Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

CURICA U ROZA PIDŽAMI / Mučni detalji likvidacije Aleksandre Zec: ‘Nosio sam je u naručju i vezao joj oči. Potom se čulo šest pucnjeva….’

Premda su pripadnici MUP-a sve priznali, ništa nije uzeto u obzir jer su ispitani bez odvjetnika. Na kraju su oslobođeni

Posao povjesničara uglavnom se svodi na prepričavanje i tumačenje određenih događaja iz prošlosti. Kako bi odgonetnuli i bolje razumjeli što se dogodilo povjesničari moraju temeljito analizirati različite dokumente i pritom često čitati između redova. Koja god tema da se istražuje od neprocjenjive se vrijednosti pokazuju izjave svjedoka vremena, posebno neposrednih sudionika događaja, ma koliko neki pojedinci izjavama nastojali prikriti svoju krivicu ili preuzeti tuđe zasluge.

Vrlo su rijetke situacije kada za dokumentom koji vas zanima ne morate tragati po prašnjavim arhivskim spremištima nego je on javno dostupan, kada je sadržaj dokumenta jasan i precizan pa nema potrebe za čitanjem između redova, i kada sudionici događaja koji istražujete bez uvijanja ili obmanjivanja detaljno ispričaju što se dogodilo. Ovaj tekst govori upravo o jednom takvom događaju i jednom takvom dokumentu. 

‘Ispalio sam metak i vidio da je pao’

Vrijeme radnje: 7. na 8. prosinca 1991.

Mjesto radnje: Zagreb. Najprije Poljanička ulica na Trešnjevci, a zatim planinarski dom na Sljemenu.

Sudionici događaja: Obitelj Zec (otac Mihajlo, majka Marija, djeca Aleksandra, Dušan i Gordana), pripadnici pričuvne postrojbe MUP-a RH (Munib SuljićNebojša Hodak, Siniša Rimac, Igor Mikola, Snježana Živanović).

Munib Suljić: “Toga sam dana saznao gdje Zec stanuje jer sam se o tome raspitivao na tržnici Dolac. Kasnije smo se Nebojša Hodak, Igor Mikola, Siniša Rimac i ja dogovorili da ćemo akciju izvesti te večeri”.

Igor Mikola: “Suljić je pozvonio. Čini mi se da je ženski glas pitao tko zvoni. Odgovorio je: ‘Policija’. Nakon toga su se čuli koraci, a na trokrilnim staklenim vratima pojavili su se muškarac i žena”.

Siniša Rimac: “Kada je taj muškarac prošao pokraj mene i krenuo dolje, ja sam mislio da će obući cipele. Međutim, on je izašao na ulicu. Ja sam tada došao do vrata i repetirao automatsku pušku Heckler. Imao sam namjeru pucati u vrata. No, taj muškarac je pustio vrata. Vidio sam da trči na ulicu. Već se nalazio na sredini raskršća i tada sam ispalio jedan metak iz puške. Vidio sam da je posrnuo. Ispalio sam još jedan metak i vidio sam da je pao… Igor i ja smo imali namjeru da Zeca ubacimo u kombi, no vidio sam da mu krv izlazi na usta, pa sam smatrao da će ionako umrijeti i nisam ga htio vući, iako je još davao znakove života. Krenuo sam prema kući i vidio djevojčicu u roza pidžami kako je istrčala kroz vrata“.

Mariju i Aleksandru ugurali su u kombi i odveli na Sljeme

Ostavivši Mihajla Zeca da smrtno ranjen leži nasred ceste, ne znajući da su desetogodišnji Dušan i sedmogodišnja Gordana ostali skriveni u kući, petorka je Mariju i Aleksandru Zec ugurala u policijski kombi i odvezla ih u planinarski dom na Sljemenu.

Snježana Živanović: “Siniša je iz kombija doveo ženu u dom, posjeo je na stolicu, uzeo je bijelu krpu i zavezao joj usta, i ruke za stolicu. Zatim je doveo i djevojčicu koju je također vezao. Rekla je da se zove Aleksandra i da ima 12 godina… Nebojša i Munib nosili su kramp i lopatu, a kada smo došli do smetlišta, počeli su kopati. Igoru i meni su naredili da idemo po ženu”.

Munib Suljić: “Cijev Hecklera sam joj uperio u glavu, zažmirio sam, okrenuo sam glavu na drugu stranu i ispalio jedan metak. Kada sam otvorio oči, vidio sam da je žena pala na zemlju pored jame. Tada je Igor iz mojih ruku uzeo svoju pušku i ispalio još nekoliko metaka u ženu”.

Siniša Rimac: “Djevojčica je izašla kroz vrata, ruke su joj bile zavezane. Međutim, padao je snijeg pa je ona počela posklizavati na snježnom tlu. Podigao sam je u naručje i nosio je… Netko mi je rekao da joj vežem oči, uzeo sam komad plahte koji joj je visio oko vrata… Potom sam čuo više pucnjeva.”

Šest metaka u potiljak

Nakon što je Suljić ispalio šest metaka u potiljak, djevojčica je pala na zemlju. Hodak i Rimac su potom beživotno tijelo bacili u jamu. Budući da su začuli hropac, Mikola je uzeo svoju pušku i zapucao u tijela koja su se nalazila u jami.

Snježana Živanović: “Netko je predložio da Igor i ja idemo u dom po kantu za smeće… Kada smo došli vidjela sam da Munib i Rimac još skidaju krvavu zemlju, i to na onom mjestu gdje je djevojčica pala nakon vriska. Kada su pobacali tu zemlju, istresli su smeće da se ne vidi da je bilo kopano”.

Sve su priznali, ali su ipak oslobođeni

Ovo su dijelovi iskaza dani tijekom informativnog razgovora u policiji 20. prosinca 1991. godine. Osumnjičeni su u potpunosti priznali da su počinili ubojstva. Međutim, s obzirom na to da su ispitivani bez prisutnosti odvjetnika zagrebački Okružni sud je uvažio argumente branitelja da dokazi nisu prikupljeni na zakonit način, pa zapisnici nisu razmatrani kao dokaz na suđenju. Petorci je uskoro ukinut pritvor i pušteni su da se brane sa slobode. Nakon svega nekoliko mjeseci suđenja Okružni sud u Zagrebu je za svih petero osumnjičenih, koji su se nakon priznanja ubojstva ipak odlučili braniti šutnjom, donio oslobađajuću presudu.

Siniša Rimac uskoro će dobiti posao u osiguranju ministra obrane Gojka Šuška, a na Dan državnosti 1995. Franjo Tuđman će mu “za junački čin u ratu” dodijeliti odlikovanje reda Nikole Šubića Zrinskog. Deset godina kasnije Suljić, Rimac i Mikola ipak su osuđeni, ali ne za ubojstvo obitelji Zec, već zato što su kao pripadnici pričuvne postrojbe MUP-a sudjelovali u masovnim zločinima u Pakračkoj Poljani, gdje je u jesen i zimu 1991. mučeno i poubijano više od pedeset civila, uglavnom srpske nacionalnosti. Zbog zapovijedanja postrojbom odgovornom za spomenute, ali i brojne druge zločine, uključujući i onaj nad obitelji Zec, 2016. je na višegodišnju zatvorsku kaznu osuđen i Tomislav Merčep. Godinu ranije, tada još uvijek “samo” osumnjičenik, Merčep je bio među uglednicima koji su nazočili inauguraciji Kolinde Grabar Kitarović za predsjednicu Republike Hrvatske.

Okrutno smaknuće troje članova jedne zagrebačke obitelji koje su prije točno trideset godina pripadnici hrvatske policije počinili, a hrvatski sudovi odlučili ne sankcionirati, samo je jedan u nizu podsjetnika zašto dobra djela i zločine, žrtve i zločince, humaniste i oportuniste nikad ne treba dijeliti na “naše” i “njihove”. Odnosno zašto pri suočavanju s prošlošću treba izbjegavati crno – bijeli pristup. Jer, teška i zlokobna vremena uglavnom su obojena nijansama, i to pretežno tamnima. One svijetle, ako se i pojave, trebale bi poslužiti kao opomena da smo kao ljudi i kao društva odlutali u potpuno pogrešnom smjeru.

Kao npr. roza pidžama u kojoj je ubijena 12-godišnja djevojčica Aleksandra Zec.   

(Net.hr / Hrvoje Klasić)

Share on facebook
Facebook
Share on email
E-mail

Kategorije

Najave