(uz godišnjicu formiranja Sedme banijske)

„vjetrovi ne otvaraju pisma,
zvijezde ne čitaju poruke i
pozdrave Banije Banijcima.“

Đ. Đurić

Prva narodna divizija, popunjena dobrovoljcima, zapisana je od 22.studenog 1942. godine u vojnu povijest kao Sedma, u Gornjem Klasniću, južno od Gline, sastavljena od partizanskih odreda izraslih u borbama na terenu Banije 1941. i 1942. g. Otvorena Banija, od prvih dana ustanka, raširenih ruku prima borce za slobodu iz gradova u okruženju i ostalih dijelova zemlje. Ugroženi narod Banije nije bio bez opterećenja naslijeđem vjerskih, nacionalističkih i političkih podjela i nepovjerenja, ali je ubrzo položio ispit drugarstva, solidarnosti i povjerenja u ljude po primarnom kriteriju-zajedničke borbe za oslobođenje. Jedinstvom i prijateljstvom protiv fašista, okupatora i domaćih kolaboracionista iz redova gotovo svih naroda i narodnosti. Susretom odreda iz Siska i Banije i polaganjem Partizanske zakletve u Šamarici u rujnu 1941. g., osvanulo je svima uvjerenje da su bratstvo i jedinstvo, jedino oružje kojim se dostiže sloboda. Ni građanske stranke, izuzev pojedinaca, ni pravoslavna crkva sa svojim dvije tisućitim iskustvom (ni „pastiri“ nisu ostali na Baniji), ni ostaci bivše države (kukavička kruna pobjegla je iz zemlje) ne nude alternativu fašističkoj okupaciji i teroru.

Slobodarski orijentirani ljudi, rodoljubi i komunisti (sa svojom tek dvadesetogodišnjom organizacijom i iskustvom) organiziraju obranu, najprije golog života. Sudarili su se s povijesnim pitanjem s odgovorom „Al’ je poći pa bilo ne doći!“ s kojim su se ovdje ljudi često susretali. Nikola Begović, karlovački proto, zapisao ga je u pjesmi „Graničarski ausmarš“, opisujući dileme Krajišnika o pozivu iz Beča, da krenu gušiti pijemontsku pobunu u Italiji. Podanici Banijci, po nalogu carevine i za njenu slobodu, oduzimaju slobodu drugima. Tu tragičnu ulogu igraju u trinaest ratova koje vode u Europi i doprinose slavi svojih zapovjednika (feldmaršal Radetzki dobiva „svečani marš“ – koračnicu od Straussa starijeg, drugi titule i posjede), a preživjeli ratnici vraćaju se u najamnički mrak i blato Balkana. Spomenuti pjesnik svjedoči muci i gorčini Krajišnika toga doba riječima:

„Krajina će sama sebe kleti,

O Krajino krvava aljino

Krvav bio ‘ko te i stvorio!„

Sedma divizija se već početkom 1943. godine odvaja od Banije na duže razdoblje, sposobna da sa proleterskim divizijama brani cijelu zemlju u stroju Operativne grupe Vrhovnog štaba NOV i POJ. Njezin front se kreće od Petrinje do Sandžaka i natrag, do okončanja četvrte i pete neprijateljske ofanzive. Osam mjeseci. Za svoju slobodu, prvu.

Na Baniji niču novi partizanski odredi i brane veći slobodni teritorij. Slijede ih pioniri, omladina, žene u radnim brigadama na obnovi kuća, sjetvi i žetvi, zdravstvenoj zaštiti i otvaranju škola, grade aerodrom u okolici Gline za prihvaćanje pomoći ranjenicima, obnavljaju prugu Topusko – Kraljevčani, kasnije u slobodi do Petrinje (bez lokomotiva i kompozicija), organiziraju slet bratstva-jedinstva u Trnovcu, smotru prosvjete i radnih akcija (sa 15 000 prisutnih ljudi) nedaleko od okupatorskih garnizona. Osjećaju blizinu slobode. Napokon, istinske slobode, slobode za sve porobljene u Evropi. Ne oduzimaju slobodu, ovaj put nikome, čak ni pokretačima ratne tragedije. Činilo se da se na horizontu rađa svijet slobode? Tada se činilo. I htjelo…!

O povratku Sedme na Baniju generalpotpukovnik Stanko Bjelajac u svom ratnom dnevniku piše:

„Nakon krvavih i slavnih bitaka, Sedma banijska divizija se vraćala na Baniju. Prošlo je osam mjeseci kako borci nisu dobili nikakvih glasova o svom zavičaju.

Od 3 200 boraca, koliko ih je u siječnju 1943. g. napustilo Baniju, vraćalo se svega 600 izmorenih ratnika. Ostali su poginuli na slavnim bojištima revolucije.

Negdje u Bosni Sedma je srela kurire koji su došli sa Banije i donijeli prve vijesti. Hiljade pisama i poruka slale su majke, žene, djeca, očevi. Slala je Banija prve vijesti svojoj diviziji.

Bilo je suza, veselja, sreće i tuge.

No šest stotina preživjelih nije moglo pročitati sva pisma koja su poslana i onima koji su davno mrtvi…“

Slične i teže gubitke imale su još neke divizije, posebno dalmatinske.

Prije dolaska na Baniju, krajem kolovoza 1943. g., divizija je zastala na desnoj obali Une da izvrši smotru. Na banijskoj strani Une, prije susreta sa zavičajem, diviziji se priključilo više manjih jedinica i ojačalo njene redove. Stvoren je povoljniji vanjski dojam o njenoj snazi i prva priprema za nove akcije. Ne skriva se tragični gubitak boraca. Na prigodnim susretima i mitinzima rukovodioci i borci govore o bitkama, sili i okrutnosti neprijatelja s kojom su se ovih osam mjeseci hrvali.

Tragedija se, usprkos pobjedama i vidljivijom približavanju slobodi, teško podnosi. To je druga velika nedaća u istoj, 1943. godini. Od oko dvadeset tisuća izbjeglih Banijaca na slobodan teritorij Bosne, početkom 1943. godine, koji su se kretali i ispreplitali putove i položaje sa Sedmom divizijom, neizbrojen dio nije se vratio. Neprijateljska bombardiranja dugih kolona na sniježim prtinama, velika hladnoća (u knjizi Đ. Kladarina o 4. i 5. ofenzivi zabilježeno je -20^o C, Ljuban Đurić u knjizi o odredima Banije piše o snijegu višem od metra), glad, pjegavi i trbušni tifus, usmrtili su mnoge starce, žene i djecu koji su činili većinu kolona. Kolone iz Banije, koje je u susreo u Drvaru (200 km od Petrinje), Vladimir Nazor u svom Dnevniku nazvao je kolone aveti. U proljeće 1943. g. vraćaju se u malim grupama i uz pomoć u ishrani i odjeći ljudi u Lici i Kordunu, stižu u Baniju. Nije bilo lako, a nije se ni uspjelo prežaliti tolike žrtve, nikad do kraja izbrojene. (Prema nekim objavljenim podacima Bosanska Krajina, Lika, Kordun i Banija imali su tada preko 40.000 mrtvih.)

Zbog svih nastalih žrtava bilo je demoraliziranja, teških rasprava, traženja odgovornosti Okružnog NOO radi pokretanja tolikog broja ljudi prema Bosni, a u jednoj manjoj partizanskoj jedinici izbila je i tiha pobuna. Kada bi i postojao drugi izlaz iz te situacije, Banijci se ne bi pokolebali i ne bi stali na pola puta. Borbeno raspoloženje većine, odlučnost kćeri i sinova da zamjene očeve i braću na frontu te snažne političke organizacije vrše još širu mobilizaciju svih – od pionira, žena, omladine, boraca invalida, do svih pokretnih. Banija plače, ali sve daljnje nade polagane su u mladiće i djevojke koji preuzimaju stare brigadne zastave Sedme, propucane, ali visoko uzdignute.

Pjesnik, novinar i istaknuti prosvjetni radnik Đorđe Đurić, zahvalan Sedmoj koja je oslobodila  i njegovo rodno selo Kinjačku, u koje se iz njemačkih logora (bio je dječak) srećom uspio vratiti na svoje ognjište, prigodom proslave 20. godine osnivanja daruje joj zbirku pjesama „Zvijezde ne čitaju poruke“.

Đorđe, očvrsnuo u internaciji, drugujući svakodnevno s tugom, ne govori riječi utjehe. U „razgovoru“ s tugujućima, on istinom pokazuje dubinu žalosti i veličinu nade:

„Zalud si majko pustila više suza nego napisala slova,

sin ti je postao mrtva straža…

Zalud si mlada ženo,sačuvala bijelu košulju,

željenog muža,

muž ti je kamen daleke planine,

i putokaz kolonama.

Zalud si pisao djede,unuku komesaru,

da odgađaš umiranje zbog njegovih svatova,

komesar je mrtva zvijezda,

pala u maticu rijeke.“

„Ratnici su umrli za sutrašnji osmijeh svijeta…“,
zaključit će Đorđe svoju zahvalnost riječima:

„Zajedno s posljednjim strukom planinske trave,

umrijeti će slova,

napisana i nepročitana,

a svijet će jednom saznati

da je obavljena sahrana vijesti

u kojima je bilo

pjesme

i tuge,

klasja i cvijeća,

a najviše ljubavi,

želja i nade.“

U oslobođenoj Baniji, u općem siromaštvu uvećanom ratnim štetama, sve se lakše nadoknađivalo nego izgubljeni ljudski potencijal koji će se u prvim poslijeratnim godinama još pogoršavati masovnim uključivanjem djece i omladine (naročito djece palih boraca) u obrazovanje van Banije i slab povratak. Na to je utjecalo i zadržavanje značajnog broja najvitalnijih boraca u jedinicama JNA i drugim tijelima državne uprave.

Usprkos preprekama pronaći će Banija početkom 60-tih godina novu Sedmu –program ubrzanog razvoja, uz izvjesno zakašnjenje, ali sa osloncem pretežno na vlastite snage i u ekonomskom razvoju stizati će srednje razvijene i razvijenije i time potvrđivati zahvalnost žrtvama.

Napisali su preživjeli drugovi, suborci sjajne stranice dokumenata, memoara, dnevnika i otkrili podvige i karaktere palih drugova. Učili su sinovi, unuci i praunuci o ofenzivama i primjere kako su preci osvajali slobodu. Podignuta su mnoga spomen obilježja u mjestima rođenja i bitaka, svjedoci o olovnim koracima do slobode. Mjesto formiranja Sedme čuva čvrsti, zeleno granitni, trajni svjedok radosti rođenja divizije. (Možda pomalo postaje stećak!?) Palim borcima izgrađen je Spomen dom u Glini, zajednički, za sve žrtve fašizma, svih narodnosti koje su ugradile mnoge živote u temelje slobode, svim poklanim civilima, svim mrtvim „tifusarima“-izbjeglicama i svim nestalim civilima u logorima, fašističkim „tvornicama smrti“, svim žrtvama koje je fašizam gurnuo u smrt. Svim žrtvama fašizma Gline, Topuskog, Vrgimosta i okoline.

Spomen dom žrtvama fašizma – dom zajedničkog života preživjelih i novih generacija, počeo je djelovati 1969. g. druženjem na programima kulture, obrazovanja, zabave, slobodnog vremena, informiranja, udruživanja, bez podjela, koje je prošlost nametala, forsirajući razlike, a potiskujući ono prirodno i ljudsko, zajedničko – jedinstvo, ravnopravnost i slogu, što sviju jača i čini LJUDIMA.

Spomen dom je već duže vrijeme isključen iz svoje funkcije, promijenjeno mu je „spomeničko svojstvo“ i  ime kao i mnogim drugim spomen obilježjima iz NOR-a.

Nije bez pokrića slutnja da „rušitelji“ danas odgajaju svojim djelovanjem nove „rušitelje“ koji će ništiti njihovu baštinu.

            Gojko Šteković

(bježao u” kolonama aveti”od Grabovca Banskog do Mokronoga, iznad Drvara,star osam godina).

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr