Prije 80 godina, najuspješniju borbenu akciju izvršila je Splitska udarna grupa na talijansku vojnu glazbu. Bilo je to u splitskoj Tartaljinoj ulici , 9. studenog 1941. godine. Akciju je organizirao RADE KONČAR, sekretar CK KP Hrvatske u suradnji s KPH Split i neposredno ju je pratio
Na jednom od sastanaka splitskih udarnih grupa, početkom jeseni 1941., RADE KONČAR, sekretar CK KP Hrvatske, među ostalim je naložio: “Trebalo bi izvesti jednu primjerenu akciju o kojoj će se čuti u cijeloj zemlji, i to upravo sada u čast proslave Oktobarske revolucije“…
Nakon više prijedloga – odlučeno je da se izvede napad na talijansku vojnu muziku. Epilog: najuspješniju bombašku akciju u Splitu izvršila je Splitska udarna grupa na talijanske vojne glazbenike u Tartaljinoj ulici 9. studenog 1941. godine. Akciju su izveli VELJKO NEŠKOVČIN, NIKOLA TRABOTIĆ, TOMO KRSTULOVIĆ i ŽIVOTA KATUNARIĆ, a organizirao je Rade Končar u suradnji s KPH Split i neposredno ju je pratio,. Akcijom je rukovodio ANTE ROJE, komandir udarnih grupa, a bombe su donijele (vješto skrivene) TONKA LUKAS i NEVA PAIĆ-ROJE. Bačene su tri bombe i tom prilikom su ranjena 24. talijanska vojnika. Nastala je opća uzbuna u gradu i jurnjava, a fašisti su uhvatili ranjenog Veljka Neškovčina i sutradan pohapsili još 143 građana.
Ante Roje, komandir udarnih grupa u Splitu i rukovodilac bombaške akcije na talijansku vojnu muziku, o tom pothvatu je zabilježio (Zbornik „Četrdeset godina“, knjiga VII.): „Pripadnici talijanske vojne glazbe prolazili su redovito gradom da bi svirali prilikom podizanja i spuštanja zastave. Građani su je morali pozdravljati fašističkim pozdravom, jer ako netko tako ne bi postupio, bio bi premlaćivan. Svima u Splitu glazba je dozlogrdila… Akciju smo izveli u Tartaljinoj ulici. Tonka Lukas i Nevenka Paić-Roje donijele su bombe u jednu kuću koja se nalazila stotinjak metara od mjesta akcije. Planirano je da jedan član udarne grupe bude na uglu ulice i čim opazi dolazak glazbe, otrčat će i javiti bombašima. Njihov zadatak je a bace bombe na tri različita mjesta među glazbenike i četu karabinjera koja ide iza njih. Prvog dana prekasno je javljen dolazak glazbe, pa je akcija odgođena za sutradan. Povlačenje je organizirano u tri pravca, a čitavu akciju pratio je osobno Rade Končar. Sutradan se sve odigralo po planu. Pogoci su bili, što se kaže, puni, nastao je takav „rusvaj“, da je to teško opisati. Otada su Talijani svake noći od straha pucali, bojeći se nevidljivog neprijatelja. A glazba nekoliko mjeseci nije prolazila gradskim ulicama“.
U akciji je poginuo bombaš Veljko Neškovčin. Njega je pri povlačenju zaustavila patrola i zatražila legitimaciju. Kako ga je policija već otprije tražila, dao se u bijeg. Druga patrola, na koju je tada naletio, pogodila ga je s pet metaka. Talijani su svim silama nastojali da ga održe u životu, kako bi kasnije mogli nešto izvući od njega. Veljko, međutim nije ništa odao, držao se herojski. Ubrzo je izdahnuo.
U međuvremenu, splitski radnici organizirali su i brojne sabotaže i diverzije, zapalili brodove „Lina Matković“ i „Palermo“, vojno skladište na obali, organizirali sabotažu na minopolagaču „Soko“ i razaraču “Split“, eksplozijom oštetili ratni brod „Orao“, oštetili vagone i lokomotivu na željezničkoj stanici. Talijanski okupator pojačao je teror nad dalmatinskim stanovništvom. Vanredni sud za Dalmaciju donio je brojne smrtne presude. Organizirana su masovna hapšenja. Talijanska policija uspjela je sredinom studenoga uhapsiti i ranjenog Radu Končara. Velik broj ljudi odveden je u koncentracijske logore. Samo iz Splita do sredine prosinca 1941., internirano je u talijanske logore više od tisuću osoba.
Oružane akcije u gradu imale su veliko značenje u početnoj fazi borbe, naročito u razvijanju borbenog raspoloženja naroda. Međutim, one su gubile na značaju kada su partizanske snage počele efikasno tući okupatorsko-kvislinške formacije, što je imalo snažnog odjeka i u gradskim centrima. Osim toga, nastavljanje s oružanim akcijama u gradovima dovodilo bi do velikih gubitaka partijskih kadrova i domoljuba. Akcije u gradovima, po svom učinku, nisu bile u srazmjeru s gubicima partijskih kadrova i žrtvama nanesenih odmazdom okupatora i kvislinga (u Splitu je od lipnja do sredine rujna 1941., jedna trećina članova Partije uhapšena, strijeljana ili internirana),
Rade Končar u svom pismu iz Splita, od 10. studenoga, CK KPH piše, između ostaloga, o bacanju bombi na talijansku vojnu muziku i zaključuje da je to „posljednja akcija s bombama u gradu“. Krajem 1941. godine nastupa proces prenošenja težišta oružane borbe iz Splita na izvangradsko područje i to traje do proljeća 1942. U tom vremenu se iz Splita premješta i sjedište Pokrajinskog komiteta na teren, na poprište partizanske borbe…
B. Mirosavljev
