Mario Šimunković, doktorand u području suvremene hrvatske povijesti koji je specijalizirao razdoblje antifašističke borbe: Na razini stranačkih politika u Hrvatskoj otpor fašizaciji nije artikuliran kao prioritet, niti kao strateška obaveza. Umjesto toga, svjedočimo svojevrsnoj tihoj normalizaciji desnog ekstremizma. Stranke, vođene logikom populizma i strahom od gubitka biračkog tijela, često prešutno toleriraju radikalne poruke, dopuštaju ekstremnoj desnici da pomiče granice prihvatljivog u javnom prostoru koji bi trebao biti zaštićen od govora mržnje i historijskog revizionizma.
U okviru ovogodišnjih Dana sestara Baković jedno od predavanja održat će Mario Šimunković, povjesničar i istraživač, doktorand u području moderne i suvremene hrvatske povijesti koji je specijalizirao razdoblje antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu na području Zagreba i okolice.
Predavanje naslovljeno Heroji s margine održat će se u zagrebačkoj Knjižnici Božidara Adžije, 20. prosinca u 11 30 sati, a posvećeno je manje poznatim i nepoznatim herojima i heroinama koji su sudjelovali u otporu fašizmu u okupiranom Zagrebu tijekom Drugog svjetskog rata. O zaboravljenim herojima, ali i njihovim baštinicima i suvremenom antifašizmu za H-Alter govori Mario Šimunković. Kad desnica plasira neku tezu da je nešto neprihvaljivo, liberali i dio ljevice se s time slože jer se boje za svoj imidž pa se uhvate u to kolo
Ovogodišnje izdanje Dana sestara Baković posvećeno je Haimu Friedmanu, vođi udarne grupe SKOJ-evaca u centru Zagreba, o kojem se malo zna. Tko je bio Haim Friedman?
Imao je najmanje sedmero braće i sestara. Njegov stariji brat Oskar bio je vezan uz napredni revolucionarni radnički pokret od prije rata. Haim je radio kao naučnik u veletrgovini papira Jadran. Bio je član SKOJ-a, zadužen za rad s radničkom omladinom i aktivan u sindikalnom pokretu. Po uspostavi NDH upisan je u Kartoteku židovskoga znaka, ali čini se da znak nije preuzeo. Vjerojatno je prešao u ilegalu i vodio jednu udarnu zagrebačku grupu, koja je brojala 20 omladinaca članova SKOJ, a djelovala je na području Savske ceste u Zagrebu. Početkom studenoga 1941. je uhićen. Po svjedočenjima agenata UNS prilikom ispitivanja »nije priznavao« te je bio strijeljan. U koncentracijskim logorima su za vrijeme rata ubijeni njegov otac i majka kao i braća Oskar, Adolf i najmlađi Izidor koji je ubijen kao dvanaestogodišnjak u koncentracijskom logoru Jasenovac.
Koje su još neke od osoba koje ćete predstaviti i po čemu su važni?
Neki od zaboravljenih heroja i heroina koje ću predstaviti su Petar Biškup Veno, August Černjul, Maks Durjava, Albin Kovačić, Rajna Kravar, Radovan Krišković, Rudolf Kroflin, Josip Makovec, Vinko Megla, Ivica Meleš, Stjepan Mlinarić, Stjepan Škrnjug, Mira Mandl Sparing i Božena Žakman.
Važno je predstaviti i te manje poznate heroje iz ilegalnog Zagreba tijekom Drugog svjetskog rata: ljude čija je hrabrost, premda često nevidljiva i nepoznata široj javnosti, bila ključna za opstanak antifašističkog otpora u okupiranom gradu. Riječ je o kuririma, saboterima, ilegalcima, mladim aktivistima i običnim građanima koji su riskirali život kako bi održali mrežu veza, širili informacije, spašavali progonjene ili sabotirali okupacijski i kvislinški ustaški aparat.
Njihova važnost nije samo u pojedinačnim djelima, nego u tome što pokazuju kako je otpor funkcionirao iznutra kao mreža solidarnosti, povjerenja i svakodnevnog otpora u srcu okupiranog Zagreba.
U kojoj se mjeri mreža otpora oslanjala na obične građane, neke od njih i neimenovane heroje?Korak po korak, šutnja ili kalkulacija rezultira time da ekstremna retorika više nije marginalna, nego postaje sve prisutniji element političkog diskursa
Ovi ljudi dokaz su da povijest ne čine samo poznata imena i velike bitke, nego i tihi, ustrajni napori pojedinaca koji su djelovali u sjeni često bez priznanja, a ponekad i bez mogućnosti da ikada ispričaju svoju priču. Predstavljanjem tih manje poznatih aktera želimo obnoviti sjećanje na njihovu hrabrost i dati glas onima koji su predugo bili izvan fokusa kolektivnog pamćenja. Mrežu otpora u okupiranom gradu je vodila Komunistička partija koja se oslanjala na svoje članove i simpatizere, ali u ogromnoj mjeri i na obične građane. Ti obični građani su i najmanjim aktom otpora poput davanja novčane pomoći obiteljima čiji su članovi završili u logorima i sami mogli postati zatočenici ili žrtve tih logora.
Možete li izdvojiti neku manje poznatu priču iz povijesti otpora u tome razdoblju?
Čini mi se da je slabo poznata priča o spašavanju Zagreba od uništenja prilikom povlačenja ustaških i njemačkih jedinica u svibnju 1945. godine koje su minirale sve važnije objekte u Zagrebu u čemu su osim pripadnika Narodne zaštite sudjelovali i građani. Moj pradjed Nikola Horvatović bio je opančar i imao je radnju na Dolcu. Kad je saznao da su okupatori i ustaše minirale tržnicu Dolac kako bi pri povlačenju u svibnju 1945. godine digli u zrak čitav kompleks, obavijestio je organizaciju NOP-a unutar Narodne zaštite. Pritom im je pokazao sva kritična mjesta kako bi mogli demontirati eksploziv i tako spriječiti pogubna razaranja u sjedištu grada. Takvi i sličnih priča imamo za velik broj objekata u gradu Zagrebu, a u čuvanju zagrebačke infrastrukture od uništavanja i u borbi s ustašama poginuo je velik broj pripadnika Narodne zaštite. Njihova imena i njihova žrtva danas su u javnosti nepoznati. Revizionisti danas pokušavaju prodati priču kako su ustaše napustile Zagreb bez borbi i uništenja i proglasili ga slobodnim. Da nije bilo zagrebačkih ilegalaca, građana i Narodne zaštite tko zna kako bi Zagreb izgledao nakon bježanja Nijemaca, ustaša i njihovih prijatelja četnika iz Zagreba.
Vaše se predavanje održava u sklopu Dana sestara Baković. Sestre Baković, Rajka i Zdenka, također su bile dio mreže otpora u gradu. One ne spadaju u marginalne heroine, ali sjećanje na njih blijedi. Razloga za to je više. Zašto nam je važno pamtiti povijest otpora i u kojoj su mjeri te teme općenito danas prisutne kod istraživača u Hrvatskoj?
Dodatni problem je što danas, osim što nedovoljno poznajemo marginalne ili „male“ heroine i heroje otpora, sve slabije poznajemo čak i ključne figure antifašističkog pokreta poput sestara Baković. Iako je riječ o nekad poznatim primjerima hrabrosti i požrtvovnosti, javni prostor sve manje razumije povijesni kontekst njihovog djelovanja, a mi ne znamo ni osnovne podatke iz njihovih biografija. Taj paradoks – da u društvu blijedi sjećanje i na najveće aktere antifašističkog pokreta – pokazuje koliko su procesi erozije povijesnog pamćenja duboki. Ako zaboravljamo čak i one čija su imena nekoć bila opće mjesto, razumljivo je koliko brzo izmiču iz vidokruga i oni manje poznati, premda jednako važni za funkcioniranje otpora u okupiranom Zagrebu. Upravo zato je važno obnavljati i održavati povijest otpora: ne kao nostalgiju, nego kao kritičko razumijevanje jednog od najvažnijih oblika građanske hrabrosti u našoj modernoj povijesti.
Tko su danas heroji s ulica?
Danas „heroji s ulica“ nisu nužno ljudi s velikim gestama ili zvučnim imenima, nego svi oni koji daju i najmanji doprinos borbi protiv fašizacije društva. To su novinari i istraživači koji uporno pišu o nepravdama, oni koji brišu govor mržnje i ustaške grafite iz svog kvarta, građani koji se usprave pred verbalnim ili fizičkim nasiljem, učitelji koji djecu uče kritičkom mišljenju, aktivisti koji štite prava manjina, susjedi koji pokažu solidarnost kad je najteže. Riječ je o svakodnevnim, često nevidljivim činovima hrabrosti koji stvaraju društvenu klimu otpornu na mržnju i isključivost. U tom smislu, heroji današnjice nisu figure iz udžbenika, nego ljudi koji odlučuju da je pristojnost, empatija i otpor nepravdi dio njihove svakodnevice. Oni su dokaz da se prostor slobode i demokracije brani upravo na najobičnijim mjestima: na ulici, u školi, na poslu, na internetu, tamo gdje se odlučuje kakvo ćemo društvo biti.Demokracije rijetko padaju preko noći. One najprije erodiraju kroz jezik, atmosferu i napade na druge i drugačije
Je li Hrvatska danas opet u svojevrsnoj okupaciji?
Na to pitanje ne možemo odgovoriti doslovno, ali možemo govoriti o zabrinjavajućim paralelama sa širim političkim i društvenim procesima koji podsjećaju na tridesete godine XX stoljeća. Ne radi se o okupaciji teritorija, nego o atmosferi u kojoj se normaliziraju govor mržnje, netolerancija, nasilna retorika, napadi na manjine i migrante i relativizacija fašizma. Sve to stvara osjećaj da se društvo postupno približava stanju u kojem se demokratski prostor sužava, a granice prihvatljivog javnog diskursa pomiču u opasnom smjeru. Upravo takva kombinacija: politička radikalizacija, ekonomske nesigurnosti, društvena polarizacija i agresivna nacionalistička simbolika, bila je obilježje europske stvarnosti tridesetih, koja je na kraju otvorila put autoritarizmu i stvarnim okupacijama.
Zato je nužno biti budan: povijest nas uči da demokracije rijetko padaju preko noći. One najprije erodiraju kroz jezik, atmosferu i napade na druge i drugačije. Ako danas prepoznajemo obrasce koji zabrinjavaju, to nije znak pesimizma, nego poziv na odgovornost da ne dopustimo ponavljanje procesa koji smo kao društvo već skupo platili.
Koga danas, u suvremenom hrvatskom društvu, vidite kao važne u kontekstu otpora i brane fašizaciji društva koje je došlo do točke da se zabranjuju i otkazuju kulturne manifestacije? Ima li i kakav je u Hrvatskoj danas organizirani otpor na tragu onoga koji je demonstrirala Komunistička partija stupanjem u oružanu borbu nakon okupacije zemlje koju su i oslobodili? Kombinacija političke radikalizacije, ekonomske nesigurnosti, društvene polarizacije i agresivne nacionalističke simbolike, kakvu imamo danas, bila je obilježje europske stvarnosti tridesetih, koja je na kraju otvorila put autoritarizmu i stvarnim okupacijama
Danas u Hrvatskoj ne postoji organizirani otpor koji bi po svojoj strukturi, kapacitetu ili povijesnom značaju bio usporediv s ulogom Komunističke partije prije rata ili u vrijeme okupacije. Ako pogledamo političke stranke, moramo reći da danas u Hrvatskoj ne postoji nijedna stranka koja sustavno, dosljedno i jasno pruža otpor fašizaciji društva. Isto vrijedi i za Savez antifašističkih boraca i antifašista. U pojedinim strankama postoje pojedinci koji se tome otvoreno suprotstavljaju, ali na razini stranačkih politika taj otpor nije artikuliran kao prioritet niti kao strateška obaveza. Umjesto toga, svjedočimo svojevrsnoj tihoj normalizaciji desnog ekstremizma. Stranke, vođene logikom populizma i strahom od gubitka biračkog tijela, često prešutno toleriraju radikalne poruke, dopuštaju ekstremnoj desnici da pomiče granice prihvatljivog u javnom prostoru koji bi trebao biti zaštićen od govora mržnje i historijskog revizionizma. Korak po korak, takva šutnja ili kalkulacija rezultira time da ekstremna retorika više nije marginalna, nego postaje sve prisutniji element političkog diskursa. Time se ne samo sužava prostor demokratske debate, nego se i potiskuje odgovornost koju bi politike trebale imati – da jasno i bez zadrške brane ustavne vrijednosti, antifašizam i ljudska prava. Upravo zato teret otpora sve češće pada na civilno društvo, organizacije u kulturi, istraživače, novinare i građanske inicijative, jer institucionalna politika prečesto bira komfor šutnje umjesto jasnoće i principijelnosti.
Koje su to organizacije?
U suvremenoj Hrvatskoj najvažniju ulogu imaju nevladine organizacije, nezavisne kulturne institucije, istraživački centri, mediji i građanske inicijative koje stvaraju brane normalizaciji mržnje i autoritarnosti. Tu se ističu organizacije za zaštitu ljudskih prava, manjinske organizacije, udruge koje se bave pravima manjina, feminističke i antifašističke inicijative, kao i nezavisne kulturne scene koje odbijaju pristati na pritiske i cenzuru. Važnu ulogu ima i niz manjih lokalnih inicijativa – od skupina koje organiziraju komemoracije i edukacije, preko onih koje uklanjaju govor mržnje s ulica, do pojedinaca i kolektiva koji su među ostalima i organizirali antifašističke marševe u nekoliko hrvatskih gradova.Heroji današnjice nisu figure iz udžbenika, nego ljudi koji odlučuju da je pristojnost, empatija i otpor nepravdi dio njihove svakodnevice
Nakon antifašističkih prosvjeda u više hrvatskih gradova, u javnom prostoru dogodio se poprilični spoj liberalne i desne osude zastave Socijalističke Republike Hrvatske – koja nije ilegalna i kojoj je današnja “Druga Republika” doslovno ustavna sljednica – potom crvene zvijezde kao univerzalnog simbola ljevice ili (bezazlenih) natpisa na ćirilici. Nije li to svojevrsno, kako je rekao Gordan Duhaček, stvaranje antifašista po mjeri fašista?
Da nije bilo tih zastava smetala bi nečija boja kose ili frizura, duljina suknje, motiv na odjeći, torbi ili bedžu, nakit, neprilagođenost odjeće vremenskim uvjetima ili nešto sasvim šesto. Negativno komentiranje, izjave pune mržnje i objave protiv svih koji se ne slažu s njima povećavaju uključenost publike, a time i vidljivost desnih političara koji se bore za svoje mjesto na političkoj sceni. Kad desnica plasira neku tezu da je nešto neprihvaljivo, liberali i dio ljevice se s time slože jer se boje za svoj imidž pa se uhvate u to kolo. Općenito, nominalno lijevi i liberalni političari više vremena se bave drugima nego provođenjem vlastitih politika. S druge strane, policija podiže prekršajne prijave da bi dodatno povisila tenzije iako petokraka nije zabranjena, a sigurno nisu ni SUBNOR-ove zastave. Dok nas desnica tjera da pričamo o izmišljenim problemima, nećemo se baviti stvarnim problemima, a pogotovo ne korupcijom i kriminalom.
Vaša doktorska disertacija bavi se ustaškim odmazdama u okupiranom Zagrebu i okolici u kulturi sjećanja. U čemu je danas najveći problem sa službenim kulturama i politikama sjećanja na antifašističku borbu?
Problem je to što one sve više funkcioniraju kao politike namjernog zaborava. Umjesto aktivnog čuvanja povijesnih činjenica i afirmacije antifašizma, kao ustavne vrijednosti, institucije često biraju strategiju prešućivanja, relativizacije ili selektivnog tumačenja prošlosti. To se ne događa slučajno, riječ je o dugotrajnom procesu u kojem se antifašistička borba potiskuje iz javnog prostora i to upravo tamo gdje bi trebala biti najvidljivija: u obrazovanju, komemoracijama, medijima i službenim državnim i gradskim politikama.
Takve politike zaborava stvaraju ambivalentnu situaciju: formalno se antifašizam nikad ne dovodi u pitanje, ali se praktično zanemaruje, depolitizira i svodi na ritualnu frazu bez sadržaja. Istodobno, izostanak jasnog institucionalnog stava ostavlja prostor revizionističkim interpretacijama koje otvoreno umanjuju zločinački karakter ustaškog režima ili ga prikazuju kao „kontroverzan“ umjesto nedvosmisleno totalitaran i kolaboracionistički.
U takvom okviru ne iznenađuje da se u javnom prostoru smanjuje vidljivost spomenika, mjesta pamćenja i sjećanja na žrtve, dok se istodobno povećava tolerancija prema simbolima i narativima koji su nespojivi s vrijednostima na kojima počiva moderna hrvatska država. Zbog toga proučavanje, razumijevanje i revitalizacija kulture sjećanja na antifašističku borbu danas postaje ne samo historiografski, nego i društveno-politički zadatak.
(Saša Šimpraga/h-alter.org)
