Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Trideset godina jalove pravde za nečovječnost

(Foto: Wikipedia) Model logora “Heliodrom” izložen u Muzeju zločina protiv čovječnosti i genocida u Sarajevu/Ilustracija

U povodu 30. obljetnice zatvaranja jednog od nazloglasnijih konc-logora Hrvatskog vijeća obrane (HVO) za Bošnjke u tzv. HZ/HR Herceg-Bosni, Heliodroma, (3. rujna 1992.-19. travnja 1994.), nedaleko od Radoča, južno od Mostara, portal Tačno.net Centra za kritičko mišljenje u Mostaru počinje objavljivati feljton „Herceg-Bosna u Haagu“, utemeljen na manje- više (ne)poznatim strašnim činjenicama utvrđenim presudama Haaškog tribunala. „Kako bi izgledala BiH da su uvažene presude Haškog suda?“ – retorički pita Tačno.net u najavi višetjednog feljtona o premlaćivanju Bošnjaka, izgladnjivanju, pogibijama, deportacijama, korištenju tisuća nedužnih ljudi kao živih štitova na bojišnici, podvrgnuti etničkom čišćenju   samo zato što su islamske vjere i nehrvatske etničke pripadnosti. „Bi li postojala ovakva Republika Srpska da postoji kajanje za politiku genocida i nasilja što ih je Haški sud dokazao? Bi li hrvatska politika i danas veličala Herceg-Bosnu da ima poštenja priznati ratnu politiku protjerivanja i nasilja?“ Heliodrom je  bio jedan od najneljudskijih, krvavih Jasenovaca novijeg doba  na kojem je kilava pravda tek  pustila smrdljivi vjetar. Zlo je prošlo lišo, jasenovačka genocidna ideja o arijevskoj krvi je preživjela do nekog sljedećeg rata, zločinci su se mimikrijski pritajili pod jatačkim skutima dnevnih politika s figom u džepu, a žrtve ostale – žrtve.

To je isti smrdljivi vjetar – više nacionalne no međunarodne pravde – koji će povijesno zaudarati zbog ofrlje sankcionirane krivnje i za konc-logore tzv. HZ/HR Herceg-Bosne Dretelj (travanj 1993.-travanj 1994.) između Čapljine i Međugorja te Gabela, Silos, Soko u Mostaru (šindlerovsko robovanje pod paskom danas enormno bogatog vlasnika obiteljskog „plemićkoga“ grba i šefa HDZ-a BiH Dragana Čovića, osobnog prijatelja CRO premijera na izmaku mandata Andreja Plenkovića te srpskog b-h separatista Milorada Dodika, sic transit), etc. Dakako da nema kajanja ni hrvatskoj niti na srpskoj strani, koja je također imala konc-stratišta iste organizacije i namjene za b-h Hrvate i Bošnjake – ali nema kajanja niti na bošnjačkoj, koja isto tako nije bila bez počinitelja ratnih i zločina protiv čovječnosti. Neumjesno je vagati ili uspoređivati tko je kojih više ubio, osakatio, opljačkao, silovao, popalio i etnički očistio, ali itekako jest umjesno da se bez pardona pravda obračuna sa svakim tko je to činio, zaapovjedio i smislio u svojoj bolesnoj glavi.

Vukovićeva sramota

A to, očito, ne ide kako bi moralo ići i kako proklamira ta jalova božica s mačerm u desnici i kantarom u lijevoj ruci (ako nije ljevakinja), jer tzv. virtuozi obmane i laži i dalje kolo vode u političkom pentagonu. Javno se ne smije reći da gro ubojica, batinaša, etničkih škovacina, analfabeta ratnog prava i, je li, inih neljudi krvavih ruku preko ramena nekažnjeno, slobodno šetaju oko nas. Ne propuštaju priliku ne samo i dalje veličati zlo osuđeno u Haagu kao udruženi zločinački pothvat za koji su haaški suci poimence prozvali – odavno već rahmetli, sic transit – samozvane ratne vođe  triju tzv. konstitutivnih b-h etničkih skupina nego ni javno krivotvoriti istinu o vlastitoj ulozi u krvoprolićima za koja su „krivi oni drugi, htjeli su nas istrijebiti, a mi smo ratnički časno branili svoj narod“. Malo morgen!

Bivši HDZ-ov predsjednik Vrhodnog suda RH Milan Vuković je držao svijeću tima iz svog naroda koji su s krunicom oko vrata, u ime Isusa Krista i svih Hrvata – a da ih sunarodnjaci ni Crkva nikad i ničim nisu ovlastiti – ubijali boga u pohvatanim Bošnjacima i Srbima svih dobi i obaju spolova, mrcvarili ih batinama do iznemoglosti, glađu i lišavali života bez ikakvog razloga. „Hrvati u obrambenom ratu nisu mogli činiti ratne i zločine protiv čovječnosti“, pametovao je Vuković na zgražanje svakoga s makar dva zrna soli u glavi. Itekako su ih činili. I to zločine koji su na Haaškom sudu dokumentirani materijalnim dokazima i svjedočenjima preživjelih logoraša, a takvi su da netko psihički zdrav ne može pojmiti da postoji lik sposoban takvo što činiti. Nekomu koga niti poznaje niti mu je što skrivio. Ni u jednom ratu – jer se ubija i razara, pljačka, pali, siluje, progoni s vlastitog ognjišta… – nema ničega časnog i nema nedužnih koji su se kadri pridružiti u dušu pokvarenim „vođama“ ciljano isprovociranih krvoprolića i nečovječnima što ih toleraju.

Heliodrom je bilo jedno u nizu paklenih mjesta pomračene pameti toga olovnog doba 1991.-1995. za koje nema niti ikad može biti opravdanja. Ta računica – katarza? – nije napravljena kako bog zapovijeda ni do dana današnjeg. Hoće li ikad, pitanje je za milijun eura. Nije malo danas u RH vlasti aktera tih mračnih, krvavih događaja nečiste savjesti zbog srpsko-hrvatsko-bošnjačkog rata i zločina počinjenih 1990-ih godina. Riječ je o tzv. velikohrvatskim, pa trećeentitetskim ideolozima i operativcima, sada na tzv. europskom putu (s figom u džepu), uvjerenima da su za svagda  izbjegli i kantar i mač božice Pravde, pa mogu mirno kusati svoj dio ratna plijena. Farsa do neba. Kad je saborska zastupnica HNS-a Vesna Pusić 2001. godine bila hrabro izjavila u tzv. Visokom domu da je „Hrvatska izvela agresiju na BiH“, na susjednu državu, pa je suodgovorna i za loše posljedice tzv. obrambenih aktivnosti radi „nacionalnog opstanka Hrvata na svomu višestoljetnom tlu“, na nju se sručila lavina kritike, čak prijetnji i životima članova njezine obitelji.

Kasnije je i šira politička oprba evoluirala do ocjene kako je „hrvatska politika 1990-ih godina prema BiH bila pogrešna“. Zemlja koja navodno priseže demokraciji, miru, dobrosusjedstvu, ljudskim pravima/slobodama s menija civiliziranog svijeta mora biti zrela, politički voljna i sposobna – radi povijesne  istine, svoje budućnosti i duga žrtvama – izravnati račune najprije s krivcima u svojim nacionalnim redovima da bi se smjelo to isto tražiti izvan vlastitog dvorišta. A još nije zrela za taj iskorak. Nastavlja se igra skrivača/jataštva iz ratnog razdpblja. Posipa se pepelom i ignorira vlastita krivnja, što je pak toksična  klica međunacionalne netrpeljivosti i neke buduće ništa manje krvave sukobe. „Do istrage naše ili vaše“, kako je u osvit 20. stoljeća zborio velikosrpski mostarski intelektualac Nikola M. Stojanović, a 1991.-1995. prakticirali u bivšoj tzv. Jugoslaviji u malom tzv. ljudi nahvao (dum Marin) zaraćenih tzv. konstitutivaca.

„Heliodrom j bio mjesto na kojemu u ljude odabirali izravno za smrt“, piše Tačno.net. „Međunarodni komitet Crvenog križa (MKCK) je upozorio 10. siječnja 1994. Predsjednika vlade Herceg-Bosne Jadranka Prlića i načelnika Glavnog stožera HVO-a generala Milivoja Petkovića ‘da su mnogi zatočenici odvođeni na liniju fronta u Mostaru, pri čemu su bili prisiljeni nositi uniforme HVO-a i drvene puške, dok su se tamo vodile žestoke borbe u augustu i septembru 1993.’“ U prvotupanjskoj presudi Haaškog suda šestorici vojnih i političkih čelnika tzv. HZ/HR Herceg-Bosne se navodi da se bošnjačke logoraše odvodilo na prvu ratnu crtu između HVO-a i Armije BiH u mostarskoj Šantićevoj ulici i na Bulevaru, gdje su radili na „ojačavanju ili podizanju fortifikacijskih objekata, odnosno prikupljanju leševa vojnika HVO-a ili Muslimana poginulih dok su radili na liniji sukoba. Budući da su bili izloženi vatri sukobljenih strana, više zatočenika je ranjeno ili je poginulo“. Njihov broj i identitete nitko nije popisao, HVO-u to topovsko meso jednostavno nije bilo važno.

„Ozakonjeni“ jezivi zločini

Konc-logor Heliodrom je osnovan 3. rujna 1992. rješenjem tzv. ministra obrane Brune Stojića kao „centralni zatvor za područje Herceg-Bosne, a zapovjednik vojne policije HVO-a Valentin Ćorić je pak 22. rujna 1992. zapovjedio uspostavu tog logora te da se u njega premjeste „ratni i vojni zatvorenici“. Od kraja su 1992. do travnja 1994. godine zapovijedali tim jezivim mjestom zvjerskih iživljavanja nad uhićenima, premlaćivanja, mučenja, izgladnjivanja, silovanja, ponižavanja… pripadnici vojne policije HVO-a Stanko Božić i Josip Praljak, inače bliski rođak Slobodana Praljka koji je na izricanju 20-godišnje kazne na Haaškom sudištu popio otrov. A taj je Josip Praljak, bivši zamjenik upravitelja Heliodroma, sukrivac za ubojstva i ina zlodjela – kojom naopakon sudskom logikom! – svjedočio na tom sudu protiv rođaka Slobodana i petorica ratnih i zločinaca protiv čovječnosti, vojnih i političkih čelnika HVO-a i tzv. HZ/HR Herceg-Bosne, osuđenih na ukupno 111 godina robije.

„Predstojnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić je vodio brigu o ratnim zarobljenicima i znao je svakog zarobljenika koji je bio doveden u Heliodrom“, priznao je Josip Praljak. „Ja sam u Heliodromu bio na savjetodavnoj dužnosti od osnivanja logora u svibnju 1992. do svibnja 1994. godine.“ Sic transit. Kao zamjenik Stanka Božića, je li, bio je savjetovao upravitelja kako zvjerski postupati prema tisućama nikom krivih ni dužnih Bošnjaka svih dobi i obaju spolova, civila pohvatanih po njihovom domovima i nešto zarobljenih vojnika Armije BiH? Sramota je do neba takve likove ne samo smatrati ljudima nego i to da pripadaju hrvatskom narodu.

„Za osiguranje Heliodroma“, recitirao je Josip Praljak, „bio je zadužen Ante Smiljanić, a cijeli je logor nadzirala 5. bojna vojne policije HVO-a. Njima je bio nadređen zapovjednik vojne policije Valentin Ćorić. O svim pojedinostima u vezi s dovedenim civilima, sklonjenim s prvih crta bojišnice radi njihove sigurnosti, skrbili su Biljana Nikić i Marko Bevanda iz Ureda za prognane. Bilo i je neugodno kada me jedna žena molila za malo kruha za svoje dijete. Pripadnici Sigurnosne službe (SIS) i vojne policije HVO-a su redovo dolazili u logor i odvodili određene zatvorenike koje su potom ispitivali u svojim prostorijama u kompleksu Heliodroma. Nikad nisam vidio da je netko od zarobljenika ubijen ili nestao.“ Bivši logoraši, od kojih gotovo svi pate od posljedica mučenja i izgladnjivanja, svjedoče sasvim suprotno. O nezamislivim grozotama za koje normalan čovjek ne može vjerovati da ih je netko u stanju počiniti.

„Svjedok CU3924 je ispričao da se za vrijeme zatočenja u samici (to su bila mjesta strave i užasa, op. a.) nije mogao prati i da je dobivao samo litru i pol vode tjedno“, dokumentirano je u Haaškom sudu. „Budući da nije dobivao dovoljno hrane i vode, bio je prisiljen jesti vlastiti izmet i piti svoj urin. Objasnio je da je prilikom dolaska na Heliodrom imao 104 kilograma, a na izlasku iz samice tek 44.“ Mustafa Hadrović je 25 ili 26. lipnja 1993. izravno odveden u samicu, gdje je ostao 160 dana i izgubio  47 kilograma. Pokrivao se jednom tankom dekom, a nuždu morao obaviti u kutiju za kekse. Ujutro je uz čaj dobivao sol umjesto šećera. Dnevni obroci logoraša su se sastojali od komadića kruh i čaja. Kuhani obrok se dijelio iznimno rijetko, nešto češće samo onima koji su odvođeni raditi na prvim crtama bojišnice. Bruno Stojić je bio obaviješten o svemu tomu najkasnije od 20. kolovoza 1993., a znali su to i vladajući u RH – od, je li, Franje Tuđmana i Gojka Šuška nadalje – međutim, nitko nije reagirao.

Milan Vuković bi to, a da se ne posrami, objasnio: „Hrvati u obrambenom ratu nisu mogli počiniti ratne i zločine protiv čovječnosti!“ Sic transit. No, profesor Behdžet Mesihović je po izlasku iz konc-logora Heliodroma vrlo plastično, transparentom pred novinarskom kamerom, komentirao urbi et orbi hrvatsku b-h čovječnost: „Tuđman humani čistač, Šušak ubojica Muslimana, Praljak rušitelj Mostara, Boban i Prlić krvopije Bošnjaka“. Sudsko je vijeće na suđenju u Haagu zaključilo da su „od svibnja 1993. do sredine travnja 1994. pripadnici vojne policije, zaduženi za čuvanje zatočenika, redovno i teško su premlaćivali zatočenike na Heliodromu raznim predmetima, nekad i po nekoliko sati, sve dok žrtva ne bi izgubila svijest, vrijeđali ih, prijetili im i ponižavali ih.

Projekt etničkog čišćenja

Činili su to i pripadnici HVO-a, konkretno profesionalnih jedinica Kažnjeničke bojne i pukovnije ‘Bruno Bušić’, kao i druge osobe čiji se identitet na osnovi dokaza ne može utvrditi (…) Svjedok CU je izjavio da je 28. ili 29. svibnja 1993. ponovno pretučen, ovaj put u prisustvu zapovjednika osiguranja Ante Smiljanića, Tute (Mladena Naletilića, zapovjednika Kažnjeničke bojne, op. a.) i još dvije osobe od kojih je jedna bila pripadnik HV-a iz Splita. (…) Nakon napada HVO-a na Mostar 9. svibnja 1993., HVO je uhapsio između 1500 i 2500 muškaraca, žena, djece i starijih osoba, stanovnika zapadnog Mostara, i odveo ih na Heliodrom. Predstavnicima međunarodne zajednice je objašnjeno da su ti ljudi ‘zadržani’ na Heliodromu ‘iz razloga sigurnosti’, ali suci su odbacili tu tvrdnju jer su na Heliodromu držani samo Muslimani i tamo nisu odvedeni Hrvati koji su bili izloženi istoj vrsti rizika“.

U konc-logore se u tzv. HZ/HR Herceg-Bosni, u sklopu organiziranoga Zagreb-Mostar projekta etničkog čišćenja tzv. nearijevskih – bošnjačkih, srpskih i inih – žitelja u zapadnoj Hercegovini dovodilo i Bošnjake iz Stoca, Čapljine, Ljubuškog… HDZ-Tuđmanov je službeni Zagreb sve znao i organizirao, a kada je postalo gusto, haaško stani.pa’ni, brzinski je spakiran drugi ešalon – politički i vojni vrh b-h Hrvata – i sa zagrebačkog Plesa pompozno isporučen u  nizozemski Sheveningen. Milijuni su kešovine hrvatskih poreznih obveznika spiskani za kukavičko pranje krvi s ratnozločinačkih ruku Darija Kordića, Jadranka Pelića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Brune Stojića, Valentina Ćorića, Tihomira Blaškića i tzv velikohrvatsk/etnoškovacinske družbe. Sic transit. Ti su operativci ratnog i zločina protiv čovječnosti i buljuk nacionalistički zadrtih pomagača (od kojih ni 10 posto još nije platilo za sudjelovanje u tzv. udruženom zločinačkom pothvatu) sve znali – što je s Hipokratovom prisegom jednog Jadranka Prlića, recimo? – znao je i Tuđman-Šuškov Zagreb, što je zastrašujući istina o tomu o kakvim se ljudima radilo.

Sudsko vijeće u Haagu je „detaljnoi, na nekoliko desetaka stranica, rekonstruiralo hijerarhiju Heliodroma, kao i što su sve znali te što su ondje činili srednjerangirani zapovjednici HVO-a, poput Zlatana Mije Jelića, a što su dopuštali i tolerirali najviši vojni i politički dužnosnici Herceg-Bosne“. Heliodrom, Dretelj i ini konc-logori u tzv. HZ/HR Herceg-Bosni služili su za deportaciju i protjerivanje Bošnjaka iz BiH – preko RH. Tadašnja je hrvatska službena politika bila preko glave umiješana u tu zločinačku rabotu izdavanjem garantnog pisma bošnjačkim obiteljima koje su bile prisiljene potpisati da „dragovoljno“ odlaze iz svojih domova u BiH u neke treće zemlje. „U kolovozu 1993. u Hrvatsku su odvedeni i zatočenici s Heliodroma iz općine Ljubuški“, dokumentirano je Sudskom vijeću u Haagu. 

„Zatočenici koji su imali garantno pismo pušteni su s Heliodroma i morali su napustiti teritorij općine Ljubuški sa svojim obiteljima u roku 24 sata. Nakon puštanja s Heliodroma zatočenici su dobili ‘tranzitne vize’ za Hrvatsku, koje je izdavao Adalbert Rebić (svećenik, ministar u vladi RH,, haaški svjedok u korist b-h Hrvata, op. a.), predstojnik Ureda za izbjeglice i prognanike u Hrvatskoj, a svaka obitelj je morala na vlastiti trošak nabaviti putne karte za zemlje u koje je željela otići. Bile su to prisilne deportacije, unatoč suprotnim tvrdnjama vlasti Herceg-Bosne. Prema izvještaju jedne međunrodne organizacije, sastavljenom nakon sastanka s Jadrankom Prlićem, Krešimitom Zubakom i Darinkom Tadićem 16. spnja 1993., oni su međunarodnu organizaciju obavijestili o svojoj namjeri da s hrvatskim Uredom za prognanike i izbjeglice pregovaraju o dobivanju tranzitnih viza za Muslimane koji žele otići, odnosno za oko 10.000 ljudi, među kojima su bili i zatočeni muškarci, i zatražili su od te organizacije da im u tom planu pomogne, što je organizacija odbila, nazvavši takav plan etničkim čišćenjem.“

Nema veze, je li. Hrvatski političari dan-danas drže figu u džepu i uglas leleču jedno te isto, zajedno s donedavnim vrhbosanskim nadbiskupom Vinkom Puljićem: „Naočigled svijeta nestaje cijeli jedan narod, Hrvati u BiH, najmalobrojniji i najnezaštićeniji od bošnjačke supremacije u entitetu Federaciji BiH, preglasavanja, tako da Hrvatima biraju i hrvatskog člana Predsjedništva BiH“. U odnosu na blizu 50 posto bošnjačkog udjela u stanovništvu bivše tzv. Jugoslavije u malom te 33 posto Srba, Hrvata je manje od 14 posto. Svi koji su imali makar dva zrna soli u glavi i nisu se slagali s tzv. velikohrvatskom etnočistačkom politikom političkih i vojnih jurišnika tzv. HZ/HR Herceg-Bosne u sklopu udruženoga zločinačkog pothvata na štetu svojih bošnjačkih i srpskih susjeda napustili su ne samo zapadnu Hercegovinu i srednju Bosnu nego i Bosansku posavinu, koju je Tuđman-Šuškova vlast „zamjenom teritorija“ (npr. Odžak-Orašje) kukavički prodao srbijanskom voždu Slobodanu Miloševiću radi koridora Banja Luka – Bratunac, desnom obalom rijeke Save.

Povijest nije prostitutka

HVO je tamo branio cca 270.000 Hrvata, ali ih je Zagreb ostavio na cjedilu zbog tzv. zapadnohercegovačkih teritorijalnih interesa. A ti su „interesi“ – je li, sramota do neba! – tek koncem 2022. godine dopustili izaslanstvu Saveza udruženja logoraša Hercegovačko-neretvanskog kantona posjetiti ostatke konc-logora Gabele u kojem se ubijalo i samo zbog korice kruha (zloglasni upravnik toga konc-logora Boško Previšić-Boko je 2. listopada 1993. ubio pištoljem Mustafu Obradovića, jer je pretresom pronašao kod njega koricu kruha i kutiju cigareta). Puno tih i takvih ubojica, pljačkaša, silovatelja, ljudi nečiste savjesti i kvarna morala – ne samo iz srpsko-hrvatsko-bošnjačkoga nego i rata u RH – danas živi u Lijepoj Našoj (nekažnjeno!), ubire lijepe mirovine/invalidnine, uživa „ugled“ i „braniteljske“ statuse, zaštićeni kao lički medvjedi.

Doduše, službene politike Zagreba i Mostara sada pjevaju neke druge pjesme s rang-liste europskih političkih hitova, a žrtve se ignoriraju, ako nisu „naše“. Javno se slavi krvave, pravomoćno osuđene ratne i zločince protiv čovječnosti, koji tu i tamo izlaze iz haaških uza i prije izdržane pune kazne. „Lijepo su se ponašali, bili poslušni zatvorskim čuvarima“, pa… Dario Kordić je u uzama osobno „upoznao Boga“, završio teologiju i nerazdvojno se intimizirao s kontroverznim politikantom u katoličkoj haljini sisačkim biskupom Vladom Košićem. Javno se pokazuje i ni malo se ne stidi svoga zločinačkog pedigrea. Dapače, kaže: „Sve bih ponovio do zadnje pojedinosti i sekunde“. Valentin Ćorić nedavno promovira svoju knjigu uzničkih uspomena „In vino libertas“ usred Zagreba (Društvo hrvatskih književnika na Trgu bana Josipa Jelačića), publika poklonika tzv. HZ/HR Herceg-Bosne te svih i svega što jer ona značila na čelu s Kordićem i takvima, a osokoljeni bez pokrića HRT-ov penzić Goran Milić klikće medijima: „Živjela Herceg-Bosna!“. Nazdravlje!

Tačno.netov feljton „Herceg-Bosna u Haagu“ pod humanom egidom „Ne ponovilo se!“ čovjekoljubiva je i mirotvorana poruka urbi et orbi i nakon 30 godina o tomu da se zločin nikako ne isplati i da kultura sjećanja čini tu poruku snažnijom što ju se eksplicitnije želi zatomiti tzv. politikama zaborava. Nema šanse, povijesna istina nije politička prostitutka.

Marijan Vogrinec

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr

Facebook
E-mail

Kategorije

Najave