Treba uistinu biti natprirodno pametan – a to je nemoguće među ljudima – pa razumjeti što je to pošlo po zlu u sivim vijugama ili u temeljnomu povijesnom obrazovanju dubrovačkoga gradonačelnika Mate Frankovića (HDZ) kad se ne srami bubnuti Slobodnoj Dalmaciji: „’Za dom spremni’ nije isto što i ‘Za dom spremni’, kako vam to  nije jasno?“ Kao, hoće reći, HOS-ov „Za dom spremni“ iz Domovinskog rata i inatljivo paradiranja njime svih desetljeća kasnije nije isto što i ustaški „Za dom spremni“ iz četverogodišnjega genocidnog razdoblja veleizdajničkoga tzv. NDH. Nije isto, jer je hrvatski partizanski narod 1945. godine – na pravoj, ne na izdajničkoj strani povijesti – zgazio u prah i pepeo genocidan ustaški „Za dom spremni“, a parapolitička pravaška dobrovoljačka ga je vojska 1990-ih godina nastojala reinkarnirati vjernom kopijom notornog ustašluka. Tu nema nikakvih ali, možda, nije isto…, itsl. Sve je jasno kao bistar dan.

Jednako je tzv. vojno krilo Hrvatske stranke prava već prije prvog pucnja u Domovinskom ratu imenovala svoje „divlje“, dobrovoljačke postrojbe izvan državnog ustroja vojno-obrambenoga Zbora narodne garde (ZNG) Hrvatskim obrambenim (ili oružanim) snagama (HOS) sasvim po uzoru na Hrvatske oružane snage (HOS) u tzv. NDH. Ista meta isto rastojanje. Opet je sve jasno kao bistar dan. I ti su se vojnici, HOS-ovci otvoreno nazivali ustašama, neki su na prsima nosili mesingasto ušato U čak u zagrebačkomu javnom prometu. Recimo, pri dolasku/odlasku u bazu u Vrapču, u slijepoj ulici iza Lidla. Neskriveno, javno, ponosno…

Ustaški je, tzv. endehazijski HOS izrastao iz Ustaške vojnice, vojnog ogranka Ustaškog pokreta, ustaške stranačke vojske koja je zbog masovnih zločina nad pretežno srpskim stanovništvom i simpatizerima Narodnooslobodilačkog pokreta nazivana i „divljim ustašama“, da bi kasnije postao regularnom vojskom tzv. NDH  te je s Hrvatskim domobranstvom ujedinjen u Hrvatske oružane snage tzv. NDH. Baš kao što je i pravaški paravojni HOS 1992. godine – nakon do danas nejasnog ubojstva suosnivača i šefa Ratnog stožera HOS-a Ante Paradžika, ali i navodnog straha tzv. prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana od njihova vojnog udara na njegovu vlast („svojim ustašovanjem, ti momci čine veliku štetu Hrvatskoj u međunarodnim odnosima“) – postao dio regularne  Hrvatske vojske.

Odgojna demagogija

Time ustašovanje – trula jabuka među zdravima na ormaru? – ne samo da nije prestalo već je toksično djelovalo i na dio braniteljske populacije unutar Hrvatske vojske, što se na razne načine očituje i danas. Od, je li, grbova/znakovlja niza braniteljskih udruga dizajniranih „karakteristično“ i obavezno bijelim početnim poljem nacionalne šahovnice, mimikrijski ukrašenim ponekad srcem na bivšem mjestu ustaškoga ušatog U, do sudjelovanja službenih političkih i vojnih predstavnika RH na proustaškim performansima i oduševljenog pljeska neki dan vladina potpredsjednika i ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda Frankovićevu završnom poentiranju govora na svečanosti otvaranja Spomen-parka poginulog branitelja Mate Vučka-Čigre u Cisti Velikoj u Imotskoj krajini: „Bog i Hrvati“ i „Za dom spremni“! Naravno da je sve jasno kao bistar proljetni dan. I što je što i tko je tko. Kakav mora da jest čovjek taj dubrovački gradonačelnik, HDZ-ova uzdanica u slobodarskom gradu od pamtivijeka, kad se naknadnim „objašnjenjem“ svoje notorne budalaštine zapetlja kao pile u kučine i ne znâ bi li prije piškio ili kakio…

A smrdi sve što je poručio nazočnima u Cisti Velikoj da čuvaju kao vrijednost i na toj vrijednosti odgajaju djecu i unuke, jer „Za dom spremni“ je „Za dom spremni“, jedan-jedini i – neprihvatljiv. Bio iz 1941. ili 1991.! Obrana domovine Hrvatske od velikosrpske agresije 1991.-1995. nema nikakve veze s veleizdajničkim i međunarodno nepriznatim projektom ustaškog nacifašizma tzv. NDH, koji povijesni revizionisti od 1990-ih godina javno nastoje prikazati kao „ostvarenje tisućgodišnjega hrvatskog sna o nacionalnoj državi Hrvata, koji je zločinački prekinut komunističko-velikosrpskim terorom 1945. godine, a nastavljen 1991. međunarodnim priznanjem RH“.  Pa je onda „logično“ danas simpatizirati, je li, hrvatsko ustaštvo i anatemizirati tzv. komunističko-velikosrpsko jugoslavenstvo, „tamnicu hrvatskog naroda“. Nema veze, je li, što takav polit-ideološki kalambur ne bi progutao ni pregladnjeli pas s maslom, jer se protivi i zdravom razumu i povijesnoj istini, ali gdje je zdrava razuma u ljudi kao što je Mato Franković, ako je već, tvrdi, protiv – revizije povijesne istine!?   

Nije isto, kaže Franković, pa se zgraža te nogama, rukama i povijesno „neukim“ jezikom ograđuje od ustaškoga „Za dom spremni“, a zadnju bi kap krvi dao, junači se, za HOS-ov „Za dom spremni“. Nije šija, nego vrat. Pravaši su Dobroslava Parage, Ante Paradžika, Ante Džapića, Ante Prkačina i takvih što su jatimice osvanuli u Hrvatskoj iz (pro)ustaške emigracije u europskim i prekomorskim zemljama – gdje ih je Zapad „njegovao“/čuvao za taj kritični trenutak pada tzv. željezne zavjese i konačnog obračuna s komunizmom, nakon čega će ih vratiti u domovinu predaka služiti mu kao poslovođe kapitalističkih interesa – točno su znali što, zašto i po čijem polit-ideološkom programu rade. Nije slučajno, već u praskozorje Domovinskog rata su ti tzv. ljudi nahvao (dum Marin) itekako dobro znali zašto je upravo geocidno tzv. endehazijsko ustaštvo podloga aktiviranja. I zašto „Za dom spremni“, ustaška vojna terminologija, zašto u HOS-ovu grbu šahovnica s bijelim početnim poljem i ispod nje „Za dom spremni“, zašto protusrpstvo, protujugoslavenstvo, revizija povijesne istine, protukomunizam, protupartizanstvo, zahtjevi za zabranom crvene zvijezde petokrake, zašto averzija prema Titu, zašto HOS-ovoj paravojsci imena ustaških ratnih i zločinaca protiv čovječnosti (npr. uspomeničena u Splitu 9. bojna Rafael „vitez“ Boban, sic transit)…?

Kad već samom tzv. prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, je li, partizanskom generalu i (poslije)ratnom miljeniku vrhovnog vođe NOP-a i jednog od najvećih državnika 20. stoljeća Josipa Broza Tita nije palo na um imenovati postrojbe Hrvatske vojske herojima antinacifašističke partizanske borbe protiv polit-ideološkog mraka, rasizma, nečovještva i toksične arijevštine, zašto bi pravašima bilo probitačno imenovati HOS-ove postrojbe što su se borile protiv novodobnih četnika i velikosrba, npr. imenima partizanskih narodnih heroja (Hrvata) ili Titovih jedinica koje su na Neretvi praktično zbrisale četničke snage kao iole relevantnu vojnu silu do kraja Drugoga svjetskog rata. Ili imenima onih blizu 5000 Hrvata, većinom Dalmatinaca, koji su u neravnopravnoj bitci na Sutjesci obranili Tita, Vrhovni štab NOV-a i POJ-a, više tisuća ranjenika s Centralnom  bolnicom i pobijedili najelitniju nacističku vojsku s domaćim izdajnicima?

Da se ne zavaravamo, Tuđman se to – i da je želio, a nije – ne bi usudio, jer mu je proustaška emigracija sufinancirala Domovinski rat (nije bez veze s Gojkom Šuškom hodočastio među hrvatsko iseljeništvo u Kanadu i SAD 1990. godine, gdje ih nitko od državnih vlasti nije primio). HOS-ovim pak ideolozima takvo što ne bi došlo ni u najluđem snu, jer su im ideali bili na strani vojnostrateški nadnudrenih i pobijeđenih i na Neretvi i na Sutjesci, pa… Glede&unatoč, nije bez vraga činjenica da je Tuđman bio dopustio dolazak iz emigracije u Hrvatsku – „osloboditi RH“, sic transit!? – ekstremističkoga ustaškog Hrvatskoga oslobodilačkog pokreta (HOP) Pavelićeva zeta Srećka Pšeničnika. Taj je ustaša prenio sjedište te stranke-pokreta u hrvatsku metropolu, gdje je već – čak u Tuđmanovoj vlsti – aktivno djelovala nekolicina HOP-ovaca, a 9. je listopada 1991. u Zagrebu službeno osnovan i domovinski ogranak HOP-a sa Slavkom Grubišićem na čelu. HOP je (ne samo politička) organizacija koju su 8. lipnja 1956. osnovali u Argentini ustaški poglavnik tzv. NDH Ante Pavelić i najbliži mu suradnici u genocidnom zlu, ratni i zločinci protiv čovječnosti Džaferbeg Kulenović, Vjekoslav Vrančić, Andrija Ilić, Ivica Frković, Josip Marković te HSS-ovi „arijevci“ Stjepan Hafer, Ivo Šarinić, Stipe Matijević i Ivan Kordić.

Svi su ti nacifašistički ekstremisti, uz mnoge ine ustaške ideologe i operativce pobjegli ruci pravde 1945. godine tzv. štakorskom stazom svećenika Krunoslava Draganovića i Hrvatskog zavoda sv. Jeronima, gdje su opskrbljeni lažnim identitetima i dokumentima, pritajili se jedno vrijeme u dalekoj emigraciji, pa nastavili djelovati na istoj ustaškoj crti. U osnivačkoj izjavi se ističe da je HOP „nasljednik Hrvatskoga ustaškog pokreta, Hrvatskih oružanih snaga i Hrvatske stranke prava“, odnosno da mu je svrha „polučenje potpune slobode hrvatskog naroda i ponovna uspostava NDH na cijelom njegovom povijesnom i etničkom području između Mure, Drave, Dunava, Drine i Jadranskog mora“. Tako da nema nikakve zabune o tomu što jest, a što nije ta terorističko-ekstrenistička organizacija HOP, što je Tuđman i zašto doveo u Hrvatsku u praskozorje Domovinskog rata, odnosno čemu je, kojem cilju i kako nastavio služiti HOS u tom ratu. I u RH i u BiH. I čemu je i zašto sudio Haaški tribunal, gdje je samo priroda spasila tzv. prvoga hrvatskog predsjednika da ne sjedne na istu optuženičku klupu i podijeli istu sudbinu s velikosrpskim voždom Slobodanom Miloševićem.

Ustašluk i četništvo, velikosrpstvo i velikohrvatstvo jednojajčani su nakazni blizanci najgoreg zla. Pavelićev HOP se razgranao hrvatskom emigracijom na svim kontinentima, a njegova pamflet-glasila Hrvatska (ranije Hrvatski domobran) u Argentini, Spremnost u Australiji, Hrvatska sloboda u Zapadoj Njemačkoj i Nezavisna Država Hrvatska u Kanadi (list je doseljen s HOP-om 1991. godine u RH!?) žarili su i palili ustaškom ideologijom. Tuđmanova najbliža suradnica Ruža Tomašić rođ. Budimir, „prva kanadska policajka na motoru“ (!?), koja ga je čuvala za rečenog putovanja 1990. godine među hrvatske iseljenike u Kanadi i SAD-u, a potom ju je pozvao u svoju službu u Zabrebu, bila je agilna suradnica Pšeničnikove Nezavisne Države Hrvatske, pisala stihovane panegirike poglavniku i tzv. NDH i kao zadrta HOP-ovka „liepa je plavka u ganc novoj odori ustaške Ženske loze krasnoslovila“ te stihove na skupovima (pro)ustaške emigracije.

Iz te je ustaške družbe u Argentini i uža obitelj istaknutog HDZ-ovca Davora Ive Stiera, sada europarlamentarca, čiji je djed Ivan Stier upisan 1946. godine kao 13. na listi traženih za izručenje ustaških ratnih i zločinaca protiv čovječnosti radi suđenju u Jugoslaviji. Cijeli je niz tih i takvih, mahom potomaka tzv. endehazijskih luzera, koji su danas važni akteri hrvatskoga političkog, ekonomskog, kulturnog, vjerskog i širega društvenog života, kojima genocidan ustaški poklič „Za dom spremni“ nije ništa zazorno i neprihvatljivo. Dapače, reći će, „pa HOS se borio za našu slobodu pod tom krilaticom“. Ugledni novinar, urednik portala Autograf i publicist Drago Pilsel – rođen u obitelji tjelesnog čuvara Ante Pavelića u Buenos Airesu, odnjihan u kolijevci pod metarskom slikom poglavnika tzv. NDH, bivši vrijedan učenik budućeg pape Jorgea Marie Bergoglia, napisao je roman o (pro)ustaškoj emigraciji, more kolumni i mogao bi predavati danima o tko, kako i zašto prenosi iz emigracije i  raspaljuje ustašluk po tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj. Što ne valja, kaže mudar pûk, ni s kruhom nije dobro.   

Ustaštvo nije mjera hrabrosti

HOS kao dio Hrvatske vojske se jest hrabro borio u Domovinskom ratu i tisuće njegovih pripadnika – novačili su i maloljetnike, npr. Ivana Anušića, aktualnog HDZ-ova ministra obrane – poginuli su ili teško ranjeni u borbi, ali time nije i ne može biti oprano/osvjetlano ustaštvo na koje se pozivaju simbolikom, rehabilitirajući najveće zlo u povijesti čovječanstva: nacizam i fašizam, čega je ustaštvo vjeran isprdak. Komu je pak Mato Franković želio podići rep i kojim je to vrijednostima drži da služi kad je svoj govor na svečanosti otvaranja Spomen-parka poginulog branitelja Mate Vučka-Čigre u Cisti Velikoj u Imotskoj krajini završio usklikom: „Bog i Hrvati“ i „Za dom spremni“!? Doduše, „Bog i Hrvati“ je zapravo nedužna, stara HSS-ova krilatica na koju se ni ustaše nisu obazirali, a neumjesna je tek u tomu što je danas neusporedivo manje Hrvata koji drže do Boga i vjere no u vrijeme braće Radića i gro seljačkog populusa na ovom tlu.

Ni ustaška presadnica Srećka Pšeničnika nije se baš primila na hrvatskoj domoljubnoj zemlji – HDZ-Plenkovićeva vlast je k tomu bila „zabranila ‘Za dom spremni’ u javnom prostoru, a dopustila u svečanim prigodama“, sic transit – tako da je HOP manje-više propao već na izborima 1992. godine i više se nije ni kandidirao. Zbog nereda u HSP-u, dio njegove mladeži prelazi 1995. u domovinski HOP, koji ostaje autsajder u domaćoj politici, potpuno suprotno višedesetljetnoj propagandnoj larpurlartologiji ustaške emigracije koja je živjela u svijetu koji već dugo ne postoji. Na izborima 2007. godine se domovinski ogranak HOP-a obreo u koaliciji Jedino Hrvatska, a 2011. pak u HSP-u. Očito, koliko je god iritantno i blesavo dernjati se „Za dom spremni“ i prizivati najodvratniju polit-ideološku prošlost potkraj prve četvrtine 21. stoljeća, indikativna je, ohrabrujuća je  činjenica da velika većina hrvatskog življa danas ne nasjeda na ustašluk i njegove bezvrijednosti, iako se zbog larme s tzv. vjersko-konzervativne desnice čini suprotno. Nedavno je HOP utemeljio i svoj ogranak u BiH, gdje ga proustaški pravovjetno vodi izvjesni Ivan Alilović, pa…

Glede&unatoč svih činjenica, dubrovački gradonačelnik Mato Franković je u Čistoj Velikoj pišao uz vjetar završetkom govora s „Bog i Hrvati“ i „Za  dom spremni“ u kojem duhu treba odgajati naše potpmstvo, tako da se od toga smjesta ogradio i stranački mu gazda Andrej Plenković: „To je politički neprihvatljivo i neprimjereno. Da jest primjereno, svi bi tako završavali skupove. Primjereno je kazati ‘Bog i Hrvati’, dovoljno bi bilo da je rekao ‘Za dom’. Je li se tu želio referirati na doprinos HOS-a u Domovinskom ratu, što ja shvaćam iz njegove naknadne izjave medijima, to je u redu. Poštujemo svakog branitelja koji se borio za slobodu Hrvatske. Ali nije politika HDZ-a ni vlade da bilo tko od nas završava govore tim pozdravom“. Frankovićevo „Za dom spremni“ prvi je zdušno pozdravio notorni proustaški trbuhozborac Velimir Bujanec i na svom FB profilu objavio isječak njegova govora. „Očito je da u HDZ-u ima ljudi koji se pomalo oslobađaju kompleksa kakve su im godinama nametali jugolijevi mediji, Milorad Pupovac i samozvani politički ‘higijeničari’“, napisao je. „Reakcija okupljenih na Frankovićev ‘ZDS’ govori više od tisuću riječi (zdušno su mu pljeskali i Tomo Medved, HDZ-ovi župani i ini dužnosnici, op. a.)! Reakcija druga AP još se čeka…“

SDP je pak prvi napao Frankovića, koji se već ranije bio kompromitirao u HOS-ovoj ZDS-majici, a potom se na njega sručila lavina prosvjeda i iz Dubrovnika i iz cijele zemlje. „Oštro osuđujemo sramotan čin HDZ-ovog saborskog zastupnika i gradonačelnika Dubrovnika Mate Frankovića“, objavio je SDP. „Skandalozno je i neprihvatljivo da političari u 21. stoljeću propagiraju ustaštvo, šire mržnju i potiču na diskriminaciju po bilo kojoj osnovi. Pozivamo DORH i policiju na žurno reagiranje.“ Kazne za to što je učinio Franković idu i do 5000 eura. E sad, hoće li HDZ-ov DORH i HDZ-ova policija reagirati po zakonu protiv HDZ-ova saborskog zastupnika i HDZ-ovoga gradonačelnika Dubrovnika!? Naravno da neće. Uvijek ima neka kvaka zbog koje vrana vrani ne kopa oči, pa…  

„’Bog i Hrvati’ i ‘Za dom spremni’ su rečenice koje su u Domovinskom ratu vodile mlade heroje u borbi za obranu Hrvatske i zbog njihove žrtve mi danas živimo u slobodnom gradu Dubrovniku i Republici Hrvatskoj“, pokušao se Franković obraniti od napada sa svih strana. „Taj pozdrav dijelomo na dva razdoblja: ono iz Domovinskog rata i ono ustaško. Taj se pozdrav koristio više od 10 godina, na HRT-u se emitirala pjesma Bojna Čavoglave (Marka Perkovića-Thompsona, s uvodnim ‘Za dom…’, na što publika odgovara ‘spremni’, op a.), a postao je sporan tek nakon završetka Domovinskog rata kada su ga pojedinci počeli smatrati spornim. Simboli Domovinskog rata su za mene svetinja. Crvena zvijezda i četnička kokarda su simboli koji su napadali Hrvatsku, a uz pozdrav ‘Za dom spremni’ smo se branili (griješi, samo pripadnici HOS-a, ne gro Hrvatske vojske, op. a.).

Osuđujem u svakoj prigodi ustaški režim i Pavelića, koji su napravili takvu štetu Hrvatskoj da ne treba tražiti ispravnost u njihovim postupanjima. Hrvatska komemorira žrtve Jasenovca i o tome treba progovoriti, a jako mali broj ljudi u Hrvatskoj bi mogao reći nešto pozitivno o tom razdoblju Drugoga svjetskog rata. S druge strane, imamo Domovinski rat kojim se treba ponoiti. Tada se nije gledalo tko su djeca ustaša, partizana ili domobrana (gledalo se itekako i u Domovinskom ratu, jer se prebjege iz JNA u HV sumnjičilo, gledalo s podozrenjem i nazivalo ‘partizanima’, a osobito je to osnaženo nakon njega, i sve do danas, op. a.), jer su se svi zajedno borili i danas uživamo plodove njihove borbe. Zato se nemam čega sramiti, nemam od čega bježati, ni od tih pozdrava koji su se koristili.“

Franković nema pjma

Mato Franković, njegov stranački gazda Andrej Plenković, oduševljeni „Za dom spremnim“ Tomo Medved, HDZ-ovi župani i dužnosnici koji su mu pljeskali na ustaškoj inačici „domoljublja“ uistinu danas uživaju plodove borbe hrvatskih branitelja. No, trebaju li se sramiti, jer nisu pobjegli od blaćenja Domovinskog rata i braniteljske žrtve ustašlukom? Međutim, onih pola milijuna mahom mladih ljudi u najpotentnijoj radnoj i fertilnoj dobi što su s obiteljima bili prisiljeni iseliti se iz „obranjene hrvatske slobode“, napustiti ognjišta i potražiti kruha u tuđini dijametralno drukčije doživljavaju Frankovićeve „plodove slobode“, a nije malo branitelja koji se ne srame javno reći da nikad ne bi pošli u Domovinski rat da su mogli pretpostaviti što će od njihovih „plodova slobode“ učiniti političke kaste koje su u tri desetljeća uspjele srozati zemlju – nekada, u tzv. socijalističkomu mraku bogatu i perspektivnu Hrvatsku – na bijednu, samonedostatnu i razvojno impotentnu fenjerašicu u Uniji.

Kojoj se razvikana državna tzv. neovisnost, samostalnost i suverenost svodeni na – grb, zastavu i himnu. Koji se ne mogu staviti djeci u tanjur niti se njima mogu platiti sve nepodnošljiviji računi za životne režije. A, nije tajna, domovina i sloboda su tamo, gdje čovjek može pristojno živjeti od svojih deset prstiju i ono malo sive stvari u glavi te u miru odgajati djecu. Miran i pristojan život svojih na svomu, to je domoljublje, ljubav prema domovini i njezinim vrijednostima, ne nedarovita obljetničarsko-prigodna polit-birokratska patetika tih što su ispod ratne jorgan-bojišnice ispuzali na vladajuće pozicije u prvom redu uz državne jasle. I nedarovito se razbacuju „domoljubnim“ figama u džepu u koje ni sami ne vjeruju. Mato Franković – koji zajedno s dužnosnikom Tomom Medvedom i HDZ-ovim županima u Cisti Velikoj neće snositi nikakve sankcije zbog javnog veličanja ustašluka „Za dom spremni“ – dokazano, nema pojma ni o tomu što (ni)je domoljublje i što (ni)su istinske domoljubne=ljudske vrijednosti.

Nikakva pripadnost istoj nacionalnoj krvnoj grupi – je li, „svaka ptica svomu jatu leti“, itsl. romantične bajke – nije nikad bila niti će ikad biti argumentom za politikantsku alkemiju radi pretvaranja zla i zločina u oslobodilačko zlato, zamatanje u lažni celofan obrane domovine, jer ustaše i partizani nisu isto ma koliko ih je porodila ista hrvatska majka. Baš zato što nisu isto, što nije bilo pomirenja u najkritičnije doba za opstanak Hrvata – na tlu što su ga 795. godine po nalogu Karla Velikog oteli Avarima – notorna je demagogija govoriti o „ustaškim i partizanskim sinovima u istom braniteljskom rovu u Domovinskom ratu“, o nekakvoj fantaziji navodno proustaškog emigranta Brune Bušića o „pomirenju svih Hrvata bez obzira na prošlost i ideologije“, što je navodno plagirao Franjo Tuđman u svom tzv. državotvornom projektu…

Zlo i dobro nemaju zajednički nazivnik, ustaše i partizani nisu bili ni ostali isto, to su dva dijametralno različita svijeta među kojima – nema niti će biti pomirenja. No, itekako će biti ljudi, većih ili manjih skupina, tiših ili glasnijih, koji će poput Ruže Tomašić rođ. Budimir u odgovoru tjedniku Novosti o svom proustaškom aktivizmu u Kanadi reći: „Ni danas se ne odričem Ustaškog pokreta“. Srećom, puno je više CRO žitelja – vidi i izborne rezultate godinama unatrag – koji spremno poručuju ustaškom ekstremizmu: „No pasaran!“ Jer, antinacifašizam je sama esencija, srž čovječnosti i zato jest 1945. godine – i opet će, bude li trebalo – „Za dom spremni“ s gnušanjem odbačen na gnojnicu povijesti. Kako to Frankoviću i takvima nije jasno!? „Koketiranje gradonačelnika Dubrovnika s ustaštvom ima točno određenu svrhu, a zna se i tko mu je to odobrio“, komentirala je Ivanka Toma u Jutarnjem listu. „On nije ‘pravi’ ustaša. To je pristojan čovjek, politički mediokritet koji govori što publika želi čuti.“

Marijan Vogrinec

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr