Osamdeseta je obljetnica formiranja talijanskog bataljuna koji je za vrijeme NOB-a djelovao u sastavu 1. istarske brigade „Vladimir Gortan“ i koji je dobio ime po narodnom heroju Pinu Budičinu, članu ZAVNOH-a, koji je prije no što je pao od neprijateljskog metka viknuo fašistima u lice: „Iz svake kapi moje krvi, sto partizana“ Proročanstvo heroja se obistinilo
Taj bataljun predstavlja simbol borbe pripadnika talijanske narodnosti, koji su se zajedno s Hrvatima i Slovencima s oružjem u ruci borili za slobodu. Bataljun je dobio ime po narodnom heroju PINU BUDIČINU, članu ZAVNOH-a, koji je 7. veljače 1944. uhićen u Rovinju te dan kasnije strijeljan na Valdibori. Datum i mjesto osnivanja talijanskog bataljuna „Budičin“ su poznati: 4. travnja 1944. godine na stanciju (zaselak) Bambo. Dokument koji potvrđuje osnivanje bataljuna je Naredba Štaba 5. operativne zone za Istru (11. korpus NOV Hrvatske) od 15. travnja 1944. Bataljun nije nikao ni iz čega, nije postao takav preko noći. Većina boraca ima već dugo iskustvo u partizanskom ratu. Bataljunu su prethodile druge manje jedinice, a tim jedinicama drugi revolucionarni događaji, čija povijest predstavlja prethistoriju ne samo bataljuna „Budičin“ već onog punog i čvrstog sudjelovanja Talijana u oružanim formacijama NOP-a, čiji je bataljun „Budičin“ samo simbol.
Odakle počinje ova „prethistorija?“ Kad bi se stvar uzela šire, trebalo bi ukratko opisati antifašističku borbu koju je vodio talijanski proletarijat Istre, zajedno s drugim narodima poluotoka kroz desetljeća koja su prethodila narodnooslobodilačkoj borbi. Treba se sjetiti GIUSEPPINE MARTINUZZI, štrajkova i mučenika Pule i Vodnjana iz 1920. godine, ličnosti Labinske republike na čelu s GIOVANNIJEM PIPANOM i GIOVANNIJEM TONETTIJEM, izrečenih osuda istarskim komunistima od strane Specijalnog suda, imena mnogih istaknutih revolucionara koji su se borili u španjolskom ratu na strani republikanaca. Ne bi se smjela zaboraviti žrtva LUIGIJA SCALLIERA iz Pule, PIERA IVEA i ANTONIJA PALIAGE iz Rovinja, FRANCESCA PAPA iz Buja. Trebalo bi govoriti o onoj revolucionarnoj školi kakvu je predstavljala Komunistička partija Italije, poslije Socijalističke partije, u čijim su se redovima, pod fašističkim režimom kalili mnogi borci radničke klase – Talijani, Hrvati i Slovenci Istre. Treba se sjetiti prihvaćanja linije Komunističke partije Jugoslavije već od 1941., od strane istih antifašista, što uvijek nije bilo lako; sjetiti se da je prvi partizan koji je pao u Istri u kolovozu 1942. godine bio Talijan iz Rijeke, ANTONIO MHICH, sjetiti se da su među partizanima iz Istre koji su pohrlili u redove Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske bili Rovinjci: CLAUDIO SUGAR, GINO JURMAN, DOMENICO BIONCI, GIUSEPPE TURCINOVICH, LUIGI FERRA, DOMENICO PESEL i LUCIANO SIMETTI koji su se u srpnju 1943., zatekli u 13. primorsko-goranskoj diviziji koja je operirala u Gorskom kotaru. Valja naglasiti da su se u velikom ustanku od 9. rujna 1943. , tisuće Talijana uključile u partizanske jedinice koje su spontano nicale od Kopra do Pazina, od Rijeke do Labina, od Rovinja do Pule.
Prije no što je pao pod neprijateljskim metkom, Pino Budičin je viknuo fašistima u lice: „Iz svake kapi moje krvi, sto partizana!“ Proročanstvo heroja se obistinilo. Prebacivanje bataljuna „Budičin“ iz jedne čisto partizanske formacije, kao što je odred, u jednu regularnu jedinicu NOV, predstavlja vrlo značajno kvalitativno unapređenje. Uvrštenjem u Gortanovu brigadu, sudbina istarskih boraca talijanske nacionalnosti nerazdvojno se vezuje za sudbinu istarskih boraca hrvatske nacionalnosti. I jedni i drugi postaju svjesni svijetlih perspektiva širokih vojnih akcija. Komandant „Gortanove“ brigade, VITOMIR ŠIROLA PAJO, ne skriva zadovoljstvo što sada ima sa sobom cijeli bataljun „Budičin“, koji je već prekaljen u mnogim borbama. Koju godinu kasnije pisat će: „Ulazak bataljuna Pino Bidičin u sastav Gortanove brigade bio je još jedan značajan događaj za Istru, a naročito za brigadu. Ona je od toga dana postala ne samo brojčano nego i politički jača, ona je predstavljala borbenu zajednicu Hrvata i Talijana Istre i najbolje jamstvo da će njihovo jedinstvo biti istinski i trajno, nesalomljivo“.
Po završetku Drugog svjetskog rata, borci talijanskog bataljuna „Pino Budičin“ nisu se vratili svojim kućama, već su jednoglasno odlučili ostati pod oružjem u sastavu Jugoslavenske armije. Bataljun je rasformiran tek krajem rujna 1947., nakon što je i Pula – ugovorom, o miru – definitivno vraćena našoj zemlji. Tako su, kroz više od dvije godine nakon završetka rata, pripadnici bataljuna „Pino Budičin“ simbolizirali odlučnost talijanske etničke grupe u našoj zemlji da pripada toj i nikakvoj drugoj državi.
B. Mirosavljev
