Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon, jedno mjerilo, i jedna, ista pravda za sve ljude i sve narode.
Svjetska ili globalna država, najsažetije govoreći, sadržavat će u sebi sve postojeće države i one koje bi mogle nastati.
Ljudska vrsta, je prirodni i zakonski, deontološki suveren na ovom planetu, pa jedino ona ima pravo, posredstvom institucija svjetske države, ostvarivati taj svoj suverenitet. Lokalne, nacionalne, multinacionalne ili anacionalne države, unutar svjetske države, mogu imati samo autonomiju baziranu sa komparativnim prednostima, osobitostima naroda i njihove kulture.
Za sve lokalne države važe ista osnovna prava, a propisuje ih Svjetska država.
Niti jedna država ne smije prisvajati sebi neko pravo koje nemaju sve druge države. Niti jednoj državi ne smije biti uskraćeno neko pravo koje imaju sve ostale države.
Ni jedna lokalna država ne smije pokretati vojne akcije protiv drugih država niti protiv svjetske države.
Pravo upotrebe vojne sile i oružja ima samo svjetska država i to samo na osnovu naloga najviše svjetske pravosudne institucije.
Sporove među lokalnim državama rješavaju, lokalne, nacionalne diplomacije, administracije ili pravne službe, a ako ih one ne mogu riješiti, onda rješavanje sporova prelazi u nadležnost pravosudnih institucija svjetske države.
Ugovori, dogovori i odnosi među lokalnim državama ne smiju proturječiti propisima svjetske države – Pacta privata juri publico derogare non possunt. Ili: Lex generalis derogat lex specialis.
Nacionalnost, vjeroispovijest i rasna pripadnost nemaju nikakve važnosti za pravo i državu.
Svatko ima pravo vjerovati u ono što hoće, ili ne vjerovati ni u što; deklarirati se kao pripadnik ove ili one nacije ili rase ili pripadnikom ljudske vrste. To je sfera privatnosti, sfera koja je izvan područja pravne regulacije.
Sve vjeroispovijesti, nacije i rase imaju ista, jednaka prava.
***
Budući da su ciljevi ljudske vrste vrlo kompleksni – misli se na ciljeve koje ona treba ostvariti kako bi osmislila svoj opstanak – budući, dakle, da je tome tako, potrebno je da ima što više, tj. dovoljno mnogo kvalitativnih razlika među subjektima koji čine ljudsku vrstu, jer množina tih razlika omogućuje dobru, funkcionalnu podjelu rada što, pak, omogućuje i ostvarenje onih ultimativnih ciljeva cijele vrste.
Zadatak je prava i zakonodavstva da sve te razlike podvede pod iste zakone i tako ih učini ravnopravnima i produktivnima.
Kvantitativne nejednakosti, razlike koje će proizići iz takve ravnopravnosti bit će osnovane na pravdi. Svaki će subjekt biti toliko velik, važan, bogat ili ugledan koliko je uistinu sposoban.
Obrazloženje svrhe unifikacije:
„Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon, jedno mjerilo, i jedna, ista pravda za sve ljude i sve narode.“
Zakonska unifikacija izvodi na vidjelo upravo one stvarne i važne kvalitativne i kvatitativne razlike među individuama, narodima i rasama, tako da ljudska vrsta može svrsishodno koristiti te dragocjene razlike kao sredstvo razvoja civilizacije i sredstvo ostvarivanja svojih bitnih ciljeva, Unifikacija je neophodna i radi toga da bi svi subjekti koji čine ljudsku vrstu, počev od individua do rasa, lako mogli uvijeti u čemu su najbolji i da tako uzmognu optimalno iskoristiti svoje najbolje sposobnosti za vlastito dobro, dobrobit uže zajednice u kojoj žive, i dobrobit cijele ljudske vrste.
***
Jedno od temeljnih pravila zakonodavstva svjetske države glasi:
Svatko treba gledati da ostvaruje SVOJE ciljeve i SVOJE interese, ali smije ih ostvarivati isključivo NA NAČIN kojim istovremeno ostvaruje i interese grupe, institucije, države kojoj pripada i cijele ljudske vrste.
Drugo temeljno pravilo: Svatko treba biti nagrađivan srazmjerno vrijednosti i veličini svog doprinosa ostvarenju ciljeva grupe kojoj pripada, poduzeća, institucije, društva, države…. i cijele ljudske vrste.
Treće: vrijednost nečijeg doprinosa ocjenjuje tržište.
***
Vlast je veliko dobro, slično kao i razum kod čovjeka, ali često biva i veliko, a katkada i najveće zlo – gore i od najgoreg ludila.
Coruptio optimi, pessima – U slobodnom prijevodu: korupcija najviše vlasti je ono najgore što se može dogoditi nekom društvu.
Da bi se spriječilo to da postane zlo i da se birokratizira, vlast svjetske države i svih lokalnih država unutar nje trebala bi biti kontrolirana Zakonom o kontroli efikasnosti administracije i vlasti. Ovaj bi zakon sprečavao zloupotrebu vlasti, a sprečavao bi i prikazivanje loše vlasti dobrom, izigravanje zakona itd.
Taj je zakon odgovor na ono prastaro pitanje: quis custodiet ipsos custodes? – tko će nas čuvati od naših čuvara, tj. naših pastira koji se lako i često kvare i pretvaraju u mesare.
Vlast u svjetskoj državi bila bi subjekt koji bi , poput svih ostalih, brinuo o ostvarivanju SVOJIH interesa, ali bi ih smjela ostvarivati isključivo NA NAČIN kojim bi istovremeno ostvarivala interese cijele države kojom bi upravljala. Zakon o kontroli efikasnosti vlasti ima egzaktne, brojčane instrumente mjerenja efikasnosti vlasti (KEAD). O tome koliko bi bio velik KEAD, tj. brojka kojom se ta veličina ili visina izražava, ovisio i dohodak, ugled administracije i dužina mandata nekog vladalačkog tima itd.
***
Pravda i pravedna raspodjela stvorenog bogatstva, također bi se određivala egzaktnim mjerilima. Koliko je neka vlast ili neka država pravedna pokazivala bi Gausova krivulja, tj. odstupanje od njenog idealnog zvonolikog oblika, jer idelani oblik nitko ne bi mogao postići. Zakon bi propisivao da svaka vlast mora smjesta dati ostavku ako bi medijan Gausove krivulje, koju je postigla odstupao, npr. više od 3% od njene aritmetičke sredine.
Pravda je puno važnija nego se može učiniti na prvi pogled, a da je to doista tako, ne možemo ovde objašnjavati, nego neka o tome posvjedoči izreka:
Fiat iustitia, pereat mundus – Neka bude pravde, pa makar svijet propao!
Pravdu ne shaćamo samo kao cilj, nego i kao jedno od nekoliko ključnih sredstava za ozbiljavanje onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste. Koliko je pravda važna neka pokaže i izreka: Iustitia creat, iniustitia destruit – pravda stvara a nepravda razara.
***
Granice među lokalnim državama, ne bi služile kao carinske barijere, nego samo kao brane koje propuštaju ono što je dobro a zaustavljaju i sprečavaju širenje zla: kriminala, epidemijskih bolesti, širenje invazivnih biljnih i životinjskih vrsta i slično.
Svrha uspostavljanja svjetske države jest stvaranje takvog političkog, odnosno organizacijskog instrumenta ili organona koji je sposoban ostvariti one ultimativne ciljeve ljudske vrste, ciljeve bez čijeg ostvarenja njen specifični opstanak i njena djelatnost nemaju smisla. Svjetska je država, dakle, jedan od neophodnih instrumenata za njihovo ostvarivanje.
Osvrt
Ovo je sažeti prikaz mog shvaćanja svjetske države i razvoja državne organizacije koji je razrađen na oko 1 000 stranica – u nekoliko knjiga i nekoliko desetaka članaka. Uz ovo ide još i učenje o umjetnom vlasniku kapitalnih dobara koji bi trebao biti sinteza, traženi rezultat ili cilj razvoja institucije vlasništva, ali to više ide uz teoriju ekonomije i teoriju društva, a ne teoriju države.
Uspostavljanje umjetnog vlasnika je ono najvažnije, conditio sine qua non svakog mogućeg napretka i uvjet ostvarivanja onih ultimativnih ciljeva vrste. No to je tema koja zahtjeva iscrpno izlaganje, pa se ovdje ne može izvesti.
No zapamtite jedno: bez svjetske države neće biti slobode svih naroda na svijetu- slobode ljudske vrste, a bez umjetnog vlasnika neće biti pravde, ni napretka, niti će biti ikakve budućnosti.
Samo da kažem da bi zakon kojim se uspostavlja umjetni vlasnik kontrolirao efikasnost gospodarskog managemenata slično kao što bi gornji Zakon o kontroli efikasnosti vlasti kontrolirao efikasnost administracije, državnika i političkog managementa uopće.
Učenje, pak, o umjetnom biću spada u deontologiju, antropologiju, kozmologiju i metafiziku, pa vas, najkomotnije mogu poštediti izlaganja o njemu.
Oni pak među vama koji su skloni mazohizmu mogu se s tim učenjem upoznati u knjizi Ključevi privrednog čuda,
Naš pozdrav
Mir neka vlada na grobljima, a na svijetu život.
Pozdravlja vas
Najosamljeniji čovjek na svijetu.
Petar Bosnić Petrus
