Hoće li „zločesti novinari“ već jednom prestati pisati „laži“ o pedofilima u tzv. Crkvi u Hrvata, ali i u filijalama Rimske kurije po Kugli? Neće. A hoće li ti katolički „pastiri“ – o inovjerskima se mediji, je li, baš i ne oglašavaju – prestati pohotno u sakristijskom polumraku, župnom dvoru i gdje god uhvate zgornu priliku znojnim prstima i slinavih usana, da se i ne govori o uzbuđenom nježniku, posezati u međunožja maloljetnika povjerenih im na ministriranje, crkveni vjeronauk, prigodnu procesiju, neke slobodne aktivnosti, etc.? Neće. Naime, priroda ne mari za Onoga i za propisane vjerske dogme, za to u što se čovjek ufa i čemu se kune, pa kad udari pomamnom strašću i celibatskom „pastiru“ u tanku žicu – jao i pomagaj. Ma što govorio i ma koliko se još 2015. godine poglavar Rimokatoličke crkve Jorge Mario Bergoglio u ime svoje predestinacije bio ispričavao pedofilskim žrtvama, njihovim roditeljima, ali i javnosti urbi et orbi. Ma koliko tu i tamo, rijetko – sa zakašnjenjem i više desetaka godina – ruka svjetovne pravde privodila manijake u svećeničkim haljama moralnom redu i zakonu. Kao, npr. u slučaju australskoga seksualnog predatora kardinala Georgea Pella (umro sa zločinom bez kazne, 2020. godine je oslobođen opružbe) ili nadbiskupa Adelaidea Philipa Wilsona,  koji se debelo inkriminirao prikrivanjem svećenika-pedofile te fasovao godinu dana zatvora. A to je samo neznatna kap u oceanu.

U hrvatskoj se medijskoj, ali i vjerničkoj javnosti ovih dana ne sliježe prašina nakon što su mediji otkrili da je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić zataškavao slučaj seksualnog zlostavljanja sotinskog župnika Zlatka Rajčevca umjesto da ga je – po zakonskoj dužnosti i crkvenoj/moralnoj obavezi, na što je upozorio i sâm dobri papa Franjo – smjesta prijavio svjetovnim vlastima i maknuo iz župe u kojoj je počinio  pedofilski zločin nad maloljetnicom te teško osramotio/kompromitirao Rimokatoličku crkvu. Hranić je potom sazvao pepeloposivačku presicu na kojoj je – a što bi drugo crkveni „pastir“ njegove zauzetosti? – kukavički opravdavao svoje neprihvatljivo ponašanje. Čemu je iritantno netrpeljivo i neodgovorno dosolio – a opet, tko bi drugi? – kontroverzan polit-ideološki akter društvenih odnosa u Bijednoj Našoj, sisački biskup Vlado Košić: „Mediji koji propagiraju pornografiju i ne znam kakve erotske filmove, sad su oni ispit društva i saavjesti, a mi u Crkvi smo kao neki pedofili, skrivači zlostavljača, misliom… Potpuno izokrenuta percepcija koja se nameće i koja je potpuno netočna“.

Biskup Košić znâ da je netočno to što mediji objavljuju da je točno i skandalozno, nedostojno habita i celibata, „iskrenih“ posvećenika Bogu, za što se i sâm zemaljski nasljednik sv. Petra ponizno ispričao urbi et orbi!? I Jorge Mario Bergoglio, naprednijih uvjerenja i vjerske predanosti od svih prethodnika i osobito polit-ideološki zadrtih kleričkih konzervi što ih je prisiljen mic po mic uklanjati iz katoličke vlasti, također ima „potpuno izokrenutu percepciju koju nameće“ od samih početaka svog pontifikata? U protivnom, zašto bi se ikomu ispričavao kad je u hijerarhijskoj poziciji gromoglasnije, utjecajnije i medijski atraktivnije od svih hranića i košića reći popu pop i bobu bob u slučaju da nema pedofilije u Crkvi, odnosno da je tako rijetka/neznatna da je nije vrijedno ni spomenuti. Konzervativni dio katoličkog klera na tom je stajalištu: nisu „pastiri“ krivi kojima roditelji s povjerenjem šalju djecu na vjersku skrb, nego novinari u „pastirskim“ haljama napastuju djecu po sakristijama, župnim dvorima i inim skrovitim prostorima! Što se tim klericima snilo, to se klericima zbilo. Pa arogantno sazivaju presice.

Fućkaš Dostojevskog

Osokoljeni sramotno nesekularnim tetošenjem političke vlasti, zabrinute za glasačko „stado“ (po statističkim podacima, čak 86,28 posto birača u RH se izjašnjava katolicima), smatraju se nadpartnerima u „katoličkoj državi“ (sic transit) kojima je – fućkaš Dostojevskog, je li – sve dopušteno. Iako „ima Boga“! Pa bez srama, grizodušja i straha na očigled „Onoga kojega ima, koji sve vidi i sve znâ“ drsko seksualno napastuju maloljetne djevojčice i dječake. Prestrašene srâmom o „svojoj krivnji“, ili „vjerskoj dužnosti“, ili „Božoj kazni, ako ne udovoljim svom patiru“, ili… Ono pak s časnim sestrama prisilno ili dragovoljno uvučenim u predatorsko vrzino kolo jest tema, itekakva, ali za neku drugu priliku. Kao i to – svojedobno je pisao jedan od najboljih hrvatskih poznavatelja Rimokatoličke crkve Inoslav Bešker – kako se u pozne večernje/noćne sate čak u Rimskoj kuriji aktiviraju najtvrđi internetski porno-kanali s implicitnim seksom i najizopačenijih/najnastranijih pohotničkih inačica. A ljudi smo, zar ne, bili u katoličkim habitima ili u prosjačkim dronjcima!?

Neki domaći tv-mediji su ovih dana uzastopno u vijestima puštali izjave žrtve seksualnog predatora što ga je neodgovorno štitio nadbiskup Đuro Hranić, ali i dijela vjernika iz te župe o skandalu u Crkvi, i to je djelovalo više no potresno. Je li moguće da ljudi što ih je „sâm Bog pozvao služiti Mu“ po kanonima „Majke Crkve“, na moralni uzor i ponašanje svekolikom „stadu“, čine tako gnjusne zločine prema najnemoćnijima, prema djeci!? I da se među klericima nižeg i višeg ranga mogu naći takvi što će žmiriti i zataškavati nedjela, ostavljati seksualne predatore činiti nove zločine u istim župama, nekažnjeno ih uklanjati od dosega svjetovnih zakona, ali i  zbrinjavati u katoličkim umirovljeničkim domovima?

„Pitanje je što je kome pornografija“, zapisao je Inoslav Bešker u kolumni u Jutarnjem listu „Obraća li nam se kroz Košićeve stavove o erotici ili kroz Stepinčeve o ženama izravno sam Bog?“ te zaključio da je sisački biskup „u širokom rasponu od Evanđelja do Pape ipak u zelotskoj manjini“. „Iz škole na Floridi istjerana je ravnateljica koja je učenicima pokazala Michelangelova Davida. Po nekima bi se valjalo stidjeti ljudskog tijela, premda je čeljad, tvrdi Biblija, sazdana na sliku i priliku Božju. Kada pak biskup na istu ravninu postavi, s jedne strane, erotiku, dakle ključnu komponentu mehanizma opstanka ljudske vrste, a s druge pedofiliju, dakle potpuno neoprostiv nasilan zločin dominacije“ nad, je li, nemoćnom djecom, stvar je okretanja pile naopako. Ta je vrst obrane i nadbiskupa Hranića i seksualnog predatora vlč. Zlatka Rajčevca, ali i svih sličnih svećeničkih ekscesa medvjeđa usluga svakom poimanju morala i moralnih vrijednosti ne samo u Crkvi nego i u demokratskom društvu u cjelini. Domaće zakonodavstvo, npr. sankcionira 20-godišnjaka iz okolice Bjelovara višegodišnjim zatvorom zbog seksualnog odnosa s 14-godišnjakinjom (koji je sama inicirala), a neki sakristijski pedofil može proći lišo i kad ga se otkrije, prijavi i pokuša sankcionirati.

Koliko je pak seksualnih predatora u „pastirskim“ haljama oko nas, a nisu i nikad neće biti ni crkveno niti svjetovno pozvani položiti pedofilski račun jer to nekomu i s jedne i s druge strane crkvenog praga to – jednostavno ne ide pod kapu. Sekularna država se pravi grbavom pred asekularnim interesom svojeg nadpartnera, kojem se tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman obavezao četirima tzv. Vatikanskim ugovorima (1996. i 1998. godine) da će svi žitelji RH – katolici, inovjerci, ateisti ili agnostici – financirati tzv. Crkvu u Hrvata i priznati joj partnerska prava u svjetovnim poslovima (školstvo, zdravstvo, socijala, vojska, policija, udruge, kultura, etc.), pa… Kako je svojedobno tjednik Novosti komentirao suštinu tih za Bijednu Našu iznimno nepovoljnih ugovora: „Crkvi novci, HDZ-u ovce“ (dio tzv. desnih/konzervativnih glasača iz katoličkog „stada“).

Izmišljeni predatorov svijet

Budući da se prašina zbog Hranićevog ponašanja u odnosu na seksualni skandal vlč. Zlatka Rajčevca iz Sotina nikako ne sliježe, a to po ugled tzv. Crkve u Hrvata i osobito Đakovačko-osječke nadbiskupije nije dobro, oglasila se napokon priopćenjem i Apostolska nuncijatura u RH u kojemu poručuje da nadbiskup Đuro Hranić „nije iskazao potrebnu i preporučenu empatiju prema žrtvama, više vjerujući župnikovoj samoobrani, nego prijavi majke jedne od navodnih žrtava“. I što sada? Nadbiskup je pak na svojoj presici odbacio optužbe da je pokušao zataškati Rajčevčev slučaj. Tvrdi kako je prijavio vlč. Rajčevca DORH-u, ali ga nije premjestio iz Sotina, „jer je tada već bio star i bolestan i premještajem u drugu župu bi mu se srušio sav svijet“. Sic transit. Nekakav, je li, izmišljeni predatorov svijet je Hraniću važniji od počinjenog zločina i srušenog svijeta žrtve? U njezinoj se pak izjavi čulo da psihički ožiljci zbog župnikova napastovanja nikad neće nestati, da se i danas još osjeća ranjenom i da trpi velike traume. To Rajčevčevom pretpostavlenom uopće nije važno i ta poruka kleru u njegovoj dijecezi uopće nije na mjestu. Neodgovorna je, bešćutna i protivna Papinoj volji, koja se u Hranićevom slučaju iscrpljuje samo u željeznom umjesto zlatnog križa na prsima. Zlato su prelati nosili prije no što je 2013. godine pokuljao bijeli dim iz dimnjaka Sikstinske kapele u Vatikanu, gdje je u trećem krugu izabran argentinski kardinal Jorge Mario Bergoglio za 266. nasljednika na tronu sv. Petra.

„Apostolska nuncijatura ponavlja da žrtve moraju biti u središtu te da bi bilo poželjno razriješiti dužnosti onoga koji je optužen za tako težak zločin onoliko dugo koliko je potrebno da se činjenice rasvijetle“, ističe se u priopćenju, uz tvrdnju da je nadbiskup Hranić „formalno poštivao zakone“, jer je podnio prijavu za predistragu nadležnom Dikasteriju u Vatikanu. Javnost je, međutim, ostala zgrožena stravičnom ispoviješću zlostavljane žene: „Počelo je već s mojih osam ili devet godina, a kada sam ušla u pubertet – postalo je puno intenzivnije“. Nuncijatura pak tvrdi kako se „suosjećanje sa žrtvom može samo očekivati i priželjkivati i ne može ga se nametnuti, a njegov izostanak sankcionirati, ako drukčije ne presudi nadležni Dikasterij u Vatikanu koji će biti uredno obaviješten“. No, podsjeća se u priopćenju, papa Franjo je 2015. godine u isprici zbog kleričkog pedofilskog zlostavljanja vjerničke djece posebno istaknuo da mu je „duboko žao zbog svih slučajeva kada ste vi ili vaše obitelji prijavili zlostavljanje, a nitko vas nije čuo ili vam nije vjerovao“. Apostolska nuncijatura u RH je na tragu Papine isprike, „izražavajući svoju blizinu i moleći za oproštenje sve žrtve, znane i neznane, koje su bile izložene neprimjerenom ponašanju pokojnog svećenika Rajčevca. Nažalost, moramo priznati da ne učimo na pogreškama iz prošlosti. Izražavamo poštovanje i želimo zahvaliti onima koji su iskazali veću pozornost prema patnjama žrtava i izrazili njihovu bol“.

Psiholog i član Povjerenstva HBK za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba vlč. Josip Bošnjaković je u emisiji Hrvatskog radija „U mreži Prvog“ kazao da je „pastira“ iz Sotina, prijavljenog za seksualno zlostavljanje, trebalo smjesta izolirati od doticaja s mogućim žrtvama, a pročelnik pak Katedre Katoličkoga bogoslovnog fakulteta iz Zagreba Tonči Matulić pak da, „ako je žrtva tu, pred tom se žrtvom trebamo pokloniti, ispričati se i omogućiti da žrtva dobije zadovoljštinu“. Nadbiskup Đuro Hranić nije postupio ni po jednoj od tih pretpostavki, koje su s obzirom na Papinu ispriku službeno opredjeljenje Rimokatoličke crkve bilo gdje u svijetu. Inače, vlč. iz Sotina je, nekažnjen, bio preminuo 2021. godine, a maloljetničina ga je majka prijavila đakovačko-osječkom nadbiskupu Đuri Hraniću za seksualno zlostavljanje svoje kćeri u listopadu 2016. godine, a ovaj ga je, kaže, bio prijavio DORH-u 2017. godine. Do tada je čekao Godota i svim srcem i dušom skrbio da se sotinskom pedofilu ne „uruši njegov cijeli svijet“!? Pa, i da se „urušio“ – zašto, ako je svjestan krivnje i svoje nastranosti – kakva šteta!? Ta prostodušnoj se maloljetnici, koja je vjerovala svom „pastiru“, definitivno se pedofilskim nasrtajem na nevino tijelo urušio sav njezin dječji svijet! I ostavio nepopravljivu ruševinu za cijeli život.

„Cijeli pristup je bio pogrešan“, drži Matulić. „Crkva koja se oglašava u vezi sa seksualnim zlostavljanjem djece i maloljetnika govori samo o žrtvama. Klanja se žrtvama, ispričava se žrtvama, moli žrtve za isprike. Ubili su Boga u žrtvama, pa neka tog Boga ožive u žrtvama. Nadbiskup je prijavio taj slučaj DORH-u, a što je DORH radio? Ovdje se radi o sprezi. Pedofilija je opći ljudski fenomen koji se događa posvuda, a među katoličkim klerom je niži u odnosu na opću populaciju. Počinitelje nikad ne smijemo odbaciti i prezreti, ali žrtva mora biti u središtu. U Crkvi ne postoji ništa svetije od nepovredivog, urođenog, neotuđivoga ljudskog dostojanstva svake osobe, a osobito ne nevine male djece, maloljetnika i ranjivih osoba koje se nisu sposobne braiti. Ta vrst agresije na ljudsku osobu obilježava je za cijeli život. Nebitno je u kojoj dobi i iz kojeg vremena slučaja govori žrtva. Ono što se dogodilo više ne možemo popraviti, ali možemo tražiti način kako ublažiti posljedice.“

Radosna vijest

Povjerenstvo HBK za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba nije se bavilo sotinskim pedofilom ni ulogom nadbiskupa Hranića u tom skandaloznom slučaju. Vlč. Bošnjaković pak navodi da je materijalna naknada štete žrtvi opravdana i potrebna, ali „simbolična, važnije je duhovno obeštećenje. A to je isprika i pokajanje nas u Crkvi i odgovornih osoba kako ne bismo žrtvama zamračili i sliku Boga“. Po njegovu mišljenju, tek tri-četiri posto svećenika „ima poteškoće sa svojim seksualnim usmjerenjem prema maloljetnim osobama“, a istraživanja potvrđuju da je među svjetovnom populacijom oko četiri-pet posto pedofila. „Nažalost, s tim smo se suočili i unutar Crkve“, zaključuje. „Ono što činimo u Hrvatskoj, rekao bih da smo i mi tu na početku, ali rekao bih i da se čine vrlo dragocjene stvari. Crkva se u posljednjih 20 godina počela intenzivnije suočavati s prijavama za seksualno zlostavljanje. To je i tema teološke naravi, jer kako je moguće da se u Crkvi koja naviješta radosnu vijest događaju te stvari?“

Reagiranje Apostolske nuncijature u RH, zapravo veleposlanstva Svete Stolice, reći će sociolog religije te posljednji jugoslavenski i prvi hrvatski veleposlanik u Vatikanu Ivica Maštruko o pedofilskom skandalu u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, „nije neočekivano, ali kritikom zbog izostanka nadbiskupove empatije nije ni uobičajeno, pa mu je vrijedno posvetiti punu pozornost. Valja imati na umu da apostolski nuncij nija samo papin diplomatski predstavnik, već zastupa Papu kod HBK, odnosno Katoličke crkve u RH. Njegovo se reagiranje ne može zaobići nego, dapače, mora mu se posvetiti pažnja i apsolutno ga crkvena hijerarhija treba uvažavati. Nuncijatura nije negirala ni opovrgla odlučujuću ulogu, odnosno nadbiskupova stajališta i njegovo pravo odlučivati u tim slučajevima, ali je na neki način kritizirala njegovo ponašanje na konferenciji za novinare kao i izostanak empatije prema žrtvi“. Što pak, kad je riječ o đakovačko-osječkom nadbiskupu, nije ništa novo. Prepotencija i von oben gard u javnom prostoru i pred novinarima su Hranićev trademark već godinama, pa…

Marijan Vogrinec