Kaže mudar pûk da je dobar strah komu ga je bog dao, no, slušajući i gledajući autoritarnog šefa denver plave ZNA SE opcije i CRO premijera Andreja Plenkovića kako uoči parlamentarnih izbora nedarovito oponaša onu dvojicu nesretnika što su uvalila Europu u najveću ratnu nesreću u povijesti ljudskog roda, reklo bi se da je bog široke ruke podijelio sav strah prije no što je HDZ došao na red, pa…  Jest da Plenkoviću – kojega su dragi prijatelji u Bruxellesu/Europskoj pučkoj stranci (EPP) preskočili u podjeli kandidatura za najviše dužnosti u Uniji i NATO-u – politička glava karijerno ovisi o ishodu izbora u vlastitoj zemlji, a neki dan se na EPP-ovom kongresu u Bukureštu samohvalno odvažio apriorno obećati „treći mandat moje vlade“, zadnja okupljanja HDZ-ove vrhuške i najpovjerljivijih terenskih aktivista upućuju na spoznaju o tomu da i Plekovića i 11 već objavljenih nositelja stranačkih izbornih lista pomalo spopadaju noćne more. Nije toliko u pitanju hoće li HDZ s marginalcima iz aktualne tzv. vladajuće koalicije biti relativan izborni pobjednik koliko jest u pitanju  hoće li imati dovoljno potpore za formirati novu vladu, trećemandatnu.

Utješna im je činjenica da pogotovo ne mogu mirno spavati ni HDZ-ovi konkurenti slijeva i zdesna u političkom oktogonu, koji na sva usta, urbi et orbi, larmaju da je sazrio čas za „konačnu detronizaciju korumpirane političke stranke, jedine u RH među cca 170 registriranih, pravomoćno osuđene za pljačkanje vlastitog naroda“. HDZ-ovi konkurenti i slijeva i zdesna najvećim dijelom samostalno nisu kadri ni prijeći izborni prag od pet posto, a beskompromisna borba za uhljebljenjem njezinih čelnika u bilo kojoj tzv. koalicijskoj kombinaciji u prvom ili drugom redu uz državne jasle bitno smanjuje potencijale zajedničkoga, programiranog nastupa na izborima. Dobar dio takvih špekulanata, koji su debelo precijenili utjecaj u bračkoj javnosti, iskrsnut će iz gubitničke mase i promiskuitetno se podati pobjednicima za kikiriki i time opet prevariti/izigrati biračko tijelo.

Mrvice ispod stola

Pa kad je gotovo svaki drugi u tom tijelu izborni apstinent, jer drži politiku nečasnom damom noći zaokružio on Marka ili Janka, tzv. lijeve ili desne, jer je rezultat svaki put „kakav nisam želio/željela“, nije čuditi se da državi ne ide i ne ide. Svaki put isti profesionalni politikanti vedre i oblače, kroje ljudske sudbine, a dokazano su nesposobni, ne voljni, nemoralni, neki i pod pravosudnim povećalom… Predizborni (pred)koalicijski sada rusvaj pod ovom ili onom, kao, stranačkom zastavom zapravo je grozničavo, je li, politikantsko šaketanje/laktašenje stranačkih vođa i onih što im nisu pri srcu za prolazno mjesto na izbornoj listi, pa su spremni na pretrčavanje iz tabora u tabor, polit-ideološki salto mortale, moralnu prostituciju…

Nije ih malo koji će prodati i vlastitu majku makar za mrvice ispod stola za kojim se goste vladajući, a neće se ni zacrvenjeti u licu. Dnevno ih gledamo i slušamo pametovati: do jučer u saborskim klupama, sada u predizbornoj kampanji, u kojekakvima medijskim formatima, u zombi-zidovima iza leđa političkim gazdama, u prvim i drugim redovima za državnih obljetnica, kulturnih priredbi… Da se kosa digne na glavi onima koji je imaju. To je nama naša „demokratska borba“ dala da na izborima i nakon njih zaposjeda javni prostor i opsjeda živote tzv. običnih/malih ljudi – toliko budala? Ljude nije srâm paradirati pred sugrađanima, koji im se otvoreno smiju u lice, jer jedno govore, drugo misle i treće rade.

Gotovo svi najvidljiviji likovi (naj)jačih stranaka političke oporbe slijeva i zdesna HDZ-u te buljuk marginalaca s njihovih lista, mandatima štafetno u saborskim klupama, na unosnim državnim apanažama, garant će opet biti na istoj platnoj listi poreznih obveznika. Ne zato što su uistinu kadri ispuniti biračima obećanja kojih su im prepuna usta, već zato što izborni bonton u tzv. CRO demokraciji nema klauzulu za valorizirati upravljački i politički doprinos nekoga tko je za taj rad inkasirao godišnje cca 32.000 ili još više eura javnog novca plus povlastice o kojima porezni obveznik ne može čak ni sanjati. Recimo, na dužnostima ministra/ice, saborskog zastupnika/ice, čelnika/ice parlamentarnog tijela, državnog tajnika/ice, stranačkog vođe, ravnatelja/ice državne ili javne ustanove, koalicijskog partnera/ica, itsl. „Preuzeti odgovornost“, što je populistička mantra svih i svakoga na poziciji vlasti, moći i utjecaja, pa čak i kada mu USKOK i DORH pokucaju na kućna ili uredska vrata, u tzv. CRO demokraciji ne podrazumijeva polaganje nikakvih računa čak niti na izborima, pa…

Potkraj mandata ove saborske tzv. stabilne većine (76 sigurnih HDZ-ovih zastupničkih ruku) i CRO vlade, premijer je Plenković, je li, silom te svoje većine izboksao zakonske paragrafe o strogom pravosudnom progonu „zviždača“ (i novinara?), koji bez odobrenja države obavijeste javnost o kriminalnim postupcima kojekakvih dugoprstića na pozicijama političke ili upravljačke moći/utjecaja. Presumpcija nedužnosti kao zaštitno sredstvo protiv medijskih komaraca i krpelja!? Pa će, je li, korupcija i kriminal na državnoj/javnoj dužnosti biti korupcija i kriminal samo kad to kaže politika sa sljemena vlasti!? Nema veze, je li, što se korupcija i kriminal vide čak s egzoplaneta Keplera-452b i što je zajamčeno ustavno pravo javnosti – znati. I što joj to pravo ne smije uskratiti nikakva premijerska samovolja.

Planovi A, B i C

Nije bez vraga to da ni vladajući u HDZ-u i tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj nisu lišeni vrlo primjetne predizborne nervoze, da ih napadaju noćne more glede&unatoč svih predizbornih „osigurača“, preventive, itsl. Sigurnost u izbornu pobjedu popušta pod pritiskom – (ne)opravdane? – zabrinutosti: što učiniti s relativnom pobjedom u okolnostima kada počne teći rok za formiranje nove vlade? Na koga se može računati kao na pouzdana partnera? Kolika će biti cijena nove koalicije? Koliko će ona biti čvrsta i prihvatljiva građanima? Kako odoljeti ucjenama u podjeli izbornog plijena? Koga žrtvovati u vlastitim redovima eda bi se udovoljilo partnerskim/koalicijskim interesima? Hoće li zbog toga stradati integritet HDZ-ovog programa, kojim je ostvario relativnu izbornu pobjedu? Itsl.

O svemu tomu i još koječemu, dakako, valja dobro razmisliti prije no što se 17. travnja otvore birališta, jer tada već mora biti gotovo gro planova A, B i čak C, predvidjeti svaku, pa i „najnevjerojatniju“ situaciji: da nekim čudom izmakne HDZ-u s partnerima relativna izborna pobjeda. Što tada? Nije slučajno, stoga, da je ovih dana češće vidjeti na ulazu i izlazu iz stranačke središnjice na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma HDZ-ovu, je li, u Plenkovića i dalje vrlo utjecajnu tzv. sivu eminenciju Vladimira Šeksa kojemu ni u mirovini vrag ne dâ mira. Premazan svim političkim mastima i prije i poslije 1990. godine – koji je svoga mlađahnog posinka Karla Resslera lansirao u Bruxelles za vođu Plenkovićevih europarlamentaraca i utjecajnog u stranačkoj politici – navodno je bivši Udbin špicl kodnog naziva Sova angažiran preko glave radi HDZ-ove pobjede na izborima.

A ne radi se samo o najvažnijim, parlamentarnima na kojima je HDZ-u i Plenkoviću biti ili ne biti, već i o lokalnim/reginalnim, europarlamentarnim i predsjedničkim izborima. Posla je da ti pamet stane. Šeksovo iskustvo je Plenkoviću više no dragocjeno budući da aktualni šef tzv. light HDZ-a u tom smislu nije Šeksu ni do gležnja: primljen je u stranačke ZNA SE redove tek 2011. godine. Koliko god se u predizbornoj kampanji udara po političkoj oporbi – najjače po SDP-u, Možemo!, Mostu nezavisnih lista i Domovinskom pokretu – pa je i „naš Vlado“ Šeks iznimno aktivan na tom fonu, neki insajderski glasovi potvrđuju da „stranačka vojska nije ni približno motivirana kao ranije“ i da se „mora uhvatiti posla“. To može biti vrlo neugodno, jer HDZ i Plenkovića gotovo dnevno granatiraju iznimno  neugodne kriminalne i političke afere na kojima oporba skuplja bodove, a posljednjih tjedana osobito ubitačno CRO predsjednik Zoran Milanović. HDZ-ova se pak vrhuška začahurila u uskom krugu premijerovih ancila bez osobita političkog pedigrea/utjecaja u svojim sredinama, kamoli šire, što deprimira stranačko članstvo spoznajom da služi samo kao daljinski upravljan glasački stroj bez mogućnosti napredovanja.

Ravnodušnost i neobaviještenost

To je i problem SDP-a i još nekih vidljivijih političkih stranaka koje su – u strahu od lošeg izbornog ishoda – podijelile očekivana prolazna mjesta na izbornim listama koalicijskim marginalcima (kojima većinom i nije mjesto u utjecajnoj politici) i time svjesno žrtvovale niz svojih vrijednih, pouzdanih i marljivih članova na terenu. Koliko će, recimo, novih birača priskrbiti SDP-u prolazna mjesta za Anku Mrak-Taritaš, Daliju Orešković ili Krešu Beljka, odnosno jedan Mihajlo Zmajlović, bivši kompromitirani ministar koji neki dan u hotelu  u Esplanadi pije kavu s USKOK-ovim optuženikom Draganom Kovačevićem? Ili Domovinskom pokretu Mislav Kolakušić, Ivan Vilibor Sinčić i Ivan Lovrinović, svi iz neki dan osnovane stranke Pravo i pravda, odnosno Dragica Trumbetaš, je li, predsjednica stranke Hoćemo pravedno! platformi Možemo! Etc., itsl. U HDZ-u ista meta, isto rastojanje. Samo da se dobije koji saborski mandat više, a je li predizborna računica bila ispravna, pokazat će se vrlo brzo.  

„’Igra s datumom izbora, koja je trajala predugo, uspavala je i članove stranke na terenu. Nema onog entuzijazma koji je vladao prije prošlih izbora i mnogi se žale da je članstvo postalo ravnodušno jer ni članovi ne znaju što središnjica hoće i namjerava. Nije dobro tako se dugo igrati ljudima i ostavljati ih u nedoumici’“, tvrdi Tomislav Fumić na portalu 7dnevno da mu je rekao visokopozicionirani član HDZ-a, „ujedno  priznajući da mnoge detalje doznaje iz novina. Prema njegovim riječima, ‘na terenu je još gore. Nešto stiže iz Zagreba, ali nedovoljno da se ljudi na vrijeme pripreme. To je bilo znatno drukčije kada je Milijan Brkić mobilizirao simpatizere i članove stranke. I Gordan Jandroković je mnogo bolje komunicirao s terenom, bio je dobro obaviješten i davao je na vrijeme informacije koje su bile korisne. Sada je sve stihijski, pogotovo u Slavoniji i Dalmaciji, a baš bismo ondje mogli podbaciti’, kaže naš sugovornik. Tvrdi da nije dobro ni previše sotonizirati oporbu jer joj se tako daje na značaju.

‘Proglašavati oporbene političare produženom rukom ruske politike besmislica je, a to, kako čujem, ne prolazi ni na terenu, u sredinama u kojima smo najjači. Treba više govoriti o planovima za novi mandat, a ne samo o tome što smo realizirali. Po mom mišljenju ni oporba nije pronašla dobar način da pridobije glasače, inzistira samo na tezi o korumpiranosti Hrvatske, no ni mi se dosad nismo snašli. Ljude uvjeravamo da teku med i mlijeko, a većina vidi da to nije tako.’“

Aktualni CRO predsjednik Zoran Milanović očita je predizborna noćna mora Plenkoviću i HDZ-u budući da pojačava gas u napadima ne samo ad hominem nego i ad rem. Dramatičnim je provociranjem vladajućih na kraju drugog mandata time da će se kao nositelj SDP-ove liste upravo u  I. izbornoj jedinici ogledati s Andrejem Plenkovićem te da će biti premijer u svom drugomu mandatu, jer „rijeke pravde dolaze“, Zoran Milanović je šokirao javnost, napravio dar-mar u političkom oktogonu i digao na noge sve u HDZ-u, koji je panično aktivirao u svoju obranu bivšega stranačkog ministra pravosuđa sad na čelu Ustavnog suda RH Miroslava Šeparovića („pajdu i kuma pijanog Šeksa“, kazao je Milanović), ali i trenutno ostavio po strani vrlo moguću svoju kandiduru koncem godine za drugi mandat u bivšoj Titovoj vili Zagorje na Pantovčaku.

Nije tajna da je Milanović i kao deklarirani tzv. ljevičar stekao na tzv. desnici desnijoj od HDZ-a više pobornika (i glasača?) no Plenković i njegova stranka. Otkako je uvjerljivo pobijedio na tzv. personalnim izborima HDZ-ovu gaf-predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović i zapasao predsjedničku dužnost, najpopularniji je političar u RH, a Plenković uvjerljivo najnepopularniji nakon Milorada Pupovca (SDSS), koalicijskog partnera čije tri saborske ruke u tzv. stabilnoj većini i premijeru i HDZ-u drže glave iznad vode. I držat će ubuduće ma koliko Pupovac jamrao o uistinu diskriminirajućem položaju srpske narodne manjine u RH i ponižavajućem odnosu HDZ-Plenkovićeve vlasti prema slavnoj tekovini NOB-a i doprinosu hrvatskih Srba partizanskoj borbi.

Koliko god aktualni CRO predsjednik po svoj prilici nema, je li, doraslog protukandidata za Pantovčak ni u HDZ-u niti, još manje, na radikalnoj tzv. desnici (na koju druka i najveći dio konzervativnog krila Katoličke crkve i njezinih laičkih filijala pod zastavama „klečavaca“, „hodača za život“, injsl. sektaških redikula), nije izgledno – od čega unaprijed strahuju neki medijski analitičari – da bi Milanovićev drugi predsjednički mandat „zakočio sav politički život u zemlji, s HDZ-om kao pobjednikom izbora“. Za takvo što ne postoje u Ustavu RH predsjedničke ovlasti niti bi takva imobilizacija ikomu bila u interesu. Čak ni Milanoviću. Drugo, godinama već dvojica vlasnika ega viših od Burj Khalifa ne funkcioniraju ustavno u poslovima obaveznog tzv. sukreiranja važnih za RH odluka, što bi moralo sjesti i na parlamentarnu i na predsjedničku izbornu naplatu. Kao i to što se Plenković gotovo svaki drugi dan u Bruxellesu – je li, o trošku poreznih obveznika – grli, ljubi i tapša s „dragom Ursulom“ i „dragim Charlesom“, a Lijepom Našom hara inflacija pohlepe i skupoće od koje se ne dâ pristojno živjeti.

Sukrivnja za izborni ishod

Ako išta i itko može „zakočiti sav politički (i razvojni, što je puno važnije!) život u zemlji“, to su ljudska glupost, nesavjesnost, inati bez pokrića, sve drastičnije podjele u društvu, mržnja i netrpeljivost. Čega Lijepa Naša ima za izvoz. Najveći dio birača već godinama ima svoje izborne favorite i malo ih koja/čija milijune eura skupa predizborna kampanja može pokolebati. No, kad je cirkus, nek’ je cirkus? „Med i mlijeko“ Plenkovićeva dva mandata svatko može dnevno provjeriti u trgovačkim lancima, na bankomatima, na tržnici, na benzinskoj crpki, na računima za režije, usporedbom što se za 100 eura moglo kupiti prije ulaska RH u eurozonu i sada, itsl. U dnevnoj zbílji niti je meda niti mlijeka, samo nezadovoljstvo, depresija i strah od onoga što će sutra opet biti skuplje no danas i što će još nepodnošljivoga namrijeti tzv. običnima/malim CRO ljudima poslušni Andrej Plenković po nalogu „drage Ursule“, utjerujući ih kao stoku sitnog zuba na tzv. pravu stranu povijesti. Sic transit. Opasnu po goli život.

Schengen? Suspendirani promašaj zbog kojega više ne možeš ući niti u Sloveniju bez opet legitimiranja na granici. Tzv. zelena agenda? Još veći promašaj bahatih EU-činovnika, uvjerljivo pregažen stotinama tisuća traktora gnjevnih poljodjelaca uzduž i poprijeko Unije: od Bruxellesa do Atene. S tim se kapitalom ne ide ni na izbore za mjesni odbor. Da se ne spominje katastrofa životnog standarda zbog zapadnih tzv. sankcija Rusiji, što je polučilo najveću energetsku i prehrambenu krizu u Europi nakon Drugoga svjetskog rata. Za čije babe zdravlje? Američke? Što Bruxelles i HDZ imaju o tomu reći biračima, pa da oni masovno pohrle opetovano prokockati povjerenje europučanima u Uniji i Plenkoviću za – „moj i HDZ-ov treći mandat“!? I buljuku listom nesposobnih anonimaca što im se poltronski drže za „europejske“ skute? Sic transit. Šutnja nije uvijek zlato, a izborna apstinencija – „ta, svi političari su isti, nesavjesni, neodgovorni lažovi i prevaranti“ – nije samo ignoriranje demokratske i civilizacijske norme o pravu i dužnosti, nego i sukrivnja za pogrešne ljude na pravim mjestima. Ili, zašto ne – najveća krivnja?

Marijan Vogrinec

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr