Odajemo počast na grobištima sa sedam skupnih raka u kojima su 1942. pokopana tijela ekshumirana iz pet bunara i drugih masovnih grobnica gdje su pobacana nakon ustaškog pokolja – istaknula je KATA HOLJEVAC, predsjednica UABA Požega na komemorativnom skupu, dodavši da „moramo nastaviti održavati prisjećanje kako ne bismo zaboravili ovakva mjesta, mjesta velikih pogibija“
Razvoj NOP-a doveo je od prvih partizanskih grupa i odreda do osnivanja 1. slavonskog partizanskog bataljuna u prosincu 1941., kada je u isto vrijeme osnovan i prvi Narodnooslobodilački odbor – organ nove demokratske vlasti na području današnje Požeško-slavonske županije. Riječ je o područjima bivših općina Pakrac i Požega s požeškom kotlinom te obroncima Diloj gore, Krndije, Papuka, Ravne gore, Psunja i Babje gore, kao i pakračko-lipički kraj s dijelom brdskih predjela Psunja. Ovi dijelovi povezani su udolinom kojom vodi cesta Požega-Pakrac, a nekada je išla i šumska pruga koju su povremeno koristili partizani. Okolne planine i naselja po njihovim obroncima pružali su povoljne uvjete za razvoj Narodnooslobodilačkog pokreta.
Teror okupatora i ustaškog režima, te dugotrajne borbe doveli su do velikog broja žrtava – poginulih boraca i civila. U znak sjećanja na žrtve i zahvalnost palim borcima podignuta su na području 122 spomen-obilježja, a na prostoru Pakraca 120. Nažalost, u vrijeme Domovinskog rata i nakon njega, većina spomenika je srušena ili oštećena. Udruga antifašističkih boraca i antifašista Pakrac, Lipik i Požega čine velike napore kako bi obnovili spomen-obilježja, istaknula je KATA HOLJEVAC, predsjednica UABA Požega na komemorativnom skupu u Sloboštini. „Koliko možemo, osim područja oko crkve održavamo i ovo mjesto. Imamo radnu akciju košnje trave četiri do pet puta godišnje. Iz svojih džepova platili smo postavljanje ograde na grobištu i mramorne spomen-ploče na kojoj piše da je tu sahranjeno 1.368 ljudi, od kojih 1.165 Kozarčana i 203 domaćih žrtava. Pomoći nemamo ni od koga. Danas u Sloboštini u kojoj je po popisu 2011. živjelo 17 stanovnika, živi tek njih petero. Sloboština je praktično mrtva, jer su kuće u Domovinskom ratu, kao i 1941. godine srušene i spaljene. Pamtimo kad je 1990-ih na bandere stavljeno naređenje hrvatskih vlasti o prisilnoj evakuaciji 26 sela pod obrazloženjem da bi u njima moglo biti borbi. Nije ih bilo, ali svejedno spaljene su 53 kuće“, kaže Holjevac.
Među žrtvama pokolja je bilo najviše žena i djece. Krvavi pir počeo je 2, kolovoza 1942., u selu Kričke, nastavljajući se 4. kolovoza u selima Toranj i Derza, 11. kolovoza u Braneićima, 12. kolovoza u Kusonjama i obližnjim selima. Sve do masakra počinjenog 16. kolovoza u Sloboštini – na blagdan Sv. Roka koji se slavio u Orljavcu, selu udaljenom pet kilometara iz kojeg su ustaše pripiti došli u Sloboštinu i počinili masakr.
„Zločini u Sloboštini usjekli su se u pamćenje naroda i svake godine iziskuju prisjećanje na njihove žrtve. Ne samo da se taj i drugi zločini više ne dogode, nego da se mlade generacije i oni koji još nisu zatrovani raznim političkim ideologijama usmjere na shvaćanje što znače tekovine NOB-a, što znači biti antifašist i što sve to znači za budućnost naše zemlje. One koji o prošlosti ne znaju ili slušaju iskrivljene varijante novih „istina“ ne čeka dobra budućnost“, rekao je RANKO JANKOVIĆ, tajnik UABA Požega. „ U izvršenju zločina nisu sudjelovali njemački vojnici kao što se uporno pokušava progurati, nego su to učinili ustaše. Njegovanje uspomene na žrtve je naša ljudska i građanska dužnost jer tko može biti ravnodušan na stradanja naše djece, majki i baka. Zajedničkom borbom naroda i narodnosti u Hrvatskoj predvođenih komunistima i Titom uspjelo se ne samo poraziti Nijemce i ustaški režim, nego i uspostaviti Hrvatsku u današnjim granicama, obranjenim u Domovinskom ratu. Antifašisti vjeruju da se takva stradanja neće ponoviti, te da zato želimo ukazati na potrebu za međusobnim poštovanjem i dijalogom“, zaključio je Janković.
B. Mirosavljev
