Na mjestu proboja Srijemskog fronta, na l06. kilometru autoceste od Beograda prema Zagrebu, uz lijevu obalu rijeke Bosut, pokraj sela Adaševci podignuto je veličanstveno  Spomen-obilježje „Sremski front“, čiji sadržaj trajno podsjeća sve naraštaje na jednu od najvećih i najtežih odlučujućih bitaka u NOR-u u kojoj je od 28. listopada 1944. do 13. travnja 1945. godine poginulo 14.947 partizanskih boraca i saveznika

       Na Spomen-obilježju, svake se godine na dan 12. travnja, kada je probijen Srijemski front, održava svečanost, uz nazočnost preživjelih boraca i poklonika antifašizma. Tako će biti i ove godine na 80. obljetnicu proboja Srijemskog fronta. Uz ostale, i izaslanstvo Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske položit  će vijenac i sudjelovati u programu komemorativnog skupa.

     Na Srijemskom frontu  nalazio se kompletan njemački 34. armijski korpus sa šest divizija, oko 90 tisuća vojnika, a pod njim su bile 3. i 4. ustaško-domobranska divizija na sektoru Vinkovci-Županja-Slavonski Brod. U proboju Srijemskog fronta, u sastavu  Prve armije od preko sto tisuća boraca, iz Hrvatske je bila ¼ snaga ili oko 20.000 do 35.000 boraca i to u sastavu 6. ličke proleterske divizije „Nikola Tesla“, 13. proleterske brigade „Rade Končar“ i  u drugim formacijama partizanskih jedinica koje su od ranije popunjavane borcima iz Hrvatske i kao popuna u nastupanju od Tovarnika do Zagreba.

       Srijemski je front formiran poslije oslobođenja Beograda u nizu teških borbi vođenih u istočnom Srijemu između jedinica 1. proleterskog korpusa NOVJ, odnosno 1. armije JA  i 34. njemačkog korpusa. Stabiliziran  je u drugoj polovici siječnja 1945. godine. Jedinice 1. armije JA otpočele su proboj Srijemskog fronta 12. travnja uz istovremeno forsiranje Save kod Brčkog i Županje, Dunavom kod Dalja, i Drave uzvodno od Osijeka. Divizije 1. armije su za kratko vrijeme zauzele glavni obrambeni pojas i brzim prodorom slomile otpore neprijatelja po dubini obrane i do kraja dana oslobodile  Vukovar, Borovo, Negoslavce i Županju.

     Prvog dana je na taj način probijen neprijateljski obrambeni pojas u dubini od  30 kilometara. Sljedećeg dana jedinice 1. armije nastavile su napredovanje. Nakon teških uličnih borbi do 18 sati oslobodile su Vinkovce, te nastupajući od Vukovara, približile se Osijeku. Oslobođenjem Vinkovaca i Županje 1. armija je probila Srijemski front na cijeloj  dubini i otvorila put za prodor prema Zagrebu.

    U svakom slučaju držanje i proboj Srijemskog fronta odudara od političke i vojne strategije NOR-a. Smatra se da je to „ruski import“. Najbliže je tome tvrdnja ratnog komandanta 2. armije, generala KOČE POPOVIĆA, koji je u svojim zabilješkama („Bilješke uz ratovanja“, 1988., str. 31) i ovo zapisao: „Veština i opšte ratno majstorstvo, iskustva koja su današnja svojina Crvene armije  –   to treba da bude naša Narodnooslobodilačka vojska… Sovjetska načela koja važe od fronta do bataljona, i ona mogu da nađu mesta u našim jedinicama, shodno razmerima naših snaga i naših poprišta“. General PAVLE JAKŠIĆ, za Srijemski front optužuje komandanta PEKU DAPČEVIĆA, pa kaže da „OČEVIDNO NIJE POZNAVAO MEHANIZME PROBOJA FRONTA“ („Nad uspomenama“, knjiga 1.vstr. 557). Srijemski front i bitka kod Klane najlošije su izdanje ratne vještine NOVJ u Drugom svjetskom ratu, u njegovom završnom, dijelu.

       Mnogi kvazipovjesničari sami sebe unapređuju u stručnjake za vojnu strategiju i ulaze u misterij „Srijemski front“ s besmislenim ocjenama te vojne operacije, s ciljem da pokažu kako je Tito namjerno slao srpsku omladinu slabo naoružanu da u što većem broju izgine. Također, neupućene ljude  uvjeravaju da su na Srijemskom frontu bili samo srpski mladići. Konačno, ti novopečeni „stratezi“ zaključuju da se sve to moglo, mnogo bolje riješiti tako što bi samo saveznici ratovali i poslije sve to predali jugoslavenskoj kraljevskoj vladi u Londonu.

    Srijemski front nije bio opcija koja se mogla birati. To je bila nametnuta činjenica privremenoj vladi avnojevske Jugoslavije. U tom smislu je i proboj Srijemskog fronta bila nametnuta nužnost, koja jednostavno nije imala alternativu. Na najteže juriše prilikom proboja slane su upravo najiskusnije borbene jedinice  –  6. lička i druge. Iz svega ovoga može se vidjeti da je tvrdnja, kako je kod proboja Srijemskog fronta ginula samo srpska mladež, samo prljava laž

       Također je neistina da su iz Beograda i Šumadije uglavnom nasilno novačeni mladići bili osnova za proboj Srijemskog fronta. Apsurdna je i ideja da je proboj Srijemskog fronta, zajedno sa završetkom ratnih operacija trebalo prepustiti saveznicima. Jedini saveznici koji su postojali, bili su Crvena armija i bugarska vojska. Zapadni saveznici su bili upravo u to vrijeme angažirani u borbama u Normandiji i zatim u proboju u Njemačku.

B. Mirosavljev