
Kaže mudar pûk: čega se pametan srami, budala se time diči. U tzv. se Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj (sic transit) pametan srami ustaškog tzv. NDH – međunarodno nepriznate, veleizdajničke i nacifašističke paradržave s najstrašnijim režimom u hrvatskoj povijesti i na europskom Jugoistoku, kojem su svibnja 1945. godine došle genocidne glave Titove partizanske armije – a preokretni, službeni RH u revizionističkoj kompi s tzv. Crkvom u Hrvata uporno od 1990-ih godina uvjerava javnost kako je crno zapravo snježnobijelo, nedužno i nacionalno jedino prihvatljivo. Pa, eto, pobjednički u vojnomu, nacionalnom, polit-ideološkom i moralnom smislu svibanj 1945. nije pobjednički, nego – tragedija hrvatskog naroda. Osmi svibnja te godine – grmi s revizionističkih busija novohrvatskih tzv. povjesničara s jorgan-planina „doktoratima“ kvaziznanosti – nije datum oslobođenja hrvatskoga glavnoga grada od njemačkih nacista i ustaških im podguznih muha, nego nadnevak, je li, „srbokomunističke okupacije Zagreba i 45-godišnjeg sužanjstva hrvatskog naroda“.
Država koja je u Izvorišne osnove Ustava RH zapisala, je li, partizansku, svijetlu narodnooslobodilačku epopeju, odluke ZAVNOH-a (1943.), Ustav NR Hrvatske (1947.) i ustave SR Hrvatske (1963.-1990.) kao temeljno kamenje današnje državnosti – „nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.)“ – svjesno dopušta povijesni zaborav antinacifašističkih vrijednosti na kojima se zasniva suvremeni demokratski svijet. Sramoti se urbi et orbi krivotvorenjem povijesne istine u nemogućoj pretvorbi, je li, veleizdajničkog dijela Hrvata iz njihova luzerskog razdoblja 1941.-1945. godine u „nedužne hrvatske žrtve“ i „mučenike“, koji su ubijeni bez suđenja., pa je to – „tragedija hrvatskog naroda“. Sic transit. Naravno da to nije istina. Ubijeni ustaše i domobrani, koji su pružali otpor pri bijegu pred partizanskim postrojbama na Zapad ili su osuđeni na smrt u poraću nisu „tragedija hrvatskog naroda“, nego osobna tragedija ljudi kojima su došle glave njihove polit-ideološke zablude, sudjelovanje u genocidu te počinjeni ratni i zločini protiv čovječnosti.
Presuda: „Deseti bataljun“
U kontingentima nacifašističkih zarobljenika što su ih britanski saveznici pobjedničkih Titovih partizana deportirali s austrijskoga Bleiburškog polja odgovarati kod kuće za to što (ni)su počinili u tzv. NDH bilo je i poimence znanih likova kojima se još nije osušila na rukama krv nedužnih žrtava iz Jasenovca i četrdesetak ustaških konc-logora u tzv. NDH, Pavelićeva tzv. tjelesnog zdruga, iz pokolja tisuća Srba u Glini, u zapadnoj Slavoniji, Baniji, Kordunu, Lici, na Kozari i Potkozarju, krvnika iz Francetićeve Crne legije (u kojoj je bio i djed HDZ-ova Davora Ive Stiera, mitraljezac sa „šarcem“ Ivan Stier, 13. na Iisti ratnih zločinaca traženih za izručenje iz Argentine), pa kojekakvi svećenici krvavih habita, polit-civilni ideolozi i organizatori ustaškog pogrona nad Srbima, Romima, Židovima, pa i Hrvatima i inim „neprijateljima“ genocidne ustaške paradržave…
Smrtna presuda je pokretnog partizanskoga vojnog suda takvima bila na licu mjesta: „Deseti batajun“. I onda bi nastupao Simo Dubajić. Je li to „tragedija hrvatskog naroda“ ili krv naplaćena krvnicima – krvlju!? Zločin i kazna su u ono olovno doba značili nešto sasvim drugo no danas kada ju većina civiliziranih država odavno ne prakticira. Jest da je u obračunu ratnih pobjednika s pobijeđenima – kao poslije svih ratova bilo gdje na Kugli – bilo i kolateralnih, nedužnih žrtava, pogotovo među proustaškom pagandom zavedenim civilima, ali to proustaškom revizionizmu ne daje vjerodostojno uporište za demonizaciju cijelog antinaifašističkog pokreta i njegova vojnog i političkog vođe Josipa Broza Tita („jedan od 10 najvećih zločinaca 20. stoljeća“, sic transit), koji je na tekovinama NOB-a izgradio globalno cijenjenu državu, predvodnicu Pokreta nesvrstanih zemalja koji je zapasao više od trećina svijeta, omogućio 45 godina polit-ekonomskog napretka i međunacionalnu stabilnost tzv. bratskih jugoslavenskih naroda i narodnosti, vjerske slobode u sekularnom društvenom uređenju…
Mjesec svibanj je krcat važnim nadnevcima i obljetnicama najsjajnijih događaja iz novije nacionalne povijesti – od oslobođenja Zagreba, Hrvatske i Europe od nacifašističke pošasti do obljetnice Titove smrti 4. svibnja i tradicionalnog Dana mladosti 25. svibnja u Kumrovcu (susreta ljudi iz cijele regije i inozemstva u povodu rođendana „Ljubičice bijele i plave“ i spomena na NOB, bivšu SFR Jugoslaviju i vrijednosti bratstva i jedinstva) – ali „HDZ-ova“ država ih primjetno ignorira, gura u zaborav pod revizionističkom dimnom zavjesom iz koje agresivno, svake godine sve agresivnije revizionistička propaganda gura u prvi plan Bleiburg s već ofucanim mantrama o „srbokomunističkim zločinima“ i „tragedijom hrvatskog naroda“. Istaknuti HDZ-ovi politikanti – čak bivši komunisti tipa Vladimira Šeksa (navodno udbaškoga kodnog naziva Sova, sic transit) – štafetno se mijenjaju na čelu tzv. Počasnoga bleiburškog voda, a Hrvatski sabor godinama za njegove potrebe „hrabro“ uzima po 500.000 bivših kuna iz džepova poreznih obveznika. Za razliku od 0 kuna, je li, za afirmaciju sjećanja na jezivi ustaški konc-logor Jasenovac, najstrašnije nacifašističko gubilište na europskom Jugoistoku.
Samo je u ustaškom konc-logoru Jasenovcu mučki ubijeno od 1941. do 1945. godine kamom, metkom, toljagom i glađu puno više od službeno popisanih cca 83.000 Srba, Roma, Židova, nepoćudnih Hrvata i inih svih dobi i obaju spolova (puno više od popisanih više od 20.000 malodobne djece) te neusporedivo više ljudi no što je u poraću stradalih s Bleiburga. Ali to revizionističkoj svijesti nije tema, jer ne priznaju činjenice koje ne idu u prilog protuantinacifašistojoj izmišljotini o „srbokomunističkoj režiji tragedije hrvatskog naroda“. Ili, još smješnije, „poginule hrvatske vojske“, što su Austrijanci – pravno sankcionirajući godišnji svibanjski dernek na Bleiburškom polju, „najveći nacifašistički skup u Europi nakon Drugoga svjetskog rata“, kako su pisali svjetski mediji – zahtijevali da se ukloni s one hrge granita na Bleiburškom polju. Nije bilo viđenijega HDZ-ovog političara, o radikalnoj tzv. desnici i najvišem kleru tzv. Crkve u Hrvata da se i ne govori, koji na toj austrijskoj ledini nisu polovicom svibnja pohodili „komemoraciju poginuloj hrvatskoj vojsci i nedužnim hrvatskim civilima“ i držali vatrene proustaške govore nafutrane revizionizmom na entu.
A povijest tog razdoblja na jugoslavenskom tlu potkraj Drugoga svjetskog rata i u neposrednom poraću – na koju neumorno podsjećaju povjesničari međunarodna ugleda Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić, Dragan Markovina i takvi, ali ih državne tzv. mainstream politike i režimski mediji ignoriraju, jer pobijaju revizionističke krivotvorine – dokumentira što je svjedobno kazao bivši dvomandatni predsjednik RH Stjepan Mesić: „Nijedan ubijeni u ustaškom konc-logoru Jasenovcu nije bio kriv ni za jednoga ubijenog s Bleiburškog polja, ali mnogi ubijeni s Bleiburškog polja su itekako bili krivi za ubijanja u Jasenovcu“. Kakva onda vražja „ubijena hrvatska vojska“, kakvi lonci i bakrači, povijest jest povijest ili nije, proustaški revizionizam nije povijest. Činjenice su neumoljive: hrvatski narod, što kažu neki, jest bio za 10. travnja 1941., za svoju samostalnu državu nakon tisućgodišnje tzv. Zvonimirove kletve i žandarske Kraljevine Jugoslavije, ali većinski više nije bio za 11. travnja 1941. i crno zlo što mu se survalo na pleća do polovice svibnja 1945. godine. Ustaštvo je palo na moralnom ispitu već toga 11. travnja 1941. i, ogrezlo u krvi, više nije imalo šanse u Hrvata.
Penavina toksična ironija
Baš kao što neće imati ni u „HDZ-DP-ovoj“ državi koja ga, ako je suditi po izjavi domovinskopokretnog čelnika Ivana Penave kani oživjeti. „Nije nam svejedno što uče djeca u školama“, kazao je za pregovora svoje stranke s HDZ-om, zalažući se za to da Domovinski pokret dobije resore obrazovanja i kulture. Kada je pak nedavno bila aktualna prijetnja iz Beograda kako će „Maršala iseliti iz Kuće cvijeća u Hrvatsku/Kumrovec“, Penava je ironično komentirao da neka ostane u Beogradu, „tamo mu je dobro“. Svojedobno je pak Ministarstvo hrvatskih branitelja za mandata Tome Medveda s pristojnih bivših 30.000 kuna poreznih obveznika bilo sufinanciralo krajnje revizionističku knjigu Igora Vukića „Radni logor Jasenovac“, dio hrvatskih postrojbi (HOS) u Domovinskom je ratu uzelo imena ustaških koljača (Rafael „vitez“ Boban, npr.), ustaško nazivlje je u vojnoj terminologiji, ustaški se design koči na grbovima braniteljskih udruga, okrvavljeni ustaški poklič „Za dom spremni“ je na HOS-ovoj crnoj zastavi, niz medija otvoreno propagira notorno ustaštvo i anatemizira sve antinacifašističko, etc. A „HDZ-Plenkovićeva“ država ni abera.
A povijest, koja se grčevito opire revizionizmu i nastoji vratiti zasluženi sjaj svibnju najsjajnijih stranica novije hrvatske prošlosti, upozorava da je većinski dio Hrvata toga 11. travnja 1941. uvjerljivo digao ruke od svojih neusporedivo malobrojnijih sunarodnjaka, koji su u ganc novim ustaškim odorama, s nožem i revolverom o pojasu, lijepili prve plakate na javnim mjestima o strijeljanjima njihovih susjeda samo zato što su druge etničke ili vjerske pripadnosti. Na raznim lokalima su počeli pojavljivati obavijesti „Srbima, Ciganima, Židovima i psima ulaz zabranjen“, ljude se otpuštalo s posla, etničko čišćenje je zapasalo sve javne ustanove… Zaredali su masovni transporti uhićenih Židova u Auschwitz, a cijela naselja Srba i Roma u Jasenovac, dojdeki iz pasivnih krajeva Dalmatinske zagore i zapadne Hercegovine (geni kameni, na čvrstoj stini piše…) – poznato i danas: „Bog i Hrvati!“ – sic transit – paunovski su nosom parali oblake i utjerovali strah u kosti. Taj 11. travnja 1941. više ni po čemu nije bio hrvatski, bio je organski zločinački, u režimsku dušu nečovječan te je 1945./1946. i nešto kasnije žnjeo kako je i sijao.
Krvoločan zapadnohercegovački fratar Tomislav Filipović nadimkom Majstorović (nadjenuo ga je kapo jasenovačkoga konc-logora Vjekoslav Maks Luburić zbog majstorskog baratanja kamom na srpskom vratu, osobito dječjem), „proslavljen“ u pokoljima Srba u potkozarskim selima, 1946. godine na suđenju u Beogradu nije znao reći koliko je ljudi ubio. „Oko stotinu, nisam vodio evidenciju“, priznao je. Osuđen je na smrt i po revizionističkom kriteriju spada među „nedužne hrvatske žrtve“, kao i mnoga zarobljena braća mu po svećeničkom zaređenju. Fra Filipović je – pripadnk zloglasne 2. bojne Poglavnikova tjelesnog zdruga – zajedno s fra Zvonimirom Brekalom veljače 1942. godine bio koljačka strava i užas u Potkozarju, u naselju Drakuliću (sjeverno predgrađe Banje Luke) te u susjednim selima Motikama i Šargovcu, gdje je u operaciji etničkog čišćenja sjekirama, krampovima i ustaškim kamama zvjerski pobijeno 2302 srpskih civila svih dobi i obaju spolova.
Među ustašama je slovio za „slavnoga“, jer je naredio da se sva mala srpska djeca dovedu k njemu „da ih može ubiti na tradicionalan ustaški način: zaklati kamom i usmrtiti pištoljem“. Fra Filipović i fra Brekalo su osobno u seoskoj školi prerezali vratove 52 srpskih mališana. Tadašnji je načelnik državne službe za unutarnju sigurnost Eugen Dido Kvaternik o tomu 9. i 11. veljače 1942. u svom banjolučkom uredu sastavio izvještaj višim vlastima tzv. NDH, a Dobrila Martinović i Mara Šunjić (u nekim dokumentima Tunjić), dvije učiteljice preživjele ustaški masakr, o tomu su svjedočile na Filipovićevu suđenju u Beogradu. Taj užas u ljudskom obličju i fratarskom habitu, s krunicom oko vrata, svjedočile su učiteljice, ne samo da je klao i najmanju djecu već i poticao ustaške sudrugove na ekstremno okrutno postupanje prema zarobljenim srpskim civilima. Martinović je kasnije doživjela živčani slom. Njemačke su okupacijske vlasti bile zgrožene tim krvavim ustaškim pogromom i strahovale od masovne pobune stanovništva u regiji, gdje su već djelovali partizani.
Wehrmachtov general Edmund Glaise von Horstenau, Führerov izaslanik od povjerenja pri vlastima tzv. NDH, izvijestio je nadležne da je svećenik Filipović ne samo gadno okrvavio ruke u masakrima srpskih civila nego i da je „s nekoliko drugih katoličkih svećenika te gradonačelnikom Banje Luke Viktorom Gutićem i predsjednikom općinskog suda dr. Stilinovićem sudjelovao na sastanku“, gdje je isplanirano to etničko čišćenje. Kakve su te i takve „nedužne hrvatske žrtve srbokomunističkih zločina“, ako ih je sustigla smrtna kazna tipa „deseti bataljun“, streljačkog stroja ili užeta oko vrata!? Kako su sijali, tako su požnjeli. No, povijesna je činjenica da je ostalo previše ratnih i zločinaca protiv čovječnosti koji su, poput ustaše Ivana Stiera, štakorskom stazom svećenika Krunoslava Draganovića i krivotvornenim dokumentima/identitetima iz vatikanskoga Zavoda sv. Jeronima izbjegli ne samo zasluženu smrtnu nego i svaku drugu kaznu.
Von Horstenauova svjedočanstva
Rečeni Von Horstenau, dokumentirano je njegovim izvještajima Reichu, osobno je svjedočio stravi i užasu nacističkih saveznika ustaša: „Naše su postrojbe bile nijemi svjedok, što neće utjecati dobro na njihovu visoku reputaciju… Često me pitaju hoće li naše postrojbe konačno intervenirati protiv ustaških zločina. To bi se u konačnici i moglo dogoditi. U ovom trenutku s postrojbama na raspolaganju ne mogu učiniti ništa. Ad hoc intervencija u pojedinačnim slučajevima mogla bi za bezbrojne zločine iz prošlosti učiniti odgovornima njemačke postrojbe, koje nisu spriječile te zločine“. Ustaško i četničko genocidno divljaštvo nad ljudima druge vjere i narodne pripadnosti u tzv. NDH, točno su procijenile okupacijske vlasti, dijelom je također utjecalo na omasovljenje Narodnooslobodilačkoga partizanskog pokreta pod Titovim vodstvom te imalo odraza na strogoću poslijeratnog postupanja prema zarobljenim vojnim, političkim i inim pripadnicima tzv. endehazijske strahovlade.
Naravno da je bilo i osvete pobjednika poraženima i naravno da su u općem „gemištu“ pobjedničke euforije, nade, straha i neizvjesnosti te 1945. godine stradali i mnogi nedužni što su se u pogrešno vrijeme zatekli na pogrešnomu mjestu. Npr. u izbjegličkim kolonama prema Celju i Dravogradu, odnosno na Bleiburškom polju… Tog svibnja 1945. godine su najveći/najvažniji ustaški krvnici i ideolozi istrjebljenja Srba, Roma, Židova, nepoćudnih Hrvata i inih u tzv. NDH – poglavnik Ante Pavelić s većinom svojih „ministara“, vojnih i rasističkih apologeta – ostavili na cjedilu „hrvatsku vojsku“ (sic transit) i zavedeni dio naroda u kolonama te kukavički zbrisali preko Velike bare. Nekima će kasnije Udba doći glave u izbjeglištvu (npr. Anti Paveliću, Maksu Luburiću, etc.), neki će, je li, biti izručeni jugoslavenskom pravosuđu čak u poznim godinama (Andrija Artuković) i završiti kako su zaslužili puno ranije, a neki će se (kapo ustaškog konc-logora u Jasenovcu Dinko Šakić i supruga mu Nada) okoristiti Tuđmanovim „oprostom radi hrvatskog pomirenja“ (sic transit) i o državnom trošku mirno umrijeti u domovini. Nekažnjeni.
Tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je dijelu takvih, njihovim potomcima, rodbini, prijateljima i istomišljenicima – pod neprihvatljivom mantrom o tzv. pomirenju Hrvata partizana i ustaša, obilno honorirajući sufinanciranje Domovinskog rata i priznanje svoje liderske pozicije – podignuo 1990-ih godina državnu rampu Lijepe Naše. Pripustio ih je institucijama vlasti te uz svesrdnu pomoć tzv. Crkve u Hrvata uveo u sve pore društvenog života, politike, kulture, sporta… I danas imamo što imamo: revizionizam na sva javna zvona i agresivno zatiranje tekovina i zaslužnika antinacifašizma u zemlji koje bez „kumrovečkog Jože“, Maršala, Josipa Broza Tita, NOB-a i one plodotvorne iskre 22. lipnja 1941. u šumi Brezovici nedaleko od Siska – ne bi bilo. Ta iskra je potom rasplamsala oslobodilački otpor kakav svijet do tada nije zapamtio.
Malo se svjesnih i slobodarski nepokolebljivih ljudi, mahom hrvatskih komunista, usudilo tada u okupiranoj Europi oružjem i pod crvenom petokrakom na titovci suprotstaviti višestruko nadmoćnijoj udruženoj sili nacifašističkog okupatora i domaćega veleizdajničkog šljama. I malo je naroda u svijetu koji se toliko žrtvovao za slobodu, masovno pomagao Titove partizane i izborio se za državnost kakvu nikada prije nije imao i kakva nikada u povijesti nije bila respektabilniji međunarodni čimbenik. Revizionističke objede Tita i njegova (po)ratnog djela – kojima „HDZ-ova“ vlast financijski i politikantski daje sve veći javni prostor, a na svibanjske antinacifašističke obljetnice se ne odaziva na dostojan način (npr. skup u šumi Brezovici, oslobođenje Zagreba, komemoracija na Dotrščini, dan smrti Josipa Broza, etc.) – ne vrijede pola pišljiva boba.
Civilizirani svijet pamti i cijeni, da se o njegovanju antinacifašističkih vrijednosti u Sloveniji i ne govori, što „HDZ-Plenkovićeva“ Hrvatska gura pod tepih ne bi li se dodvorila revizionističkomu biračkom tijelu (uključivo Domovinski pokret i ine politike na radikalnoj tzv. desnici), što već vrlo otvoreno traži obnovu tzv. endehazijskih načela. Tzv. NDH-2!? Tako nešto. Suverenistički pofriškano. Malo umiveno krmeljivo lice aktualnim sapunom tzv. zapadne demokracije, koja je hladnoratovski promućurno čuvala (pro)ustašku emigraciju za trenutak kada će ju vratiti na mjesto zločina kao „rješenje komunističke kvdrature kruga“ u poslijetitovsko doba, a ova će joj, utjecajna u novoj vlasti, vječno otplaćivati dug. I to se počelo događati već 1990-ih godina i događa se sve tragičnije: Lijepoj su Našoj od socijalističkoga tzv. obitljskog zlata i srebra ostali još samo zastava, grb i himna te enormne podjele i razdori što ih tzv. pomirba ne samo nije premostila nego ih iz dana u dan produbljuje.
Pobjednički antinacifašistički svibanj pada u sve gušći, crnji i neizvjesniji HDZ-ov polit-ideološki, revizionistički mrak. Antinacifašizmu se crno piše nakon, je li, predvidljive i sasvim očekivane poslijeizborne simbioze HDZ-a i Domovinskog pokreta u novoj saborskoj tzv. stabilnoj većini i vladi. S obzirom na još otvoreniju diskriminaciju srpske narodne manjine (SDSS je ultimativno isključen iz participacije u vlasti; Domovinski pokret traži obustavu financiranja javnim novcem „protuhrvatskog“ tjednika Novosti), ali i HDZ-ova skretanja s „europejske“ političke staze na radikalnije tzv. desnu, pitanje je hoće li opet biti potrebna neka nova šuma Brezovica. I kako će trećemandatni CRO premijer Plenković objasniti najvjerojatnije drugomandatnoj Ursuli Röschen/Ružici von der Leyen i drugovima iz Europske pučke stranke da je genetski modificirana hrvatska inačica AfD politike (HDZ-DP) poželjna u europskoj tzv. obitelji?
Naime, izvjesni emigrantski američki dojdek u RH, pa u Domovinski pokret (DP) lijepoga „hrvatskog“ imena Stephen Nikola Bartulica, koji se nije odrekao američkog državljanstva, euforično najavljuje kako će tražiti od nove vlade (opet) premijera Plenkovića osnivanje u Zagrebu „muzeja žrtava komunističkog terora“, provedbu lustracije u RH („kao što je provedena u zemljama srednje Europe, a u Hrvatskoj nije“, kaže), deratifikaciju tzv. rodne ideologije i, naravno, konačno rješavanje pitanja srpske narodne manjine. „Digla se velika moralna panika oko SDSS-a i Pupovca“, pisao je na platformi X u povodu DP-ova ultimatuma za izbacivanjem bilo kakve srpske participacije ili potpore novoj vlasti. „Kao zemlja moramo se emancipirati od nekih kompleksa. Hrvatska je sve zrelija demokracija, funkcioniramo unutar EU-a više od 10 godina i prošlo je vrijeme da se nekima dokazujemo, pogotovo po pitanju nacionalnih manjina. Mislim da se oni dobro osjećaju u Hrvatskoj i da imaju veća prava nego u nekim drugim zemljama. Vrijeme je da se prestanemo ispričavati.“
Bartuličin križarski rat
Nema veze, je li, što je takva tzv. endehazijska, proustaška i duboko neljudska, diskriminirajuća i međuetnički razarajuća maloumnost protivna ne samo Ustavu RH i Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina nego i uvjetima međunarodne zajednice o priznanju države RH? Pristane li Plenković – odgojen u jugoslavenskom komunizmu vrlo odanoj intelektualnoj obitelji, sic transit! – na tu vrst ucjena samo zato da bi se održao u vladajućem sedlu, zbog posijanog će vjetra žnjeti uragan.
„Ideja antifašizma, to je civilizacijsko opredjeljenje i neće nestati“, kazao je neki dan predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH Franjo Habulin u prigodi svečanog obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom, Dana oslobođenja Grada Zagreba i Dana Europe. „Može se dogoditi da će biti razdoblja kada će imati više ili manje mjesta u javnim prostorima, ali nestati neće. Fašizam je danas prisutan u svim zemljama EU-a i u svijetu, ali se ne bojim da će nestati.“ Naravno da ga nikakvi bartulice i njima slični polit-ideološki luzeri nisu kadri ničim zaustaviti, kamoli iskorijeniti i poništiti njegove temeljne, općeljudske vrijednosti na kojima jedino može postojati zrela civilizacija. Hrvati su to krvlju dokazali 1941.-1945. pod crvenom petokrakom na titovkama, a 1945.-1990. pak znojem, sviješću i pameću na radnim mjestima kod kuće i u svijetu.
Bartuličin križarski rat protiv hrvatskih građana srpske etničke pripadnosti i protiv svih (lustracija), koji su obnašali dužnosti u bivšoj zajedničkoj 24-milijunskoj državi tzv. bratskih jugoslavenskih naroda i narodnosti, pa više ne bi smjeli u Lijepoj Našoj (!?), sluti kobnim posljedicama. U tom slučaju, američko državljnstvo neće pomoći Stephenu Bartulici ni do hrvatsko-slovenske granice, kamoli do rodnog mu St. Josepha u Missouriju. Ni bartulicama također. Hrvatska jest i mora ostati ugodna domovina svim svojim građanima. Tto je ustavna svetinja i međunarodni zakon, pa nikakvi DP-ovi dojdeki iz (pro)ustaške emigracije i domaći im odobravatelji u HDZ-u – kamoli netko treći! – nisu ovlašteni ni u ime samoga boga dirati u tu demokratsku, civilizacijsku svetinju ravnopravnosti i ljudskih prava. Narodne manjine su u RH posve ustavno ravnopravne s Hrvatima. I točka.
Marijan Vogrinec
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr