Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Šovinisti i ksenofobi trče počasni krug

(Foto: Wikipedia) Ilustracija

Nakon što su „europejski“ tzv. light HDZ i njegov šef Andrej Plenković bili prisiljeni ishodom parlamentarnih izbora i tzv. neprincipijelnom kolicijom s Domovinskim pokretom (DP) oštro okrenuti državno kormilo udesno, EU  je 9. lipnja 2024. na europarlamentarnim izborima također fasovo zvučnu pljusku populističke, krajnje tzv. desnice koja, doduše, još nije stasala za prebojiti Stari kontinent polit-ideološkim crnilom, ali… Je li zabrinjavajuće to što hrvatska družba iz europučanskog tabora, je li – HDZ,  ne može vladati bez šovinističko-ksenofobnih gena DP-ovih „crnaca“? Jest, jer nije zrela za tzv. veliku koaliciju sa SDP-om, drugom po snazi političkom opcijom u zemlji. Je li također zabrinjavajuće da su pučani u Europskom parlamentu spali na crni pojas za spašavanje, što će im jamačno dobaciti ksenofobna tzv. krajnja  desnica? Dovoljno, jer se i u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj (sic transit) i u europučanski još dominantnoj Uniji ostvaruje nevesela poslijeizborna društveno-politička zbílja: šovinisti i ksenofobi, francuski radikalni nacionalisti, neonacisti tipa Alternative za Njemačku (Alternative für Deutschland – AfD), euroskeptici i takvi – trče počasni krug. Istina, neće dotrčati do većine u Europskom parlamentu, kao ni hrvatski „crnci“ u tzv. Visokom domu, ali…

Stari kontinent, a s njim i Lijepa Naša – po izlaznosti od jedva 21 posto na europarlamentarne izbore 9. lipnja 2024. najgora u Uniji, sic transit – vidljivo proklizava prema nekim reinkarniranim „vrijednostima“ za koje se mislilo da ih je pobjednički antinacifašizam definitivno pregazio 1945. godine i pospremio u naftalin povijesti, a desetljeća bez rata u Europi afirmirala Schumanovu ideju kao neupitno rješenje za mir, suradnju i napredak. Neodgovorni pak sljedbenici Schumanove ideje – osobito za prošloga petogodišnjeg mandata Ursule Röschen/Ružice von der Leyen (najizglednije vlasnice i drugog mandata na čelu Europske komisije), čelnice Europskog parlamenta Roberte Metsole te šefa Vijeća Europe  Charlesa Yves Jean Ghislaine Michela – uvalili tzv. europsku obitelj pri  kraju prve četvrtine 21. stoljeća u dosad najtežu gabulu.

Kardinalno su lošim politikama u odnosu na migracijski tsunami, pa rat u Ukrajini, pandemijsku, energetsku i prehrambenu krizu, inflaciju/recesiju i drastičan pad životnog standarda izazvali ne samo tektonske potrese u Uniji (nejedinstvo, svađe, suspenziju Schengena, koroziju u eurozoni…),  nego time i širom otvorili vrata političke scene tzv. krajnjoj desnici, kojoj nije trebalo puno pameti da radikalnim populizmom hipnotizira birače. I sada imamo, što imamo. Više nema natrag, a kako naprijed – pitanje je za milijun eura. Podruku s „crncima“ eda bi se zadržalo/osvojilo vlasti, je li, makar što je prljavštine pod noktima!? Onima bez ljudskog obraza – politički ionako nikad nije bio važan? – ni tzv. neprincipijelne koalicije nisu strane, pa…

Posustala lokomotiva

Razočaran teškim porazom od ekstremističkoga Nacionalnog okupljanja Marine Le Pen, francuski je predsjednik Emmanuel Macron već drugi dan raspustio parlament i raspisao izvanredne/prijevremene izbore na kojima će jamačno preuzeti vlast ta tzv. krajnja desnica. Marine Le Pen je obećala radikalan politički, gospodarski i razvojni zaokret svoje zemlje, što će – dogodi li se ta pobjeda već koncem lipnja 2024. – imati itekakva odjeka i na buduće politike nove bruxelleske birokracije. Bila joj na čelu opet Von der Leyen ili tko ini, u nekoj ZF inačici čak i Andrej Plenković. Francuska je, uz Njemačku, a nakon Brexita, jedna od dviju lokomotiva tzv. europske obitelji, pa… Glede&unatoč upitnika zbog prodora „crnila“ u europučanski u prošlomu mandatu relativno nezagađeno političko jezero, francuskom udaru zdesna valja pridružiti srodnu, a vrlo snažnu političku pljusku njemačkom kancelaru Olafu Scholzu, čiji se SPD također izborno proveo kao bos po trnju. Tako sramotan poraz nije očekivao.

Svoje je s tzv. krajnje desnice fasovala i većina „narodnjačkih“ politika u  ostalim zemaljama članica EU-a, uključujući HDZ-ovu filijalu Europske pučke stranke (EPP). Nad Bruxellesom se očito skupljaju kumulonimbusi tako da profesionalne birokrate podilaze blaga jeza i trnci. Hoće li se već u srpnju 2024. uspjeti kompletirati vodstvo Europske komisije prije no što Mađarska možebitno nešto zakomplicira, jer preuzima šestomjesečno predsjedanje EU-om i prije no što potkraj godine, možebitno, u SAD-u opet na predsjedničkim izborima pobijedi „neprijatelj Unije“ Donald John Trump. Čija je politička agenda tzv. America First! protivna svim glavnim elementima bruxelleskih politika Ursule Röschen/Ružice von der Leyen i europučanske joj družbe. Osobito prema Ukrajini, Rusiji, Iranu, Izraelu…

Samokandidirana za novi komisijski mandat Von der Leyen – ma koliko u principu sigurna da će ga dobiti, jer valjda neće četiri ključne zemlje što joj se protive kao predsjednici biti srca kamenoga? – ne spava mirno. Jer ništa nije gotovo dok uistinu nije gotovo, pa… „Nikakva se većina ne može formirati bez EPP-a“, ustvrdila je u izbornoj noći u stožeru EPP-a u Bruxellesu aspirantica na novi mandat, primjetno uznemirena činjenicom da će Europski parlament, silom poslijeizbornih prilika, skrenuti udesno i da će to otežati, ako već ne spriječiti, donošenje zakona o sigurnosnim izazovima, učincima klimatskih promjena, zelenoj tranziciji, industrijskoj konkurenciji Kine i SAD-a, itsl. „Izgradit ćemo bastion protiv ekstrema s ljevice i desnice.“ Kao što je HDZ bio izborno primoran tražiti partnera na tzv. krajnjoj desnici, pa ga našao u proustaškomu/protusrpskom DP-u te si time navalio mlinski kamen oko vrata, ni EPP jamačno neće moći bez potpore dijela tzv. krajnje desnih nacionalista eda bi si osigurao većinu u Europskom parlamentu.

Vrag u nuždi i muhe ždere, ha!? Da, ali što u tom slučaju ostaje od tzv. demokracije i ljudskih prava, ako će se šovinistički/ksenofobno progoniti migrante i manjine u društvu? Smije li se nakon gotovo stoljeća mira na Starom kontinentu zahvaljujući upravo Schumanovoj antinacifašističkoj, političkoj, međuetničkoj, svjetonazorskoj, koegzistencijalnoj i inoj baštini dopustiti politikantskim egzorcistima razmnožavati opet duhove zla među ljudima koji su upućeni živjeti jedni s drugima? Istina nakon izborne noći nije svima jednako sjela, a to kako je i zašto „sjela“, pokazat će se ubrzo.

Karakteristično je, međutim, da europarlamentarni izbori uglavnom ne „sjedaju“ biračkom tijelu, izlaznost je skromna ili sramotno mala kao tih 21 posto u RH. To će reći da 80 posto birača ne zanimaju ni Unija niti ti nacionalni aspiranti na boli glava sinekure od kojih ne osjećaju nikakve osobne koristi bili oni iz HDZ-a, SDP-a, DP-a, Možemo! ili neki iksti.

Indikativna su hrvatska euroizborna reagiranja tzv. običnih/malih ljudi od kojih se velika većina nije odazvala svojima tzv. pravima i dužnostima jer, kažu, „ne samo da moj glas neće ništa promijeniti nego ni tih 12 hrvatskih europarlamentaraca, čak da su svi jedinstveni i u istoj političkoj grupaciji, a nisu, ništa ne znače među 720 zastupnika iz 27 zemalja EU-a. Uvijek prolaze interesi velikih, a mali moraju slušati i provoditi odluke velikih. Svim je tim političarima u Bruxellesu stalo samo do visokih plaća i povlastica što idu uz njih“. Nije malo ni tih koji tvrde da su „razočarani do dna duše poslijeizbornim prijevarama nakon domaćih parlamentarnih izbora. Glasali smo za jedne, protiv drugih, a dobili smo koalicije i vlast kakve nismo željeli“. Izborni gubitnik pak Mislav Kolakušić, bijesan što se nije dohvatio drugog mandata u Europskom parlamentu kao ni njegov kompanjon Ivan Vilibor Sinčić, nazvao je birače – idiotima. Sic transit.

E sad, ti bi mu „idioti“ i valjda prirodno dementni ljudi, očekuje Kolakušić,  trebali darovati pobjedničke glasove na predsjedničkim izborima koncem 2024. godine. „Nećete me se riješiti!“ – viče ravno u tv-oko i vuče za ruku svoju suprugu. „Bit ću predsjednik države, i sad vam predstavljam prvu damu!“ Svojedobno, kada se iz pravosuđa bio prebacio u profesionalnu politiku i medijski elokventno privukao pozornost javnosti, najavljivao se i kao „predsjednik države, premijer i ministar vanjskih poslova u jednom“, što je nasmijalo birače i pokazalo se kao sanak pusti. No, zahvaljujući medijskoj vidljivosti i oštrom diskursu nafilanom obećanjima, provukao se u Europski parlament, gdje je tu i tamo nešto solirao i ostao – nevidljiv.

Plaće za glavobolju

Za razliku od SDP-ove Biljane Borzan – najvidljivije i najpopularnije od svih iz RH u prošlom sazivu Europskog parlamenta – koja je s više od 83.550 glasova (druga među 300 kandidata, poslije Plenkovića s više od 100.000 glasova) glatko osvojila još pet godina europarlamentarne plaće od koje se prosječnom CRO smrtniku zavrti u glavi. Tzv. desnica, ljevica, zeleni, žuti, šareni…, nacionalni interesi, domovina, narod i tako te trice i kučine samo su lažni celofan za ono što se mjesečno inkasira i za što se ne štede predizborne riječi, noge i ruke, lažni znoj i suze, glumatanja baš svake vrsti, smješkanja i tapšanja prolaznika na ulicama i trgovima, sva silna hodočašća po tržnicama, stranačkim skupovima.

Vidi, recimo, Plenkovićevo komunikacijski smiješno, neprirodno ili loše na tečaju naučeno mahanje rukama za govornicom u stalno istom ritmu mjerenja valjda duljine Pelješkog mosta i glasovno oponašanje Airbusa 320 pri uzlijetanju čime jamačno podcrtava „povijesno“ značenje  za RH suspendiranog Schengena, eurozone te „snažne i važne Hrvatske“ (sic transit). Pa ti sad budi „nedomoljuban ignorant“ i uskrati glas „pouzdanoj CRO budućnosti u europskoj obitelji, kojoj oduvijek pripadamo“!? A, eto, takvih se „nedomoljubnih CRO ignoranata“ skupilo 9. lipnja 2024. čak 80 posto, što će reći da su Plenkovićevi (HDZ) „europejci“ i SDP-ovi aduti Peđe Grbina fasovali izbornu sramotu do neba: tek između šest i sedam posto od ukupnog broja birača. Po računici, je li, ravnatelja Instituta za društvena istraživanja Borisa Jokića. Kojemu je, à propos, Plenkovićeva i ina tzv. domoljubna desnica  kvarnih polit-ideoloških gena – uključujući i Katoličku crkvu, njezine laičke te neke tzv. braniteljske udruge – godine 2016. bila drsko eutanazirala kurikulnu reformu „Škole za život“ što ju je finaliziralo više od 400 ponajboljih CRO pedagoga, znanstvenika i inih stručnjaka te podržalo više od 80 posto građana.

Odokativno, osim gotovo opipljivog rasta rejtinga tzv. krajnje desnice i u Europi i u Lijepoj Našoj (po svemu ključnom za život CRO građana, je li, fenjerašici u Uniji), hrvatski su europarlamentarni izbori zakonski validni, ali u odnosu na postotak izlaska birača – statistički neligitimni. Ta vrst „nacionalne svijesti“, „domoljublja“, razumijevanja pripadnosti tzv. europskoj obitelji, itsl. gadno su zakazali krivnjom najvidljivijih političara koliko-toliko relevantnih stranaka. Medijima je to potvrdila većina anketiranih građana, a svaki drugi ispitani gledatelj Nove TV smatra da je jedini lijek uvođenjem zakonske obaveze izlaska na izbore. Maniš, je li, građansko tzv. pravo i dužnost, pa tko dođe – dođe!?

Upravo je katastrofalna izlaznost omogućila HDZ-u šest, SDP-u četiri europarlamentarna mandata te izvjesnog DP-ova dojdeka 1992. godine iz SAD-a , lijepoga „hrvatskog“ imena Stephen Nikola Bartulica, lansirala u Bruxelles preferencijalnim glasovima (35.239) tzv. krajnje desnice. Ne hrvatskog naroda, kako egzaltirano papagaji i vitla sisnutom šakom iznad glave, jer hrvatski narod nije niti će ikad biti tzv. krajnja desnica, šovinisti, ksenofobi, hejteri bez pokrića… Lik koji je u dobi od 22 godine izbjegao braniti domovinu s puškom u ruci, jer bez njega te olovne 1992. godine nikako „nije moglo“ Granićevo ministarstvo vanjskih poslova, sic transit. Taj je Bartulica – čija petočlana obitelj navodno živi od 38 eura mjesečno nakon podmirenja mjesečne rate bankovnog kredita za 300.000 eura vrijednu trokatnu „vikendicu“ na otoku Prviću te „majčine pomoći“ za režije, kruh i mlijeko, sic transit – zgranuo svu političku i širu društvenu javnost, ali i svoje stranačke kolege pobjedničkim dolaskom u DP-ov stožer ludim crvenim Ferrarijem (348.000 eura, 819 „konja“, 330 km/h).

Kako su izvijestili istraživački mediji, za upravljačem je lude jurilice, za kakve nije građena nijedna brza cesta u RH, sjedio suspektan „bilder“ osuđivan zbog pokušaja ubojstva i inih nedjela. Navodno je „prijatelj“, nije član DP-a. Da ti pamet stane. Komu je to i kakva poruka DP-ovog političara koji govori loš hrvatski s američkim naglaskom? I kiti se svojim „obiteljskim hrvatstvom“, braniteljskim zaslugama u Domovinskom ratu u kojem nije želio sudjelovati, hrvatskim narodom iza sebe (sic transit) i plagiranom populističkom glupošću Donalda Johna Trumpa: „Croatia First!“ A čim prekorači prag Europskog parlmenta, zagrist će vlastiti jezik jer su tamo sasvim drugi, veliki i tuđi interesi „First!“

Croatia je samo u Plenkovićevim politikantskim lakirovkama „snažna i važna“, a na sljemenu bruxelleskog staklenjaka i među 720 europskih zastupnika na boli glava apanažama eurounijskih poreznih obveznika nije ni snažna niti važna. Dapače, u kuloarima uistinu snažnih i važnih slovi kao jadna prosjakinja pred šalterom blagajne sa solidarnim eurima. Taj dojam sugeriraju i neoprezni Plenkovićevi ministri kada trbuhozbore o – njegovom zaslugom, dakako! – ostvarenim tzv. strateškim ciljevima RH: Schengenu, eurozoni, ulasku u OECD… Te blagodati, je li, ne osjete tzv. obični/mali CRO ljudi kada bauljaju od akcije do akcije po (stranim) trgovačkim centrima ili nesretno zalutaju na tržnicu, gdje astronomske cijene pohlepnih vlasnika domaćih OPG-ova i prekupaca obaraju s nogu.

„Ovi su izbori bili referendum hrvatskog naroda o meni“, Bartulica je bio pucao od prepotencije nakon što je uz Thompsonovu „Neću izdat’ ja“ izašao pred DP-ovce, koji su ga popratili velikohrvatskom „Lijepa li si“ istog pjevača (i Herceg-Bosna je pokrajina RH; u stilu ustaške krilatice o  „Hrvatskoj do Drine“!? – sic transit). „Bit ću vaš glas u Europi, glas naroda koji me izabrao, glas malog čovjeka, ne europskih birokrata. Nikad neću odustati od svojih stavova. Moja velika tema će biti granice. Svaka je država suverena i mora moći odlučivati koga će puštati unutra. Znamo da se sustav azila zloupotrebljava i to se mora promijeniti. Suverenistički pokreti rastu u cijeloj Europi, a DP raste na tom valu. Služim Bogu, svojoj obitelji i hrvatskom narodu. Croatia First!

I onda prepotentno – inatljivo kamena lica i bagatelizirajući, je li, buljuk pripadnika tzv. sedme sile – sjedne u crveni Ferrari cca 50.000 eura vredniji od netom kupljene trokatne „vikendice“ s okućnicom na Prviću, zagrmi 819 „konja“ pod poklopcem motora i Stephen učas nestane u pobjedničkoj noći. Njegov mu je Bog samilosno, je li, bacio žlicu u med, pa će s tri-četiri europarlamentarne plaće komotno otplatiti ne samo kredit za „vikendicu“ i sudužniku omogućiti miran san nego i dobroj majci uštedjeti navodno mjesečnu apanažu, dodatak na onih 38 eura za režije i hranu petočlane obitelji. Za to vrijeme, Bartuličin će „hrvatski narod“ i dalje beznadno kuburiti s crvenim minusima na računu, blokadama, biti na prisilnom postu, derati džonove u potrazi za trgovačkim akcijama… Više od 750.000 pripadnika Bartuličina „hrvatskog naroda“ preživljava na granici ili ispod ruba siromaštva, a on im iz Ferrarija basnoslovne cijene poručuje: „Hrvatski narode, tebi služim, tvoj sam glas u Uniji!“ Njegov stranački šef Ivan Penava je pobjesnio, sumnja da „netko“ radi o glavi i njemu i vodstvu DP-a: „Bartulica je prešao Rubikon i od njega tražimo javnu ispriku za vožnju u Ferrariju s osobama iz kriminalnog miljea. DP se od toga jasno i rezolutno ograđuje. Cijelom DP-u se okreće želudac od toga što DP nije, ne može i ne smije biti. Od Bartulice kao kršćanina očekujemo jasan odgovor da to što je učinio nije ono što zastupa, da izađe pred novinare, prizna da je pogriješio i da se ispriča“.

Mrak, mrak suda oko nas…

Budući da se ne radi samo o velikoj političkoj šteti nanesenoj DP-u (koji sada kukavički reterira i u protivljenju SDSS-ovu zastupniku na čelu saborskog Odbora za ljudska i prava narodnih manjina, sic transit) nego i HDZ-u kao alfa partneru tzv. neprincipijelne koalicije, oglasio se i Andrej Plenković: „Bartuličin je čin promašeni skeč! Ne čudi me odlučno reagiranje DP-ovog čelništva“. Nakon svega i osigurane petogodišnje, je li, boli glava europske apanaže, Bartulica se već drugi dan obreo u Bruxellesu i priključio europarlamentarnom klubu konzervativaca i reformista (ECR, 77 zastupnika) i ne javlja se nikom u vrhu stranke niti se na pitanje Nove TV želio ispričati za glupost s Ferrarijem. Ali jest poručio da je „prijavio policiji prijetnje smrću. Tkoće odgovarati ako se meni ili mojoj obitelji nešto dogodi?“ Portal Imperijal je pak objavio  istraživački tekst o Bartuličinoj obitelji u Saint Josephu (Missouri, SAD) pod indikativnim nadnaslovom „Američki jadac i hrvatski gladac“. Pravi gazda DP-a, poduzetnik Mario Radić je „otkrio“ da iza miniranja vodstva njihove stranke Ferrarijem stoji neka subverzija družbe redikuloznog autora „Bujice“ s lokalne Z1 televizije Velimira Bujanca. Pravomoćno osuđenog polit-ideološkog redikula za plaćanje kokainom seksualnih usluga prostitutki. Inače, Bartuličina prijatelja, nazočnog te večeri na proslavi njegove „pobjede“ u izbornom stožeru DP-a.

Mrak, mrak, mrak suda oko nas…  Priča za vola ubit’, ali i za staviti prst na čelo: kakvi to likovi iz tzv. najgušćega desnog mraka ispužu na pozicije moći i utjecaja!? U Lijepoj Našoj i u Uniji. Zaposjedaju mjesta u   vlasti. Arogantni su, bahati, prijete, dijele ljude, lažu, a nose krunicu oko vrata…

„Mislim da je mnogo ljudi smatralo da Europa ne radi stvari s ljudima, nego iznad ljudi“, kazao je Reutersu tzv. zeleni Bas Eichout u odgovoru na pitanje o razlozima rejtinške plime tzv. krajnje desnice, odnosno pada broja mandata tzv. liberala i zelenih. „Moramo smisliti uvjerljiv odgovor, inače ćemo se pomaknuti samo još više udesno.“ I što sada kada jest kako jest? À propos, stari Fric je davne 1936. godine u „Baladama Petrice Kerempuha“ zapisao onu esencijalnu mudrost da „nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda nebu da nam nekak nebu“… No, je li to dovoljno utješno da bi se prepustilo bez ispaljenog metka tzv. ljudima nahvao (dum Marin) krojiti ljudske živote po nekim obrascima isključivosti i podjela? Doduše, ne toliko bartulicama u Uniji, tamo će se uvijek naći pametnih ljudi s učinkovitim alatima za privesti ih pameti, koliko bartulicama u RH, u vlastitoj domovini, koja ima gorka iskustva s puno toga što zagovaraju i nastoje provesti silom trenutne političke pozicije, moći i utjecaja. Šovinisti i ksenofobi trče počasni krug, na populističkim krilima oblijeću krizama i beznađem unesrećene tzv. obične/male žitelje i vrlo brzo će se pokazati kako se i zašto ljušti ta njihova slika Doriana Graya.

Marijan Vogrinec

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr

Facebook
E-mail

Kategorije

Najave