„Građanin iz Kaštel Sućurca kažnjen je sa 700 eura zbog isticanja zastave hrvatske vojne postrojbe HOS-a na balkonu svoje kuće za vrijeme nogometne utakmice, dok se istodobno u Kumrovcu i na Paradi ponosa vijore jugoslavenske zastave i nitko ne reagira“, pametovao je neki dan u tzv. slobodnom govoru u Hrvatskom saboru Marijan Pavliček u ime Kluba Hrvatskih suverenista, stranke Pravo i pravda i nezavisnog Josipa Jurčevića. Pritom je raširio HOS-ovu crnu zastavu sa spornim ustaškim pokličem „Za dom spremni“, koju je donio sa sobom, te rekao da „imamo dvostruke aršine“ i pozvao ministra Davora Božinovića da „Uputi dopis svim policijskim postajama da ne kažnjavaju isticanje HOS-ove zastave, jer to nije zakonski kažnjivo“. Proustaški tolerantan Miro Bulj (Most nezavisnih lista), polit-ideološki blizanačke svijesti tzv. krajnjoj desnici „suverenističkih“ gena kamenih, jedva je dočekao podržati tu glupost, jer „još uvijek imamo četničke spomenike na grobljima, a kažnjava se moje suborce koji su branili domovinu i koji koriste legitimna obilježja i pozdrav, a to su HOS-ovci i ‘Za dom spremni’“.

Pa imamo u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj – da se i ne govori o (veliko)“hrvatskoj“ pokrajini Herceg-Bosni iz „vatrene“ Thompsonove pjesme „Lijepa li si“, je li – (pro)ustaške spomenike (npr. međunarodnom teroristu Miri Barišiću), nazive ulica i trgova, nekih ustanova, itsl. I, je li, nikom ništa!? Tek se nedavno zagrebačka vlast Tomislava Tomaševića bila ohrabrila preimenovati četiri ulice na Črnomercu nazvane još za Tuđmanovog režima imenima notornih ustaša iz mračnoga razdoblja veleizdajničkog tzv. NDH. Trebala su proći tri desetljeća tzv. demokracije da te ulice neka povijesno obrazovana, nerevizionistička vlast – bez one Bandićeve „antinacifašističke“ (prohasanbegovićevske) fige u džepu – baci ustašku sramotu na smetlište zaborava te imenuje ulice imenima zaslužnih hrvatskih umjetnika. Ljudi koji su za vječna vremena osvjetlali obraz svoje domovine i naroda. Za razliku od podguznoga ustaškog šljama koji se nabacio blatom šovinizma, genocida i nečovještva na svoj rod i njegovu časnu prošlost.

Dvosmislene pozicije i govor

„Ponovo se poigravate, ali vezali ste to uz HOS, pa može proći“, polit-ideološki promiskuitetno je predsjednik tzv. Visokog doma Gordan Jandroković (unutarstranačkim nadimkom Njonjo i Pudlica, navodno,  zbog fanatične odanosti svakom novom stranačkom šefu, sic transit) odgovorio Pavličeku i Bulju. „No, molim vas da izbjegavate takve dvosmislene pozicije i govor.“ Kakvo poigravanje!? Pavliček je potpuno svjesno i namjerno donio HOS-ovu zastavu s ustaškim „Za dom spremni“ da, zlorabeći HRT-ovo javno oko, izvede performans. Krajnje neukusan, doduše, ali – inatljiv, demonstrativan i radi produbljivanja već evidentnih polit-ideoloških i inih podjela u Lijepoj Našoj. Ni Pavličeku niti Bulju nije bilo do poigravanja, nego do provokacije na krajnje neprimjeren način. „Veliki Hrvati“, pače „domoljubi“ s ustaškim „Za dom spremni“ – sic transit – mo’š mislit’! Ni u Hrvatskom saboru, utemeljenom na antinacifašističkoj tradiciji ZAVNOH-a, nikakvo „vezivanje uz HOS“ ne može proći.

Ako to Jandroković ne znâ – a jamačno ne znâ, jer u protivnom ne bi kazao što je kazao; imao bi odlučnije i jasnije uzvratiti dvojici „velikih domoljuba“ – neka opet pročita Izvorišne osnove Ustava RH. Ako ih je uopće ikad i pročitao ili pak pročitao, pa odmahnuo rukom prilijepivši se za proustašku reviziju najčasnijeg dijela novije hrvatske povijesti: NOB. „Dvosmislene pozicije i govor“!? Ni slučajno, dvojica „suverenističkih“ redikula bili su sasvim jednosmisleni u performansu i poruci o zabrani zakonom jugoslavenske/hrvatske zastave s crvenom petokrakom. Puna šaka brade da su u saborskim klupama 11. saziva, kao u prethodnima,  samo dvojica obožavatelja krvavoga ustaškog pokliča „Za dom spremni“ i da to strogo čuvaju za svoju kućnu uporabu. No, treba biti inteligentan, pa donijeti „Za dom spremnu“ crnu zastavu u Hrvatski sabor i raširiti ju pred tv-okom budući da, je li, nitko ne znâ kako ona izgleda, što na njoj piše i zašto je baš – crne boje. Ne neke životvorne. Sic transit.

Slobodu mišljenja nitko i nikad nije uspio zabraniti nikakvim zakonom, niti bi uopće trebao pokušati, ali kad su posrijedi javnost i javno djelovanje, drugi je par rukava… HOS-ovo ustašovanje genocidnim pokličem „Za dom spremni“ na crnoj zastavi s početka Domovinskog rata, preuzimanje ustaške vojne terminologije, poistovjećivanje HOS-ovaca s ustašama i njihovom „arijevskom“ ideologijom, veličanje tog dijela novije hrvatske prošlosti, itsl. namjerno je, smišljeno i ciljano. Kao i manipulacija bijelim početnim poljem na hrvatskoj šahovnici netom pošto je pred tzv. Visokim domom onomad spuštena s jarbola hrvatska trobojnica sa zvijezdom petokrakom i istaknuta ona ustaškog designa samo bez karakterističnog ušatoga U na bijelom polju. Tzv. NDH-2? Nije malo ni dan-danas tih što su tada i sva desetljeća kasnije intimno/javno drukali za tzv. NDH-2. I nitko, ama baš nitko od zaduženih za zakon i red ne pita za zdravlje te što na kojekakvim državnim priredbama, stadionima, na ulicama, etc. mašu šahovnicama s bijelim početnim poljem i bez tzv. krune hrvatskih povijesnih pokrajina. Kojoj državi odaju počast? U kojoj žive?

Povijesno je i znanstveno, ali i zakonodavno odavno riješeno da nisu isto ni jednako (ne)prihvatljive kao vrijednosti što ih je u povijesnom izlogu na najvidljivijemu mjestu ostavila jugoslavenska/hrvatska zastava s crvenom zvijezdom petokrakom i okrvavljene bezvrijednosti što ih simbolizira „Za dom spremni“ što ih fanovi genocida i „arijevštine“ revizionistički kupe s polit-ideološkog otpada, napajajući se osvetničkim protusrpstvom bez pokrića, protuantinacifašizmom, protukomunizmom… Ta je zastava s crvenom zvijezdom petokrakom s pobjedničke, tzv. prave strane povijesti u Drugomu svjetskom ratu – ne ustaški paradržavni i međunarodno, je li, nepriznati tzv. NDH – obavezala 1991./1992. godine te dala legitimitet Badinterovoj komisiji i međunarodnoj zajednici za priznanje državne samostalnosti, neovisnosti i suverenosti Republike Hrvatske u njezinim avnojskim/zavnohovskim granicama.

Dobro, međunarodna je licencija samostalnosti, neovisnosti i suverenosti RH kasnije darovane (pro)američkom dijelu kapitalističkog Zapada za kikiriki, no to je već druga i jako tužna priča. Međutim, bez male šake natprosječno hrabrih hrvatskih komunista i bez trobojnice s crvenom zvijezdom petokrakom, bez većinskoga narodnog otpora ustašama i njihovim nacifašističkim gazdama današnji RH ne bi postojao. Čak ni HOS i njegovo crnilo tipa „Za dom spremni“. Upravo je 22. lipnja 2024. u šumi Brezovici nedaleko od Siska svečano obilježena 83. obljetnica te najveće hrabrosti u tada nacifašistički okupiranoj Europi, ali iksti put bez HDZ-ovih predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića i vlade Andreja Plenkovića. Simptomatično? Itekako. U tradiciji državnog sljepila za (pro)ustaštvo najgore vrsti, kojemu je – zahvalan za novčanu potporu Domovinskom ratu i promiskuitetnu viziju tzv. HNH-2 – tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman 1990-ih godina širom otvorio vrata i uključio u strukture svoje vlasti, politički i sav ini društveni život.

Reinkarnacija javne počasti

I sada imamo što imamo, da neki politički marginalac Marijan Pavliček širi usred Hrvatskog sabora crnu zastavu s okrvavljenim ustaškim krikom „Za dom spremni“ i poziva na zabranu zastave s crvenom zvijezdom kao nekakav – reciprocitet prema nacifašističkoj veleizdaji. U Francuskoj se zbog alter ego crnila u nasrtaju na Treću Republiku sprema građanski rat, javnost se masovno diže na prosvjede, a u Lijepoj se Našoj, je li, usred parlamenta šef  – jest, marginalne, ali… – tzv.  krajnje desnice proserava notornim ustašlukom kao „pokrićem“ ili „opravdanjem“ nečega što nema blage veze ni s domoljubljem, ni nacionalnom državom niti pak s vrijednostima na kojima je jedino moguća budućnost RH i svih žitelja. A to su demokracija na antinacifašističkim tekovinama, ravnopravnost svih žitelja bez obzira na njihovu etničku, polit-ideološku, rodnu, vjersku ili koju već pripadnost, pravda, pravednost, socijalna predanost…

Genocidnomu ustaškom pokliču „Za dom spremni“ – za razliku od nekih insignija bivše 24-milijunske države tzv. bratskih jugoslavenskih naroda i narodnosti, koji se pojavljuju na obljetnicama NOB-a, u Kumrovcu, šumi Brezovici, na Paradi ponosa, itsl. – nije bilo niti ima mjesta niti na zastavi HOS-a, a kamoli u najvišem predstavničko-zakonodavnom tijelu u državi koja s tzv. NDH-om nema ama baš ništa zajedničko. Što bi, je li, bilo iole vrijedno spomena, pogotovo ne reinkarnacije i javne počasti. To što su se pripadnici HOS-a borili u Domovinskom ratu protiv etnički očišćenog JNA, pobunjenih Srba i njihove paravojske i jamačno drukčije od Franje Tuđmana zamišljali slobodnu Hrvatsku i to što su HOS-ovci uistinu bili hrabri na bojišnicama, ponekad i hrabriji od nekih drugih branitelja, što su nerijetko ginuli na najtežim položajima, itsl. – to se mora priznati – nisu validni argumenti da se ustašluk poistovjećuje s hrvatskim domoljubljem.

Ili da se zbog velikosrpske zloporabe JNA u očuvanju raspadajuće nakon Josipa Broza Tita SFR Jugoslavije – u kojoj je SR Hrvatska napredovala u svakom smislu do razine treće industrijski srednjerazvijene zemlje u Europi, bila ekonomski samodostatnija no što je RH danas, cjenjenija u svijetu no što je RH danas, etc. – sotonizira NOB, partizane, crvena zvijezda petokraka, jugoslavenska zastava, pobjednika u Drugomu svjetskom ratu i nakon njega jednog od najvećih državnika 20. stoljeća „kumrovečkog Jožu“… Jest da je i s partizanske strane u ratu i poraću bilo osvete i zločina nad zarobljenim ustašama i njihovim pomagačima, takva su bila vremena, a ljudi su – ljudi, sa svim svojim dobrim i lošim stranama. Međutim, programirani genocid, istrjebljenje Srba u tzv. NDH, Roma, Židova te „nepoćudnih“ Hrvata, komunista i inih koji, je li, nisu odobravali tu  „arijevsku“, tzv. veliku Hrvatsku do Drine (s Herceg-Bosnom iz Thompsonove pjesme „Lijepa li si“, dakako), sve do ispod beogradskog Kalemegdana i do granice s Bugarskom (sic transit), što je rezultiramo masovnim pogromom nad „nearijevcima“ svih dobi i rodova, ne da se ni u snu usporediti s pobjedničkom, partizanskom odmazdom.

Negdje 1992. godine, kada je Domovinski rat bio u žestokom krkljancu i na hrvatskomu državnom tlu i u susjednoj državi BiH, Franjo Tuđman je za HOS-ov (pro)ustašluk kazao da time „ovi momci čine štetu Hrvatskoj u međunarodnim krugovima“. O tomu su naširoko izviještavali i tadašnji mediji, a tzv. novohrvatska pak historiografija to prešućuje/bagatelizira. Nije prošlo dugo, navodno i iz straha da ga privatna pravaška paravojska pod imenom Hrvatske obrambene snage (HOS, naziv također iz tzv. NDH) ne obori s vlasti u kompi s dojdekima iz (pro)ustaške emigracije, Tuđman je uključio HOS u redovnu Hrvatsku vojsku. U međuvremenu su se i unutar te vojne organizacije dogodila neka „nerazjašnjena“ ubojstva (Ante Paradžik, general Blaž Kraljević, etc.) i preustroji, no (pro)ustašluk i „Za dom spremni“ su itekako ostali…

Dapače, što je više prigovora na otvoreno koketiranje s najmračnijom ideologijom u povijesti ljudskog roda, nacizmom i fašizmom, HOS-ovi i radikalno proustaški inati njihovih istomišljenika su žešći. Vidi napadno crne performanse jednog od HOS-ovih „jurišnika“ Marka hitlerbrčić Skeje i njegovih „za dom spremnih junaka“, veterana Devete bojne „Rafael vitez Boban“, svake godine u Splitu, u Kninu o obljetnici VRA Oluje… Pa postrojavanje „crnaca“ Autohtona HSP-ovog kontroverza Dražena Keleminca čak nasred zagrebačkoga Trga bana Josipa Jelačića… Iako u Ustavu RH piše da RH nema ništa i gnuša se ustaškog tzv. NDH, vlast koja se ima držati Ustava RH kao pijan plota – ni trc niti mrc!? Pa zato nije vidjeti u šumi Brezovici 22. lipnja predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića ni premijera Andreja Plenkovića, da se ne bi, je li, zamjerili tima što se ponose likom, djelom i tradicijom Rafaela „viteza“ Bobana!? Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada!?

Uzor: Crna legija!?

HDZ-ovo, a sada pojačano s Domovinskim pokretom u vlasti, koketiranje s (pro)ustaštvom – svojedobno je CRO predsjednik Ivo Josipović govorio o „ustaškoj zmiji danas u hrvatskim njedrima“ – traje već od praskozorja Domovinskog rata i osobito je oktroirano za „državnog“ (sic transit) posjeta Franje Tuđmana i Gojka Šuška 1990. godine Kanadi i SAD-u, gdje ih, osim emigrantskih krugova u kojima je Šušak razbio skepsu o „partizanskom generalu na čelu slobodne hrvatske države“, nije primio nitko od ozbiljnijih zapadnih političara. Na krijesti reinkarnacije ustaške ideologije i povratka ustaša i njihovih potomaka na vlast – za što ih je kapitalistički Zapad zapravo ciljano čuvao u tzv. slobodnom svijetu nakon 1945. godine, jer će mu kao poslovođe zapadnih interesa potom dovijeka debelim kamatama vraćati „zaštitu“ – HOS-ov ustašluk nije slučajan.

Sâmi naziv, recimo, postrojbe „Rafael vitez Boban“ to potvrđuje bolje od ičega. Zapadni Hercegovac i ustaški general Rafael Ranko Boban je, uz ratnog zločinca Juru Francetića, bio (do)zapovjednikom zloglasne elitne postrojbe Ustaške vojnice, tzv. Prvoga stajaćeg djelatnog sdruga, znana i kao Crna legija. Godine 1942. su I. I II. bojna Crne legije izdvojene kao osnovica za formiranje Petog stajaćega djelatnog sdruga pod Bobanovim zapovjedništvom. Crna legija je počinila nebrojene zločine nad civilnim stanovništvom u tzv. NDH, partizanskim ranjenicima i zarobljenicima, a dijelom toga genocidno-ubilačkog stroja bio je i ustaški pukovnik Ivan Stier (mitraljezac sa „šarcem“), djed HDZ-ova ideologa Davora Ive Stiera, intimus zapovjednika jasenovačkog stratišta Vjekoslava Maksa Luburića i 13. na jugoslavenskoj listi (1946. godine) traženih za izručenje ustaških ratnih i zločinaca protiv čovječnosti.

Zločini 1942. godine, koje su počinili tzv. štirovci/bobanovci nad Srbima u Slavoniji, npr. na području Pakraca, Daruvara i Lipika i šire, masovni pokolji i odvođenje u ustaške logore smrti, pljačkanje srpske i židovske imovine, itsl., nešto je najjezivije što ljudski um ne može ni zamisliti i za što se na prijekom postbleiburgovskom vojnom sudu izricala presuda: „Deseti bataljun“. Bez pardona. Mnoge se ustaške krvnike znalo poimence. Stier je poput tisuća inih krvavih ustaša po ratnom debaklu tzv. NDH bio s obitelji tzv. štakorskom stazom svećenika Krunoslava Draganovića i Hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Vatikanu pobjegao u Argentinu, gdje je nastavio subverzivan rad u ekstremnoj ustaškoj emigraciji. Nikad nije izručen sudu pravde. Umro je u Buenos Airesu 1998. godine, a 1964. mu je Maks Luburić alias „General Drinjanin“ (sic transit) objavio u Madridu („Drinine knjižnice“) sa svojim i predgovorom frankističkog/fašističkoga generala Josea Diaza de Villegasa opskurni pamflet „Elementi i metode komunističke gerile“ u kojemu tvrdi da su „partizani bili gori od ljudoždera“.

Što bi rekao bivši dvomandatni CRO predsjednik Stjepan Mesić: „Žrtve ustaškog stratišta u Jasenovcu nisu bile odgovorne ni za jedan život onih s Bleiburškog polja, a oni s Bleiburškog polja su itekako bili krivi za živote ubijenih u Jasenovcu“. I ne samo Jasenovcu, nego širom tzv. NDH, gdje se genocidno zatiralo nedužne mase pod krvavim krikom ubojica: „Za dom i poglavnika spremni!“ Samo zato što su bili srpske, romske ili židovske etničke pripadnosti, nisu bili katolici ili ko Hrvati nisu odobravali „arijevski“ genocid nad svojim rođacima, susjedima, prijateljima i dobrim ljudima bilo gdje i bilo kada… „Za dom spremni“ crnilo nije civilizacijska tekovina – za razliku od trobojnice s crvenom zvijezdom petokrakom – i nema joj mjesta čak ni na HOS-ovoj zastavi, kamoli u javnom životu iole demokratske i na antinacifašizmu utemeljene države.

Izvan svake pameti

Izvan je svake pameti danas pretpostaviti to krvavo crnilo trobojnici – bila jugoslavenska ili hrvatska, svejedno, nema razlike – s crvenom zvijezdom petokrakom pod kojom je to krvavo crnilo 1945. godine odbačeno na smetlište povijesti. Kilav je, revizionistički „alibi“ to da je bivši „JNA  pod tom zvijezdom napao Hrvatsku u Domovinskom ratu“, a partizanski su pobjednici u Drugom svjetskom ratu i poraću 1940-ih/1950-ih godina „također počinili zločine nad Hrvatima“. Netočno i krivotvorno. Stradali su (su)krivci za aktivno sudjelovanje u masovnim zločinima ustaškoga te okupatorskog zločina i genocida u tzv. NDH – među njima, istina, i poneki nedužni koji su se, je li, zatekli u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu – a ne „nedužni Hrvati, koji su samo željeli svoju nezavinu državu“.

Ta se dva zločina ni povijesnom istinom ni nekom zakonskom silom ne daju izjednačiti niti njihova simbolika utjerati u istu zabranu. Ustaše i partizani nisu bili niti će ikad biti isto. Ma koliko se revizionizam trsio to svesti na zajednički nazivnik zločina, a HDZ-ova vlast se praviti grbavom: formalno položiti vijenac u jasenovačkoj kripti Bogdanovićeva „Kamenog cvijeta“, a onda kukavno ingnorirati šumu Brezovicu, Šaranovu jamu na Velebitu, Tjentište na Sutjesci, gdje je i više od 3000 Hrvata s crvenom zvijezdom na titovci (najviše Dalmatinaca, partizanskih proletera) ostavilo  kosti u neravnopravnoj borbi protiv nacista i domaćeg „Za dom spremni“ šljama, pa Neretvu, etc.

Pa kad Jandroković, nadimkom Njonjo i Pudlica, pokaže u sabornici no-no Marijanu Pavličeku i Miri Bulju i pripomene – „ponovo se poigravate, ali vezali ste to uz HOS, pa može proći“ – ne postupa ustavno, nego se kukavički povija kako ucrnjeni vjetar puše, (ne)svjesno čini zlo budućim  naraštajima u vlastitoj domovini. Nezrelo i politikantski. Posljedice mogu biti kobne i dugoročno nepopravljive. Sa „Za dom spremni“ se nije šaliti i to ne smije biti check point za podjele/razdore u društvu koje uistinu želi biti civilizirano, demokratsko, čovječno, pavedno, istinoljubivo…  

Marijan Vogrinec

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr