„Ne znam točno sve, ali znam da su se oko tri sata popodne zaustavili na čvoru Vrata autoceste Rijeka-Zagreb navijači nogometnog kluba Rijeke (Armada) i splitskog Hajduka (Torcida ) te napravili krš i lom“, kazala je novinarima svjedokinja jamačno (opet!) dogovorene masovne huliganske makljaže u mirno nedjeljno poslijepodne 25. kolovoza 2024., koja je zgrozila ne samo žitelje tog mjesta nego i najširu hrvatsku javnost. „Došli su u selo, u naša dvorišta i objekte, ali smo ih uspjeli spriječiti. Trčali su, bacali sve što im je došlo pod ruke, tukli se… Ne znam čemu, ali uopće nije bilo ugodno.“ Budući da to nije prvi takav krvavo-razbijački  eksces niti će biti posljednji prolom nevjerojatne mržnje i netrpeljivosti unutar iste države i većinske, hrvatske etničke zajednice – pod smokvinim listom, je li, „uzavrelih navijačkih strasti“, sic transit – logično je pitanje vlastima (manje policiji, više pravosuđu) kako je moguće to da tzv. pravna CRO država desetljećima nije kadra stati na kraj huliganizmu, razbijačkom vandalizmu, međunacionalnoj i međuklupskoj/međugradskoj mržnji („Ubij, ubij Srbina“, „ubij tovara“, „ubij purgera“, „Za dom spremni“, itsl.).

Tko i kako odgaja tu (o)bijesnu hrvatsku mladež koja uvijek u čoporu, organizirano kao vojska i zakrabuljena šalovima/maramama do očiju, oboružana metalnim šipkama, drvenim palicama, lancima, dijelovima kablova, kamenjem, bokserima i čak noževima divljački urla najcrnje pogrde i ubilački nasrće na „neprijateljske“ vršnjake!? Ali i sve i svakoga tko nije dio njihova huliganskog čopora. Tko i kako odgaja te većinom mlade i mlađe ljude što nemilice razbijaju tuđu imovinu u vandalskom pohodu na živote i zdravlje vlastitih sugrađana i sunarodnjaka, na vlastite nacionalne i moralne vrijednosti… Na ono što im je zabranjeno čak i, je li, vjerskom pripadnošću zajednici prisegnutih sinajskom Dekalogu proroka Mojsija, izravno volji Božjoj!? Gotovo da nema u tim čoporima (o)bijesnih mladih ljudi što razbijaju tuđe glave i uništavaju državnu/privatnu imovinu tih koji nisu iz vjerničkih obitelji, koji nisu slušali školski vjeronauk i nisu manje-više redovni barem na blagdanskim euharistijama.

Otkud onda u njima „navijački“ poriv oponašati prapovijesnog majmuna Moonwatchera iz Stanley Kubrick-Arthur C. Clarkove „2001.: Odiseje u svemiru“? Otkako se na referendumu 19. svibnja 1991. godine 3,051.881 punoljetni hrvatski građanin (83,56 posto) izjasnio za samostalnost i suverenost (plavi listić) domovine, a tzv. truli Zapad u nju smjesta obilno naselio svoje tradicionalne „blagodati“ tipa droge i inih ovisnosti, kocke i kriminala svake vrsti, praznovjerja, predrasuda bez pokrića, licemjerja, korupcije, rasizma, ksenofobije, polit-ideoloških isključivosti, itsl., nemoral i agresivno ponašanje masovno se šire među sve mlađim naraštajima. Stare, tradicionalne društvene i moralne vrijednosti su bučno, agresivno (s)rušene kao „relikti nehumanog komunizma“, a nove nisu izgrađene, jer za njih nisu pronađeni stabilni temelji.

Srednji prst novinarima

Tzv. domoljublje i tzv. vjera, koji se svode na „domoljublje“ i „vjeru“, nisu taj gradivni čimbenik na kojemu je moguće zidati nacionalnu stabilnost i budućnost „svijeta koji ostaje na mladima“. Kojim mladima? Tima što na stadionima „ubijaju Srbina“ i inatljivo prizivaju genocidnu prošlost („Za dom spremni“), a u međusobnim „navijačkim“ makljažama – ne svki put dogovorenim, i ne samo na domaćem tlu (vidi BBB-ovo divljaštvo u Ateni za susreta Dinama i AEK-a, gdje je nožem ubijen 29-godišnji Grk) – dio Torcidinih batinaša mlati „purgere“, a dio BBB-ovih „tovare“, što ne znači da i jedni i drugi huligani ne razbijaju glave „navijačima“ inih klubova. Je li, uključivo i strane kod kuće i u njihovim domovinama, npr. AEK-ove u rečenom divljaštvu lani u Ateni.

Dok su privođeni na sudsko saslušanje, uhićeni u Grčkoj Boysi su dovikivali najgore psovke novinarima i kroz prozore policijskih vozila pokazivali im srednji prst: „Umrite, novinari, židovi i gadure!“ Hrvatski „navijači“!? Smješteni tada u 14 grčkih zatvora, ali diplomatski i na sve ine načine tetošeni ne samo iz hrvatskog veleposlanstva u Grčkoj nego i sa samog sljemena CRO vlasti. „Naši dečki“, ne vandali koji su putovali kroz tri države ne bi li se u Ateni divljački mlatili s domaćinima, razbijali sve što im je na ulicama i trgovima došlo pod ruku, da bi ih više od 100 završilo iza rešetaka. I koji nisu zaslužili jedan eurocent poreznih CRO obveznika za pravnu pomoć i besplatne karte za povratak u RH, kamoli da premijer Andrej Plenković osobno intervenira za njih kod grčkoga kolege. Takvi „naši dečki“ sramote Hrvatsku kod kuće i u svijetu i nisu naši, nego onih u politici, policiji i sudstvu koji im opraštaju hulignstvo.

Domovinski rat je u Hrvatskoj navodno počeo 1990. godine divljačkim obračunom beogradskih Delija i zagrebačkih Boysa, ali i jedinih i drugih s tadašnjom milicijom na neodigranoj utakmici između Dinama i Crvene zvezde na zagrebačkom stadionu u Maksimiru. Međunacionalne tenzije tada između Hrvata i Srba – Jugoslaveni odavno više nisu u modi – traju i dan-danas. Uglavnom politički, među vladajućim nerazumnicima s jedne i druge državne strane, što ima medijski odjek, ali gospodarske i ljudske komunikacije primjer no čitaju lekciju političarima. Tzv. obični/mali ljudi s jedne i druge strane Dunava i Save, umjetnici i ini kulturnjaci, estradni zabavljači, poslovni ljudi, ali i veliki kriminalci i mali krijumčari migranata, etc. komuniciraju međusobno kao da nikada i nikakvog rata nije bilo niti šišaju svoje političare pola posto.

Jugoslavija i tzv. jugoslavensko bratstvo i jedinstvo ti Hrvati i ti Srbi još „čuvaju kao zjenicu oka svoga“ (Maršal Tito), jer od njega imaju koristi neusporedivo više no što bi je imali od hejterske polit-medijske harange svojih nerazumnih državnih vođa. Koji i s jedne i s druge strane politički žive od osvetničkog održavanja stanja odnosa ni rata niti mira, ratoborne retorike, podsjećanja na „slavnu prošlost“, ali i novodobne „nacionalne junake“, podbadanja zbog (ne)pripadnosti ovom ili onom oboru svjetske velesile. A to se nezdravo, pače vrlo toksično društveno-političko ozračje dnevno prenosi na djecu i mladež, unosi nered i neizvjesnost u zajednicu kojoj je životni standard u slobodnom padu, koja s prosjačkim šeširom čuči pred bruxelleskim staklenjakom te njeguje kult mržnje bez pokrića.

Divljačka makljaža čopora huligana na čvoru Vrata, koji su ponašanjem teško osramotili navijačku većinu i Armade i Torcide – što te dvije skupine nisu smjesta i jasno osudile, ogradile se od batinaša – tek je primjer više truloga društvenog ozračja u Lijepoj Našoj i toksičnog utjecaja te truleži na mlade naraštaje. Političari se svađaju, vrijeđaju jedni druge, kriminal cvjeta, dnevno više ljudi gine u prometu i pada u invalidska kolica no u Domovinskom ratu, mafijaški obračuni svako malo (čak usred turističke sezone na Hvaru, sic transit), ilegalno oružje i droga nekontrolirano ubiru smrtonosni danak, širi se raspuklina između sve manjeg broja prebogatih i sve većeg broja presiromašnih (na rubu gladi je 750.000 CRO žitelja, najviše penzića!), rastu nezadovoljstvo i depresija među ljudima, cijene hrane i energenata jure u egzosferu, a premijer Plenković i dužnosničkih cca 700 „lumena“ već si od kolovoza nabijaju plaće i do 2500 eura na mjesec, novoiseljena Hrvatska već broji blizu pola milijuna duša…

Što u tim okolnostima i u takvoj tzv. Samostlnoj, Neovisnoj i Suverenoj, nego sići s pameti od nemoćnog jada, odjenuti teroristički prsluk pa hitro  prekoračiti onu čeličnu ogradu na Markovom trgu, skočiti bez padobrana sa Zagrepčanke na Savsku cestu, dobrovoljno se prijaviti na tretman u Waidmannovu zdanju u Vrapču…? Ili, na Trgu bana Josipa Jelačića urlati  od „sreće“ čim CRO Andrej Plenković zausti svoju povijesnu zaslugu što je „Hrvaticama i Hrvatima i svim inim građankama i građanima RH“ bio omogućio ekskluzivnu blagodat „eurozone, Schengena i uskoro OECD-a“? Dobro, nećemo sada o tomu da je zamjena nacionalne kune „našom valutom eurom“ od 1. siječnja 2023. zavila tzv. obične/male CRO ljude u crno 100-postotnim poskupljenjem svih proizvoda i usluga, kojima cijene i dalje nekontrolirano rastu, odnosno da to i ino životno crno zlo roditelji dnevno donose s posla kući i indirektno bildaju bijes, mržnju, rasizam i ekstremističke nagone svojih obiteljskih uzdanica.

Zašto u bivšoj 24-milijunskoj državi tzv. bratskih jugoslavenskih naroda i narodnosti nije nitko nikoga „ubijao“ na sportskim borilištima, kamoli da je pomislio dernjati se „Za dom spremni“, a itekako je  bilo navijačkih strasti i antagonizama Zagreb-Split, Zagreb-Beograd, u Beogradu pak Partizan-Crvena zvezda… Društveno-političko je ozračje bilo neusporedivo bolje, snošljivo, navijanje se svodilo na sport ne na međunacionalnu mržnju bez pokrića, navijački sukobi – pogotovo u inozemstvu – nisu atakirali na živote suparnika, na uništavanje imovine, na kočijaški prostakluk i deficit osnovnoga kućnog odgoja, kao sada. „Domoljubi“ će danas reći kako je to bilo „doba polit-ideološkog jednoumlja“, „komunističke diktature“, doba „udbaške tmnice za Hrvate“ i „milicijskog terora“, itsl. kad tzv. obični/mali ljudi nisu smjeli pisnuti pogrešnu riječ, što nema blage veze s istinom. Ili, kako je ustvrdila bivša gaf-predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović za Suhodolčanovu pjesmu „Pod brajde“, koju je napisao 1999. godine: „Ova pjesma je nastala u vremenima kada se nije smjelo spominjati Hrvatsku“.

Pepeo na političkim glavama

A u ta jugoslavenska „vremena kada se nije smjelo spominjati Hrvatsku“, Socijalistička je Republika Hrvatska imala svoj grb sa šahovnicom kao što je danas, naravno, s crvenim početnim poljm; u svečanim prigodama, odnosno pri posjetima stranih državnika uredno se intoniralo hrvatsku Mihanović-Runjićevu himnu. Uz državnu himnu „Hej Slaveni“. Za razliku od drugih socijalističkih republika SFR Jugoslavije, koje nisu imale nacionalnu himnu hrvatskog tretmana u zajedničkoj državi, pa… Puno se toga smjelo – npr. slobodno ispovijedati vjeru, ići u crkvu, na vjeronauk u svojoj župi, etc. – što se danas krivotvorno „kolindizira“, osporava, tumači naopako i mladeži prikazuje kao protuhrvatsko i totalitarno. Fra Tetka bi, je li, kazao: „Blago siromašnima duhom“. Indikativno? Itekako.

Divljaštvo „navijača“ Torcide i Armade neki dan na čvoru Vrata izravna je posljedica nakaradne polit-ideološke, gospodarske i socijalne zbílje u RH i samo epizoda više u zastrašujućoj nisci takvih ekscesa. Pamte se, je li, sačekuše u Dugopolju, na Lučkom, demoliranje benzinske postaje na autocesti Zagreb-Bosiljevo kod Draganića, „Torcidino“ premlaćivanje i razbijanje kafića „Petko“ u Uzdolju, gdje su mladići srpske naconalnosti gledali utakmicu Crvena zvezda-Young Boys, kamenovanje grčkog autobusa s igračima PAOK-a u Zagrebu… Odjeci divljaštva kod Vrata još nisu utihnuli,  a Armadini huligani već su teško osramotili svoj klub, svoj grad Rijeku i Hrvatsku u Ljubljani, gdje je Olimpija katastrofalno porazila NK Rijeku (5-0). Izazvali su polusatni prekid utakmice, igrači su napustili teren, a policija je ispraznila dio gledališta s riječkim navijačima.

Hina je izvijestila da su riječki huligani s južne tribine stadiona Stožice „bakljama zasuli kazneni prostor u kojem je bio vratar Olimpije Vidovšek, a zatim u počeli bacati baklje i na zapadnu tribinu, gdje su bili smješteni pristalice domaćeg sastava“. Palili su sjedala, demolirali inventar, a prije utakmice napravili su nered na ulicama, lomili prometne znakove; osam policajaca je ozlijeđeno, a ukupna se šteta procjenjuje na 50.000 eura. NK Rijeku očekuje masna Uefina kazna, a fasovat će huligani protiv kojih vode istragu i slovenska i hrvatska policija. Pitanje je samo kada će se – ne hoće li biti sljedećega huliganskog ispada, gdje i je li ga se moglo spriječiti – ugasiti neki mladi život u jednom od „navijačkih“ obračuna i divljanja.

A kad se to dogodi, ovi na sljemenu vlasti što tetoše „naše dečke“ i žmire na banditizam najgore vrsti posipat će se pepelom i, naravno, neće im pasti na um podnijeti neopozive ostavke. Ako ni zbog čega, a ono zbog tzv. zapovjedne odgovornosti. Nije vjerovati da se događaju „navijačka“ divljaštva, da država poseže dubko u džepove poreznih obveznika zbog osiguranja kakvog-takvog javnog reda i mira za vrijeme utakmica visokog rizika, da policija znâ poimence samozvane vođe/organizatore nereda, da im klubovi osiguravaju brojne povlastice i opravdavaju divljaštvo, a da se ne može u griješnim „strukturama“ naći alter ego Margaret Thatcher i „navijački“ huliganizam privesti svrsi i razlogu. Jednom za svagda!

Marijan Vogrinec

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr