Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

„Di si lipa“ i „Radost“ hrvatskog krivosuđa

(Foto: Wikipedia) Ilustracija

Ona pristala rimska božica Justicija (lat. Iustitia) s povezom preko očiju eda ne bi sudila i po bábu i po stričevima, s mačem u desnici i kantarom u lijevoj ruci – osim kad je u nekih ćoravih skluptora ljevakinja – u CRO je pravosudnoj zbílji više vinogradsko strašilo napunjeno slamom, kojega se odavna ne plaše ni čvorci, nego pravedna dama Justa. Kakvom ju, je li, pepeloposivački predstavljaju „aurotiteti“ s režimskog sljemena vlasti. Jer su ju takvom smislili još stari Latini, čijim se mjerila pravednosti uče i danas na prvoj godini pravnih studija. Taj dojam o Justinu promiskuitetnu odnosu prema pravdi i pravednosti traje desetljećima, nije od jučer kada se naprasno ugasio dvotjedni tzv. bijeli sudačko-javnobilježnički štrajk što je, alkarski rečeno: promašio alku budući da štrajkaši dobili ni zericu toga radi čega su su ucjenjivali vladu. Veće plaće i koeficijente – odmah. Taj dojam nije namro ni tzv. Visoki dom par dana kasnije kada je sa 78 ruku „za“, 60 „protiv“ i dvije suzdržane izglasao kontroverznog Ivana Turudića za glavnoga državnog odvjetnika.

Turudić je prošao unatoč prosvjednomu noćnom bdijelju političke oporbe na Markovom trgu, višetjednom po medijima gromoglasju njihovih zurla i talambasa te predsjedničkoj grmljavini iz bivše Titove vile Zagorje na Pantovčaku. Nitko pri zdravoj pameti nije ni očekivao da će premijera Andreja Plenkovića pokolebati lavina javnog drvlja i kamenja, što se u nevjerojatnim količinama ruši na Turudića kao „nepodobnog ne samo za glavnoga državnog odvjetnika nego i za sudačku dužnost“, jer bi HDZ-ov glavni i odgovorni javno, u vruće predizborno vrijeme, počinio politički harakiri time kad bi popustio oporbenim ultimatumima. Tu vrst slabosti mu ne bi oprostili ni u vlastitoj stranci, kamoli u godinama već ustrojenim glasačkim ešalonima, čiji pripadnici pojedinačno egzistencijalno ovise o tomu da su „naši“ na vlasti. Ako nisu ili ne budu, piši kući propalo je. Pa ako je glavni i odgovorni istodobno u HDZ-u i vladi kazao da je taj Ivan Turudić „najbolji kandidat“ za novog čelnika DORH-a, je li, s „najboljim programom“ u odnosu na trojicu protukandidata, onda je to zakon i tako mora biti.

Nema logike

Može dubiti na glavi ili hodati na trepavicama kolektivno sva politička oporba zajedno s CRO predsjednikom Zoranom Milanovićem te možebitno „slobodnomisleći“ hadezeovci i koalicijske marionete, koji ne mogu smisliti Turudića ni nacrtanog, ali im je premijerova volja katekizam i dnevnog ponašanja i čak bludnih snova. Sudačko-javnobilježnički tzv. bijeli štrajk je marginalna značenja za tzv. zdravlje pravosudnog sustava. Kako došao, tako prošao!? Štrajk je samo navukao bijes javnosti, jer se građani dva tjedna nisu mogli razvoditi od bračnih partnera ni rješavati druge potrebe na sudovima, ali i prosvjede ostalih među blizu 250.000 zaposlenih u javnim i državnim djelatnostima, koji fasuju znatno manje plaće i koeficijente iz zajedničkih državnih jasala. Nema logike da sudac prima i dvostruko veću plaću od profesora ili liječnika u provinciji, no ima itekako logike u zahtijevari da je glavni državni odvjetnik bude moralan par excellence, istinoljubiv, častan pravosudni profesionalac koji se neće njihati kako politički vjetrovi pušu i koji do zakona i svog obraza drži više no do bilo kojega materijalnog/karijernog izazova zbog čega bi se morao crvenjeti i žmiriti dok u Justicijino ime završno udara sudačkim čekićem.

Okolnosti glede&unatoč instalacije Ivana Turudića na DORH-ov tron – s kojega je HDZ-Plenkovićeva saborska tzv. stabilna većina bila u sklopu istog tzv. demokratsko-proceduralnog izgrokaza spustila njegovu također kompromitiranu prethodnicu Zlatu Hrvoj-Šipek na fotelj zamjenice mu, sic transit – signaliziraju neveselu činjenicu o sustavu koji ne funkcionira ni kako je funkcionirao prije dva i kusur milenija. Odnosno, koji funkcionira na polit-klijentelistički, pa dobrim dijelom i na nepotistički pogon – vidi što znače i kako su dimenzionirane obiteljske/rodbinske/svjetonazorske veze u pravosudnom sustavu – što će reći da je circus maximus u Turudićevu slučaju tek skandalozan vidljivi vrh pozamašne sante nepravde i nereda.

Problem je u tomu što se čekićoudarači u hrvatskoj pravosudnoj zbílji ne crvene i ne žmire ni kada ih, kao više puta u posljednje vrijeme, europski tužitelj upita za neprofesionalno zdravlje (npr. slučaj bivše Plenkovićeve ministice od osobita povjerenja Gabrijele Žalac, sic transit). Kada RH od 10 tužbi Europskom sudu za ljudska prava glatko gubi osam, pa novcem poreznih obveznika potajno namiruje milijunske štete tužiteljima. Kad RH besramno arči stotine milijuna javnog novca u unaprijed izgubljenim arbitražama (npr. spor s MOL-om, sa Slovenijom o granici, etc.). Kada…

Kada je bjelodano da hrvatska Justa ne treba povez na očima. Ionako je slijepa. Ne treba joj oštar mač, jer nije kadra odsjeći pravdu od nepravde. I ne treba joj baždareni kantar za izvagati krivnju, jer unaprijed znâ da, je li, „naši“ nikad ne mogu biti toliko krivi koliko mogu „njihovi“.

Justa je u HDZ-Plenkovićevoj sudnici, strogo dimenziranoj po rigidnomu Šeksovu modelu tretiranja „pravde“ i pravde – ruku na srce, bila je i prije plenkovićevskoga tzv. europejskog pravosuđa „domoljubnog“ kroja 2016. godine – djeliteljica farsične pravde po režimskom bábi i stričevima. Ono: kadija te tuži, kadija ti sudi? U toj je sudnici sada Ivan Turudić službeno pozvan goniti „zviždače“ kao vrag griješnu dušu, jer je izmjena Kaznenog zakona motivirana Plenkovićevom grožnjom da „nam curenje informacija iz kriminalnih istraga nanosi štetu“. Pa je neki tamo Turudićev alter ego u sudačkoj togi – opet nakon iks godina, jer je, kažu, „pravda spora, ali dostižna“, sic transit!? – službeno ovlašten presuditi je li „zviždač“ zviždao u javnom interesu. A slobodna sudačka procjena o tomu što (ni)je javni interes skliska je politikantska mrena  koja nema blage veze s pravdom. Jer, vladajućima nikad nije u javnom interesu medijski objaviti kako je, recimo, HDZ-ov ministar Gordan Grlić-Radman utajio u imovinskoj kartici više od dva milijuna eura dividende u Agroproteinki njegove obitelji, ili da policija vladina potpredsjednika i ministra Davora Božinovića premlaćuje i propucava izbjeglice/migrante na granicama RH s BiH i Srbijom…

Ili, samo koji sat nakon što je Plenkovićevim inatom političkoj oporbi i CRO predsjedniku Milanoviću izabran na mjesto glavnoga državnog odvjetnika, Ivan Turudić je „zablistao“ pravničkom „pameću“. Naime, pobrzao je kazati kako u Hrvatskoj „nije trebalo osnovati Ured europskog tužitelja (EPPO)“, pa se HDZ-ov Božinović bacio popravljati štetu tvrdnjom da bi to bilo „protivno zakonodavstvu EU-a“ i da se tu „ništa neće mijenjati“. A, da nije bilo toga europskog tužitelja i novinara koji su ga pratili u stopu i objavljivali svako slovo, javnost možda nikad ne bi saznala za lopovluke tipa Gabrijele Žalac, Tomislava Tolušića, injsl., odnosno za slučajeve što ih je DORH držao u ladicama. Držao bi dovijeka da EPPO nije intervenirao. Ne „di si lipa“ i „di si lipi“, nego: „Plenkovićevi ministri, di su šoldi europskih poreznih obveznika!?“

Po Plenkovićevu bahatluku pak, to nije – javni interes. Glupost. Javni je interes svaki nezakoniti i nemoralni potez svake javne osobe od njezina osumnjičenja do možebitne pravomoćne presude. I točka. Ustavna je obaveza svakog građanina koji nešto sumnja/znâ o dugoprstićima  inim lopovima u svojoj sredini da to smjesta i bez straha dojavi ne samo, je li, „organima koji rade svoj posao“ (sic transit) – koji ga rade tako da „naše“ zaigrane izigravanjem zakona skrivaju od javnosti i oslobađaju sumnje – nego i prvom novinaru/mediju koji im padne na pamet. Dokazano, mediji savjesno, ne škodi ako i bombastično, skandalozno, etc. odrađuju ono što „organi“ i „političari“ ne žele. A morali bi! Plaćeni su da – moraju!

Glas europskog tužitelja

Televizija N1 Hrvatska, kojoj je HDZ-Plenkovićev režim prije koju godinu uskratio nacionalnu koncesiju, jer ga nije štedjela oštre kritike, pitala je EPPO o tom Turudićevom cenzorskom istrčavanju pred europravosudno rudo. Hoće li sporna izjava narušiti suradnju europskog tužitelja s DORH-om i inim nadležnim tijelima u RH? „Nemamo komentara“, bio je znakovit odgovor. „Uvijek kada imamo nešto za reći, to proaktivno i učinimo.“

Nakon medijske objave mâzne SMS korespondencije budućega glavnog državnog odvjetnika Turudića – tada visokopozicioniranoga na utjecajnoj  sudačkoj dužnosti – s propalom HDZ-ovom političarkom Josipom Pleslić bivšoj Rimac pod istragom (najprije zbog nezakonitog prisvajanja stana u Kninu, sic transit), sva je hrvatska javnost eksplodirala parodirajući im prisnost tipa: „Di si lipa“ i „Radosti, u ZG“. Ljudi se smiju i masovno jedni druge oslovljavaju na ulici, po kafićima, na šetnicama… s „Di si lipa“ i „Di si radosti“, ispisuju te grafite koje netko odmah briše, a netko ih još brže ispisuje nanovo… Zagreb, Split, Šibenik… Vicmaheri ne znaju što će od sreće, prezahvalni zato što im je inspiracija procvjetala do neslućenosti.

I prosvjetari su si na masovnom prosvjedu protiv vlade na Markovu trgu dali oduška krupnim verzalom na transparentu: „Di si lipa? Kakvi su ti koeficijenti!?“ Jedan se od vođa prosvjeda Željko Stipić, šef učiteljskog sindikata Preporod, sjetio i „Radosti“, pa ironizirao u tom smislu vladin odnos prema školstvu i znanosti. Fenjerašima u predloženoj skladi plaća i koeficijenata. Anketa pak Nove TV među gledateljima svoga središnjeg Dnevnika polučila je zaključak da čak 65 posto ljudi nikad ni najintimnije partnere ne oslovljavaju s „lipa“ i „radosti“. Kao ovih dvoje što su postali predmetom javne smijurije, ali i preslikom društvene neodgovornosti.

Premijer Plenković je oktroiranjem kontroverznog Ivana Turudića na čelu DORH-a istodobno pokazao oponentima da uistinu čvrsto vjeruje u ono čime je svojedobno prkosno odbrusio neugodno provokativnom novinaru Mislavu Bagi na odlasku s presice („Mogu što hoću, itekako mofu…“), ali i preuzeo rizik za moguću štetu koju će Turudićevim obnašanjem dužnosti tek fasovati on osobno kao političar na unutarnjem planu te u Uniji, HDZ, DORH-ova vjerodostojnost u progonu korupcije i cijela Lijepa Naša. Nije slučajno Plenković bio prisiljen podići obrvu, pa aktivirati Božinovića glede&unatoč izjave o suvišnosti EPPO-a u RH, a da Turudić još nije ni sjeo u fotelj koji mu je netom dodijelio. A što kada čvrsto zasjedne? Bit će problema, pa i novinarima zahvalnih tema.

A što ako „draga Ursula“ i „dragi Charles“ (iz premijerove prepiske s EU-ovim čelnicima o kojima mu ovisi eurounijska karijera, sic transit) ozbiljno prime tužbu hrvatske političke oporbe s dokazima o nepodobnosti Ivana Turudića za upravljati DORH-om po europskim pravnim uzusima? „Di si lipa“ i „Radosti“ – koje intimno tepanje visokoga pravosudnog dužnosnika i osumnjčenice za korupciju na državnom poslu služi za javnu sprdnju –  plastično simbolizira bolesno polit-pravosudno stanje samonedostatne tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene. Stanje krivosuđa trknute zemlje poremećenih vrijednosti i krajnje deficitarne tzv. demokracije u kojoj, je li,  pravda ne vrijedi za sve građane jednako. I gdje se premijer Plenković ne srami javno kazati da „nam objavljivanje informacija iz kriminalnih istraga nanosi štetu“, pa „sudovi imaju odrediti što (ni)je javni interes te goniti „zviždače“ kao vrag griješnu dušu. To nije poželjna država radi koje se gasilo tzv. socijalistički mrak, išlo poginuti u Domovinskom ratu i pametovalo o tzv. kapitalističkom svjetlu, što ga je HDZ-Šeksova polit-pravnička momčad 22. prosinca 1990. navodno upalila u tzv. Božićnom ustavu RH. Ali to jest stanje u kojemu su socijalne razlike i neizvjesna budućnost bacile gro tzv. običnih/malih CRO žitelja na prosjački štap (750.000 ih je na kritičnoj granici siromaštva), blizu pola milijuna mladih u najboljoj fertilnoj i radnoj dobi iselile iz RH, kritično smanjile natalitet, dovele blizu 200.000 (za dvije-tri godine i pola milijuna) stranih radnika na zjapeće prazna radna mjesta…

Rezultat: više od dvije trećine građana kronično ne vjeruje hrvatskomu pravosudnom sustavu i otvoreno ga naziva krivoduđem, koje za isti krimen donosi različite presude. Koje drži 1,5 milijuna neriješenih predmeta. Koje rasteže parnice i po 20 godina, nakon čega pravda više nema nikakvog smisla. Koje nije cijepljeno protiv korupcije i interesnog šurovanja sudaca s kriminalcima. Kao u slučaju prijateljevanja Ivana Turudića s odbjeglim osuđenikom u BiH Zdravkom Mamićem, inače rođendanskim intimusom i bivše gaf-predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović. Koje krivosuđe, je li, uredno trpi trojicu osječkih sudaca što im bivši tzv. gazda hrvatskog nogometa (sic transit) plaća masne svote eura, vodi na egzotična putovanja, kupuje skupocjene satove i koješta još radi „poštenog suđenja“. Tzv. treći stup vlasti, proklamirano neovisan i samostalan u odnosu na svaki režim i politiku, kapilarno je politiziran i vitalno ovisan o vladajućima. Ne funkcionira kako je to pristalom damom povezanih očiju, s mačem u jednoj i kantarom u drugoj ruci zamišljeno još u antičkomu rimskom pravu.

Drska farsa

„Di si lipa“ i „Radost“ hrvatskog krivosuđa, doduše, neće odmah doći političke glave premijeru Plenkoviću, jer HDZ nema ozbiljnu konkurenciju na tzv. velikim izborima za koji mjesec ni on osobno za možebitno treći mandat u Banskim dvorima, ako mu se izmakne žuđeni europski fotelj, no erodirajuće stanje hrvatskog krivosuđe što ga upravo simboliziraju „Di si lipa“ i „Radost“ mlinski je kamen koji pouzdano vuče na dno. Naravno da nitko s makar dva zrna političke soli u glavi ne vjeruje Plenkoviću kad se bijesno obara na kritičare time kako je „ovo pokušaj političkog udara i nanošenja štete vladi i HDZ-u“ i kako je „posebno izabran tajming za taj pravosudni voajerizam“. Predsjednik RH pak Zoran Milanović, koji ne bira riječi pogrde i Plenkoviću i Turudiću zbog izbora novog šefa DORH-a, tvrdi da Turudić nije prošao odgovarajuću sigurnosnu provjeru, nego mu je premijer povjerovao kako se iza tog kandidata ne vuku nikakvi repovi: „To je kao da netko ima ebolu i bljuje krv, a kaže da je zdrav“.

Vrijeme u kojemu će biti odriješene DORH-ove ruke Ivanu Turudiću će pokazati je li Milanović i ako jest koliko bio u pravu kad je prvi dostavio dokumentaciju i alarmirao javnost o tomu o kakvom se liku radi. „Kabala je sve organizirala“, rekao je novinarima, „stvorila je privid javnog poziva na natječaj za glavnoga državnog odvjetnika. Privid je sve laž. Privid transparentne rasprave u Saboru na što su se neke odvjetnice i javne skrivomanke navukle kao na veliki napredak. To je drska farsa. Plenković se ogradio šancem sedmočlanog komiteta spasa. I komitet je jednoglasno izglasao probisvijeta i okružiose potom cijelom partijom. Prvi put je valjda nakon Tita da partija ovako sudjeluje u izboru glavnog državnog tužitelja, čovjeka koji hapsi i zatvara. To je grozno za Hrvatsku. Sva ova pisamca i romansirana biografija Madame de Pompadour i ovog Tureta, sve je to u stvari višak. Novinari su to objavili i hvala bogu da jesu. Možda privatne stvari nije trebalo raditi, ali sve ostalo pokazuje da se radi o osobi koja je s razlogom trebala biti predmetom DORH-ovog  interesa. Tu ne mislim na Madame de Pompadour.“

Naravno da taj politički circus maximus na prostranoj poljani hrvatskog krivosuđa ne kani tako brzo napustiti tzv. Slobodnu, Neovisnu i Suverenu jer publike ne nedostaje, a ni ulaznice baš nisu – bagatela. Pa svi ti, je li, žongleri, akrobati, dreseri divlje zvjeradi, klaunovi, bradate žene, gutači vatre i mačeva… u simboličnoj predstavi „Di si lipa“ i „Radosti“ hrvatskog krivosuđa itekako dolaze na svoje. Nazdravlje.

Marijan Vogrinec

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr

Facebook
E-mail