
21. travnja ove godine pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora održana je komemoracija žrtvama proboja iz ustaškog koncentracijskog logora Jasenovac polaganjem crvenih ruža uz željezničku prugu do Kamenog cvijeta, rad kipara Bogdana Bogdanovića, i podno samog spomenika.
Prema službenom protokolu nazočili su komemoraciji predsjednik Sabora G. Jandroković, predsjednik Vlade A. Plenković sa suradnicima, ministrom Božinovićem, N. Obuljen Koržinek, K. Resslerom, M. Granićem i drugim.
Poredani tako, moguće po važnosti, čekali su da komemoracija završi, pritom moguće iz dosade buljeći u mobitel, svjesni da im tu i nije mjesto među nama, a tako su se odredili u svom nastupu…
Nazočan je, kao izaslanik Predsjednika RH, bio i Orsat Miljanić sa suradnicima, iako bi nama, običnom puku bilo draže da smo imali priliku pozdraviti samog Predsjednika RH kao prošle godine…
Svojom pojavom isticao se bivši Predsjednik u dva mandata Stjepan Mesić, vidno smanjene aktivnosti i zdravlja, čiju odluku da nam se pridruži posebno cijenimo…
Sam program započeo je s vrlo emotivnim pismom mlade djevojke Ustaškom Poglavarstvu da se iz logora pakla oslobodi njezin nedužan zaručnik te pismom jedne od brojnih zatočenica opisujući život u samom logoru. Spomenut je bio liječnik dr. Juričev te medicinska sestra Danica Dasović koji su logorašima pomagali koliko su mogli, pa i pri samom proboju.
Samu svečanost uveličao je Zbor prigodnom glazbom.
Kažu, političari neće govoriti na komemoraciji i to razumijem jer oni su nam u ovih sada već 30-ak godina sve kazali čak više nego smo i željeli čuti. Moje pitanje bi bilo zašto riječ nije dobio predsjednik SABA RH Franjo Habulin, kao i preživjeli logoraši Nevenka Končar, Mira Vukmirović i Ivan Fumić…
Crkveni vjerodostojnici nisu nas impresionirali, a niti utješili. A to je valjda bila namjera.
A kako je tada bilo?
22. travnja 1945. godine kada se miris nadolazeće SLOBODE širi Lonjskim poljem, a šum rijeke Save šapće IZDRŽITE drugovi pronio se logorom šapat, da daskama zakovani prozori i vrata daščara znače samo jedno – bit će te živi spaljeni…
Dan ranije žene logorašice bijahu već likvidirane.
S toga iako iznemogli logoraši, predvođeni komunistima Bakotićem, Ristićem, Šajerom i drugima odlučuju se na proboj iz pakla.
22. travnja 600 logoraša Ciglane i 147 iz Kožare gotovo goloruki uz poklik NAPRIJED DRUGOVI nasrću na naoružane ustaše… Bila je to borba na život i smrt.
Preživješe samo 117 logoraša Ciglane i 11 Kožare.
I stoga moramo dolaziti svake godine ne samo da odamo počast stradalima već i da se poklonimo sjenama onih koji nam dadoše SLOBODU, jer uskoro na 5. svibnja iste godine krvnici dočekaš svoj kraj.
A da se time ne mogu pomiriti govori i novo snimljen film Jasenovac kojeg diljem naše domovine premijerno prikazuje Roman Leljak u kojem filmu je zloglasni koncentracioni kazamat prikazan kao radni logor sa sljedećim dnevnim redom:
- ustajanje u 6 sati… do 7 sati se vrši higijena, a da pri tome niti na trenutak ne kaže da je bila takova oskudica vode, da je dolazilo i do okršaja među samim logorašicama kojih je bio veliki broj.
- doručak u 7 sati
- ručak u 12 sati i to s menijem, dapače za bolesne posebno odabrana hrana.
- odmor do 13 sati potom rad, po zanimanjima, do 18 sati te večera, a nakon toga kulturni programi i odmor…
Leljak tu ne spominje odjeću tzv. pidžame, krevete na kat u kojima stanuju stjenice, ustajali zadah i sve druge strahote, ali to upravo spominje jedna od logorašica čije pismo je kasnije ugledalo svjetlost dana.
I s toga brojni autobusi iz svih krajeva Lijepe naše, naših oko 2 000 građana našli su se tu na samom izvoru događaja da kažemo DOSTA NAM JE SKRIVANJA ISTINE I ISKRIVLJAVANJA naše časne povijesti.
Maja Jelinčić
Predsjednica AFŽ
U Zagrebu, 22. travnja 2024.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr