Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Do posljednjeg Daxa

U danima kada pola svijeta gori od uličnih protesta u Milanu su održane velike antifašističke demonstracije. Povod je ovog puta svečan, tužan i važan pa ga valja i dostojno obilježiti. Okrugla je godišnjica ubojstva Davidea Daxa Cesarea, “militantnog antifašista, proletera, radnika i oca” kojeg su 2003. nasmrt izbola trojica neofašista

(Foto: Wikipedia)

Mladim milanskim antifašistima omiljeno je piće liker od kave Borghetti. “Klasični talijanski liker od prave espresso kave”, kažu reklame. “Borghetti je odličan ako morate ostati budni da biste nešto radili. Sladak je ali ne previše, alkohol je, ali ne prejak”, objašnjavam nam pak Eugenio, jedan od mladih milanskih antifašista, zašto vole baš to piće, dok s njim razgledavamo društveni centar Zona Autonoma Milano, bivšu policijsku arhivu u koju su se uselili prije 11 godina.

Zgrada se nalazi u južnom dijelu grada, u rezidencijalnoj, dobrostojećoj četvrti okruženoj zelenilom. Iako emitira eksplicitnu antikapitalističku poruku, odiše dojmom skladne uklopljenosti u kvart čije je stanovništvo prihvaća. Pitamo se je li to zato što se nalazi u prijateljskom okruženju ili je posrijedi klasična kapitalistička podvala, suživot koji joj tupi oštricu.

Uz širok osmijeh Eugenio nas provodi kroz urednu, gotovo profesionalnu kuhinju i kafić sa šankom (naslijeđene iz bivšeg režima), “audio lab” za snimanje glazbe, hakerski lab (koji ne smijemo slikati), umjetnički atelje, dvoranu za vježbanje, prostoriju s generatorom za proizvodnju struje na solarni pogon i jednu u kojoj je smještena radio stanica. “Frekvencija se može uhvatiti u cijelom gradu pa kad se, na primjer, vozite u autu možete slušati ljevičarsku propagandu”, dobacuju Eugenijevi drugovi šeretski se smijući. Ovdje su se usule ozbiljne pare, razmišljamo dok promatramo silnu skupu opremu. U bogatim gradovima i skvotovi izgledaju kao hoteli, spopada nas bizaran zaključak.

Osim lokalne mladosti, ali i pripadnika starijih generacija, prostorom se vrzmaju pridošlice iz Njemačke, Francuske i drugih zemalja koji su u Milano došli po zadatku, plus nešto imigranata, uglavnom iz zemalja sjeverne Afrike. Živo je, u velikoj teći kuha se tjestenina, izrađuju se transparenti i otvaraju kartonske kutije svježe isprintanih majica, zastava i drugih rekvizita. Jer iza veselog ćakulanja i neobaveznog vrzmanja, saznat ćemo uskoro, krije se uigran pogon za organiziranje masovnih prosvjeda. U danima kada pola svijeta gori od uličnih protesta, ovi milanski mogu se činiti ne naročito bitnima, ali samo ako ih se promatra izolirano. Jer antifašizam je, smatraju naši domaćini, “svojevrsni spremnik društvenih zahtjeva koji su samo prividno različiti”.

Povod je ovog puta svečan, tužan i važan pa ga valja i dostojno obilježiti. Okrugla je, dvadeseta godišnjica ubojstva Davidea Daxa Cesarea, “militantnog antifašista, proletera, radnika i oca” koji bi danas imao 46 godina da ga 16. ožujka 2003. godine ispred omiljenog kafića nisu nasmrt izbola trojica neofašista – otac i njegova dva sina, od kojih je jedan bio maloljetan. Stariji je imao psa koji se zvao Rommel, u čast nacističkom feldmaršalu. Mjesto radnje: Ticinese, stari, centralno smješteni kvart, nekoć radnički, a danas visoko gentrificirani dio grada. Unatoč nasrtajima spekulativnog kapitala, u kvartu se te 2003. još držalo nekoliko manjih autonomnih zona otpora, pa su ubojice znale gdje tražiti žrtve.

Oko 11 navečer Dax je s prijateljima izašao iz kafića, ispred kojeg su ih već čekala ona trojica, naoružana noževima. Dax se isturio naprijed i u narednih nekoliko trenutaka uboden je deset puta, uključujući i u vrat. I prijatelji su ozlijeđeni, napadači su odmah pobjegli, a Dax je ostao ležati na cesti, u lokvi krvi, ali još živ.

Ubrzo nakon napada na mjesto zločina pristigli su karabinjeri pa svojim vozilima neko vrijeme blokirali pristup ambulantnim kolima. Postoji dokaz, netko je sve snimio kamerom s prozora iznad. Kada su ozlijeđeni napokon odvezeni u bolnicu, na mjestu zločina pojavio se kombi pun interventnih policajaca. Još više već ih se nalazilo u bolnici San Paolo, gdje se sjatilo i dvadesetak prijatelja napadnutih. Prostor hitne službe ubrzo se pretvorio u bojno polje, ispričala je kasnije Daxova majka Rosa. Tada još nije znala što joj se točno dogodilo sa sinom, mislila je da je u pitanju saobraćajna nesreća.

Nakon verbalnih provokacija na koje su Daxovi prijatelji počeli uzvraćati, interventni policajci nasrnuli su na njih pendrecima, šakama i bejzbol palicama, čak i komadima medicinske opreme. Liječnici i sestre koji su dotrčali s gornjih katova zabilježili su razbijene glave, slomljene nosove, izbijene zube i polomljene udove. Za Daxove prijatelje nema dileme; cilj te koordinirane policijske operacije bio je unaprijed spriječiti bilo kakav pokušaj reakcije na fašističko ubojstvo.

Kada je Dax “ne pokopan, već posijan”, institucionalni teror nastavio se sudskim putem. Prvo suđenje, ono počiniteljima, završilo je zatvorskim kaznama za oca i starijeg sina, dok je mlađi dobio uvjetnu kaznu. Jedan od odvjetnika koji su zastupali obitelj Cesare, Giuliano Pisapia, kasnije je postao gradonačelnik Milana, a sada je europarlamentarac.

No drugi proces, onaj koji se odnosio na događaj u bolnici, unatoč materijalnim dokazima i svjedocima, okončan je oslobađajućom presudom svih policajaca uključenih u incident. Dvije žrtve policijskog nasilja osuđene su na 20 mjeseci zatvora zbog “nasilničkog ponašanja i pružanja otpora službenim osobama”. Jednome od njih dosuđena je i “monetarna doživotna robija” – globa od 130 tisuća eura koju država naplaćuje skidanjem petine plaće s njegovog računa svakog mjeseca.

Kako nam kažu milanski aktivisti, nakon ovog presedanskog slučaja, slične globe razrezivane su i u drugim slučajevima, primjerice sudionicima ekološkog pokreta NO TAV koji se bori protiv izgradnje brze željezničke pruge alpskom dolinom Susa između Torina i francuskog Lyona. Nakon sukoba s policijom prilikom blokade gradilišta 2013. godine zbog pružanja otpora policajcima optuženi su deseci ljudi, među kojima i dvoje antropologa, jedan pisac i jedan novinar.

Sudionici i svjedoci policijske brutalnosti u milanskoj bolnici taj događaj nazivaju “mali Diaz”. Referiraju se na raciju prostorija u kojima se održavao Evropski socijalni forum za vrijeme antiglobalističkih protesta, odnosno samita G8 u Genovi 2001. godine. Forum se održavao u privremeno okupiranoj školi Armando Diaz, a u raciji je policija nanijela teške ozlijede 61 osobi, od kojih su tri završile u kritičnom stanju, a jedna u komi. Policajci su pritvorene zlostavljali batinama, tjerali ih da viču “Živio Duce” i “Živio Pinochet”. Evropski sud za ljudska prava 2015. godine presudio je da je Italija time prekršila Evropsku konvenciju o ljudskim pravima.

U vrijeme antiglobalističkih protesta u Genovi 2001. i ubojstva Davidea Cesarea u Milanu 2003. na vlasti je bila koalicija desnice predvođena strankom Forza Italia Silvija Berlusconija. Članica koalicije bila je i tadašnja Lega Nord, a šef joj je bio Umberto Bossi koji je osnovao preteču Lige, pokret za osamostaljenje Lombardije, čiji je glavni grad Milano.

Berlusconijev i Bossijev desni populizam iz toga doba 20 godina kasnije evoluirao je u punokrvni neofašizam na vlasti, utjelovljen u stranci Braća Italije premijerke Giorgije Meloni.

Ekstremna desnica legitimirana je uključivanjem njezinih pripadnika u političke stranke, pa je, primjerice, jedan član militantno desne organizacije Lealtà e Azione 2016. izabran u gradsko vijeće Milana na listi Lege Nord. Današnji predsjednik senata Ingazio La Russa 1970-ih je godina predvodio omladinsko krilo Talijanskog socijalnog pokreta (MSI), stranke koju su 1946. osnovali pristaše Mussolinijevog fašizma. U Omladinski front MSI-ja kao petnaestogodišnjakinja učlanila se i premijerka Meloni.

Omladinski front 2016. godine transformiran je u omladinsko krilo Braće Italije, pod nazivom Azione Studentesca, a njegovi su pripadnici u veljači ove godine pretukli dvoje učenika jedne škole u Firenzi. Uslijedile su demonstracije u kojima su sudjelovali i članovi općinskih vlasti, no nijedan predstavnik Braće Italije, uključujući i premijerku, nije osudio napad.

Antifašistički rat niskog intenziteta na ulicama talijanskih gradova svojevrsna je dakle konstanta. U godinama nakon ubojstva Davidea Cesarea, kao rezultat poruke koja je poslana nekažnjavanjem policajaca i drakonskih kazni za žrtve, nasilje ekstremno desnih skupina je eskaliralo. U Milanu i drugim gradovima dogodio se niz fizičkih napada, više njih sa smrtnim ishodima, kao i niz slučajeva paleži društvenih centara, otvorenih sukoba s policijom i institucionalnih pokušaja kriminalizacije ljevičarskih pokreta.

Uz one koji poručuju da je “Dax živ”, ulice Milana pune su grafita u kojima se spominje notorni članak 41 talijanskog kaznenog zakona, koji omogućava suspenziju niza prava zatvorenika, primjerice telefonske pozive i komunikaciju s drugim zatvorenicima.

Zakon je donesen sredinom 1970-ih, u periodu političkog nasilja ekstremne desnice i radikalne ljevice, a trenutno se njegove mjere primjenjuju nad 750 ljudi, uključujući desetke antifašističkih aktivista.

Evropski sud za ljudska prava intervenirao je i u ovom slučaju; još 2007. godine članak je proglašen kršenjem Evropske konvencije o ljudskim pravima, no ništa se nije promijenilo. Trenutno najeksponiraniji slučaj onaj je Alfreda Cospita, anarhista iz Pescare, koji služi kaznu doživotnog zatvora zbog ranjavanja vatrenim oružjem direktora nuklearke Ansaldo Nucleare i podmetanja požara u kasarni karabinjera blizu Torina (prethodno ispražnjenoj od ljudi). Cospito je u veljači prekinuo petomjesečni štrajk glađu, u kojemu je izgubio 50 kilograma. Unatoč apelima međunarodnih organizacija i trajnim zdravstvenim posljedicama gladovanja, Kasacijski sud u Rimu odbio je njegovu molbu da ga se oslobodi nehumanog zatvorskog režima.

Na protestima organiziranima povodom 20. godišnjice ubojstva Daxa tražilo se stoga i ukidanje članka 41, no cijeli događaj posvećen je slanju poruke da kičma otpora ekstremnoj desnici nije slomljena. Ove godine zato su održana dva protesta; jedan manji, točno na dan ubojstva u južnom dijelu grada, a drugi dva dana kasnije, kako bi sudionici iz drugih gradova i država imali vremena pristići, u sjevernom dijelu. Skandiralo se “Siamo tutti antifascisti” (“Svi smo antifašisti”), a ništa manje popularan nije ni slogan čija je domovina Francuska – “Tout le monde déteste la police” (“Cijeli svijet mrzi policiju”). Uz masovne, bučne i bakljama osvijetljene demonstracije koje su prohujale praktički cijelim gradom, upriličena je i projekcija dokumentarca u ulici u kojoj se dogodilo ubojstvo i crtanje grafita na nekoliko lokacija, najviše ispred sjedišta investicijske banke Fineco.

Iako je protest proglašen događajem visokog rizika i zato popraćen golemim brojem interventnih policajaca, u njemu su sudjelovali ljudi svih generacija, uključujući i djecu, pokazujući time da su antifašističke vrijednosti duboko ukorijenjene u duhu stanovnika grada. U jednom trenutku, cijeli je grad bio prekriven ožiljcima Daxovog ubojstva, a već sutradan sa staklenih izloga obrisalo se sve što se moglo. Borba se nastavlja, za Talijane, u čijoj zemlji lustracija nikada nije provedena, ona traje neprekinuto već cijelo jedno stoljeće.

(Novosti/Tena Erceg)

Facebook
E-mail