Nakon globalno eksplozivne optužbe Izraela na Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu (International Criminal Court – ICC) za genocid nad Palestincima u njihovoj okupiranoj domovini Palestini, pa UN-ove rezolucije za srpski genocid nad Bošnjacima u Srebrenici, na zapadnom je Balkanu izazvalo lokalnu/regionalnu buru parlamentarno prihvaćanje u Crnoj Gori rezolucije o genocidu u logorima Jasenovcu, Dachauu i Mauthausenu. Genocid u ustaškom konc-logoru Jasenovcu za vrijeme četverogodišnje strahovlade tzv. NDH nad Srbima, Romima, Židovima, nepoćudnim Hrvatima  i inim protivnicima podguznoga nacifašističkog režima!? Ni slučajno! Što nakon 80 i kusur godina od jasenovačkog užasa i dobrih hrvatsko-crnogorskih odnosa pada na pamet prosrpskoj u Podgorici parlamentarnoj većini!? Smjesta je tom žestinom reagirao službeni RH. Broj mučki ubijenih samo u Jasenovcu Srba, Roma, Židova, nepoćudnih Hrvata i inih „neprijatelja“ tzv. NDH – da se ne govori o inima među četrdesetak ustaških konc-logora i masovnih stratišta po tzv. NDH – nikad i nitko neće točno utvrditi.

Službeni podatak o cca 83.000 ukupno ubijenih na sva tri gubilišta u sklopu ustaškoga konc-logora u Jasenovcu ili „znanstveni“ nalaz tzv. doktora Franje Tuđmana o 20.000-30.000 komorno se može zakvačiti mačku o rep budući da su pojedini transporti uhićenih civila određenih za smaknuće izravno završavali pod kamom, maljem, užetom, žicom ili – rjeđe, radi štednje streljiva – pred puščanim/revolverskim cijevima. I nisu uvedeni ni u koju logorsku evidenciju. Dio leševa odnijela je rijeka Sava, a dio i dalje počiva, neotkriven, negdje na širem području bivšega konc-logora, najstrašnijeg na europskom Jugoistoku. Tzv. NDH u Jasenovcu jest četiri godine sustavno prakticirao genocid nad „nearijevcima“, jer je to bio razrađeni, unaprijed smišljeni nacifašistički projekt etnički, vjerski i svjetonazorski čiste tzv. velike Hrvatske, copy and paste nacističkoga genocidnog tzv. konačnog rješenja. Koje se i prije 1. rujna 1939. počeo masovno provoditi najprije nad političkim protivnicima u Njemačkoj, pa Židovima, Slavenima, etc. iz cijele okupirane Europe.

Programirano tzv. konačno rješenje

Crnogorska rezolucija – koja je s razlogom digla tlak vlastima u Hrvatskoj, jer je „ničim izazvana“ pala s neba već predratno kontaminirana svijeta – valjda je samo radi nekakve „ravnoteže“ izvukla Jasenovac u genocidno društvo s nacističkim Dachauom i Mauthausenom. Koliko god da se ne znâ točan broj ubijenih u ustaškom konc-logoru Jasenovcu, ne znâ se ni točan broj usmrćenih ne samo u Dachauu i Mauthausenu nego ni cijelom lancu inih nacističkih gubilišta od Auschwitza i Sachsenhausena do Buchenwalda, Flossenbürga, Bergen-Belsena, Dore-Mittelbaua, Sobibóra, Treblinke, Belzyeca, Lublin-Majdaneka, Terezina… U njima je ubijeno navodno šest milijuna samo Židova, ali i nikad točno utvrđeni višemilijunski broj Rusa, inih Slavena, Roma, invalida, homoseksualaca, psihičkih bolesnika, katolika, protestanata, kriminalaca… Bez ikakve dvojbe, to je bio programirani genocid, tzv. konačno rješenje.

Po definiciji genocida u Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (Opća skupština UN-a, 9. listopada 1948.) – SFR Jugoslavija je bila strankom te konvencije od 1951. godine, a RH od svog nastanka, sukcesijom bivše zajedničke države – ustaški copy and paste pogrom,  najizraženiji upravo na jasenovačkom stratištu, također jest bio genocid. Naime, „zločin usmjeren na uništavanje, u cijelosti ili dijelom, neke nacionalne, etničke, vjerske ili rasne skupine ubijanjem njezinih članova, nanošenjem teških fizičkih i psihičkih ozljedaa, stavljanjem skupine u takve uvjete života koji mogu dovesti do njezina uništenja, nametanjem  mjera što dovode do sprečavanja rađanja u skupini ili prisilnim odvođenjem djece u drugu skupinu“, definira se u UN-ovoj Konvenciji o genocidu. No, taj se zločin može počiniti i na druge načine: „mučenjem, etničkim čišćenjem, masovnim medicinskim ‘pokusima’, etc.“

Ustaški marionetski režim tzv. NDH je bio provodio sve te genocidne mjere, i to nije sporno za osudu, što su povijest i dijelom pravosuđe već učinili, baš kao što će učiniti i za izraelski genocid nad Palestincima (blizu 150.000 ubijenih i ranjenih, gotovo polovica žena i djece u dobi do 12 godina) i rat u Ukrajini, gdje je cca 500.000 ubijenih i teško ranjenih Ukrajinaca, vojnika i civila, te otprilike isto na ruskoj strani. Nijedan od tih genocida iz novijeg doba – uključivo američke u Vijetnamu, Afganistanu, Laosu, Iraku, Libiji, prije tih u Koreji, drugdje po Aziji, Africi i Latinskoj Americi – ne bi bili mogući bez imperijalnog uplitanja SAD-a. Navodno, „branitelja“ tzv. demokratskih vrijednosti, slobode i našeg načina života (sic transit) od „komunističke agresije SSSR-a/Rusije“, pa „terorizma“, pa „autokracije“, pa… Krv nedužnih teče poput Amazone…  

Genocid je strašan, najgori zločin protiv čovječnosti i za njega zapravo nijedna kazna nije dovoljna. Čak ni smrtna. Ili ona smiješna američka o, npr. nekoliko doživotnih plus 470 godina robije…

Crnogorska pak parlamentarna rezolucija dvadesetak godina prije isteka punog stoljeća od jasenovačke strave, povijesno i dijelom pravosudno stavljene na mjesto kakvo zaslužuje – a koje se mjesto sad revizionistički problematizira i unutar RH – „štetan je dnevnopolitički akt koji narušava inače dobre odnose Hrvatske i Crne Gore na europsko putu“. To je, tim riječima, predsjednik RH Zoran Milanović u telefinskom razgovoru bio poručio  crnogorskom predsjedniku Jakovu Milatoviću. „Hrvatska je do sada podržavala Crnu Goru u pristupnim pregovorima uvjerena kako si  istinski želi osigurati mjesto u Europskoj uniji“, navodi se u priopćenju iz Ureda predsjednika RH. Predsjednik Milatović mu je navodno odgovorio da „europska Crna Gora mora pronaći snage voditi državnu politiku u svom interesu“. E sad, je li Rezolucija o Jasenovcu, 80 i kusur godina nakon tamošnjih genocidnih strahota, „interes europske Crne Gore“?

Nije. Crnogorci nisu živjeli u tzv. NDH niti su bili meta ustaškog pogroma. Bili su ili junaci u partizanskim postrojbama i ginuli za bratstvo i jedinstvo u najvećem oslobodilačkom pokretu u okupiranoj Europi ili s četnicima, bradonjama, šubarašima, kokardašima kojima je Titova vojska zadala smrtni udarac 1943. godine na Neretvi. Četnici i ustaše su jednojajčani blizanci po kami i klanju. Nikad nisu međusobno ratovali, pa se aktualni – čak parmalentarni, prosrpske većine, sic transit – interes za, je li, ustaški genocid u tzv. NDH nad Srbima, Romima, Židovima, nepoćudnim Hrvatima i inima ne može razumjeti drukčije no kao politikantstvo na daljinski upravljač radi eskalacije induciranih sa strane „neprijateljstava“ na zapadnom Balkanu. Odjek ukrajinskog rata posredstvom Srbije?

Jer, ako proamerički tzv. kolektivni Zapad pritišće nas u Ukrajini i širi rat na ruski teritorij sve ubitačnijim zapadnim oružjima, jamačno drže u Moskvi, i mi imamo konja za utrku: napasti SAD/EU/NATO-ove interese na zapadnom Balkanu? Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, kojem je službeni Zagreb, necivilizacijski, lani zabranio doći zapaliti svijeću i položiti cvijeće u kripti Kamenog cvijeta u Jasenovcu u počast žrtvama ustaškog genocida, ima dobre odnose s Moskvom te je i vrlo utjecan na novu, prosrpsku vlast u Crnoj Gori, pa… Tzv. zapovjedna linija iz Rusije, možebitno jako učinkovita poželi li netko moćan na Istoku eksploziju balkanske bačve tinjajućeg baruta, zapasala je i Republiku Srpsku (BiH) neupitnog vožda Milorada Dodika, koji pak na bosanskoj strani bivšega konc-logora Jasenovca i dalje inzistira na 700.000 samo srpskih žrtava ustaškog terora.

Zašto baš sada crnogorska Rezolucija o genocidu u Jasenovcu kada je ukrajinski sraz SAD/EU/NATO-a i Ruske Federacije na rubu upotrebe čak  nuklearnog oružja, oružja sudnjeg dana,? Zašto baš iz parlamenta države, koja je za Miloševićeva režima 1991. godine – u ime tzv. velike Srbije napala Dubrovnik i Dubrovačko primorje te počinila zločine nad civilnim stanovništvom, zatočila dio u konc-logorima na svom teriroriju, opljačkala Zračnu luku u Ćilipima, počinila velike materijalne štete na povijesnim spomenicima svjetske baštine, na gospodarstvu i privatnoj imovini…? Države koja je u Domovinskom ratu nakanila oteti Hrvatskoj krajnji jug i uskrsnuti Dubrovačku Republiku te joj apriorno u Cavtatu imenovala kneza: izvjesnog Aleksandra Acu Apolonija?

Čemu tutori i trbuhozborci?

Naravno da je postupak prosrpske parlamentarne većine u Crnoj Gori, zapravo, besmisleni prdež u vjetar i neće imati nikakve posljedice – osim možebitno za dobre odnose dviju susjednih država – niti je Rezoluciju o genocidu u logorima Jasenovcu, Dachauu i Mauthausenu iole pametan odgovor balkanske miš-državice brojem stanovnika nešto veće od pola Zagreba na UN-ovu Rezoluciju o srpskom genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici i okolici. Cca 9000 mučki pobijenih muškaraca, od maloljenika do staraca pozne dobi, zbog čega vođa egzekucije Ratko Mladić više neće izaći živ iz haaških uza. Kao što Crna Gora nema ništa s ustašama i njihovim konc-logorom 1941.-1945. u Jasenovcu, da bi i nakon više od 80 godina imala razloga donositi nekakvu svoju rezoluciju o genocidu, nema ništa ni s genocidnim događajem u Srebrenici. Kao pak suverena država, Crna Gora po logici stvari ne bi trebala biti ni invalidska štaka za srbijansku genocidnu krivnju u Srebrenici.

Neka se svatko kaje za svoje grijehe, čemu tutori i trbuhozborci? Ustaše i njihovi zločini genocida su hrvatski i problem Hrvata, ne crnogorski i Crnogoraca. Ratko Mladić i srpski genocid u Srebrenici su srpski i problem Srba (u Srbiji i BiH), ne crnogorski i Crnogoraca, pa…

„I zato smo itekako nezadovoljni kad neka od zemalja kojima godinama pomažemo na europskom putu, poput Crne Gore, gotovo potpuno instrumentalizirana od strane druge zemlje u regiji (Srbije, op. a.), i to kao odgovor na UN-ovu rezoluciju koju su pokrenule Njemačka i Ruanda, a brojne države kao i RH podržale, uključivši samu Crnu Goru, o genocidu u Srebrenici, donosi rezoluciju o Jasenovcu, 80 godina kasnije, bez da se ikad bavila tom temom, te provodi politiku podjele u Crnoj Gori – što je više nego jasno i po broju zastupnika u Skupštini Crne Gore – a šalje još goru poruku u pogledu međusobnog poštovanja i želje za dobrosusjedskim odnosima između Hrvatske i Crne gore“, komentirao je CRO premijer Andrej Plenković. „Zato smo reagirali i podizumat ćemo i dalje mjere za koje smatramo da su primjerene ovakvim potezima za koje držimo da nije bilo mjesta ni potrebe.“

Bivši crnogorski ministar vanjskih poslova Ranko Krivokapić je neki dan na marginama Međunarodnog foruma u Dubrovniku kazao da vlast Crne Gore donošenjem Rezolucije o genocidu u logorima Jasenovcu, Dachauu i Mauthausenu „obavlja prljave zadatke vlasti u Beogradu, jer je Crna Gora više no ikad ovisna o Beogradu i srpsko-ruskom svijetu u najgorem značenju tog termina“. U reagiranju pak hrvatskog Ministarstva vanjskih i europskih poslova – tko znâ čitati između diplomatskih redaka – prijeti se Crnoj Gori da „donošenje te rezolucije može znatno usporiti put Crne Gore u EU“. Međutim, obje tvrdnje male su ili nikakve vrijednosti, jer Krivokapićeva nije više do otkrića tople vode, a hrvatska manje-više bezvrijedna u slučaju da proamerički tzv. kolektivni Zapad, kojega je EU dio, Podgorici interesno digne palac gore u nekakvoj geopolitičkoj kontri tzv. srpsko-ruskom svijetu. I Slovenija je ucjenjivački držala palac dolje ulasaku RH u europsku tzv. obitelj, ali je u kritičnom trenutku dobila po prstima i… dalje je povijest.

Odnosi na zapadnom Balkanu, povijesnoj bačvi tinjajućeg baruta ili tzv. Antemurale christianitatis (papa Lav X.), nikad nisu niti će isključivo ili barem bitno ovisiti o Hrvatima i Hrvatskoj, pa ni crnogorski europski put u predstojećem razdoblju. Presudni su interesi i procjene velikih i moćnih Europljana, koji u ključnomu drže pod svojom i licenciju državnosti tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene. Da se ne zavaravamo. Jer to, što u medijima pod režimskom kontrolom samohvalno zbore političari tipa Andreja Plenkovića o „važnosti i pozicioniranosti RH“, za dnevnu je, je li, populističku (zlo)porabu. Pa, tko vjeruje…

Neusporedivo je ozbiljnija ta činjenica da problem genocida – staroga baš koliko i čovječanstvo, a oktroiranoga UN-ovom konvencijom tek nakon Drugoga svjetskog rata, 1948. godine – nije riješen niti ima izgleda kako će biti riješen. Genocid šumom, rezolucije drumom.  

„Iako povijest pokazuje dugu tradiciju uništavanja cijelih nacionalnih, etničkih i dr. skupina, tek strahote I. i II. svjetskog rata, posebice genocid nad Armencima, Romima i Židovima, potaknuo je međunarodnu zajednicu da genocid, koji se smatra najtežim zločinom, utvrdi kao kazneno djelo univerzalne naravi“, navodi se u Hrvatskoj enciklopediji pod natuknicom Genocid. „Genocid, kao ni ratni zločini, ne zastarijeva. Za razliku od ratnih zločina, genocid nije nužno vezan uz postojanje oružanog sukoba. Konvencija i Statut Međunarodnoga suda (članak 36) uređuju nadležnost toga suda (ICC. Op. a.) za sporove između država ugovornih stranaka Konvencije u pogledu njezine primjene, uključujući i pitanje odgovornosti država za genocid.

Individualna odgovornost za genocid uspostavljena je faktično već na Nürnberškome procesu nacističkim vođama (20. IX. 1945. – 1. X. 1946). Statuti Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnoga kaznenog suda za Ruandu predviđaju odgovornost za genocid, a u postupcima pred tim sudovima više je osoba optuženo za to kazneno djelo. Genocid se kažnjava i prema Statutu Međunarodnoga kaznenog suda (stalnoga suda) uspostavljenoga Rimskom koncencijom iz 1997. Kaznena zakonodavstva pojedinih država od reda poznaju kazneno djelo genocida. Hrvatski Kazneni zakon predviđa kazneno djelo genocida koje opisom odgovara onomu kako ga određuje Konvencija UN-a. Za to je kazneno djelo zapriječena najteža kazna, kazna dugotrajnog zatvora.“

Budući da papir trpi svašta, sudska praksa također, a ljudi su, je li – ljudi, sa svim svojim ljudskim vrlinama i manama, pomiješanim dobrim i zlom,  nijedan genocid nije niti će ikad biti primjerno sankcioniran tako da više nikad i nikomu ta strahota ne padne na um. Bilo državi, nekoj političkoj ili terorističkoj skupini, bilo pojedincu trenutno na poziciji moći i utjecaja… Pravosudni procesi – Nürnberški je nacističkim vođama Trećeg Reicha jedini završio smrtnim presudama i dugogodišnjim zatvorskim kaznama – nikad nisu rezultirali globalno zastrašujućom opomenom kako se genocid nikad i nikomu ne isplati. Kamoli da su bili otrežnjavajući nekim budućim savjestima. Rezolucije još manje. Izraelski genocid nad Palestincima, je li, genocid po svim sastavnicama elementarnje međunarodne definicije, za Izrael je, SAD i njihove tzv. saveznike/partnere izraelsko tzv. pravo na samoobranu od terorističkog Hamasa, a sustavno ubijene žene, djeca i ini nežidovski civili su samo – kolateralne žrtve. Sic transit.

Planirano i orgnizirano ubojstvo 9000 golorukih Bošnjaka u Srberenici – pod sramotnom „zaštitom“ nizozemskih plavih kaciga UN-a – genocid je par excellence za sav normalan svijet, ali za službene Beogerad i Banju Luku nije! Nije ni za Moskvu i još neke u svijetu, koji su u UN-u glasali protiv ili bili suzdržani. Ustaški genocid u cca 40 konc-logora/stratišta u tzv. NDH i izvan njih nad Srbima, Romima, Židovima, nepoćudnim Hrvatima i inim „neprijateljima nezavisne hrvatske države“ (sic transit) nije genocid ne samo povijesnim revizionistima u RH nego taj termin ne žele prevaliti preko jezika ni vladajući političari. U ime, je li, notorne budalaštine o „domovinskomu, domoljubnom pomirenju svih Hrvata“. Svi smo svoji, pa – što je bilo, bilo je!? Nismo svi svoji niti ćemo ikada biti. Po  istom kriteriju po kojemu nisu isti niti će ikad biti isti partizani i ustaše. „A to što piše u crnogorskoj rezoluciji o Jasenovcu“, tvrdi predsjednik SDP-a Peđa Grbin, „mlaka je voda što smo mi o tomu rekli mnogo prije.“

U ratovima pri krvavom raspadu bivše 24-milijunske SFR Jugoslavije (1991.-1995.), sve su se tri zaraćene strane – je li, Srbi, Hrvati i Bošnjaci – etnički čisteći svoja zamišljena „državna lena“, ponašale genocidno. Po UN-ovoj konvencijskoj te starutarnoj ICC-ijevoj definiciji, već je samo etničko čišćenje – genocid. Zločin za svaku osudu, bez oprosta, koji ne zastarijeva niti će ikad, pokriven nekom/nečijom rezolucijom ili ne. Bivša urednica Fral Tribunea i kolumnistica ljubljanske Mladine Heni Erceg bila je neki dan u kolumni „Oslobodioci“ (prenosi ju mostarski portal za kritičko mišljenje Tačno.net 27. lipnja 2024.) oštro oplela po razlozima nazočnosti/govora Ivana Anušića (HDZ), ministra obrane RH, na proslavi obljetnice operacije HVO-a „Lipanjske zore“, kojom je lipnja 1992. godine „oslobođen Mostar“. Od koga je „oslobođen“?

Sto jedanaest godina robije

Od njegovih bošnjačkih žitelja koji su prethodno opljačkani i iseljeni iz svojih domova: muškarci su odvedeni u zloglasni konc-logor HVO-a Heliodrom, gdje su mučeni, izgladnjivani, ubijani, korišteni kao živi štit na bojištu, a žene i djeca goloruki prognani na istočnu obalu Neretve.  I to je bio genocid o kojemu nije donesena nikakva rezolucija, ali hrvatski vojni angažman u BiH – koji službeni Zagreb ne priznaje, a Franju Tuđmana je i Gojka Šuška samo prethodna smrt spasila od haaške sudbine srpskog vožda Slobodana Miloševića – haaški je Tribunal proglasio udruženim zločinačkim pothvatom. Vojni je i politički vrh tzv. HZ/HR Herceg-Bosne zbog entičkočistačke operative po nalogu iz RH fasovao 111 godina robije.

„’Posljednji put sam bio ovdje 1993., kao pripadnik HVO-a sam se borio u Mostaru, braneći hrvatske interese, hrvatsku državu i hrvatski narod’“, citirala je kolumnistica Erceg Anušićeve riječi. „’Ponovo ću, ako bude potrebno i u političkom smislu učiniti sve da obranimo naše vrijednosti, vaše vrijednosti i opstojnost hrvatskog naroda na ovim prostorima.’ Je li to ministru obrane u hrvatskoj vladi udarilo sunce u glavu, pa blebeće bedastoće, ili će prije biti da je, ne previše obdaren pameću, ponosno otkrio istinu o onome što država Hrvatska uporno niječe, a to je ratovanje hrvatske vojske protiv Bošnjaka u BiH. (…) Koliko je i sam Anušić bio umiješan u smrtonosne događaje u Mostaru? – uzalud pitaju hrvatsku vladu iz Memorijalnog centra u Srebrenici. I kakvu to važnost uopće ima za tu desničarsku, nacionalističku ekipu koja kroz svoju mostarsku HDZ filijalu nastavlja patronizirati taj grad.

No ima neke dobrobiti i u gluposti kojom kojom je visoki hrvatski funkcioner razotkrio pravu istinu, i ne samo mostarske ratne prošlosti, istinu koju sve HDZ-ove državne politike suboko skrivaju i zbpg čega je svojevremeno i donesena sramotna, revizionistička Dejklaracija o domovinskom ratu kojom se u cijelosti negira svaka politička i vojna umiješanost Hrvatske u komadanje BiH, etničko čišćenje i otvaranje logora za Bošnjake. Stoga fascinira drskost ovog političara, amoralno, javno iznošenje ratnih pretenzija Hrvatske na BiH i isticanje vlastite uloge, kao nečeg normalnog i poželjnog, u ratnim događajima u Mostaru. Posebno je sramotna usporedba s Vukovarom, gradom na teritoriju Hrvatske koji su napadale i rušile srpske horde, a branili sami Hrvati.“       

I dok je tako – je li, genocid šumom, rezolucije drumom – povijesna istina i budućnost neće biti mirni. Globalno i lokalno. Tim više, jer se rezolucijski tretman genocida sve očitije u posljednje vrijeme pretvara u vrlo bučno i napadno političko/diplomatsko šaketanje snaga nesposobnih objasniti što im, zapravo, znači to agresivno: „Drž’te lopova!“ U tom smislu, pak, crnogorski akt tzv. ničim izazvanog rezolucijskog neprijateljstva prema prijateljskoj susjedi – čije je civile i vojnike za napada na Dubrovnik 1991. godine zatvarala i ubijala u svojim konc-logorima za Hrvate (npr. Morinj) –   nije vrijedan nikakve zabrinutosti. Kaže mudar pûk: psi laju, karavane prolaze.

Marijan Vogrinec

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr