Hrvatska je danas laboratorij u kojem se na živom tkivu društva izvodi eksperiment: pokušaj da se 1941–1945. proglasi prvim činom Domovinskog rata, a ustaštvo legitimnim prethodnikom hrvatske državnosti 1991. To više nisu samo marginalne frakcije u crnim košuljama, to je postalo ozbiljna intelektualna doktrina koju artikuliraju ljudi s doktoratima, katedrama, nakladama i pozivnicama na državne tribine.

Oni ne govore glasno „Za dom spremni“ (to prepuštaju pjevačima), oni govore suptilnije: „Pavelić je bio prvi koji je ostvario hrvatsku državu“, „NDH je bila antikomunistička avangarda“, „Jasenovac je pretjerivanje“, „Bleiburg je pravi holokaust“. I sve to serviraju kao „hrabrost da se konačno kaže istina“.

To je klasična hegemonijska operacija: preuzimanje prošlosti da bi se ovladalo budućnošću.

Kad jednom prihvatiš premisu da je ustaštvo bilo „prva hrvatska država“, onda 1991. postaje samo nastavak, a ne prekid. Tada Tuđman nije više samo vođa rata za neovisnost, nego nasljednik Pavelića s ljudskim licem. Tada „Za dom spremni“ nije fašistički poklič, nego legitimni pozdrav hrvatskih vojnika kroz stoljeća. Tada se logori, deportacije, rasni zakoni pretvaraju u „nužne mjere u borbi za opstanak“. Tada se antifašizam proglašava jugoslavenskom prevarom, a partizani četnicima i izdajnicima koji su „spriječili da hrvatska država traje od 1941.“.

I dok se to događa, društvo se navikava. Prvo je to bilo „samo ploča“ u Jasenovcu, pa „samo pjesma“ na Thompsonovu koncertu, pa „samo spomenik“ u Prisoju, pa „samo misa zadušnica“ za Pavelića. Danas je to već doktorska disertacija, sutra će biti školski udžbenik, prekosutra izborni program.

Jer politička snaga koja će doći na vlast s tim premisama neće doći s tenkovima. Doći će demokratski. Doći će s 35 % glasova umirovljenika, nezadovoljnih branitelja, uplašenih srednjih slojeva kojima se nudi „konačno čišćenje od komunističke baštine“. Doći će s retorikom „hrvatske pravde“, „povijesnog pomirenja“, „krajnje desubeizacije“. I kad dođe, neće morati ništa rušiti – sve će već biti pripremljeno: institucije oslabljene, povijest prepravljena, antifašizam kriminaliziran, crkva spremna da blagoslovi novi križarski pohod.

To neće biti karikatura 1941. To će biti nešto mnogo gore: moderno, europski umotano, s EU zastavom pored ustaške šahovnice, s NATO člankom 5 kao jamstvom da nitko neće dirati „hrvatsku demokraciju“. Bit će to fašizam s ljudskim licem, s kreditnim rejtingom i s Thompsonovim koncertom za Dan državnosti.

Pitanje nije hoće li se takva snaga pojaviti. Pitanje je zašto mislimo da se već nije pojavila, samo još ne nosi crnu košulju, nego odijelo i kravatu, i govori na konferencijama o „nacionalnom pomirenju“. Jer proces je završen: ustaštvo je već postalo legitimni dio hrvatske političke tradicije. Ostalo je samo čekati trenutak kad će netko skinuti rukavice i reći glasno ono što se već godinama šapće u redakcijama, crkvama i akademskim krugovima.

A kad taj trenutak dođe, neće biti iznenađenje. Bit će logičan završetak tridesetogodišnjeg procesa u kojem smo dopustili da se zločin ozakoni. I tada će biti prekasno za „kako smo dopustili“. Jer dopustili smo već odavno – svaki put kad smo zašutjeli na „samo je ploča“, „samo je pjesma“, „samo je mišljenje“.

Ustaštvo nije mrtvo. Ono je samo čekalo da postane mainstream. I čeka još samo jedan izborni ciklus.

(Tihogovornik/Facebook)

Poveznica na članak: https://www.facebook.com/share/p/17bCCTZ9Ks/