Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

RUSIJA ZAROBLJENA U PROŠLOSTI

(Foto: Wikipedia)

Jedna od najpoznatijih slika Vasilija Ivanoviča Surikova (1848.-1916), predstavnika ruskog realizma inspirirana povijesnim motivom, bez sumnje je ulje na platnu „Jermak osvaja Sibir“. Osvajanje Sibira smatra se jednim od najvažnijih događaja 16. stoljeća, koji i danas presudno utječe na našu stvarnost i odnose u svijetu, budući se upravo u Sibiru nalaze i najveća nalazišta nafte i plina što sa gotovo 80% prihoda doprinosi proračunu Ruske Federacije, pa tako i osvajačkom pohodu i krvavom ratu kojeg Putinova Rusija vodi u Ukrajini.

Teritorijalno proširenje Rusije je permanentno prisutno gotovo 600 godina, još od 15. stoljeća i vladavine kneza Ivana III. koji je oslobodio Moskvu od Tatara. No najveća prostorna osvajanja će ostvariti u 16. stoljeću prvi ruski car Ivan IV. Grozni (1530.-1584.) kolonizacijom Sibira. Kozačku vojsku će predvoditi ataman Jermak Timofejevič koji će poraziti kana Kučuma i kolonizirati Sibirski kanat. Neće u tom ratu biti milosti, proširenje Rusije pratiti će krvavi progoni, ubojstva i zločini nad domorodačkim stanovništvom. O tome su ostavljena brojna svjedočanstva poput carskog ukaza o Čukčima, sibirskom narodu koji je bio najžilaviji u pružanju otpora ruskim kolonizatorima – „Na nemirne Čukče krenuti vojnom naoružanom rukom i potpuno ih iskorijeniti“. Dakle, i „potpuno ih iskorijeniti“ bila je politika carske Rusije prema susjednim narodima. Na žalost, slike koje dolaze iz Ukrajine, iz kijevskog predgrađa Bučija, iz Kramatorska i Mariupolja govore da se takva ugnjetavačka politika Rusije nije promijenila ni danas. Tužno je ali po svijet i opasno da Rusija, jedna od vojno najmoćnijih država svijeta i danas živi u prošlosti i gleda na svijet očima šesnaestog stoljeća.

Kao što su Indijanci, američki domorodci, uslijed pomanjkanja imuniteta na zarazne bolesti teško stradavali u kontaktima sa europskim konkvistadorima, ista je sudbina zadesila i sibirske narode, a povjesničar John Richards je zabilježio kako su nove bolesti „oslabile i demoralizirale autohtono stanovništvo“, tako da je epidemija velikih boginja pokosila sibirske narode, najviše Tunguse sa 80% žrtava i Jukagire kojih je 44% podleglo bolesti. Kakav je to rat bio najbolje svjedoči sama slika ruskog umjetnika Vasilija Surikova spomenuta na početku teksta a izložena i danas u moskovskoj Državnoj Tretjakovskoj galeriji, gdje se lijepo vidi kako su ruski Kozaci naoružani puškama i topovima, a domorodačko stanovništvo lukom i strijelom.

Cilj osvajanja Sibira inspiriran je ekonomskim i političkim razlozima. Tada se, naravno, još nije znalo za nalazišta nafte i plina, to će se otkriti tek kasnije, ali trgovina krznom je bila unosan posao i ekonomski motiv, a teritorijalno proširenje Rusije politički cilj. Izbijanjem na Tihi ocean Rusija u 17. stoljeću postaje najveća država svijeta. Suvremena Putinova Rusija kao da je ostala zarobljenica vremena 15. i 16. stoljeća, ona i danas vodi osvajačke ratove u Ukrajini uzdajući se u svoju oružanu superiornost, supersonične i termobarične rakete, zrakoplovstvo i drugo moćno oružje. Oružana nadmoć kojom su skršili otpor sibirskih domorodaca pokazuje se nedovoljnom u srazu sa hrabrošću i odvažnošću ukrajinskih branitelja koji se 50 dana odupiru svjetskoj sili koja posjeduje najmoćnija oružja svijeta jer Ukrajinci se brane srcem za svoju kuću, svoj dom i svoju obitelj, Ukrajinci se bore i brane svoju zemlju, istovremeno što ne smijemo zaboraviti, brane Europu i svakoga od nas.

Kao što je ekonomski motiv sibirskih osvajanja bio u preuzimanju unosne trgovine krznom prije 500 godina, ekonomisti upozoravaju na sličnost sa današnjim ruskim nastojanjima preuzimanja istoka Ukrajine i ovladavanjem novootkrivenim nalazištima litija koji se smatra metalom budućnosti sa širokom primjenom  u IT industriji, a pored toga Rusi ta nalazišta žele kontrolirati i zbog proizvodnje termonuklearnog suvremenog oružaja čega nema bez litija. Priključenjem Krima, Luganska i Donecka, Rusija bi u slijedećem stoljeću osigurala izdašne financijske prihode od tih nalazišta, a isto tako i vojnu nadmoć razvijanjem suvremenog vojnog naoružanja kao sredstva prijetnje i pokoravanja drugih naroda.

Višestoljetna politika posezanja za teritorijem susjednih država Rusiju su pretvorili u najveću državu svijeta koja se prostire od istoka Europe do sjevera Azije na 17 milijuna kilometara kvadratnih, više od 300 hrvatskih republika i 4 puta većom od Europske unije i svih njenih 27 država članica. Nema susjeda s kojim se nije ratovalo, od Finaca, Litvanaca i Poljaka na sjeveru do Japanaca i Kineza na istoku, Turaka, Tatara, Čečena i Čerkeza na jugu. Nije čudno stoga, čim se ukazala prva prilika brojni su se susjedi udaljili od agresivne i ratoborne Rusije tražeći zaštitu – Litva, Estonija i Latvija, Poljska, Češka i Slovačka, Mađarska, Rumunjska i Bugarska se sklanjaju pod NATO kišobran. Ne širi se NATO na istok već zemlje iz ruskog okruženja bježe od agresivnog susjeda koji svoje tiransko lice pokazuje i danas u Ukrajini. Da je tome tako potvrđuje primjer Finske koja se sprema donijeti do jučer nezamislivu odluku o pristupanju NATO savezu, kako bi se osjećala sigurnijom, jer sve procjene govore da Rusija nikada ne bi izvršila agresiju na Ukrajinu da je bila u NATO članstvu.

Takva agresivna ruska politika daje i neke sasvim suprotne rezultate onim željenim, Rusija se sve više izolira a susjedne zemlje takvom politikom od sebe odbija. Podrška Finaca pristupanju NATO-u je dugo godina bila na 20% a sada poslije agresije na Ukrajinu je porasla na 60%. Na Generalnoj Skupštini UN 141 zemlja svijeta osudila je rusku agresiju na Ukrajinu, Rusija je izbačena iz Vijeća za ljudska prava UN.Putinova ekspanzionistička politika nanosi neprocjenjivu reputacijsku štetu Rusiji, a zločini počinjeni u Ukrajini će biti trajna ljaga na ruskom imenu.

Vedran Sršen

Facebook
E-mail