. I danas kad prošećete Knez Mihailovom, imate dvadeset knjižara. Vidite da to više nije ni za usporedbu sa Zagrebom.

Pa isplati li se ta usporedba još?

U Srbiji je sasvim sigurno na snazi puno strašniji politički sistem nego što je ovdje. Ali kako su uspjeli očuvati to da se knjige još uvijek tako dobro prodaju i da domaći filmovi imaju takvu gledanost, ne znam. Znam jedino da je ovdje sustavno rađeno da se takvo što ne dogodi. Jer mislim da su ovakvim tipom obrazovanja u Hrvatskoj posljednjih trideset godina otjerali ljude od nekih kulturnih potreba i navika. Pogledajte lektirni popis i što se iz njega izbacuje. Ili koje knjige Ministarstvo kulture i medija financira, a koje ne. Što vam govori činjenica da to ministarstvo odbija financirati knjigu poezije Predraga Lucića? Meni je to nepojmljivo.

Kao što je nepojmljiv način na koji je istom ministarstvu svejedno što se događa u medijskom polju…

A ne, nije im svejedno. Ministarstvo za kulturu i HDZ-medije kupuje medije vrlo uredno. Dovoljno je pogledati dnevne novine, lako se to shvati.

Povod razgovoru mogla bi biti i obljetnica HAVC-a. Nedavno je obilježena petnaesta godišnjica te domaće institucije za filmsku proizvodnju. O čemu danas govorimo kad je o HAVC-u riječ?

Prvo i jednostavno, HAVC je jedino mjesto na koje se može ići po novac za film u Hrvatskoj. Ako na HAVC-u ne dobijem financijsku podršku za film, nigdje u Europi ne mogu ići tražiti novac. Tako funkcionira EU-ov birokratski sistem. U bivšoj državi, nakon filma “Samo jednom se ljubi”, u Zagrebu tri godine nisam mogao dobiti novac za film. Onda sam u Beogradu s beogradskim producentima radio “Ralje”, svoj najzagrebačkiji film, jer njih ondje nije bilo briga tko sam ja. Žika Pavlović je radio svoje filmove u Ljubljani jer mu nisu dali lovu u Beogradu. Branko Bauer je radio u Skopju jer mu nisu dali u Zagrebu. Tad se, dakle, moglo bježat’, a današnji klinci kad rade film nemaju mogućnost takvog bijega, što je strašno. Znači, ako ne prođete s filmom na HAVC-u, ne možete napraviti ništa.

Nužnost HAVC-a

I to bi onda bio razlog zbog kojega pripreme za film traju pet, deset, iks godina?

Sumnjam da je razlog. Ali u to neću ulaziti jer ne znam dovoljno o njihovim budžetima. Po meni je najveća mana HAVC-a što nema dramaturge koji bi pratili scenarij u njegovom razvoju. Ako govorimo malo šire, HAVC je nažalost pod apsolutnom kontrolom Ministarstva kulture. Ono daje novac, čiji se iznos, sudeći po onome što su dosad dobivali igrani filmovi, svake godine smanjuje.

HAVC je osnovan kad je Hrvatska ulazila u EU jer je jedan od uvjeta bio i taj da audiovizualni mediji budu neovisni od države, da novac dolazi ravno iz budžeta. Odnosno, da nema kontrole države nad proizvodnjom filma. Hrvatska je, kao i u mnogim drugim sličnim prigodama, rekla da će tako i napraviti pa je stvoren bajpas po kojemu je institucija HAVC-a pod stalnom kontrolom resornog ministarstva. Šteta. No da budem jasan, HAVC je nužan, bez njega ne bi bilo ove kinematografije čak ni u ovom obliku.

Nitko razuman ne dovodi u pitanje postojanje HAVC-a.

Naravno. Iako je HAVC strašno birokratiziran, o čemu imam aktualni primjer. U Amsterdamu su u sklopu jednog kulturnog centra organizirali hommage Dubravki Ugrešić, a mene su zamolili da dođem prikažem i govorim o filmu “U raljama života”. Vidjeli su da za takvu prigodu u HAVC-u mogu dobiti neka mala sredstva pa su tražili hiljadu eura. Rekao sam im da se time ne bavim jer ne znam proceduru te papirologije i tako dalje. Uglavnom, nakraju sam ipak to morao sređivati i neki dan sam odnio dvanaest papira, nakon čega su tražili još četiri dodatna.

Dakle, ako za hiljadu eura treba petnaestak papira, to nije normalno. I zatim mi producenti kažu da za svaki film otprilike trebaju isporučiti 250 stranica, a za prijavu Eurimagesu 470. Holanđane sam molio da, ako ikako mogu, odustanu od tih novaca. Tu kafkijansku birokraciju vjerojatno nije izmislio HAVC, na to ga vjerojatno tjera državna birokracija, po logici da je, što je papirologija kompliciranija, mogućnost za korupciju veća.

Poznata depresija birokracije. Ali uzmimo da publiku ne zanimaju birokratski problemi na filmu, jer ih ionako ima svugdje. Hoćemo film, hoćemo ga na standardnom mjestu Pulskog festivala, recimo.

Naravno. Kad se u kinu otvori platno i počne film, nikoga ne zanima, niti treba zanimati kako je do njega došlo. A što se mog filma tiče, bojim se da neću stići na ovogodišnju Pulu, ali ako ne na ovu, onda svakako hoću na iduću.

Riječ je o filmu “Svemu dođe kraj”, u scenarističkoj suradnji s Antom Tomićem. Pri kraju ste?

Da, u montaži smo. Film će biti obrađivan u Bugarskoj, muzika će doći iz Portugala. Ukratko, riječ je o ljubavnoj priči umočenoj u hrvatsku stvarnost. U snimanje smo ušli s podrškom filmskih fondacija iz pet zemalja, no ni to nije bilo dovoljno za jedan malo ambiciozniji film. Producent i ja smo na HAVC-u morali potpisati da se odričemo honorara kako bismo dobili njihova sredstva. Teško je tako raditi film. Ali tko mi je kriv da mene film još uvijek jako veseli pa ne znam stati. Zato klinci danas rade male zatvorene filmove s dva-tri lica – uz malu lovu je to jedino moguće.

Mlađe generacije vas ne razumiju kad ovako govorite o proizvodnji filma.

Znam. Oni ne vide razlog zašto bi se radio “malo kompliciraniji” film za kina koji se pritom nada publici.

Film je za kino!

Poanta je, očito, da se s malim budžetom snimaju mali filmovi za europske festivale, a ne za kina?

Ali film je za kino! Za film je potreban onaj tko ga radi, filmsko platno i onaj koji ga gleda. Bez tog trokuta nema filma. A mali nezavisni film sve se teže probija do kina, u Americi ga takoreći više nema, jer nema novaca za plasman filma u kino. Ondje je film kompletno preselio na platforme. Iznimke su potvrda takvog sistema. Na primjer, ako je riječ o nekom jako poznatom filmskom autoru koji je po nečemu izniman, daju mu privilegiju da njegov film sedam dana igra u kinu. Onako, iz vica. Premijera filma je u kinu, a za dva tjedna je ionako na nekoj od platformi. Znači, onaj mali nezavisni film je nestao.

Srećom, Europa još uvijek njeguje iluziju kulturnog dobra i još uvijek filmu daje subvencije, ali se i to jako smanjuje. Ja sam sretan da završavam svoju igru s filmom. Živio sam i radio u njegovo zlatno doba, kad je punio kina. Kad su ljudi imali to veselje kolektivnog gledanja filma. Počeo sam praviti filmove kad je to bio najveći cirkus 20. stoljeća.

Vaš aktualni film “Svemu dođe kraj”, dvanaesti po redu, događa se u vašem rodnom gradu. Arhitekti kažu, ne možeš upoznati grad ako ne shvatiš njegov urbanizam. U analogiji, povijest Zagreba ne može se razumjeti bez filma o Zagrebu, u Zagrebu.

Evo, baš sam neki dan to tumačio ljudima u Uredu za kulturu Grada Zagreba. Oni nemaju financijska sredstva za filmove o Zagrebu. Odnosno imaju, ali za filmove do šezdeset minuta, što je disciplina koja u filmu inače ne postoji. Od dvanaest svojih filmova, deset sam radio u Zagrebu. I o Zagrebu. Tu sam rođen, te ljude znam. Uvijek govorim da mogu raditi filmove jedino o ljudima koje dobro znam i o ljudima čije me sudbine bole, a toga u Zagrebu ne manjka.

Što se osjeća u zraku u Zagrebu?

U Zagrebu se u zraku osjeća da je izgubio svoje urbano lice. Centar grada je potpuno zapušten, prljav i gadan. Po krovovima raspadnutih kuća još uvijek vidite plastične cerade. Strašna je nebriga vlasti od potresa naovamo. Zahvaljujući Bandiću, urbani centar Zagreba je devastiran, a u njega se nikad nije ulagalo jer u njemu ni on ni HDZ nikad nisu dobili izbore. Pa se tako urbani centar grada tretira kao “neprijateljsko područje”. A da ne govorim o rubnim gradskim sredinama. Snimajući ovaj film, često smo prolazili po rubovima grada koji su beskonačno ružni. Zbir kuća, kao da je netko u ruci imao LEGO kockice pa ih je razbacao: neki neboderi, pa neke kvazimoderne kuće bez osjećaja za ikakvu društvenost prostora. Urbanizam je tu davno pokopan.

Ukratko, tužno je gledati ovaj grad u centru, a još strašnije na periferiji. Zagreb je najzapušteniji glavni grad neke zemlje u Europi. S druge strane, veseli što na ulicama sada čujem razne jezike svijeta i napokon srećem lica koja nisu sva ista. Eto, to je znak urbanosti. I bojim se da će ova divljačka hajka, seoska psihologija s idejom “samo mi svoji na svome”, te ljude udaljiti i preplašiti. Jednog će dana zato ti ljudi buknuti. Svaki geto se mora jednom raspasti, nisu sva geta venecijanska. I kao da treba ponavljati, grad je zbroj različitosti – zato ljudi odlaze iz sela, inače bi čitav život živjeli u istom dvorištu s mamom, tatom, bakom i stricem. Rastao sam u gradu koji je, uza sve svoje siromaštvo, doživio svoj cvat i vrhunac za vrijeme Univerzijade. To se vjerojatno više nikad neće ponoviti. Grad je svoju urbanost izgubio. Više se radi o zbiru sela.

Nema lijeve politike

I moglo bi se reći: gradovi se mijenjaju, ljudi se mijenjaju, što s tim? U široj javnoj percepciji, Zagreb je još uvijek rodno mjesto domaće malograđanštine?

Nemam taj dojam. Mislim da je Zagreb krajnje negativno mjesto u percepciji jer je ovdje vlast. Čak više nema ni malograđanštine u Zagrebu. Nestala je sa srednjom klasom. Ranije se u Zagreb dolazilo i pokušalo postati stanovnikom tog grada, prihvaćati njegova pravila življenja. Od 1990-ih, imam dojam da onaj tko dođe kaže “jebe mi se za taj grad”. Ja ću kuću baš ovdje, živjet ću kako ja hoću. Grad više ne oblikuje ljude nego ljudi oblikuju svoje male sredine. Ali to je već tema za sociologe, nije za mene. Ja samo pričam filmske priče o ovom gradu, ništa više.

U nekom svom originalnom smislu, lijeve politike se bave urbanizmom. Kod nas?

U Hrvatskoj, koliko je vidim, nema lijeve politike. Ne znam za lijevu stranku. Možemo! panično bježe od termina ljevice, a SDP je od tog termina pobjegao odavno, uništivši čitavu svoju lijevu inteligenciju. Nesreća Možemo! je da su naslijedili korumpirani, raspadnuti grad, što vjerojatno nije popravljivo u par godina. Moje jedino razočaranje s njima je u kulturi s kojom su napravili strašno malo, a ona ih je indirektno dovela na vlast. Usitnili su se u udruge i nisu shvatili da se kultura mjeri po rezultatima, a ne po entuzijazmu i dobrim namjerama.

U imaginariju jugoslavenske kulture vaši filmovi imaju jako mjesto. Koliko je postjugoslavenski kulturni prostor vitalan?

Postjugoslavenski prostor je itekako živ, mi ga još uvijek živimo jer nas jezici kojima govorimo i koje razumijemo na tom prostoru spajaju. Mislim da puno ljudi taj prostor osjeća svojim kulturnim prostorom. Uostalom, riječ je o našem najboljem tržištu. Svaki svoj film otvaram u desetak dana projekcijama u Skopju, Beogradu, Novom Sadu, Rijeci, Zagrebu i Ljubljani. Pokušat ću to i s ovim filmom.

A koji se postjugoslavenski film, po vašem osjećaju, najviše svidio publici u eks-ju prostorima?

Od mojih vjerojatno “Karaula”. Gdje god dođem, citiraju mi replike iz tog filma. A to je film o kraju.

(Novosti/Branimira Lazarin)

Facebook
E-mail