Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Nada Dimić, naša heroina. Simbol, uzor, inspiracija

Prkosan lik i herojska biografija Nade Dimić, partizanske borkinje i narodne heroine koju ni najgroznije muke nisu natjerale da izda vlastite ideale, i danas su inspiracija umjetnicima, aktivistima i istraživačima. Zahvaljujući njima, nada je opet prisutna

(Foto: Wikipedia) Narodna heroina Nada Dimić

Anka, Milka, Mala, Žuta, Nada – imena su, ili nadimci, pod kojima se krila okretna, pronicljiva i prkosna djevojka kojoj posvećujemo cijeli ovaj broj. Jednom frizerka sa škarama u rukama, drugi put gradska djevojka s torbicom, seljančica s keceljom i maramom ili prolaznica koja gura dječja kolica. Nekad s obojenom kosom, nekad prerušena u muškarca. Čas među drugovima, čas na neprijateljskom teritoriju – tako je posljednju godinu svog života živjela prerano preminula borkinja i narodna heroina Nada Dimić. Krvava haljina u kojoj je posljednji put viđena pronađena je krajem ožujka 1942. godine, među prnjama ubijenih u ustaškom logoru Stara Gradiška.

Rođena je 6. rujna 1923. godine u Divoselu kraj Gospića, kao sedmo dijete seljačke obitelji. Tri razreda gimnazije završila je u Gospiću. Dolazeći iz slobodarskog Divosela, kako piše Gojko Marčeta u knjizi “Nada Dimić: Životni put i revolucionarno delo” (1979.), u Gospiću, gdje su se tri političke grupacije – komunisti, frankovci i četnici – suprotstavljale jedna drugoj, “Nada Dimić se, nimalo slučajno našla na pravoj strani”.

“Njenoj orijentaciji ka partiji ‘pomogli’ su i oni gospićki gospodičići, koji su se sa svakog ćoška podsmevali izgledu siromašnih đaka koji su za njih bili ‘odrpanci’ i ‘golje’. Ta podvajanja i neukusna etiketiranja Nada nikad nije prećutala”, stoji u biografiji.

Ostatak školovanja nastavila je stotinama kilometara dalje, u Zemunu. Tamo je 1938. godine postala članica omladinske organizacije Saveza komunista Jugoslavije (SKOJ). Uključuje se u borbe napredne beogradske omladine protiv režima Milana Stojadinovića koji je gajio bliske odnose s nacističkom Njemačkom. Sa skojevcima je umnažala i rasturala letke, ispisivala antifašističke parole na ulicama. Jedna od najupečatljivijih, navodi Marčeta, bila je: “Hitler je na vratima naše zemlje. Branićemo zemlju.” Tri godine poslije upravo će Zemun, mjesto na čijim kapijama i zidovima je Nada noću ostavljala takva upozorenja, postati najistočnija točka Hitlerove marionetske države.

U jesen 1940. godine postala je članica Komunističke partije Jugoslavije. Osim široke mreže drugarstva koju je stvorila u školi i izvan nje, Nada je svojim sve glasnijim istupanjem protiv nepravde na sebe navukla i ljute neprijatelje. Kako bi zaštitila sestru Savku, po zanimanju učiteljicu, kod koje je ranije stanovala, selila se kod drugarica. No s jednom od njih, Radojkom Katić, osim što je dijelila sobu, zadatke i ideje o političkoj borbi, ubrzo je dijelila i zatvorsku ćeliju.

Jedan od Nadinih najranijih protivnika bio je direktor škole koji je otvoreno štitio fašistički nastrojene đake – ljotićevce. Kako su partijski i skojevski studenti imali značajnu ulogu u jačanju političke svijesti srednjoškolaca, direktor je studentima zabranio pristup đačkoj menzi. Nada, kao članica đačkog literarnog udruženja, tada je napisala tekst o direktoru progonitelju, što ga je još više razljutilo. Prijavio je svoju učenicu policiji, a policiji nije dugo trebalo da se pojavi pred Nadinim i Radojkinim vratima. Knjige i letci “sumnjivog sadržaja”, koje su im premetačinom pronađene u sobi, odveli su Nadu i Radojku u zemunski zatvor. Kako policajci nisu mogli od njih izvući odakle im materijali koje su posjedovale, prebačene su u zloglasni beogradski zatvor Glavnjaču, u čijim je prostorijama zlostavljano na tisuće komunista i boraca za slobodu. No djevojke su, unatoč premlaćivanjima, šutnjom nervirale iskusne policijske agente. Puštene su nakon petnaest dana.

Taj je “incident” kao posljedicu imao izbacivanje Nade s akademije i zabranu upisa u svim školama u državi. Provela je još neko vrijeme ilegalno u Zemunu, a kada su u travnju 1941. godine nacistička Njemačka i fašistička Italija okupirale Jugoslaviju te kada je uspostavljena marionetska NDH, Nada je bila među sisačkim komunistima. Dolaskom ustaša na vlast svi nezaposleni su, po posebnoj odluci, morali napustiti Sisak. Kako bi Nadu spasili od protjerivanja, drugovi su joj našli “posao” u frizerskom salonu. Bila je to jedna od prvih njenih kamuflaža.

Nada Dimić je bila među prvoborcima Sisačkog partizanskog odreda, osnovanog 22. lipnja 1941. godine. Obavljala je odgovorne i opasne zadatke: diverzantske akcije na pruzi Zagreb-Sisak, sastanke po selima pod ustaškom kontrolom, umnožavanje propagandnog materijala. Agentima u Sisku je nekoliko puta u zadnji čas izmakla. Žuta – tako su je interno prozvali nakon što im je pred očima “djevojka u žutoj bluzi neobjašnjivo nestala bez traga”. Njeni su kasniji aliasi bili Anka i Milka. Čak i neki ljudi iz bliskih joj krugova nisu znali njeno pravo ime. Mira Čujić, u čijoj je kući Nada, kao i mnogi drugi ilegalci, često noćila, znala ju je samo kao Ankicu i Malu.

Ipak, jednog srpanjskog dana 1941., kad se zaputila prema gradu, ustaški agenti su je zapazili i uhapsili. Nisu bili sigurni koga su priveli, ali osjećaj koji su imali, da je pred njima važna karika u lancu partizanskog otpora, nije ih prevario. Tamošnjim policajcima, kao i onima u Zagrebu, gdje je kasnije prebačena, ništa nije odala, unatoč strahovitim metodama ispitivanja, kakve je iskusila još u Glavnjači. Ispila je veliku količinu nekog lijeka i otpremljena je u zagrebačku bolnicu Sv. Duh. Kad su za to saznali zagrebačka partijska organizacija i Narodna pomoć, krenuli su u planiranje bijega, koji je i uspio – iz drugog pokušaja.

Nada je prethodno dobila ceduljicu s uputama: kad se u bolničkoj sobi pojavi žena s ciklamama i pita za neko izmišljeno ime, Nada odlazi u toalet gdje je čeka odjeća u koju će se presvući i išetati iz zgrade. Ta je operacija uprizorena u jednoj epizodi TV-serije Sumorna jesen koja je emitirana 1969. godine, a pratila je živote zagrebačkih ilegalaca. Na sličan su način partijski drugovi fiktivnom liku, djevojci Muri, pomogli da pobjegne iz bolnice. Sjećanje na tu organiziranu akciju i danas živi. Kustoski kolektiv BLOK 2015. godine, u sklopu projekta Kartografija otpora koji se bavio istraživanjem ilegalnog Zagreba 1941-45., uvrstio je i Sv. Duh te bijeg Nade Dimić među punktove otpora na interaktivnoj mapi grada.

Nakon bijega iz zagrebačke bolnice, Nada se više nije vraćala u Sisak. Dobila je zadatak da radi s karlovačkom partijskom organizacijom pa se uglavnom kretala na potezu Karlovac-Petrova gora. Tamošnja je partijska organizacija dobivala teške udarce od neprijatelja, a Nada je dobila važna zaduženja. Primjerice, radila je na planu spašavanja sekretara Mjesnog komiteta KPH za Karlovac, Marijana Čavića Grge, za kojeg su mislili da se nalazi u karlovačkoj bolnici. Iako Čavića nisu pronašli, partizani su iz nje izveli dvojicu ustaša koje su vani likvidirali, a na izlasku iz grada i talijansku stražu od koje su uzeli oružje. Izvještaj o izvođenju akcije jedan je od malo sačuvanih rukopisa Nade Dimić, potpisane kao Milka.

U ruke ustaša ponovno je pala u prosincu iste godine, na izlasku iz grada. Na zahtjev da se legitimira, Nada je iz torbice izvukla pištolj i usmrtila jednog agenta, a drugoga ranila. Potom joj je pištolj zatajio. Zatvorena je najprije u Karlovac, a zatim u Zagreb. I tamo je u tišini primala udarce. U veljači 1942. prebačena je u logor Stara Gradiška.

Četiri desetljeća poslije, na suđenju ustaškom ministru Andriji Artukoviću, preživjela logorašica Ruža Rupčić prepričala je kako je Nadu Dimić upoznala u zatvorskoj ćeliji i kako su skupa prebačene u logor: “U jednoj većoj sobi bilo je nas 15 do 20 žena… U tu je sobu dovedena Nada Dimić. Bila je prebijena, polugola, izboli su joj nokte pa su joj prsti bili ognojeni, po nogama je bila izranjavana i ispečena. Ispričala mi je kako su je uhvatili u Karlovcu… Prebacili su je u Zagreb, bila je mjesec dana mučena u samici, a onda su je doveli u našu sobu u tom strašnom izdanju… Kad smo odatle prebačene u logor Stara Gradiška, Nadu smo nosili. I tamo su joj žene pomogle koliko su mogle, te su jednom prilikom drugarice rekle da su se Nada i još tri žene teško razboljele i da ih treba odvesti u bolnicu, ali su ih sve četiri odveli – na gubilište.”

Točan datum smrti nije utvrđen, no najčešće se govori o 17. ožujka 1942. Djevojka “koja ni ime nije odala” proglašena je narodnom heroinom 1951. godine. Taj orden, dodjeljivan onima koji su “pokazali osvjedočeni heroizam na bojnom polju ili u držanju pred neprijateljem” nosila je svega 91 žena, a ogromnu većinu – 1231 – muškarci.

Ipak, bio je to prvi veliki iskorak žena – koje prije 1945. godine nisu imale ni biračko pravo – iz privatne u javnu i političku sferu. U jedinicama Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije borilo se oko 100.000 žena, od kojih je 25.000 poginulo, 40.000 ranjeno, 3000 ostalo teškim invalidima. Sudjelovanjem u Narodnooslobodilačkoj borbi, političkim radom i edukacijom izborile su se za bolji položaj žene u društvu.

Nakon rata po narodnim herojima nazivale su se škole, ulice i tvornice. Po Nadi Dimić imenovani su zagrebačka tvornica trikotaže i pozamenterije, zadarski odred izviđača, gradsko naselje u Karlovcu, ulice u Zagrebu, Sisku, Petrinji, Vukovaru, Poreču, Zemunu, Smederevu, Subotici, Zrenjaninu, osnovna škola u Gospiću i Divoselu te srednja škola koju je Nada pohađala u Zemunu.

Politika sjećanja radikalno se mijenja 1990-ih, usred rata, snažnog vala nacionalizma i antikomunizma, pa iz javnog prostora nestaju nekadašnji, a dolaze novi “heroji”. U Hrvatskoj je jedino Poreč zadržao ulicu Nade Dimić. U Srbiji je takvih ulica nešto više, a i zemunska škola je zadržala to ime.

Nadino rodno Divoselo ima još tragičniji epilog. “Veliko i lijepo srpsko selo koje odranije razvija bratstvo Srba i Hrvata”, kako se o njemu pisalo, ustaše su u Drugom svjetskom ratu sravnile sa zemljom. Nakon rata je obnovljeno, u selu je podignut Spomen-dom borcima i žrtvama fašističkog terora, a tamo se nalazila i spomen-bista Nadi Dimić. Kako je u Divoselu 1942. godine osnovana prva pionirska partizanska četa Jugoslavije, pioniri iz cijele države posjećivali su mjesto. Izviđači zadarskog odreda Nada Dimić također su bili česti posjetitelji sela i Nadine rodne kuće. “Mladi su se Zadrani sreli sa sestrom Nade Dimić, učenicima osnovne škole koja nosi ime te istaknute revolucionarke i gospićkim odredom izviđača”, pisala je Slobodna Dalmacija u ožujku 1981. godine. Te su veze pokidane raspadom Jugoslavije i ratom koji je uslijedio. Selo, koje je ratne 1991. brojalo oko 300 stanovnika, potpuno je opustošeno nakon rujna 1993. i vojne operacije Medački džep. Tvornica Nada Dimić imala je sličnu sudbinu kao i sjećanje na narodnu heroinu. Nekada jedna od najuspješnijih jugoslavenskih tvornica trikotaže i pozamenterije (1960-ih, u vrijeme najintenzivnije proizvodnje, zapošljavala je preko 2000 radnica), propala je po poznatom scenariju: pretvorba, privatizacija, rasprodaja imovine, stečaj. Tvornička zgrada u derutnom je stanju iako je važan primjer industrijske baštine.

Dugotrajni umjetnički rad Sanje Iveković nastojanje je da se sačuva sjećanje na obje Nade Dimić – tvornicu i osobu. Njena ovogodišnja izložba u Tehničkom muzeju ukazala je na “dva djelomično usporedna, a svakako komplementarna procesa koja su obilježila 1990-e u Hrvatskoj – brisanje antifašističkog nasljeđa i gašenje industrije”. U sklopu te izložbe javnosti je izložena bista Nade Dimić koja je izvorno stajala u dvorištu tvornice, a danas se čuva u depou Muzeja grada Zagreba. Iveković je i ranije, 2000. godine, vratila Nadu u javni prostor umjetničkom intervencijom u kojoj je na pročelju tvornice popravljen i uključen neonski natpis “Nada Dimić”.

Među entuzijastima koji nisu zaboravili borbenu Nadu su inicijatori nagrade građana i građanki Grada Zagreba “Nada Dimić” okupljeni oko Fonda za druge. Od 2017. godine ugravirane kamene ulične kocke, simboli pučkog otpora, krase police pojedinki ili organizacija koje su svojim djelom i javnim angažmanom ostavile važan trag na kulturnom i umjetničkom polju.

Koliko god je društvo posljednjih desetljeća bilo nepošteno prema Nadi Dimić, ona je i dalje inspiracija umjetnicama, aktivistkinjama i istraživačicama. A ni magazin koji držite u rukama ne nosi slučajno ime Nada.

Sanja Iveković: Nadom se bavim od 1997.

Glavni razlog zašto sam se Nadom Dimić odlučila baviti bio je pokušaj da se intervenira u javnu sferu. Radilo se o feminističkoj intervenciji u jedno zaista homogeno tkivo čije su opsesije bile nacionalizam, ksenofobija i antikomunizam. Prvi put je spominjem u radu GEN XX iz 1997. u kojem stavljam biografske podatke o pet žena – Anki Butorac, Zdenki i Rajki Baković, Ljubici Gerovac i Dragici Končar – koje su sve bile poznate mojoj generaciji kao narodne heroine, ali ne i generaciji moje kćeri. Šesta u seriji je Nera Šafarić, moja majka, partizanka koja je preživjela Auschwitz. Za razliku od drugih pet, ona nije proglašena narodnim herojem.

U radu Nada Dimić File tvornicu sam istraživala kao ogledni primjer razornih posljedica postsocijalističke tranzicije. Godine 2000. sam konačno imala priliku realizirati staru ideju da neonski natpis na fasadi tvornice, koji više nije radio jer je ona već bila predana stečajnom upravitelju, zamijenim novim kako bi na taj način negirala brisanje revolucionarnog, herojskog naziva tvornice i njegovu zamjenu 1998. godine u “Endi International”. Namjera mi je bila osvijetliti neuspjeh tranzicije, a ujedno i odustajanje od nedovršenog socijalističkog projekta društvene i rodne jednakosti.

Milan Radanović: Nada je simbol hrvatsko-srpske zajedničke borbe

Nada Dimić predstavlja simbol opredijeljenosti omladine Jugoslavije za revoluciju. Također, simbol je zajedništva hrvatskog i srpskog naroda u borbi protiv fašizma. Vrijedi podsjetiti da je ona tek jedna od najmanje 1119 žrtava njenog rodnog Divosela u Drugom svjetskom ratu. Divoselo je u tom periodu imalo 997 civilnih žrtava te 122 poginula partizana, odnosno partizanke. To selo je 1941. imalo preko 2200 stanovnika i nakon Donjeg Kosinja bilo je najveće u Lici. Danas u Divoselu živi jedan stanovnik. Selo ne postoji već 30 godina jer je uništeno 1993. Netko i danas kažnjava rodno mjesto Nade Dimić.

Lovro Krnić: Dizajnirao sam majicu s Nadinim likom

Nisam generacija koja je učila o Nadi Dimić u školi i nosila trikotažu s njenim imenom. Mislim da sam prvi put čuo za Nadu prije desetak godina jer je ona dio povijesti koji se već tri desetljeća pokušava izbrisati iz kolektivnog sjećanja. Godine 2014. smo započeli istraživanje za projekt Kartografija otpora u kojem sam na turama po povijesnim lokacijama govorio o organizaciji bijega Nade Dimić iz bolnice, a koju je 1941. uspješno odradila Narodna pomoć. Prkosan lik i herojska biografija djevojke stalno su me poticali da njenu borbu izbavim iz zabranjenog sjećanja. Za prve obnovljene Trnjanske kresove, na 70. godišnjicu oslobođenja Zagreba, dizajnirao sam majicu s njenim likom. Ubrzo se pojavila na HRT-u: u emisiji Peti dan nosila ju je tadašnja voditeljica Mima Simić. Bila je to uspješna agitprop akcija koja mi je dala motiv da dalje nastavim sa svakodnevnom borbom za sjećanje. Sretan sam što u toj borbi nisam sam, jer Nada je sada opet svakodnevno prisutna.

Jelena Nestorović: Nadino ime budi poštovanje

Kada čitate o životu Nade Dimić, susretnete se s bogatim izborom vrlo teških riječi i sintagmi: sudionica demonstracija, uhićena, zabranjeno školovanje, mučenja u zatvoru, bježanje, logor, smrt… Ono što vas ipak najviše potrese, što vas pregazi kao brzi voz, činjenica je da je sve to stalo u 19 godina života. Nada Dimić je i dalje ime koje u mnogima od nas budi poštovanje. Zato je i prijedlog da se magazin Srpskog demokratskog foruma nazove Nada, upravo po njoj, odmah bio prihvaćen. Nada je i jedno od uobičajenijih imena na širem prostoru bivše Jugoslavije. Tako se zovu naše majke, sestre, tetke, bake, žene, prijateljice, one koje rade, stvaraju, doprinose, grade, donose život, donose bolji život, čuvaju i vraćaju nadu. Prilikom izbora imena bilo nam je važno ukazati da se kao društvo imamo u koga ugledati i kime nadahnuti, i kada pogledamo u prošlost, ali i kada se danas osvrnemo oko sebe. I da, prema tome, i dalje ima nade.

Zvonimir Dobrović: Čast nam je podsjećati na Nadino herojstvo

Naziv godišnje nagrade “Nada Dimić” Fonda za druge zasluga je Vesne Kesić, jer je smatrala da je važno da nagrada nosi ime heroine koja je do smrti ostala vjerna idealima za koje se borila protiv mraka i crnila. Posebno je naglašavala da je ta slika prkosne mlade žene godinama služila kao nadahnuće umjetnicama i aktivistima. Naša je čast da imamo priliku kroz ovu nagradu kontinuirano podsjećati ljude na herojstvo i hrabrost, ali i na žrtvu Nade Dimić koju je dala u borbi za slobodu. Oni kojima dodjeljujemo nagradu za nas su također svojevrsni suvremeni heroji, hrabri pojedinci i pojedinke u borbi za jednakost, za slobodu i ravnopravnost drugih, onih čije glasove ponekad ne čujemo.

Ana Lovreković: Nadina uporišta su inspirativna

Spomen na Nadu Dimić najčešće ističe njezinu mladost, nepokolebljivost i lojalnost. Iako svaka od ovih odlika nipošto nije zanemariva, ponekad je prijeko potrebnije ono što ostaje u sjeni individualnog herojstva. Kao đak koji je došao u dodir s komunističkim pokretom, ona će privrženost idejama razviti u klasnu svijest kroz rad u skojevskoj organizaciji. Razvoj mladog revolucionarnog kadra nastavljao se prema pridruživanju partiji. Nije naodmet spomenuti da je jedna od Nadinih zadaća bila raditi s onima kod kojih se taj put nije podrazumijevao, što čini jedan od bitnih faktora koji dovodi do masovnog učestvovanja žena u NOB-u.

Oživljavanje sjećanja na Dimić kreće se od majica na kojima je združena s feminizmom i šarenih ilustracija, preko nagrađivanja društvenog aktivizma, do znanstvene i kulturne produkcije. Svima kojima spomenuto ne ulazi u opis posla ili se pak ne pronalaze u konceptu pukog sjećanja, inspiraciju valja tražiti u njezinim ideološkim uporištima, primjerice, razvijanju solidarnosti (Nadini grafiti na zidovima školske kantine u Zemunu poručuju: “Ne vičite na drugove koji vas služe” i “Konobari su naši drugovi”). Jednako tako možemo potražiti i jednu od metoda, aktivan organizacijski rad. A onda nam slijedi teža zadaća – prilagoditi ga vremenu u kojem živimo.

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada – društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma

(Novosti/Anja Vladisavljević)

Facebook
E-mail