Kažu da veliki ljudi nikada ne umiru. Oni se samo ugase…

Tiho, kako je i živjela, svoj vječni san usnula je jedna od posljednjih heroina II. svjetskog rata Palmina Poljak zvana Vanja. Žena koja je do posljednjeg daha živjela život punim plućima, zauvijek nas je napustila u nedjelju, 27. ožujka 2022. godine, samo dva dana nakon što je hrabro zakoračila u 100. godinu života. Otišla je u snu…

PALMINA POLJAK, kći Kaje Grubišića, rođena je u Solinu 25. ožujka 1923. godine. Iako je željela biti “samo” učiteljica, ratni kaos učinio ju je jednom od heroina dalmatinskog antifašističkog pokreta već od prvih dana rata 1941. godine. Kao obrazovana žena, koja je pred sam rat završila 3. razred Paparandije (srednja Učiteljska škola – najznačajnija obrazovna ustanova u Dalmaciji u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, nakon Bogoslovije), u ratu je bila i borac i društveno-politički aktivist. Obnašala je mnoge značajne dužnosti: od 1941. članica Mjesnog komiteta SKOJ-a Solin, od 1942. (primljena u KPJ 12. ožujka 1942.) članica Mjesnog komiteta Solina i sekretarica partijske ćelije Srednja strana u Solinu; tajnica prvog Narodnooslobodilačkog odbora Solina (prva partizanska vlast pod okupacijom); tajnica Općinskog odbora Antifašističke fronte žena bazena Solin, od 1943.: članica Općinskog i Kotarskog komiteta Solina; tajnica Općinskog odbora AFŽ-a; Članica Općinskog NOO-a Solina (obuhvaćalo Solin, Mravince, Kučine i Vranjic), a od 1944. i: tajnica Kotarskog odbora AFŽ-a; članica Kotarskog NOO-a Solina i Kotarske narodnooslobodilačke fronte te organizacijska sekretarica  Kotarskog komiteta Solina sve do odlaska na liječenje na Vis u proljeće 1944. godine.

Drugarica VANJA, kako su je u partizanima zvali, gotovo svakodnevno na okupiranom području sakupljala je nove borce i odvodila ih partizanima u šumu, zajedno s prikupljenim prijeko potrebnim materijalom: hranom, lijekovima, obućom, odjećom, municijom… Zbog teškog zdravstvenog stanja nastalog kao posljedica trogodišnjeg života u hladnim i vlažnim podzemnim prostorima i rovovima, u proljeće 1944. godine upućena je na liječenje na otok Vis. Iz okupiranog Splita, s njom su na slobodni teritorij otoka Visa došli i igrači nogometnog kluba „Hajduk“. Iako je bila teško bolesna, u ratu ostaje sve do kraja, do demobilizacije u svibnju 1945., nakon čega ostvaruje svoj prvotni san, dovršava svoje školovanje i postaje učiteljica razredne nastave.

Društveno-politički rad nastavlja i poslije rata kao članica Kotarskog komiteta Solina (1945.); članica Kadrovske komisije Okružnog komiteta za Srednju Dalmaciju (1946. – sudjelovala kao delegat na 1. Kongresu Narodnooslobodilačke fronte za Hrvatsku), a od 1947. do 1952. sekretarica je partijske organizacije splitske četvrti Dobri.

Od 1955. do 1970. radila je u Osnovnoj školi „Vladimir Gortan“ u Puli. U to vrijeme djelovala je i kao predsjednica sindikata, zatim predsjednica radne zajednice, članica Općinskog sindikalnog vijeća Pule (četiri godine) i jedno vrijeme tajnica Sindikata prosvjetnih radnika Pule. U dva mandata bila je i članica Statutarne komisije pri Općinskom komitetu Pule te članica Plenuma CK KPH dvije godine, a petnaest godina bila je sudac porotnik za maloljetnike na Okružnom sudu u Puli.

Kao prosvjetni radnik više puta je pohvaljena za rad u razredu, a kao društveno-politički aktivist primila je nekoliko nagrada i to u knjigama. Nakon preseljenja u Split kratko radi kao tajnica Konferencije za društvenu aktivnost žena Splita pri Općinskoj konferenciji Socijalističkog saveza radnog naroda na prikupljanju dokumentacije i memorijalne građe o sudjelovanju žena u Radničkom pokretu i NOR-u, što nastavlja raditi i nakon umirovljenja 1971. Svoj društveno-politički aktivizam nastavlja i u mirovini, radom na terenu: u partijskoj organizaciji, u organiziranju žena, u Socijalističkom savezu radnog naroda u četvrti Blatine-Škrape… Sudionica je Plenuma SUBNOR-a općine Split i članica Komisije za liječenje i rehabilitaciju umirovljenika općine Split (1972.) te članica Komisije za odlikovanja općine Split od 1978. do 1981. godine. Borbenog duha koji je nije napustio do posljednjeg dana života, svoj aktivizam ne prekida ni za vrijeme Domovinskog rata kada, usprkos teškim vremenima, hrabro i dosljedno brani antifašističke vrijednosti i tekovine Narodnooslobodilačke borbe.

Za sudjelovanje u antifašističkoj borbi i svoj rad odlikovana je mnogim jugoslavenskim odlikovanjima: Partizanskom spomenicom 1941. (1945.), Ordenom bratstva i jedinstva II. reda (1946.), Ordenom zasluga za narod II. reda (1946.), Ordenom za hrabrost (1946.), Ordenom rada II. reda (1968.) i Ordenom Republike II. reda (1980).

Predsjednica Republike Hrvatske gospođa Kolinda Grabar Kitarović, povodom 74. obljetnice oslobođenja Dalmacije, za osobite zasluge i stradanje u borbi za nacionalna i socijalna prava hrvatskog naroda odlikovala je Palminu Poljak visokim hrvatskim odlikovanjem Red Stjepana Radića, u Zagrebu, 4. prosinca 2018. (https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2019_01_6_107.html)

O legendarnoj Vanji za njenog života pisali su mnogi mediji, a ljudi koji su je poznavali kazat će da je ta krhka ženica niskog rasta i slabašne fizičke konstrukcije imala srce lava. Ipak, nije bila stereotip rabijatnog borca. Bila je dama izuzetnih manira, dama starog građanskog kova, kakvih više nema. Ipak, prije svega bila je izuzetan čovjek, drug i prijatelj.

NEKA JOJ JE VJEČNA SLAVA I HVALA!

Posljednji ispraćaj Palmine Poljak bit će u subotu, 2. travnja 2022. u 11:00 sati na Novom groblju u Solinu.

Pjero Baranović

Istaknute poveznice na članke o Palmini Poljak: Slobodna Dalmacija – Ženi koja je izluđivala fašiste ni Kolinda nije mogla odoljeti: svoj zadnji predsjednički čin posvetila je staroj partizanki kodnoga imena Vanja; Jutarnji list – Imala sam 17 godina i znala što mi je činiti