Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Augustovske bombe

Film “Oppenheimer” Christophera Nolana, koji govori o nastanku atomske bombe, nudi neočekivanu priliku da se prisjetimo Sarajevskog atentata iz 1914. godine. Jednim događajem započelo je ono što povjesničari nazivaju Tridesetogodišnjim ratom 20. stoljeća, drugim je događajem završilo, a oba otvaraju pitanje dalekosežnih posljedica individualnog djelovanja

(Foto: Wikipedia) Film “Oppenheimer” Christophera Nolana iz 2023.

Veliki rat, koji je kasnije prozvan Prvim svjetskim ratom, bjesnio je Evropom tek nekoliko mjeseci kada je urednik časopisa Atlantic Monthly Ellery Sedgwick u novogodišnjem izdanju 1915. napisao osvrt o tome kako je sve počelo. “Muškarac i žena ubijeni su u brdovitom gradu u Bosni”, počeo je prilično suptilno, referirajući se na Sarajevski atentat habsburškog prestolonasljednika, nadvojvode Franje Ferdinanda i njegove žene Sophie von Hohenberg 28. juna 1914. Sedgwick nastavlja u sličnom mrtvo-hladnom tonu koji djeluje poput šamara našem uravnoteženom kolektivnom osjećaju općeg dobra.

“Pucanj iz pištolja označio je početak utrke prema paklu. Događaji su se skotrljali poput čunjeva na kuglani i do početka augusta milijuni muškaraca marševim su korakom poslani u pokolj. Brzina je bila zapanjujuća. Lavina počinje polagano. Ovo rušenje svijeta bilo je poput eksplozije. Zemlju su prekrili rovovi. Gledali smo kako inženjerija radi svoj posao kao što djeca gledaju predstavu i mislili da glume.”

Sjetio sam se tog citata nakon što sam pogledao “Oppenheimera” Christophera Nolana. Zapravo, kao autor knjige o Sarajevskom atentatu možda sam jedan od rijetkih koji su se uopće sjetili 1914. gledajući film čiji je klimaks u 1945. Te su dvije godine, naravno, itekako povezane jer označavaju početak i kraj onoga što povjesničari zovu Tridesetogodišnjim ratom 20. stoljeća. Povezane su na još jedan, manje očit način: kroz ljudsko djelovanje; (ne)predviđene posljedice i armagedon.

Predano i tragično

U “Oppenheimeru” se, naravno, sve vrti oko bombe – od njezine izrade, očajavanja nad njezinim implikacijama, oduševljenja izazvanog uspjehom prvih pokusa (scena slavlja nakon testa pod kodnim imenom Trinity istovremeno je sudbonosna i duboko uznemirujuća) i, konačno, nošenja s posljedicama njezine prve primjene u stvarnom svijetu samo tri tjedna kasnije (unatoč dokazima da je Japan već bio na rubu kapitulacije). Ne možemo a da se ne divimo znanstvenicima, njihovom znanju (i talentima), njihovoj matematici (oni u filmu čitaju složene matematičke jednadžbe kao što mi činimo s kuhinjskim receptima) i, više od svega, njihovoj intuitivnoj, humanoj svijesti o tome što čine.

Poput Sedgwickovih inženjeraca, ljudi i žene na projektu Manhattan rade predano, odlučno i, najzad, tragično. Jer čak i ako ste skloni tradicionalnom objašnjenju kako je atomska bomba spasila više života (prije svega američkih) nego što ih je žrtvovala, film jasno daje do znanja da je atomska gljiva koja je zlokobno okončala Drugi svjetski rat donijela ne samo početak novog “hladnog” rata, nego i osvit atomske ere u kojoj je ljudska civilizacija ovisila, i do danas nastavlja ovisiti o pritisku na jarko crveni gumb.

Ipak, ta nova era civilizacijskog razaranja počela je 1914. čak i ako je to manje očito. U ono vrijeme nije bilo znanstvenika koji su marljivo i na vladin zahtjev radili na razornom oružju čiju eksploziju Ellery Sedgwick ne bi mogao ni zamisliti. Niti je bilo fizičke lančane reakcije cijepanja atoma koja bi bila analogna lancu događaja koji vodi od kvantnih fizičara iz Los Alamosa do današnje kvantitete nuklearnog arsenala (preko Hirošime i Nagasakija). Zapravo, godine 1914. bila su samo dva hica koja je ispalio mladi bosanski patriot ubivši prestolonasljednika njegove zemlje i, pukim slučajem, nadvojvodinu voljenu suprugu.

Kako je onda taj izvanredan, ali predvidljiv (upozorenja i pokušaja atentata na predstavnike habsburških vlasti, naime, bilo je napretek) i prilično lokalan čin pokrenuo rat u kojem je stradalo deset milijuna ljudi i koji je pripremio put za još veću katastrofu? Budući da još nije snimljen dugometražni film o tom epohalnom događaju i njegovim neočekivanim posljedicama (gotovo nitko u Evropi u to vrijeme nije mislio da će tri tjedna poslije Sarajevskog atentata cijeli kontinent biti u ratu) i s obzirom na to da je zadnja visokotiražna knjiga o Prvom svjetskom ratu nesretno naslovljena “Mjesečari”, čini se da je uspjeh filma “Oppenheimer” dobar povod da razmislimo o ljudskom djelovanju u svjetskoj povijesti.

Nacionalno oslobođenje 

U Sarajevu 1914. zapravo nije bilo puno agenata i nitko od njih nije bio izravno uključen u zavjeru. Ni članovi Mlade Bosne koji su u beogradskoj kavani odlučili o atentatu, ni srpski nacionalisti koji su im dali oružje i pružili nešto logističke pomoći, ni (potencijalno isti) srpski nacionalisti koji su u zadnji čas pokušali opozvati ubojstvo, nisu ni u primisli imali armagedon. Njihovi su interesi bili lokalni, čak i racionalni, unatoč radikalnim sredstvima – političkom atentatu. Sam atentator, Gavrilo Princip bio je bistar bosanski student koji je prije svega želio svoju zemlju osloboditi od habsburške kolonijalne vlasti, koja je bila posebno okrutna prema seljačkim obiteljima poput njegove. Je li to oslobođenje značilo priključenje nezavisnoj Srbiji (čiji su nacionalisti Bosnu smatrali vlastitom iredentom, što su javno propagirali na razumljiv užas Austro-Ugarske Monarhije) ili nekoj drugoj južnoslavenskoj političkoj tvorevini, Principa je zanimalo manje od samog nacionalnog oslobođenja.

Ipak, on nije ispalio “prve hice Prvog svjetskog rata”, niti su Franjo Ferdinand i njegova supruga “prve žrtve Prvog svjetskog rata”. Takva zavodljiva i prečesto ponavljana retorika dopušta nam da olako zaboravimo na privilegirane političare (aristokrate i pripadnike više klase), koji su izvršavali i donosili odluke koje su dovele do kataklizme. Najprije na ministra vanjskih poslova Habsburške Monarhije (čovjek se zvao Leopold von Berchtold, iako na taj podatak nećete nabasati u većini udžbenika za povijest), koji je na nagovor ratobornog šefa generalštaba i drugih ministara odlučio Sarajevski atentat iskoristiti za obračun s Kraljevinom Srbijom iako nije bilo dokaza da je Srbija povezana s atentatom. A što se tiče sila Antante, što bude, bit će…

I bilo je. Na sastancima u Beču, nad kojima je neprestano lebdjela prijetnja evropskog rata, Berchtold je uz podršku svog cara i kralja, a ubrzo zatim i glavnog saveznika carske Njemačke nastavio gurati planove za (kako se nadao) lokalni obračun s nepokornom Srbijom. Ostatak priče, nažalost, dobro je poznat: Rusija je podržala Srbiju; Njemačka je prva napala ruskog saveznika Francusku, Britanija se uključila zbog tobožnjeg njemačkog kršenja neutralnosti Belgije. Ukratko, evropski sustav savezništva bio je savršena lančana reakcija koju nije pokrenuo naivni bosanski atentator, nego dobro pozicionirani lideri Antante.

To ne znači da Robert J. Oppenheimer i njegovi kolege znanstvenici ne snose nikakvu odgovornost. Međutim, događaje iz jula 1914. i jula 1945. povezuje je neporeciva razdvojenost onih koji su postavili fitilj i onih koji su donijeli odluku da ga zapale. Naravno, za razliku od Principa Oppenheimer i njegovi kolege vrlo su dobro znali koliko je potencijalno opasan njihov plan. U filmu (kao i u stvarnom životu) Oppenheimer je čak rekao da osjeća krivicu – predsjedniku Trumanu koji je spremno preuzeo odgovornost – zbog “krvi na svojim rukama”. Princip je iz svoje ćelije u Terezinu, međutim, odbijao preuzeti odgovornost za rat koji je počeo nekoliko tjedana nakon njegovih danas već čuvenih hitaca.

Drugi sarajevski urotnici bili su manje sigurni i kleli su se da nikada ne bi sudjelovali u atentatu da su znali kakve će posljedice imati “uspjeh” njihove akcije. Jedan je čak rekao da bi sjeo na svoju bombu “i raznio se ” da je znao kakvo “razaranje svijeta” slijedi. Nakon gledanja “Oppenheimera” pitao sam se bi li i stvarni protagonist napravio nešto slično da je predvidio zapanjujuću brzinu događaja “koji će se skotrljati poput čunjeva i u prvim danima augusta” milijune poslati u smrt.

Paul Miller-Melamed predaje evropsku povijest u Lublinu i autor je knjige “Promašaj: Sarajevski atentat i krivudav put u Prvi svjetski rat” koju je lani objavio Oxford University Press. Trenutačno radi na scenariju za dugometražni igrani film o Sarajevskom atentatu.

(Novosti/Paul Miller-Melamed; prevela Ana Grbac)

Facebook
E-mail