Nalazimo se u prepunom tramvaju koji vozi put Maksimira u koji se već slijeva rijeka građana.
Različiti su motivi i očekivanja kako proslaviti 1. maj – PRAZNIK RADA.
Neki da čuju gradonačelnika i hvalospjeve o vlastitim uspjesima promjene u vladanju Gradom, drugi da bi proveli dan u suncem obasjanom Maksimiru uz muziku i nastup Zdenke Kovačiček, a najviše je onih kojima još dok su se uputili iz kuće zamiriše maksimirski grah i zagorski štrukli.
Raduje se narod tom gotovom i darovanom obroku na koji će čekati u redu i 2 sata na tom paklenom suncu nesvjesni da su i taj grah i te štrukle pa i dobivene crvene karanfile, cvijet radnika – proletera, već skupo platili kroz komunalne račune i druge namete koje btw. teško i plaćaju iz tih skromnih plaća i još skromnijih mirovina.
I mi članice AFŽ-a došle smo u Maksimir kako bi dale svoj doprinos šarenilu situacije ali posebno i da podsjetimo na vremena kada se zaista slavio RAD.
Na žalost nismo imale priliku da pošaljemo naše poruke zašto smo ponovno pri SABA RH oživjeli organizaciju AFŽ koja je u najtežim uvjetima NOB-a bila snažni oslonac, zapravo kralježnica NOB-a, a kasnije u poraću snaga s 2 Milijuna članica realizator prava i sloboda žena.
Tako 1945. godine u USTAV FNRJ ulazi:
- pravo glasa o kojem pravu su do tada žene mogle
samo sanjati. - ravnopravnost spolova , dakle tada su udareni temelji borbe za ravnopravnost spolova a koja borba traje još i danas
- jednaka plaća za jednak rad – u koje su se pravo uzurpatori vlasti, a time i moći, potpuno oglušili.
- posebna briga i skrb za majke i djecu što se iskazalo u raznim povoljnostima , recimo kraći radni staž za žene, duži godišnji odmor i sl, time se zapravo željelo i odati priznanje ženama jer nakon odrađenog vremena u tvornicama ili raznim firmama i institucijama žena nastavlja raditi u svom domu za obitelj.
Danas, u kako znaju reći, modernoj hrvatskoj demokratskoj državi mnoga od tih prava žena su izgubljena ili su na putu da se to dogodi i mi žene umjesto da se borimo za nadgradnju u pravima žena ,mi se moramo boriti za očuvanje već stečenih, a izgubljenih prava.
I upravo borba traje s onima koji bi ta naša prava, prava žena, trebali štititi.
Tako su se tekstilne radnice, koje nisu isplatu svojih plaća dobivale mjesecima, izborile prosvjedom pa i štrajkom glađu, dijelom je te zarađene plaće nagrizla i inflacija, a što je u svemu najtužnije nekada je poslodavac upravo bila Država.
Sirote bivše radnice propalih tvornica još se zahvaljuju što je upravo ta država, koja ih je trebala štititi, zapravo oštetila i materijalno i zdravstveno…
Mi AFŽ želimo osvijestiti da se nikada i nikome ne trebamo zahvaljivati za ono što nam pripada, za naš znoj, trud i muku, odnosno zarađene plaće i naša prava.
Što sam još uočila, a da se treba i mora kazati ??
Čelnici raznih sindikata slave s aktualnom vlasti, a budući da se nalazimo uskoro u izbornoj godini, moguće zato i nema povorke nezadovoljnika okupljenih u sindikate kako bi upravo na Praznik rada ukazali na sve ono što ih tišti.
O tome da u Hrvatskoj nema slobode medija više puta sam i ranije govorila, a pokazala je i postavljena ograda kako bi se onemogućilo doći do novinara, ali se pokazala ta kvazi uspjela demokracija.
No, građanke našega grada, pa i šire blagonaklono su nas promatrale, a neke se i u našu organizaciju učlanile…
Dakle, AFŽ ide odlučno dalje…
Maja Jelinčić, predsjednica AFŽ pri SABA RH
