
Ima li igdje Jugoslavije, to jest eufemistične, retorične POST-YU zajednice naroda koja je i danas trn u oku tim istim narodima, odnosno njihovim vlastima?! „Pomalo“ bizarno, nedavno se ama baš SFRJ, a ne tek POST-YU, pojavila u – Firenci (u antifa dijelu Trsta je to već tradicija), kada su nekoliko njenih zastava (sa zvijezdom – da ne bude zabune !) nosili demonstranti, na masovnom skupu nakon što su post-neo-paleo-kripto fašisti – dakle FAŠISTI, pretukli dva srednjoškolca.
Stupajući „ponosno“ u distopiju, hijerahijske strukture Južnih Slavena se prave da ne vide brata u susjedstvu, a to sve više nalikuje ne na Ottocento, nego na mitsko „stoljeće sedmo“, kad su se naši preci, mirotvorni i radišni, u velikoj seobi naroda lijepo ovdje naselili. To jest, tako nas uči naša historiografija, zanemarujući „detalj“ da smo došli na tuđe zemlje i pokorili, protjerali, pobili ilirske starosjedioce…
Današnje pak ovdašnje oligarhije svojski se trude održati nacional-militaristični duh iz minulih balkanskih ratova, odbijajući već samu pomisao na bilo kakvo postjugoslavenstvo. Ali ono se, srećom po sve nas, ostvaruje posvuda. Posrijedi je naprosto nužnost da se upostavi normalno susjedstvo, ona slo-cro VZAJEMNOST u Julijskoj krajini iz doba KundK, u presudnom boju protiv iredentistične asimilacije.
Ali, bez obzira na pretežući egomanski izolacionizam, „jugosi“ ne miruju. U Puli je ovacijama nagrađena premijera: Nušićev „Narodni poslanik“, u koprodukciji INK Pula i Narodnog pozorišta Subotica. Režija – renomirana beogradska redateljica Snežana Trišić, koja ushićeno kaže: „Pulska publika je sjajno reagirala… Publika očigledno prepoznaje političke provokacije i kritičke žaoke koje šamaraju kroz Nušićev humor… Ja sam odrasla 90-ih godina u Srbiji, na Novom Beogradu, na olupinama rasturene Jugoslavije, pretposljednja sam generacija Titovih pionira, koja je nakon zakletve „da ću voljeti sve ljude svijeta“ preživjela inflaciju, sankcije, brutalnu Miloševićevu politiku i strahote ratova u regionu, udomljavanje izbjeglica i familije iz Bosne, bombardiranje, svjetsku pandemiju korone, proteste: jedne, druge, treće“…
Još važniji događaj, koji je prošao u 100% „ispod radara“ post-Yu struktura i totalni silenzio-stampa. U Beogradu su održali kongres sociolozi iz Ljubljane, Zagreba, Sarajeva, Skoplja, Nikšića, Zadra, Banjaluke, Rijeke, Maribora, Novog Sada i Niša (kao i iz Bolonje, Frankfurta, Varšave…). Govorilo se o ključnim pitanjima i problemima naše postjugoslovenske stvarnosti kao što su ideologija, nejednakost, sukobi, demokracija, rod, kultura, grad, mladi, vjera, privatizacija, organizirani kriminal, političke elite, novinarstvo, novi urbanizam, navijači, pank, Tviter, populizam, nacionalizam…
Sažetak bitnog: u Post-Yu, nostalgija jest subverzivna i antinacionalistička strategija. Sve je više statističkih Jugoslavena: npr. u Srbiji preko 27.000 ljudi. Ali, nakon 2000. i pada Miloševića, dolazi do ideološkog negiranja jugoslovenstva, kao i u drugim državama susjedstva: KROZ S(J)EĆANJA ONIH KOJI JE – MRZE, kako lapidarnim sarkazmom sažima Aleksej Kišjuhas, sociolog i kolumnist beogradskog dnevnika „Danas“: „SFR Jugoslavija je bila najuspešniji projekat modernizacije ovih ubogih prostora ili famoznog regiona u njegovoj istoriji. Ona je urbanizovala, industrijalizovala, elektrifikovala i vakcinisala jedno zapušteno i zaostalo predjugoslovensko društvo. Opismenila je svoja stanovništva, narode i narodnosti. Uvela i vikend i obaveznu osnovnu školu. Iskorenila je zarazne bolesti i visoku smrtnost dece. Uvela pravo na primanja za vreme bolesti i trudnoće, na penziju i plaćeni godišnji odmor. I masovni turizam i konzumerizam. Dakle, sve ono što postjugoslovenski uzimamo zdravo za gotovo. SFR Jugoslavija je osnovala i većinu fakulteta i naučnih instituta na kojima rade naši profesori, naučnici i istraživači. A 1954. i Filozofski fakultet u Novom Sadu, na kojem radi ovaj sociolog i kolumnista… Dakle, mrska, zla i naopaka Jugoslavija je izgradila najveći deo javne infrastrukture, pa se i dalje vozimo jugoslovenskim (auto)putevima, lečimo u jugoslovenskim ambulantama i domovima zdravlja, vaspitavamo i obrazujemo decu i omladinu po jugoslovenskim vrtićima, školama i fakultetima… To neko klasje panonsko, more jadransko, i setna duša slovenska. Stara kuća, mala bašča, i u njoj Yugo 45. I ma šta mi uradili, ma šta mi govorili, ja sjećam se. Živi, živi duh jugoslovenski, i živjeće vjekovma“. Da, Kišjuhasa je malo ponio gnjevni žar protiv kolektivne historijske amenzije, i pokušaja brisanja iz sjećanja razdoblja 1918-1991. Ali, „od Vardara sve do Triglava“ već je u „narodnim masama“ obnovljeno povijesno zajedništvo, a ne samo u nostalgičarskim intelektualnim krugovima, i „miješanim brakovima“ – kako kaže onaj sarajevski Srbin: ja sam iz miješanog braka, majka mi je žensko, a otac muško… Ta nova vzajemnost vidljiva je napose u kulturi i umjetnosti, i još više na estradi, jer hrvatske zvijezde pune beogradske dvorane, a srpske one hrvatske, a u sportu Jokić i Đoković su „opštenarodne zvezde“, kao i Luka Modrić… Naravno da Jugoslavije nema, a ova post-yu retorika jest nešto kao i postmodenizam, recimo. Ali, dovraga, autom si za nekoliko sati udobne vožnje iz Zagreba u Sarajevu, Novom Sadu, Beogradu,.. još koji sat i evo te u Prištini, Skoplju, Podgorici – a svugdje si kao kod kuće… Utopija je – utopistična. Ali distopija je tu u nama, a nju se može razgraditi, što se može, čovjek po čovjek, čovjeka uz čovjeka, i ona će se rastaliti kao lanjski snijeg!
Milan Rakovac
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr