Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Dvaput se sastajali pa rastajali: Što danas mislimo o Jugoslaviji?

Kako bi onda, danas i ubuduće, uopće trebalo gledati na Jugoslaviju? Kao i na sve što se događalo u prošlosti. Emocije su neizbježne, ali ostrašćenost i isključivost trebalo bi izbjegavati

(Foto: privatna arhiva)

Jučer (1. 12.) navršilo se točno 105 godina otkad smo se prvi put okupili, a dva dana ranije (29. 11.) bila je 80. godišnjica našeg drugog okupljanja. Kad kažem “mi”, mislim na Južne Slavene, a kad govorim o okupljanju, mislim na Jugoslaviju. Dakle, dvaput smo probali. Oba puta su očekivanja bila velika, ali i različita. Te 1918. jedni (čitaj: Hrvati i Slovenci) ulaskom u Jugoslaviju nastojali su izbjeći nacionalnu i teritorijalnu katastrofu u bliskoj budućnosti. Drugi (čitaj: Srbi) u Jugoslaviji su vidjeli nagradu za nacionalnu i teritorijalnu katastrofu proživljenu u bliskoj prošlosti. Mišljenja ostalih (čitaj: Makedonaca, Crnogoraca i brojnih neslavenskih naroda) uglavnom nitko nije uzimao za ozbiljno. Romantičarski pogled na Jugoslaviju kao državu u kojoj će stoljećima obespravljivani narodi živjeti ravnopravno jedni s drugima, te napokon sami odlučivati o vlastitoj sudbini, vrlo brzo je počeo poprimati obrise utopije. Nisu se uspjeli pošteno ni upoznati, kamoli zavoljeti, a Jugoslaveni su jedni u druge već počeli sumnjati. A sumnja da vam drugi žele zlo obično rađa želju za istim. Tako je, umjesto sretnom braku, jugoslavenska priča sve više vodila burnom razvodu. Pa ipak, ni oni najskeptičniji i najpesimističniji vjerojatno nisu ni sanjali u kakvom će krvoproliću 1941. taj brak svršiti. Zato i nije teško razumjeti skepsu kad se 1943. krenulo s drugim pokušajem okupljanja. Očekivanja su i ovaj put bila velika, ali i različita. Jedni su (čitaj: Hrvati i Slovenci) ponovno spašavali nacionalni ugled i teritorijalne gubitke, drugi (čitaj: Srbi) nacionalnu su tragediju ponovno koristili kao izgovor za dominaciju, ali ovaj put se i one treće (čitaj: Makedonce, Crnogorce, pa čak i Albance) počelo pitati za mišljenje. Različite vizije budućnosti državne zajednice i međunacionalnog zajedništva uz izražene i nikad prevladane razlike u životnom standardu i privrednom razvoju pokazat će se još jednom kao nepremostive prepreke za uspješan brak jugoslavenskih naroda. Pa ipak, rijetki su mogli i zamisliti da bratoubilačko krvoproliće iz prethodnog razvoda može biti nadmašeno. Nažalost, masovna ubojstva, etnička čišćenja, rušenja i paljenja kuća 1990-ih nije trebalo zamišljati. Dakle, dvaput smo se uz zvuke svečanih fanfara sastajali, dvaput smo se uz zvuke ratničkih truba rastajali.

I što danas, nakon svega, mislimo o projektu, neki će reći i eksperimentu znanom pod imenom Jugoslavija? Mišljenja su, naravno, podijeljena, često i suprotstavljena, a stavovi o jugoslavenskom iskustvu ne poklapaju se uvijek s granicama novih (postjugoslavenskih) država. Kao što je svojedobno izazivala podjele između naroda koji su je stvarali, Jugoslavija danas izaziva podjele i unutar svakog pojedinog naroda. Uzmimo npr. Hrvate. U posljednjih 30 godina upravo stav o nečemu čega više nema, tj. Jugoslaviji, predstavlja jedan od glavnih faktora podjela u društvu. Jedni na nju gledaju sa sjetom i nostalgijom, prisjećaju se uspješne modernizacije zaostale zemlje, tvornica i stanova u vlasništvu radnika, radničkih i dječjih odmarališta, dobrih škola i bolnica, velikih sportskih uspjeha, vječno zelenih filmskih i glazbenih uspješnica. A najveće zasluge za uspjehe na unutrašnjem i posebno na međunarodnom planu pripisuju prvome među jednakima, najvećem sinu svih naroda i narodnosti, maršalu i ljubičici bijeloj, Josipu Brozu Titu. A drugi na Jugoslaviju gledaju isključivo kao na jednopartijsku, nedemokratsku zemlju u kojoj se okrutno obračunavalo s političkim neistomišljenicima, u kojoj je privatno vlasništvo silom postajalo društveno i u kojoj se vjernike doživljavalo državnim neprijateljima. A najvećega krivca za sve navedeno pronalaze u diktatoru, tiraninu i jednom od najvećih ubojica svih vremena, Josipu Brozu Titu.

Kako bi onda, danas i ubuduće, uopće trebalo gledati na Jugoslaviju? Kao i na sve što se događalo u prošlosti. Emocije su neizbježne, ali ostrašćenost i isključivost trebalo bi izbjegavati. Kažu da je iskustvo najbolji učitelj, a jugoslavensko nas iskustvo doista mnogočemu može naučiti. Prije svega da sve prakse koje su se pokazale dobrima uzmemo u obzir i pokušamo ih učiniti još boljima. Ali da ne zanemarujemo i sve one negativne, tj. da na greškama ne samo učimo nego ih i ispravljamo. I, imajući u vidu dobro poznatu tezu o Balkanu kao “buretu baruta”, možda i najvažnije. Poštovati susjede i njihovo pravo da svoju kuću urede po vlastitim željama, koliko god one ponekad izgledale čudne, uvijek se pokaže zdravijim i korisnijim pristupom od inzistiranja da obitelji različitih afiniteta i potreba žive unutar istoga kućanstva.

(24sata.hr/Hrvoje Klasić)

Facebook
E-mail