Ako je suditi po tomu gdje je sve  CRO premijer Andrej Plenković s vladinom svitom – u povodu Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima: nacizma, fašizma i komunizma – „odao počast“, zapalio svijeću, odnosno zašto su za taj komemorativni dan u Lijepoj Našoj izabrani baš Goli otok, otočić Sveti Grgur, Maceljska šuma, splitska tvrđava Gripe i đakovački spomenik Glava koja tone, netko bi neupućen u Plenkovićev izobrazbeni CV, povijesnu potkovanost i intelektualni kapacitet te polit-ideološki pedigre organizatora i govorâ na komemoracijama izvan Zagreba mogao pomisliti da, je li, svi totalitarni i autoritarni režimi u novijoj hrvatskoj povijesti imaju samo jedno ime (komunizam) i samo istonacionalne žrtve (hrvatske). Recimo, ustaško stratište konc-logor Jasenovac (1941.-1945.), najstrašnije na europskom Jugoistoku, u kojemu je na najzvjerskiji način usmrćeno više od 80.000 Srba, Roma, Židova, tzv. NDH nepoćudnih Hrvata i inih nije spomenut ni jednim slovom. Komunistički politički logor na Golom otoku (1949.-1960.) je količinom zla, brojem zatočenika (16.101 od 1949. do 1956. godine), razlozima zatočenja (podrška jugoslavenskih komunista Informbirou Kobe Staljina za njegova razlaza 1948. godine s Titom i KPJ) i brojem umrlih (413) od posljedica psihofizičke torture, suicida i prirodne smrti bio je rajski vrt u odnosu na pakao ustaškog Jasenovca. Ili bilo kojega od cca 40 genocidnih ustaških stratišta u tzv. NDH.

Svi komunistički kazamati zajedno nakon Drugoga svjetskog rata nisu ni približno „proizveli“ toliko žrtava koliko jest jedan konc-logor Jasenovac. Uključivo deportirane s Bleiburškog polja pobjednicima u partizansku Jugoslaviju zarobljene ustaše, četnike, domobrane i ini veleizdajnički, je li, nacifašistički šljam što je  od 1941. do 1945. godine počinio nebrojene ratne i zločine protiv čovječnosti u ime nečovječne rasne ideologije i tzv. nacionalne čistoće. Svojedobno je bio dvomandatni hrvatski predsjednik Stjepan Mesić vrlo točno kazao kako „svaka žrtva nije žrtva“ i time se oštro suprotstavio agresivnomu povijesnom revizionizmu koji ne preže ni od laži, krivotvorina, izmišljanja „činjenica“ i silovanja znanosti ne bi li, je li, izjednačio ustaške ratne i zločine protiv čovječnosti, rasno programiran nacifašistički genocid tzv. NDH s komunističkim zločinima. Naravno, bilo ih je, to nitko normalan ne krije. Ali nije isto, npr. zaklati srpsko dijete na savskoj skeli u konc-logoru Jasenovcu – što je ne jedanput učinio fratar Tomislav Filipović (Luburićevim nadimkom Majstorović; „majstorski“ je baratao kamom, sic transit – i 1946. godine osuditi fra Filipovića na smrt.

Fratar i „inventivni“ mecena

Dječja fratrova žrtva – na suđenju je priznao cca 100 egzekucija ljudi svih dobi i obaju spolova; nije se mogao sjetiti baš svih pobijenih po srpskim selima u Potkozarju i potom u konc-logoru Jasenovcu – i ubijeni Filipović nisu ista žrtva. Hercegovački fratar Tomislav Filipović-Majstorović, pače, nije nikakva i ničija žrtva, osim što je žrtva svoje veleizdaje i samog Isusa Krista. Da se i ne govori o veleizdaji svećeničkog poziva, smeđeg habita, ona tri čvora na užetu oko pâsa i naroda u čijem je časnom krilu ugledao danje svjetlo. Ni fratrov „inventivni“ mecena – kapo genocidnog stratišta na savskoj obali Vjekoslav Maks Luburić, „general Drinjanin“, vrli intimus 13. na listi ustaških ratnih zločinaca koji 1946. nije iz Argentine izručen na suđenje u Jugoslaviji, djeda HDZ-ova bivšeg ministra vanjskih poslova i danas saborskog zastupnika Davora Ive Stiera – kojemu je 20.  travnja 1969. udbaš „Mungos“ došao glave u  mjestancu Cacaixentu u fašističkoj Španjolskoj, nije ista žrtva ni kao jedna jedina jasenovačka žrtva za čiju je smrt osobno odgovoran. Kao što ni fra Filipović-Majstorović niti Maks Luburić nisu „hrvatska žrtva komunističkog režima“ koja je zaslužila bilo kakvu svijeću – osim možda samo obiteljsku, ako ih se obitelj ne srami – ti zločinci protiv čovječnosti ni teorijski ne  spadaju u kategoriju „žrtva je žrtva“. Nema tu cile-mile! Stvar je jasna da jasnija ne mož biti.

Povijest itekako dobro znâ i pamti tko je bio tko dok je grmjelo i dok su padale glave, a velika je većina Hrvata i njihovih inoetničkih susjeda s pokličem „Smrt fašizmu, sloboda narodu“ prolijevala krv i jurišala protiv „Za dom spremnih“, koji su maloumno izdali i domovinu i sunarodnjake nacifašističkom okupatoru, preuzevši time rizik za sudbinu koja ih je, je li, sustigla makar i u dementnim godinama jednog Andrije Artukovića. Ni taj „Balkanski mesar“, kako su američki mediji prozvali zloglasnog ustaškog ministra unutarnjiih i kojekakvih još poslova (čak bogoštovlja, sic transit), osuđen na smrt 1986. godine u Zagrebu (umro u siječnju 1988. u bolnici Kaznenog doma), nije nikakva hrvatska žrtva što zaslužuje Plenkovićevu svijeću, a – ruku na srce – nije ni proustaški emigrant Bruno Bušić, kojem je također Udba došla glave budući da je pripadao protujugoslavenskim skupinama Hrvata, kojima nisu bile strane ni terorističke metode borbe protiv međunarodno priznate države, prvakinje tzv. Pokreta nesvrstanih zemalja, koju je – uza respekt i Istoka i Zapada, osobito, je li, tzv. Trećeg svijeta – vodio jedan od najvećih državnika 20. stoljeća, Josip Broz Tito. Pobjednik u Drugomu svjetskom ratu, svjetski lider kojemu su dolazile na noge i okrunjene glave, koji je nerazvijenu, agrarnu i polupismenu zemlju uzvisio na rang industrijski srednjerazvijene i samodostatne države.

Valjda zbog revizionističke dioptrije, koju je očito baštinio od tzv. prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i njegove pak tradicije u HDZ-u, CRO premijer je Plenković na groblju Mirogoju pobrkao i lončiće i svijeće glede&unatoč žrtava totalitarnih i autoritarnih režima. Franjo Tuđman je – honorirajući emigrantsko sufinanciranje Domovinskog rata i navodno plagirajući ideju Brune Bušića o „pomirenju ustaša i partizana na doktrini samostalne/neovisne hrvatske države“ – visoko digao rampu na državnoj međi cijelom buljuku (pro)ustaških skupina i pojedinaca. Čak zločincima iz doba tzv. NDH. Kapo ustaškoga konc-logora u Jasenovcu Dinko Šakić je mirno sa suprugom Nadom doplahutao u Lijepu Našu i još mirnije o trošku hrvatskih poreznih obveznika boravio u domu za stare i nemoćne, pa otplahutao sv. Petru položiti račun za svoja nečovještva u tzv. NDH. Ratni zločinac Srećko Rover je fasovao Tuđmanovo odličje. Za koje, je li, „zasluge“, za to što je u Dubrovniku za tzv. NDH slao ljude u smrt!?  

Na visokim državnim dužnostima našli su se mnogi iz te opskune branše – Gojko Šušak, Ante Beljo, Ruža Tomašić rođ. Budimir, Davor Ivo Stier, unuk mitraljesca iz zloglasne ustaške Crne legije, Zdravka Bušić, sestra međunarodnog terorista Zvonka Bušića-Taika koji je odgulio 32 godine robije u SAD-u zbog otmice putničkog aviona i ubojstva policajca (rujna 2013. je počinio suicid u Rovanjskoj, jer „nije želio živjeti u Platonovoj špilji“, sic transit), etc. Čemu se onda čuditi tomu da je CRO premijer na nadnevak Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima pobrkao na Mirogoju i povijesne lončiće i današnje svijeće? Ali, na premijerov permanentno važeći aport, to su svjesno i namjerno, je li, pobrkali i HDZ-ov predsjednik tzv. Visokog doma Gordan Jandroković na Golom otoku, i vladin potpredsjednik i pomorski ministar Oleg Butković i povijesni ignoranti iz Maceljske šume, Splita, Đakova… Pazi sad logike ili žrtvoslovne poruke: na službenoj se vladinoj internetskoj stranici može pročitati da se premijer Plenković s ministarskom svitom bio sjetio žrtava kod spomenika „Glas hrvatske žrtve – Zid boli“ (stradali u Vukovaru), na Grobnici narodnih heroja (NOB i velikani radničkog pokreta) koju su noću 1. veljače 2001. minirali ti što slave tzv. NDH, partizane drže zločincima, a ustaše hrvatskim junacima), na grobu Brune Bušića (kosti prenesene listopada 1999. na Mirogoj iz Pariza, gdje je ubijen 1978. godine), kod Spomen-obilježja hrvatskim žrtvama Bleiburga i križnih puteva te Tuđmanovom grobu.

Kalambur žrtava i „žrtava“, povijesna istina se, je li, morala nakostriješiti kao uplašeni mačak pred buldogom, pa… Kakve veze ima stradali u Vukovaru 1991. godine s ubijenim Bušićem u Parizu 1978., ili pak Franjo Tuđman s narodnim herojima i radničkim prvacima u mirogojskoj grobnici i svi zajedno s Bleiburgom, višedesetljetnim revizionističkim obrascem koji je zbog (pro)ustaškog prenemaganja i nacifašističke potke („Najveći nacistički skup nakon Drugoga svjetskog rata“, pisali su austrijski mediji o svakosvibanjskom okupljanju na Bleiburškom polju) napokon zabranila austrijska desničarska vlast. Zloporaba „bleiburške hrvatske žrtve“ traje i dan-danas, a budući da su takvi derneci zabranjeni u Austriji, na mjestu gdje su zapadni saveznici pokupili razbijene nacifašističke luzere te ih deportirali odgovarati za svoje zločine tamo gdje su ih počinili, u Jugi, bleiburški se duh povijesne revizije preselio u Maceljsku šumu i na niz drugih mjesta gdje su „ubijani Hrvati samo zato što su bili Hrvati i što su željeli slobodnu hrvatsku državu“. Sic transit. Kad se, je li, laže i krivotvori neka je i „žrtava“ što više, pa će stoput ponovljena laž postati – „istina“?

Prepravak zločina u žrtvu

I, je li, za sve su krivi isključivo „totalitaristički i autoritarni komunisti“. Tko bi drugi, drugih nema, pa zašto ih spominjati kada se pred tv-okom pale komemorativne svijeće trobojna designa!? Jer, ajde ti nađi junaka koji će reći da politički logor Goli otok – gdje su jugolavenski komunisti zatvarali jugoslavenske komuniste, koji su Kobu Staljina smatrai neupitnim bogom i htjeli da zemlja bude jedna od republika komunističkog lagera (SSSR-a) u njegovu „vlasništvu“ – nije u usporedbi s ustaškim konc-logorom Jasenovcem, da se ne spominju drugi u tzv. NDH, uvjerljiv obrazac za žrtve totalitarizma i autoritarizma. O nacizmu i fašizmu, najstrašnijim ideologijama u povijesti ljudskog roda i njihovim žrtvama ni kurtoaznog abera iz službenih usta HDZ-Plenkovićevih vlastodržaca što su se na Europski dan sjećanja razmiljeli uglavnom prepravljati zločin u žrtvu! Zašto? Naravno da ti ljudi znaju, ali kukavički prešućuju na Europski dan sjećanja povijesnu i činjenicu da su njemački nacizam, talijanski fašizam i japanski imperijalizam u kompi s kvislinzima u okupiranim zemljama mučki zatrli u Drugomu svjetskom ratu cca 60 milijuna nedužnih ljudskih života. Od toga 32 milijuna samo – Sovjeta/Rusa. U isto vrijeme kada su Ante Pavelić, fra Tomislav Filipović-Majstotović (kojega se Katolička crkva nije odrekla, ali jest omiljenog vlč. Svetozara Ritiga iz zagrebačke Crkve sv. Marka, jer je časno otišao u partizane), Vjekoslav Maks Luburić, Jure Francetić, Rafael „vitez“ (sic transit) Boban, Andrija Artuković, Srećko Rojnica i buljuk tih što ih je sustigla zaslužena ili slučajno poštedjela ljudska/božja pravda genocidno po tzv. NDH primjenjivali tzv. konačno rješenje na Srbima (najviše na Srbima; to se najupornije krije i danas), Romima, Židovima, nepoćudnim Hrvatima… Totalitaran i autoritaran ustaški režim je zidao pravu Himalaju žrtava i to treba biti vječna opomena – ne samo Hrvatima! – o tomu tko i zašto jesu, a tko i zašto nisu žrtve.

Trenutna politika, svjetonazor i režim nisu nikakav kriterij za istinu o žrtvi („pobjednik piše povijest“, sic transit), ali itekako mogu biti razlog da se zlo ponovi. Komunisti, a šaka ih je Hrvata iz sisačke šume Brezovice bila 22. lipnja 1941. zapalila iskru što je do svibnja 1945. godine rasplamsala  na zapadnom Balkanu pobjednički, najorganiziraniji, najveći i najmoćniji partizanski pokret otpora u okupiranoj Europi. Vođen oslobodilačkim duhom naroda (najveći dio Hrvata se tada priključio NOB-u, ne ustaškoj veleizdaji marionetske tzv. NDH) pod vodstvo Komunističke partije i genijalnoga vojno-političkog strategom Josipa Broza Tita, „kumrovečkog Jože“. Prekobrdnog susjeda partizanskog borca Desetoga zagrebačkog korpusa NOVJ-a Franje Tuđmana, poslije rata personalca u vrhu JNA, direktora sportskog kluba Partizana u Bogradu, generala JNA, pa uznika zbog „proljećarskih ideja“, pa utemeljitelja HDZ-a, tzv. prvoga hrvatskog predsjednika, pobjednika u Domovinskom ratu i političara koji je dopustio proustašku reinterpretaciju ne samo nije hrvatske prošlosti nego i pojma „hrvatke žrtve“. Pametniji od ove autorske malenkosti će kompetentno reći/odvagnuti je li Tuđman time izdao svoje partizanske i komunističke ideale (vidi što je i kako pisao 1960-ih godina o socijalizmu i SFRJ) za šaku vlasti i plagijat Titove bijele maršalske odore što je demonstrirao svibnja 1995. na vojnoj paradi na Jarunu. Simbolično, s Gojkom Šuškom u vojnom džipu. Poznato? Već viđeno iks puta? Ne samo u bivšoj Jugi.

Kada se već HDZ-Plenkovićrva vlast odlučila iksti put, pa i na Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, opandrčiti po „komunizmu“ – kojega praktično u RH više nema puna tri desetljeća, sic transit – i izvući „hrvatsku žrtvu“ u prvi plan, Goli otok i Sveti Grgur su čisti promašaj. Ako ćemo po nacionalnom sastavu zatočrnika koji je izradila sama Udba, „hrvatska žrtva“ je tek na trećemu mjestu s postotkom od tek 16 posto navodnih informbiroovaca. Najviše logoraša bilo je srpske narodne pripadnosti (44 posto), a potom crnogorske (21,5 posto). Uz pet posto Makedonaca, tri posto Albanaca, sedam posto ostalih i 3,5 posto Slovenaca, Srbi i Crnogorci su činili znatno više od polovice ukupnog broja logoraša, pa je hvalevrijedna zauzetost HDZ-ovih dužnosnika Gordana Jandrokovića i Olega Butkovića da su zapalili svijeće i onima šo su najbolnije osjetili bijes totalitarnog i autoritarnog režima s Hrvatom na čelu: Srbi i Crnogorci. E sad, da se za Europski dan sjećanja uzelo konc-logor Jasenovac, opet bi Srbi ispali najveće žrtve otpadnika hrvatskog naroda u utaškim odorama, pa…

Trag u Ustavu RH

Nezgodna je, očito, ta populistika tipa „žrtva je žrtva“. Osobito kad je pod službenom revizionističkom dioptrijom, koja ne prepoznaje činjenicu da nema pomirbe partizana i ustaša ni na naiconalnoj niti na bilo kojoj inoj ravni. Ni u grobovima niti na metuzalemskoj javi Lijepe Naše, kojoj je 1990-ih godina bio pri potez kukavički, obnoć, minama i macolama zatrti cca 3000 partizanskih i spomenika epopeji NOB-a, neljudski i nevjernički razbiti gotovo sve ploče po gradovima i selima s popisima civilnih žrtava nacizma i fašizma na hrvatskom tlu (vidi sramotu na raskrižju Aleje grada Bologne i Vrapčanske ulice u Zagrebu), srezati mirovine/invalidnine svim borcima NOB-a i članovima njihovih obitelji, ukinuti im „povlastice“ na liječenje, izbaciti partizane i NOB iz školskih programa i udžbenika, čak umjetničke velikane iz javne pozornosti (Miroslava Krležu, Ivana Gorana Kovačića, Vladimira Nazora, Vesnu Parun, Juru Kaštelana, Vojina Bakića, Dušana Džamonju, Edu Pricu, etc., etc.), što je krimen koji spada u kategoriju povijesne veleizdaje na osnovi nakazne polit-ideološke maloumnosti. Slovenija je časno i nakon svoga državnog osamostaljenja zadržala povijesni kontinuitet antinacifašizma i ponosi se slobodarskim doprinosom svog naroda NOB-u. Ostavila je „partizanske/komunističke“ nazive ulica, trgova, brzih i sporih cesta, škola i mnogih javnih ustanova, čuva svoje spomenike iz i o NOB-u (npr. Partizansku bolnicu, kakva je na Petrovoj gori u RH ostavljena propasti, sic transit), slavi Tita, itsl., a RH se već za Tuđmanove autokratske vlasti odrekla – „komunističkog totalitarizma i autokratizma“. Sic transit.

Trag u Izvorišnim osnovama Ustava RH neobavezan je melem za mazati oči demokratskoj javnosti po europama i, po potrebi, drugdje na Kugli. A rezultat svega toga – polit-ideološkog nereda, proustaške kukavštine pod smokvinim listom nekakva „domoljublja“, „nacionalnog idealizma“ i „žrtve“ – vidi se u neredu svega i svačega u disfunkcionalnoj tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj, gdje se nekažnjeno viče „Za dom spremni“ i „Ubij, ubij Srbina“ dok troje istih tih Srba drže HDZ-u i Plenkoviću glavu iznad vode tzv. stabilnom saborskom većinom. Sic transit. Cirkus maximus, ali zašto u tom cirkusu dopustiti harlekinima da ismijavaju žrtve time što samozvano određuju što jest, a što nije totalitaran i autokratski režim koji ih je skrivio, pa se time tragi-karkaturalno instalira nemoguća situacija, tzv. totalitarna vis-à-vis revizionističke žrtve.

Na stranu sada razlozi zašto je nesposobno/nesavjesno činovništvo EU-a uvelo Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, pa lakonski apostrofiralo nacizam, fašizam i komunizam kad bi to morao biti svjetski dan svih totalitarnih režima koji povijesno zapasuju razdoblje kapitalizma (do današnjeg dana) kao prvorednog nasljednika feudalnog i svih predfeudalnih društava. Nacizam i fašizam su samo najgnojniji čir na već bolesno rođenomu kapitalističkom tkivu genetskog nečovještva u kojem sustavu nema mjesta ljudskosti. U ime, je li, „svetosti“ privatnog vlasništva stečena tuđim znojem i zelenaškog tržišta. Komunizam je – na globalno operacionaliziranoj revolucionarnoj ideji njemačkih mu otaca Karla Marxa i Friedricha Engelsa te Rusa Vladimira Iljiča Lenjina o ljudskoj slobodi u raspolaganju plodovima vlastitog rada, time i svojom sudbinom u društvu – suštinski „liberté, égalité, fraternité“ demontaže globalnoga imperijlanoga kapitalizma u kojoj se revoluciji obostrano nije marilo za žrtve. Svi američki režimi od Drugoga svjetskog rata – uključivo ratni zločin atomskim bombama na Hirošimu i Nagasaki, odnosno ratni zločin SAD-a i Velike Britanije aviorazaranjem njemačkog Dresdena veljače 1945. godine – posijali su milijune nedužnih žrtava po svijetu. U također milijunskom broju, ali neusporedivo manje i kratkotrajnije no kapitalizam, more je žrtava posijao i komunizam ne samo Kobe Staljina, Pol Pota ili istočnoeuropskih zemalja (danas proturuski najagilnijih, sic transit) u krilu SSSR-a i Varšavskog pakta.

Je li žrtva i Hermann Göring?

Komunizam je manje-više otplahutao u povijesni naftalin, ali kapitalizam nezadrživo nastavlja proizvoditi milijune novih žrtava. Najvidljivije sada u Ukrajini. To je globalni makijavelizam na djelu i neće prestati u dogledno vrijeme. Proturežimska žrtva danas u Rusiji ni po čemu se ne razlikuje od rasističke ili političke žrtve u SAD-u, a komunizma kakav se osuđuje europskom deklaracijom, pa na toj osnovi i Europskim danom sjećanja – više nema. Sic zransit. Kažu da je osveta slatka. Pa i onda kada se odnosi na – komunističke duhove. Radi nemoguće ravnoteže s nacizmom i fašizmom!? Hoće li bivša njemačka ministrica obrane – sada na fotelju predsjednice Europske komisije – slijedom Plenkovićevoga niz dlaku ustašama u tzv. NDH, bubnuti u nekoj od svojih neumjesnih izjava da su i obješeni u Nürnbergu naci-zločinci – žrtve? Pa, Hermann Wilhelm Göring i ina „Heil Hitler“ družba su se na sudu izjasnili da „nisu krivi“, jer da da su samo  „savjesno i po zakonu obavljali svoje dužnosti“? Sic transit.

Pa to su i u tzv. NDH, da ih je bilo potrebno pitati, je li, činili i fra Tomislav Filipović-Majstorović, Andrija Artuković, u poraću braća Andrić, Bruno Bušić, hrvatski „domoljubi“ Miro Barešić i Anđelko Brajković koji su u Švedskoj mučki ubili jugoslavenskog ambasadora Vladimira Rolovića, inače Crnogorca… Očito, voda je vrlo duboka baviti se žrtvama i „žrtvama“ iliti totalitarnim vis-à-vis revizionističkih žrtava. Ono što ne valja ni s kruhom nije dobro.

Marijan Vogrinec

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr