Hrvatski tzv. mainstream mediji – autoproklamativno slobodni, neovisni, vrlo profesionalni i nadasve objektivni prema svoj nacionalnoj prošlosti, sadašnjosti i valjda budućnosti – teško revizionistički kiksaju ovih dana na ispitu savjesti. Od tretmana tzv. beiburške tragedije, koja ni slučajno nije – kako se službeno komemorira i na najvišoj državnoj razini – tragedija hrvatskog naroda no tragedija luzerskoga, zločinačkog ustaškog režima nacifašističkog podguznoga tzv. NDH te ustaša koji su glavom, robijom ili na neko vrijeme gubitkom građanskih prava platili počinjene ratne i zločine protiv čovječnosti od 1941. do 1945. godine, do tretmana NOB-a, masovnoga narodnog/prtizanskog otpora nacifašističkom okupatoru i domaćim slugama, oslobodilačkog herojstva i tekovina te borbe koje su omogućile 1992. godine međunarodno priznanje Republike Hrvatske. I to u tzv. avnojskim granicama (Bedinterova komisija), što su ih iscrtali Titovi partizani krvlju i snagom oružja, državotvorno potvrdio ZAVNOH te tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman dao armirati u tzv. Božićnom ustavu RH 22. prosinca 1990. godine. Ta kroki podsjetnica na temelje časti, ponosa i slave novije hrvatske prošlosti bitna je ovih dana budući da se upravo na tim temeljima polit-medijski najviše laže i prešućuje.
Upravo su proljeće i početak ljeta gusto nabijeni događajima u najcrnje vrijeme hrvatske nacionalne veleizdaje, koja je bitan izvor i posljedica tzv. bleiburške tragedije, ali i vrijeme kada je slobodarski hrvatski duh bio u nemogućim uvjetima nacifašistički zasužnjene Europe kresnuo iskru u šumi Brezovici nedaleko od Siska što će zapaliti nezaustavljiv masovan oslobodilački oganj i u samo četiri godine preko trnja doći do zvijezda. Do najsjajnij i najželjenije – slobode. Dakako da HDZ-Plenkovićevoj, je li, trenutnoj vlasti i premijeru osobno ide na dušu to što se srame hrvatske pobjedničke prošlosti, pa je prešućuju i zataškavaju ne bi li se ulizivali tzv. luzerskom duhu koji je javna moda od preokretnih 1990-ih godina te se revizionistički krije iza „osude svih totalitarističkih ideologija: nacizma, fašizma i komunizma“, neodržive teze „žrtva je žrtva“ i notorne gluposti tipa „Titovi su partizani činili zločine kao i ustaše“.
Jednojajčani blizanci
Povijest kaže da tako neće biti. Nacizam i fašizam su jednojajčani blizanci zla, projektirane su genocidne, nečovječne i do srži nehumane ideologije; komunizam nije, zločini su mu kolateralna pojava. Ubijeni ustaša koji je u vražje ime klao u Jasenovcu – npr. znani krvolok fra Tomislav Filipović, Luburićevim nadimkom Majstorović („majstorski“ je baratao kamom na vratovima logoraša i podkozarske srpske djece, 1946. godine je osuđen na smrt u Beogradu i pogubljen – nije ista žrtva kao Srbin, Rom, Židov, Hrvat, injsl. civil, zarobljeni partizan ili ini neistomišljenik tzv. NDH kojemu je oduzeo život. Žrtva nije žrtva, itekako se razlikuju. Također se čak s egzoplaneta Keplera-452b vidi ogromna razlika između ustaških i partizanskih zločina u ratu i poraću: po broju, karakteru, motivima, načinu egzekucije, itsl. Nikakav znak jednakosti tu nije moguć baš kao ni između jugoslavenskog/hrvatskog komunizma i ustaštva/nacifašizma. Ustaštvo je najveća ikad u povijesti nacionalna veleizdaja, a komunizam je svrstao hrvatski narod na pobjedničku, tzv. pravu stranu povijesti i omogućio povijesni kontinuitet državnosti, i to se mora poštovati, cijeniti i čuvati, što bi Pokojnik rekao, „kao zjenisu oka svoga. I ovogodišnje proljeće polit-medijski stramoti hrvatsku slavu. O njoj se zborno šuti i timenanosi šteta hrvatskoj budućnosti.
„Na današnji dan dogodila se najveća izdaja u hrvatskoj povijesti“, bio je 18. svibnja 2023. naslov na portalu Indexu.hr, valjda jedinom u Lijepoj Našoj mediju koji je podsjetio na ustašku sramotu nad sramotama: točno u 12,30 sati toga dana tzv. poglavnik tzv. NDH, Führerov i Duceov sluga Ante Pavelić je potpisa tzv. Rimske ugovore kojima je predao fašističkoj Italiji gotovo cijelu Dalmaciju, gradove Zadar, Šibenik i Split, otoke Krk, Rab, Vis, Lastovo, Korčulu i Mljet, najveći dio Hrvatskog primorja i Gorskog kotara… Honorirao je Mussolinija za to što ga je jatački držao u kućnom pritvoru i tolerirao ustaške logore u Italiji. Tek su Titovi partizani krvlju i oružjem, uz puno žrtava, vratili te tisuće i tisuće nacionalnog teritorija u okrilje matice zemlje. Partizanske su armije u pobjedničkom zaletu osvojile i Trst, ali ga je Tito pod pritiskom zapadnih saveznika morao vratiti Italiji. Sve do potpisa tzv. Osimskih sporazuma, taj se dio nazivao Slobodnim teritorijem Trsta (STT).
„Bio je to samo dokaz onoga što se već znalo – mjesec dana ranije uspostavljena takozvana Nezavisna Država Hrvatska stvorena je samo kako bi poslužila za zadovoljavanje talijanskih i njemačkih interesa“, piše Index.hr. „Izdajničkim ugovorom Pavelić je na milost i nemilost fašističkoj Italiji predao oko 400.000 Hrvata te neznatan broj Talijana. Još ranije, nakon Prvog svjetskog rata, Rapalskim ugovorima Italija je preuzela Istru, Rijeku i dijelove obale. Upravo su u Paveliću Talijani vidjeli čovjeka koji može ispuniti njihove apetite za hrvatskom obalom, pa nije ni čudo što su ga godinama prije rata u tajnosti obučavali i podržavali, čekajući povoljan trenutak kada će u ratnom ludilu svoju marionetu postaviti na vlast u Hrvatskoj.“ A marionetine marionetski indoktrinirane marionete, njihovi potomci i trknuti u glavu sljedbenici/istomišljenici najcrnjeg zla u povijesti čovječanstva, osokoljeni što su u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj već 1990-ih godina dobili puno pravo građanstva, sufinancirali i sudjelovali u Domovinskom ratu (mahom u postrojbama HOS-a) i danas si vrlo glasno i neometano od vlasti uzurpiraju „pravo“ na revizionističko tumačenje novije hrvatske povijesti, veličanje ustaštva, anatemiziranje antinacifašizma, njegovih pobjeda i ključnih nositelja slobodarske ideje.
Stoga jest sramota do neba da su predsjednici vlade Andrej Plenković i Hrvatskog sabora Gordan Jandroković – baš nekako podudarno s, je li, mračnim nadnevkom ustaške veleizdaje potpisivanjem tzv. Rimskih ugovora što su ga tzv. mainstream mediji „hrabro“ prešutjeli – izjavama na zagrebačkom groblju Mirogoju u povodu obljetnice tzv. bleiburške tragedije izvrnuli povijesne činjenice naglavačke. U prvom planu izjava našli su se partizanski zločini nad razoružanom hrvatskom vojskom“ (sic transit, ustaški genocidaši – hrvatska vojska!?) i laž da su „hrvatske žrtve smaknute bez suđenja“. Čak i presuda „deseti bataljun“ partizanskoga pokretnoga vojnog suda poimence poznatim ustaškim egzekutorima iz Jasenovca, Crne legije, Pavelićevog tjelesnog zdruga, ubojicama i palikućama s Korduna, iz glinske pravoslavne crkve, injsl. iz cijeloga tzv. NDH plod je – suđenja. Na smrt, dakako, što je tada u pola civiliziranog svijeta u to doba još bila najviša kazna. Zločin i kazna tada i danas nisu isto. Naravno da to građevinar nadimkom Njonjo i Pudlica u principu ne mora znati, ali pravnik s diplomom zagrebačke univerze Plenković, pa još obiteljska uzdanica povlaštenika u tzv. socijalističkomu mraku, to bi itekako morao znati i – čak i po tzv. službenoj dužnosti – paziti što govori. Premijerova riječ o zločinu i kazni, ustašama i partizanima, ima težinu u odnosu na javnost i nije trla baba lan da joj prođe dan.
Pametan i budala
Ustaška veleizdaja temeljnih hrvatskih interesa, nacionalnog identiteta i integriteta tzv. Rimskim ugovorima – čime su prouzročene velike žrtve ne samo u oslobodilačkim partizanskim postrojbama nego i među narodom na okupiranim/darovanim teritorijima s blizu pola milijuna Hrvata, koji su smjesta bili podvrgnuti prisilnoj talijanizaciji/odnarođivanju – jedna je od ključnih sastavnica masovnoga ustaškog zločina o kojemu je povijest definitivno rekla svoje. Istinu na osnovi činjenica. I nikakvi revizionistički „lumeni“, „istraživači“, „umjetnici“ i „publicisti“ nisu kadri pobiti tu istinu. Naprosto, bilo je kako je bilo, a ne kako se luzerskoj babi – snilo. „Italija je interesnu sferu u NDH podijelila na tri zone“, podsjeća rečeni portal u povodu 82 godine najveće veleizdaje u povijesti otkad se spominje ime plemena Hrvata i najveće blatne mrlje što ju je Hrvat namro svom rodu. „Prva je zona izravno priključena Italiji, druga je postala demilitarizirana, odnosno snage NDH nisu smjele graditi vojne objekte. Treća, najudaljenija od mora, bila je pod kontrolom NDH. Naravno, ustaške sluge fašista obvezali su se plaćati troškove talijanske vojske na svom teritoriju. Malo manje je poznato da su ustaše prihvatili i ideju da se savojski princ Aimone Roberto Margherita Maria Giuseppe di Torino okruni za hrvatskog kraalja, i to pod imenom Tomislav II.
Ugovori će izazvati bijes u hrvatskom narodu, a činjenica da su ustaše bez imalo srama i borbe stotine tisuća Hrvata predali na milost i nemilost Talijanima ojačat će partizanski pokret. Upravo su iz mjesta pod talijanskom okupacijom tisuće mladih ljudi bježale u partizane i tako pomogle u borbi protiv nacista i fašista te njihovih saveznika, ustaša i četnika. Teritorij je od ustaša, čelnika i Nijemaca oslobođen 1944. i 1945. Italija je 1943. godine kapitulirala, a NDH se domogla predanih teritorija, slaveći to kao svoju veliku pobjedu. No to nije bilo dugog vijeka. Godine 1945. Njemačka je izgubila rat, a time je propala i ideja o NDH. Do tada su gotovo cijelu Dalmaciju i Istru oslobodile partizanske jedinice. Na sjednicama ZAVNOH-a i AVNOJ-a teritoriji koje je Pavelić predao Talijanima vraćeni su Hrvatskoj. U Ustav moderne i suverene Republike Hrvatske ugrađene su upravo odluke sa sjednica ZAVNOH-a, što je jedan od izvora moderne hrvatske državnosti. Nažalost, u Hrvatskoj danas postoji nezanemariv broj onih koji slave kukavički i izdajnički režim NDH i Antu Pavelića – čovjeka koji je počinio najveću izdaju u hrvatskoj povijesti.“ A ta se izdaja prešućuje, jer su se – sic transit! – „ustaše borili za samostalnu hrvatsku državu, a partizani za komunističku Jugoslaviju“, reći će spomenuti „nezanemariv broj“.
Tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena, je li, tolerira taj „nezanemariv broj“ i njegove ne samo gotovo dnevne ispade genocidnim ustaškim pokličem „Za dom spremni“, taj slogan na HOS-ovim svakovrsnim crnim zastavama/majicama čak u najsvečanijim državnim prigodama, također na Thompsonovim koncertima pred tisućama mladih koji nemaju pojma tko su zapravo bili ustaše i tzv. NDH… Desetljećima se vladajući prave grbavima glede&unatoč redovnih misa zadušnica ratnom i zločincu protiv čovječnosti Anti Paveliću u Splitu i Zagrebu, u bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici, te šalju najviše državne i crkvene predstavnike na (pro)ustaške svibanjske derneke na Bleiburškom polju u Austriji. Koje su – kostimirane i ideološki nafutrane – od preklani zabranile tamošnje vlasti, i svjetovne i crkvene, a austrijski europolitičari i dio medija je bleiburško hodočašće determinirao kao „najveće okupljanje nacifašista u Europi nakon Drugoga svjetskog rata“, pa…
Pametan se srami toga čime se, je li, budala ponosi, a HDZ-Plenkovićeva gromoglasna agenda o Hrvatskoj kao „civiliziranoj, politički primjerno pozicioniranoj državi u međunarodnoj zajednici“ nikako ne ide podruku s, realno, palcem gore povijesnom revizionizmu u društvenoj svakodnevici kod kuće. Ma koliko bila manjkava i neuvjerljiva hrvatska demokracija, povijesni revizionizam, jalovi pokušaji pretvaranja ustaša u tzv. hrvatske nacionalne borce te partizana u komunističke zločince nad hratskim narodom, prešućivanje i izvrtanje istine o hrvatskoj pobjedi, slobodi i državnosti, itsl. grubo je – stramoćenje te i takve demokracije.
Marijan Vogrinec
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr
