Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Ustaška nesposobnost je bila crna komedija, a sve ostalo u vezi s njima teški horor

Screenshot: HRT

NAKON odgledanih svih 12 epizoda dokumentarne serije NDH povjesničara Hrvoja Klasića o tom se projektu, koji je javna televizija nekoliko godina držala u svojevrsnom bunkeru, može konačno donijeti kritički sud. 

Apologeti NDH su to već učinili nakon nekoliko epizoda, proglašavajući seriju škartom i falsifikatom, jugokomunističkom i antihrvatskom. Da bi to ustvrdili nije bilo potrebno da doista pogledaju cijelu dokumentarnu seriju, dovoljan je bio refleksni stav obrane ustašluka koji ih intelektualno i politički prožima i koji se temelji na ideološkom stavu da je NDH bila “hrvatska država”, što je za njih kategorija iznad svih drugih etičkih, političkih i ljudskih kriterija na svijetu.

Riječ je o praktičnoj provedbi Tuđmanove tlapnje o tome da su Hrvati tisuću godina sanjali svoju državu – nisu! – te da je za tu državu bilo potrebno dati “sve”, kako je volio klicati prvi predsjednik Republike Hrvatske. 

“Sve za Hrvatsku, Hrvatsku nizašto!”

“Sve za Hrvatsku, Hrvatsku nizašto!” je poklič koji pitanje osnivanja nacionalne države za ljude koji se identificiraju Hrvatima postavlja kao najvažniji ideal, za koji treba uraditi baš sve, što onda uključuje i savezništvo s fašizmom i nacizmom, masovne pokolje i genocid, pa i progon svih Hrvata koji se s time ne slažu. Jer i to je dio “svega” što se može učiniti “za Hrvatsku”.

NDH je, između ostaloga, povijesna lekcija Hrvatima da itekako ne treba učiniti “sve” za “hrvatsku državu”, nego da treba točno znati da iznad države postoje veće vrijednosti, koje kada se kompromitiraju obesmišljavaju i samu državu koju stvaraju ili brane. 

Kao što se vidi iz Klasićeve serije, NDH je od samog početka bila osuđena na propast, ali nikad nije morala biti toliko zločinačka i toliko genocidna koliko je bila. To je bio autentični ustaški dodatak državi koji je u posljednji trenutak, poluimprovizirajući, stvorio Adolf Hitler, nakon što mu je propao sporazum s Kraljevinom Jugoslavijom.

Ustaše su bili jako nesposobni

Ustaše i projekt “hrvatske države” bili su instantno rješenje Hitlera i fašističkog diktatora Benita Mussolinija, koji su u hrvatskom narodu marginalnoj skupini fanatika i mračnjaka omogućili da se pokažu u pravom svjetlu. Ustaše su bili koljači, psihopati, kriminalci, lopovi i, povrh svega, kolosalno nesposobni.

To je možda i jedini smiješan dio Klasićeve serije: momenti u kojima se razotkriva monumentalna nesposobnost Pavelića i ustaške vrhuške da doista išta kompetentno vode. U četiri godine vlasti ustaše su napravile spektakularan niz ne samo zlih nego i glupih poteza. Ironija povijesti je u tome da je bila potrebna socijalistička Jugoslavija da izgradi institucije i ljudske kapacitete koji su bili u stanju osnovati i voditi novu hrvatsku državu. Uostalom, RH je pravna sljednica SRH, nalazi se u granicama uspostavljenim AVNOJ-em, a postoji, kako je to Tuđman formulirao u ustavnoj preambuli, “nasuprot NDH”.

Ustaše su cijelo vrijeme toliko bili daleko ispod nivoa povijesnog trenutka, od Pavelićevog kukavičkog ulaska u Zagrebu travnju 1941. pa do dana kada su ustaške novine 5. svibnja 1945. u Zagrebu objavljivale članke u kojima se Britancima i Amerikancima objašnjavalo zašto trebaju zaštititi NDH i okrenuti se protiv Titovih partizana. U tom trenutku je Hitler već nekoliko dana bio mrtav. Pavelić se tek onda sjetio ukinuti rasne zakone. Vjerovao je do zadnjeg trenutka da Hitler ima neko tajno oružje.  Ma, bila bi to smijurija da nije bilo tako krvavo.

Ustaška nesposobnost je crna komedija, no sve ostalo u vezi s NDH-om kao “hrvatskom državom” je zato horor. Psihopatija i uživanje u klanju među istaknutim ustašama, masovno davljenje djece u logorima, nezajažljiva potreba za pljačkom, Jadovno, Jasenovac, ulizivanje Hitleru itd. 

Dojam proširenog uvoda

Klasićev serijal najveće zločine ustaša i NDH smješta u posljednje epizode, što dramaturški ima smisla, ali je pitanje koliko je gledatelja doista odgledalo svih 12 epizoda. Bez obzira na to, i iz prethodnih je epizoda jasno da je NDH bila duboko poremećena država, za koju se politički i sentimentalno vezivati ne može činiti dobro današnjoj Republici Hrvatskoj. Nema tu jednostavno ničega na čemu se vrijedi graditi, nema tu tradicija koje vrijedi nastavljati, to je, kako je to formulirao povjesničar Višeslav Aralica u posljednjoj epizodi, sramota.

Najvažniji je uspjeh Klasićevog serijala što je na kraju ipak prikazan te što je, iako staromodan, kompetentno posložen. Koncept po kojem se obrađuju različiti aspekti NDH ima smisla, iako to zapravo znači da se rijetko kada zagrebe dublje. Iako ima čak 12 epizoda, Klasićev serijal na kraju odaje dojam proširenog uvoda u NDH, koji bi trebalo razraditi u svim mogućim pravcima: kakav je bio svakodnevni život u različitim dijelovima NDH, kako je Zagreb živio pod NDH, zašto su ustaški lideri na samom kraju rata bili paralizirani i nesposobni donijeti jasnu odluku o bilo čemu dok nije bilo prekasno za sve, kakav je bio odnos između ustaša i domobrana, pa ustaša i četnika, koji je bio položaj žena u NDH itd.

No Hrvatima je nakon godina rehabilitacije NDH u javnosti trebao i ovakav školski napravljeni uvod u NDH, koji zapravo više otvara pitanja nego što nudi odgovore. 

Staromodni vizualni koncept

Serijalu bi trebalo i više stilske inovativnosti. Primjerice, na snimcima ustaških dužnosnika iz vremena NDH se moglo digitalno dodati njihova imena i još neke relevantne podatke, moglo se razmisliti i o dramskim inscenacijama pojedinih trenutaka, moglo se više citirati medije tog vremena ili kasnija djela o NDH kako bi se iz deklarativnosti na trenutke ušlo u vizualni esejizam. Ovako imamo staromodni vizualni koncept kombinacije arhivske građe i izabranih sugovornika.

Znakovito je i da među brojnim sugovornicima koje prodefiliraju serijom NDH ima tek nekoliko žena, što se također uklapa u Klasićev staromodni pristup. 

Ideološki gledano, Klasić je zapravo na liniji ustavnog patriotizma Republike Hrvatske te ustaše gleda iz te perspektive, što je za neke previše blagonaklono, a za neke nacionalna izdaja. Klasićeva serija još jednom podsjeća da je dobro što je NDH poražena, a tko to ne razumije ili misli suprotno ne želi dobro današnjojj RH.

Najzanimljiviji sugovornici Aralica i Đurašković

Izabrao je ideološki raznolike sugovornike, od kojih se najfascinantnijim pokazuje već spomenuti povjesničar Aralica, očito desno usmjeren i hrvatski nacionalist. Njegovo iskreno hrvanje sa zločinima ustaša i NDH, ali i nemogućnost razumijevanja nastanka hrvatsko-srpskog bratstva u partizanskoj borbi ilustriraju ograničenja nacionalističkog pristupa, kojem ostaju zatvoreni horizonti koji postoje iznad pojmova “hrvatska država” i “mi Hrvati”. 

Najbolji je sugovornik u serijalu svakako bio politolog Stevo Đurašković, koji je u jednom iskazu znao sintetizirati različite aspekte teme o kojoj govori a da pritom nikad ne bude profesorski suhoparan. Pritom je uvijek zadržavao kritičku distancu, iznoseći i pogođenu kritiku socijalističke politike sjećanja, koja je prikrivala nacionalnost žrtava i počinitelja jer su smatrani prijetnjom bratstvu i jedinstvu. 

Sve u svemu, zaključak u vezi s Klasićevom NDH je da je riječ o solidnom početku dokumentarističke obrade ove teme na javnom servisu. Sada treba nastaviti u istom smjeru sa suvremenijim pristupom. 

(Index HR / Gordan Duhaček)

Share on facebook
Facebook
Share on email
E-mail

Kategorije

Najave