„Više od 400 000 ljudi, od kojih i 84 000 djece iz Ukrajine je prisilno deportirano u Rusiju“, izvijestit će javnost ukrajinska pučka pravobraniteljica Ljudmila Denizova. Uznemirujuće vijesti o progonstvima ljudi na zaposjednutim i okupiranim područjima Ukrajine potvrdio je i guverner Donjecka Pavlo Kirilenko, pojasnivši da se deportacije provode pod dirigentskom palicom ruske protuobavještajne službe FSB. Tako je samo iz Livobrežnog, dijela Mariupolja na lijevoj obali, ilegalno, prisilno deportirano u Rusiju 15 000 Maruipoljaca. Nitko ne zna gdje su, u kojem dijelu Rusije i što se s njima događa i radi.
Deportacije su oblik zatočenja obično politički nepodobnih osoba, pa i cijelih naroda, jedan vid izgnanstva stanovništva s nekog područja, najčešće u funkciji promjene strukture stanovništva toga kraja. Dakle, raseljavanjem se okupiranih krajeva Ukrajine nastoji osigurati veća lojalnost Moskvi, tim više što obično nakon prisilne deportacije jedne etničke grupe dolazi do naseljavanja tako opustošenih krajeva lojalnim stanovništvom. Također, ne treba isključiti ni to da cilj deportacija ukrajinskog stanovništva može biti i namjera njegove asimilacije i rusifikacije. Nije li i sam Putin još prvoga dana ruske agresije na Ukrajinu otvoreno i bez uvijanja osporio i samo postojanje ukrajinske nacije i države pripisujući je greški Lenjina i boljševika.
Iz izjave guvernera Donjecka smo vidjeli da se deportacije rade pod prismotrom Putinove najodanije službe u koju i on sam ima najviše povjerenja a iz koje je i sam potekao – FSB-a, dakle tajne policije nasljednice zloglasnog KGB-a. Začuđujuće je da o ovom ciljanom etničkom čišćenju i nasilnoj promjeni sastava stanovništva dijela Ukrajine pod ruskom okupacijom svijet prelazi šutke, tim više kada nam je poznata činjenica o povijesti deportacija na područjima pod suverenitetom i efektivnom ruskom vlašću, bez obzira da li je vršila carica Katarina II. Velika ili komunistički diktator Staljin. Deportacije, progoni i mijenjanje etničkog sastava stanovništva imanentni su i prisutni kroz povijest Rusije već 300 godina, bilo da je riječ o carskoj ili sovjetskoj Rusiji. Za sada možemo vidjeti naznake takvih politika i u današnjoj Putinovoj Rusiji, nadajući se i vjerujući da Ukrajinci neće doživjeti sudbinu prognanih naroda iz vremena carske ili sovjetske Rusije. Na žalost do danas je više od 10 milijuna Ukrajinaca protjerano iz svojih domova, a gotovo 4,5 milijuna ih je napustilo Ukrajinu.
Samo u razdoblju od 1930. do 1952. godine u SSSR-u je deportirano dvadesetak narodnosnih zajednica s više od 6 milijuna pripadnika u cilju razbijanja njihove koncentracije na nekom području, osiguravajući ujedno jeftinu radnu snagu na područjima deportacije ruskog dalekog istoka u Sibiru. Deportirano je tako više od 150.000 Poljaka, a etničkim čišćenjem su bili obuhvaćeni brojni drugi narodi poput Nijemaca, Tatara, Finaca, Grka i Rumunja iz Besarabije. Najveći su stradalnici bili Povolški Nijemci kojih je u „kolektivnoj odmazdi“ poslije 2. svjetskog rata više od 1,2 milijuna deportirano u različita nenaseljena mjesta i radne logore ruskog dalekog istoka.
O životu u tim logorima gdje su deportirani i neistomišljenici režima svjedočanstva je ostavio i dokumentarnim romanom „Arhipelag Gulag“ Aleksandar Solženjicin (1918.-2008.), dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1970. godine, a koji je i sam osam godina od 1945.-1953. godine proveo u sibirskim radnim logorima. Razotkrivajući sovjetski sustav vlasti i Staljinovu komunističku diktaturu kroz svoja djela, Aleksandar Solženjicin će ostati bez državljanstva SSSR-a te biti protjeran iz Rusije.
O brutalnosti deportacija najslikovitije nam govori sudbina i povijesno iskustvo Krimskih Tatara koji pod carsku Rusiju padaju krajem 18. stoljeća, da bi u sljedećih 100 godina od većinskog bili svedeni na trećinu stanovništva. Još strašnije „konačno rješenje“ njihova pitanja doživjet će okončanjem 2. svjetskog rata kada su Tatari s Krima u potpunosti do zadnjega deportirani. Na Krim će im biti dozvoljeno vratiti se tek 1989. godine odlukom Mihaila Gorbačova te će se na Krim, svoju drevnu postojbinu vratiti, nakon više od 70 godina izgnanstva oko 250 000 Tatara. U vrijeme samostalne Ukrajine od 1991. godine oni će tu mirno živjeti, no Putinovom aneksijom Krima 2014. godine, ponovno dolaze u sastav ruske države, a čemu su se poučeni povijesnim iskustvom odupirali, uslijedit će njihov novi egzodus i napuštanje Krima.
Vladimir Vladimirovič Putin je napao Ukrajinu. Mnoga naselja i gradovi su sravnjeni sa zemljom. Počinjeni su brojni zločini napadima na civile, bolnice, škole i kazališta. Agresija još uvijek traje. Putinova tajna policija provodi nelegalne deportacije stanovništva kao u najcrnija vremena ljudske povijesti. Prisilne deportacije su zločin protiv čovječnosti. I još se i prijeti upotrebom atomskog oružja.
Takvim neljudskim i anticivilizacijskim postupcima Vladimir Vladimirovič Putin svoj narod odvodi u posvemašnu izolaciju.
Ostaje nam nadati se da ruski čovjek koji je toliko velikih dostignuća podario svijetu kulture, znanosti i umjetnosti, neće prihvatiti izolaciju koju im kao trajno stanje donosi i nudi Putin, već će svoju afirmaciju tražiti i prepoznavati u suradnji i razmjeni ideja, mišljenja i iskustava s civiliziranim svijetom.
Vedran Sršen
