Jest da tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena nema prepoznatljivu i validnu vanjsku politiku budući da HDZ-Plenkovićeva vlada pokorno i bespogovorno pleše kako svira Washington via Bruxelles, pa je samo nevažna statistička činjenica na globalnoj karti polit-diplomatskog tzv. mainstreama, a predsjednik države i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH Zoran Milanović inatljivo kontrira stanovitim „suverenističkim“ gardom tako da i jedan i drugi svjesno krše svoju ustavnu obavezu o sukreiranju, zajedničkom vođenju jedinstvene vanjske politike zemlje. Ni o čemu važnom u svijetu što balansira na rubu tzv. posljednjeg rata u povijesti čovječanstva, ta se dvojica ovnova na hrvatskom brvnu nisu u stanju dogovoriti i zajednički skrbiti za što izgledniju budućnost zemlje i svojih sugrađana što postupno tonu u živom blatu siromaštva i beznađa.

Od početka tzv. tvrde kohabitacije dvaju državnih brda, Banskih dvora i Pantovčaka, pardon, gotovo nikakve – jer kohabitacija premijera Andreja Plenković i predsjednika RH Milanovića više sliči jalovu dvovlašću, gdje jedan drugomu skaču u usta, palanački se vrijeđaju ad hominem, ne priznaju ustavno definirane ovlasti „zajedničkog (lat. cohabitatio) života“ na sljemenu vlasti, jedan drugoga cinkaju strancima na međunarodnim skupovima i za bilateralnih susreta, lujevski se grade „bogomdanima“… – vanjskopolitički se mutež države koja ne znâ bi li piškila ili kakila vrlo negativno odražava i u medijima. Osobito u odnosu na najkritičnija trenutno svjetska žarišta sukoba: Ukrajinu i Palestinu, posredno i na zaoštravanje neprijateljstava i predratno stanje na Indopacifiku.

Milanović će za rat u najvećoj europskoj zemlji reći da to „nije hrvatski rat“, da „Hrvatska mora u sukobu svjetskih velesila paziti na vlastite interese“, Hrvatski sabor će odbiti uvježbavanje ukrajinskih vojnika u RH, a Plenković će ga osvetnički nazvati rusofilom, neprijateljem Zapada i slobodnog svijeta, političkim štetočinom te se urbi et orbi busati u prsa hrvatskom novčanom, materijalnom i svakom drugom pomoći Ukrajini… Gdje SAD via Bruxelles vanjskopolitičkim okom, CRO premijer i HDZ-Plenkovićeva vlada skokom. Nema veze koliko to (ni)je u hrvatskom interesu, najvažnije jest da su tzv. saveznici/partneri zadovoljni.

Soliranja s državnih brda

Prvi pak stanar bivše Titove vile Zagorje na Pantovčaku, koji na predsjedničku mjestu broji posljednje mjesece petogodišnjeg mandata i brusi strategiju za novi, ne libi se izravno zamjeriti Izraelu osudom krvoločne agresije na nezaštićen milijunski palestinski narod u Pojasu Gaze (što ipak ne naziva genocidom) i višedesetljetnog apartheida na okupiranima Zapadnoj obali rijeke Jordana i istočnom Jeruzalemu, a Plenković via vanjskopolitički ministar Gordan Grlić-Radman naređuje CRO veleposlaniku u UN-u Vladimiru Drobnjaku da – zajedno sa SAD-om, protivno većini u ostatku svijeta i „neopredijeljenoj“ Uniji, sic transit – glasa protiv rezolucije o miru u Palestini. Sramota za RH u civiliziranom svijetu, Drobnjakov diplomatski kiks (ne smije u UN-u dizati ruku ni za što, što nije usuglašeno i s predsjednikom RH; iako je HDZ-ov kadar u diplomaciji, nisu mu nadređeni isključivo ta stranka i njezin šef) i zvučna pljuska Ustavu RH, koji uvjetuje dogovor premijera i predsjednika o službenom stajalištu države u vanjskopolitičkom postupanju.

Nikakva vanjskopolitička soliranja s jednog ili s drugoga državnog brda nisu ustavno dopuštena niti su, gledano izvana, vjerodostojna pozicija zemlje u međunarodnim odnosima. Tragična vanjskopolitička zbílja RH u tom kontekstu, gdje se tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena prokazuje kao polit-ekonomski samonedostatan i nezreo bantustan sa zapadnog Balkana – „slučajna država“, kako je Milanović svjedobno nazvao RH? – ima svoj vrlo negativan medijski odraz, koji ne korespondira s moralnim, slobodarskim i mirotvornim hrvatskim vrijednostima/tradicijama u bližoj i daljoj nacionalnoj prošlosti. Recimo, zemlja koja pamti tko je bio tko te tko je radio što u Drugomu svjetskom ratu na ovom tlu i u svijetu te tko je bio tko i tko je radio što u Domovinskom ratu, koja, je li, ima itekako živa iskustva o tomu tko je, kako i zašto bio agresor, a tko branio slobodu i svoje neporecivo pravo biti svojim na svojemu, ne može, ne smije dvojiti ni o tomu tko je u Ukrajini i u Palestini agresor i tko brani svoju slobodu. Pravo na život svojih na svomu.

Tko je, kada i zašto, primjerice – u ime koje države i njezine službene vanjske politike – ovlastio glavnog ravnatelja režimske medijske tzv. javne kuće HRT-a Roberta Šveba i ravnateljicu Poslovne jedinice Program Mariju Nemčić, a oni urednike pojedinih informativnih formata, novinare i čitače dnevnih vijesti da izraelsku vojsku nazivaju „obrambenim snagama“!? Otkad je „obrambena“ ta izraelska armada što u Pojasu Gaze masovno ubija, ranjava i razara sve palestinsko pred sobom, pljačka njihovu imovinu, izgladnjuje ljude i etnočistački (etničko čišćenje se međunarodnopravno definira kao – genocid!) protjeruje stotine tisuća Palestinaca u Egipat i Palestini susjedne zemlje!? Ali i, kad joj se sprdne, „samoobrambeno“ raketira/ubija civilno stanovništvo u suverenim državama u okolnom arapskomu moru  (Jordan, Libnon, Sirija, Jemen…), koje licemjerno proglašava „terorističkim metama“?

CRO premijer Plenković, predsjednik RH Milanović i tzv. mainstream mediji nemaju istovjetno ili barem slično (u ključnim sastavnicama) stajalište o genocidnoj ulozi vjersko-konzervativne vlasti izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, što izaziva daljnje podjele u društvu. Propalestinski prosvjed u Zagrebu kao dio masovnih protuizraelskih prosvjeda u svim važnijim svjetskim metropolama i pred sjedištima najvažnijih međunarodnih institucija prošao je CRO vlastima ispod radara, a tzv. mainstream su ga mediji jedva zabilježili. Lijepa Naša s takvima na vlasti – što su vrlo teško izboksali treći mandat zaredom – nije na tzv. pravoj strani povijesti. Ako je izraelska agresorska armada, je li, obrambena vojska, pa su apartheid i genocid nad Palestincima samo kolateralna pojava – „neizbježna“, pa na neki način „normalna“ i „nije za međunarodnu osudu“ – onda su i ruske invazijske snage u Ukrajini obrambene snage, jer „brane“ rusku manjinu od terora kijevskog režima Volodimira Zelenskog!?

Tom degeneričnom „logikom“ su i ustaše u tzv. NDH bili „obrambena“ vojska, jer su „branili“ nacizam i fašizam od većine hrvatskoga i inih naroda u NOB-u, (ne)posredno i Führerov Treći Reich od oslobodilačkih pokreta u okupiranima europskim zemljama i antihitlerovske koalicije!? Ili pak, „oslobodilačke snage“ su u Domovinskom ratu bivši JNA Mile Novakovića i Ratka Mladića te paravojni četnički ešaloni Mile Martića, Jovana Raškovića, Gorana Hadžića, Milana Babića…, jer su se borili za odcjepljenje etnički očišćene tzv. SAO Krajine od RH!? Što ne ide i ne valja, ni s kruhom nije dobro, pa ni vanjskopolitička CRO tzv. pogrešna strana povijesti u odnosu na pravdu i krivdu u zaoštravajućim sukobima u svijetu. Hrvatska ima gorka iskustva, je li, ne samo iz svoje (naj)novije prošlosti o tomu kako i zašto slabiji, manji i nemoćniji krvavo dolaze do pravde da bi bilo u redu tolerirati, recimo, to što se događa u Ukrajini ili izraelski genocid nad palestinskim narodom, ostavljenim na cjedilu ne samo tzv. međunarodne zajednice nego i svoje arapske/islamske braće.

Zamalo već punu godinu nema dana da s Bliskog istoka ne obilaze svijet vijesti o novom „napadu izraelskih obrambenih snaga“ na neku ionako već izbombardiranu palestinsku bolnicu, školu, izbjeglički kamp, punkt za podjelu nečovječno racionirane humanitarne pomoći, kolonu golorukih ljudi koji bježi od pogibelji u kojoj su im izraelski ubojice bili „zajamčili“ sigurnost… Nema dana da medijski izvjestitelji i slikom i riječju s mjesta smrti u hrpama ruševina ne svjedoče o novim desecima ubijenih i teško ranjenih palestinskih žena, djece, starčadi, muškaraca koji nemaju veze ni s Hamasom niti ičim što ugrožava Izraelce na uzurpiranoj im djedovini. Na kojoj najgrublje nasilje što ga ljudski rod može smisliti protuzakonito naseljava židove sa svih četiriju strana svijeta u otete palestinske kuće i stanove, pod oružanom paskom gradi nove doseljeničke kibuce, zatire cijeli jedan narod naočigled svijeta.

Neoprostivo i po ljudskom i po božjem zakonu

A tzv. međunarodna zajednica jalovo, odvratno voajerski i nesavjesno nazoči tomu biblijskom pogromu umjesto da državu preživjelih u nacističkom Holokaustu energično/učinkovito suspendira u civiliziranoj ljudskoj zajednici. Za to postoje alati, ali, polit-promiskuitetno, ne postoji kritična količina globalne volje. Blizu 200.000 nedužnih ljudi je ubijeno i teško ranjeno u manje od godine dana. Izraelska vjersko-konzervativna vlast Benjamina Netanyahua i vojni vrh (dnevni operativci genocida nad palestinskim narodom) te SAD (politički i materijalni mecena genocida) neposredni su krivci ne samo za sve te smrti, doživotne invalidnosti i uništenje stoljetnih ognjišta – što je neoprostivo i po ljudskom i po božjem zakonu! – nego i za podmetanje strašnoga regionalnog požara s globalno nesagledivim posljedicama. Tomu se ne smije gledati kroz prste, a još manje je li, kukavički, u sjeni proameričkoga tzv. kolektivnog Zapada, političkim nečinjenjem dopustiti da nepravda uništava pravdu. Bliski istok je manje od pedlja na zemljovidu udaljen od polit-vojno rovitog Balkana.

S  američkih 3,8 milijardâ dolara Izraelu (dogovorenih još prije 10 godina) svakih 12 mjeseci radi tzv. zadržavanja kvalitetne vojne prednosti nad susjednim zemljama – dodatne, je li, izvanredne svote kešovine i oružja ne ulaze u taj imperijalni račun – SAD je nečovječan mecena izraelskog apartheida na okupiranim palestinskima Zapadnoj obali rijeke Jordana i istočnom Jeruzalemu te genocida u Pojasu Gaze.

Ne smije se ni po ljudskomu niti po božjem zakonu – a očito može kada jači kvači, povijesna je činjenica!? – cijeli jedan narod najgrubljom silom brisati s lica zemlje, s njihove višestoljetne djedovine kao što naočigled cijelog svijeta besramno čini Izrael Palestincima u njihovoj domovini. Kao što su davnih dana europski doseljenici u Novi svijet (u)činili tzv. prvim narodima, Indijancima, španjolski „tragači“ za zlatom Eldorada Mayama, Aztecima, Toltecima, Inkama u Srednjoj i Južnoj Americi, europski kolonizatori starosjediocima u Africi, Aziji, Australiji i oceanskim zemljama, bjelački supremisti u SAD-u pak „obojenim“ žiteljima, najviše Afroamerikancima, megakorporativni  eksploatatori prirodnih bogatstava u Brazilu i Africi etničkim zajednicama… Ljudski život – međunarodnim pravom i vjerskim zakonom definiran kao najveća vrijednost koju treba čuvati kao zjenicu oka svoga – ništa ne vrijedi u odnosu na tzv. pravo jačega!?

Pod lažnim izgovorom o tzv. pravu na samoobranu od Hamasa, koja je fundamentalistička palestinska skupina 7. listopada 2023. ubila cca 1200 židova u izraelskim doseljeničkim kibucima te ih 250 zataočila, Izrael je u manje od godine dana osvetničkog napada na 2,5 milijuna Palestinaca u Pojasu Gaze (najnapućenijem tlu na planetu, je li, površine šire okolice Zagreba) ubio i teško ozlijedio blizu 200.000 ljudi te im domove  pretvorio u gomile šute i željezne armature. I ne prestaje ubijati, ranjavati i razarati već razoreno, iako time nema šanse vratiti ostatak preživjelih talaca niti će uništiti Hamas. Dapače, ojačat će ga, raspaliti još veću mržnju i želju za osvetom svakog Palestinca, jer više nema tog čijoj obitelji nije naudila izraelska „obrambena“ armada. Svaki Palestinac će biti još žešći Hamas. Međunarodni kazneni sud (International Criminal Court – ICC) vodi protiv izraelskoga političkog i vojnog vrha postupak za genocid, cijeli svijet se zgraža nad Benjaminom Netanyahuom, u Izraelu mjesecima plamti bunt protiv njega i njegove istrebljivačke politike, a HDZ-Plenkovićeva tzv. neprincipijelna koalicija neprincipijelno, je li, drži štangu tom zlu.

Medijski druka za izraelske „obrambene snage“ i čeka da se nešto slično  dogodi i na tlu bivše 24-milijunske tzv. države bratskih jugoslavenskih naroda i narodnosti, gdje mnogi povijesni i ratni računi još nisu plaćeni? Ili su preplaćeni, pa „oštećeni“ ne odustaju od zahtjeva za povratom, i to  sa zateznim kamatama? Uopće nije svejedno kako se hrvatska politika postavlja prema kriznim žarištima u Ukrajini i na Bliskom istoku budući da zauzimanje jedne ili druge strane – u okolnostima tzv. kohabitacijskog CRO dvovlašća – podrazumijeva preuzimanje velikih rizika. Ulaskom RH u NATO 2009. godine, tzv. je Samostalna, Neovisna i Suverena već drugi dan obaviještena iz Moskve da je „u slučaju sukoba Rusije i NATO-a naša legitimna meta“, a potom je HDZ-Plenkovićeva politika gurnula RH na listu „neprijatelja Ruske Federacije“ i zakotrljala danse macabre na zapadnom Balkanu na podlozi sukoba zapadnih (SAD/EU), ruskih i turskih/islamskih interesa.

HDZ-Plenkovićeva politika služenja Zapadu – kao neokolonijalni resurs te opet potencijalni izvor topovskog mesa za tuđe ratove u tuđem interesu – tu ne stoji dobro. Ne samo zato što nema jedinstvenu, službenu vanjsku politiku s većinskom potporom među stanovništvom nego i stoga što, protivno polit-ekonomskim i inim potrebama te neprekinutim ljudskim i inim vezama među rasnom braćom i sestrama što dijele zajedničku povijest na Antemurale Christianitatisu (papa Lav X.), nije zainteresirana za dobrosusjedske odnose, razumijevanje i suradnju ni s najvećom i najvažnijom državom ex-Jugoslavije, Srbijom. Kolateralno, ni s Crnom Gorom, a u BiH vodi promiskuitetnu tzv. europejsku politiku, (politiku tzv. europskog puta), s figom u džepu, iritirajući ne samo srpsku i bošnjačku konstitutivnu sastavnicu već i hrvatsku, tzv. trećeentitetsku (na tradiciji „velikohrvatske“ tzv. HZ/HR Herceg-Bosne i haaški osuđenog tzv. udruženoga zločinačkog pothvata), kojoj pak Milanović diže rep.

Turska je treći element u toj zapadnobalkanskoj slagalici, čiji se utjecaj ne može ignorirati budući da Bošnjaci i radikalno reanimirani islam u BiH-stanovništvu zapasuju zamalo 50 posto. Nije bez veze turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan svibnja 2018. počeo predizbornu kampanju za novi mandat šefa moćne države (članice NATO-a, ali desetljećima u čekaonici EU-a, sic transit) upravo u sarajevskoj Zetri, gdje ga je u pravoj euforiji oduševljenja tadašnji supredsjedatelj tročlanog Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović pozdravio kao „Božjeg izaslanika“.

Nakon što je ovih dana ICC-ijev optuženik za genocid nad Palesincima Benjamin Netanyahu bahato hodočastio u SAD ojačati američku potporu zatiranju cijeloga jednog arapskog naroda, daljnjem apartheidu, progonu i okupaciji/aneksiji Zapadne obale i istočnog Jeruzalema – što je dobio i od Josepha Robinette „Joe“ Bidena, Jr. i Donalda Johna Trumpa, kojih nema u Bijeloj kući bez odriješene kese židovskog lobija u SAD-u – Erdoğan je (znakovito: u nazočnosti islamski/vjerski „zamotane“ supruge od glave do pete) poručio urbi et orbi kako je „turska vojska spremna ući u Izrael radi obrane svoje palestinske braće, kao što je svojedobno ušla u Nagorno-Karabah i Libiju“. Detonator za vrlo zapaljivu prijetnju turskog lidera je izraelsko raketiranje južnog Libanona („Hezbolahova uporišta“) te ubojstvo dronom u Bejrutu Saleha al-Arourija, zamjenika Hamasovog šefa, potom i šefa te fundamentalističke organizacije Ismaila Haniju u Teheranu, čime Netanyahu osnažuje destabilizaciju Bliskog istoka. Istodobno, ugledni američki pravnici zahtijevaju od Bidena da „napokon okonča SAD-ovo suučesništvo u izraelskom kršenju ljudskih prava nakon što su ključni članovi izraelske vlade podržali ideju o protjerivanju Palestinaca iz Gaze“. Protjerivanju s njihove zemlje, cijelih obitelji iz njihovih domova!?

Bezobrazno i politikantski

Hrvatska vanjska politika – kako ju zamišljaju i arogantno, samozvano prakticiraju premijer Plenković i njegovi trbuhozborci u HDZ-u kao, je li, tzv. zapadnu politiku, a Washington ih via Bruxelles odobravajuće tapša po ramenima – ne samo da nije u nacionalnom interesu nego nije ni u interesu, na tragu pravde i slobode, nedodirljivog prava naroda biti svoji na svomu, za što su stotine tisuća hrvatskih žitelja svih etničkih i vjerskih pripadnosti izginule i u NOB-u (1941.-1945.) i u Domovinskom ratu (1991.-1995.). Istina, pravda i sloboda su kriterij kojim se, je li, ima voditi svaka vjerodostojna i čovječna vanjska politika ozbiljne, samosvjesne i slobodarskoj tradiciji vjerne zemlje, bez obzira na trenutne odnose među  globalnim moćnicima. Koji danas jesu, sutra nisu.

Bezobrazno je stoga, politikantski plitko i primitivno od premijera Andreja Plenkovića koristiti i neke rutinske prigode – npr. dolazak novokupljenog, prvoga od 12 putničkih zrakoplova Airbusa A 220, u čijem se naslikava kokpitu, sic transit – za vanjskopolitičko tzv. prozapadno opanjkavanje mrskog mu šefa države Zorana Milanovića eda bi priskrbio koji bod više HDZ-ovu kandidatu (nestranačkom, jer naveća stranka nema svoga, sic transit!?) na predsjedničkim izborima. „Riječ je o kandidatu (bivši HDZ-ov ministar obrazovanja i znanosti Dragan Primorac; i sâm se proglasio kandidatom i prije odluke Predsjedništva HDZ-a i suglasnosti partnera u vlasti, op. a.)“, kazao je Plenković, „koji će biti kandidat poštivanja Ustava RH i vladavine prava, koji će surađivati s drugim institucijama u RH, koji će čvrsto usidriti Hrvatsku u krug zapadnih zemalja, u EU, u NATO i koji će zajedno s vladom voditi politiku na međunarodnom planu koja će nas držati tamo gdje pripadamo.“ Jer je, je li, „Milanović kršitelj Ustava RH i zakona, rusofil, protivnih Ukrajine i politički štetočina“!?

Doduše, rejtinški među biračima, Primorac nema šanse u srazu s drčnim Milanovićem, ali – što se babi snilo, to se babi zbilo!? Dobro, Plenković nije poslovična baba, hrvatski izbori tradicionalno nisu što bi i kakvima bi imali u zreloj demokraciji biti, pa… Vanjska CRO politika, parafraziramo li genijalan um iz jezičnim kalamburom naslovljene knjige problematičnog osnivača na Jarunu vladajuće ZNA SE opcije, ostaje do daljnjega na bespućima aktualne međunarodne zbiljnosti. Privjesak na ključu. I nema joj pomoći.

Marijan Vogrinec       

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr