Istina je uvijek jedna jedina. Ne postoje dvije istine, a krajnje je licemjerje kazati kako je u redu, je li, da svatko ima pravo vidjeti istinu na svoj način jer bi to značilo da postoji i više od dviju istina, pa su na neki način sve – „ravnopravne“. Tim pogubnije, je li, za povijenu istinu i gole činjenice, koje ostaju po strani, a na njihovo se mjesto šiljatim laktovima guraju „istine“ i „činjenice“ iz revizionističke manufakture. U krajnjem, prevedeno na završne poruke dvaju politički suprotstavljenih skupova ovih dana u Zagrebu – „Institucionalno sjećanje na ustaške logore u Drugom svjetskom ratu u Republici Hrvatskoj: izazovi i prilike u 21. stoljeću“ u Kulturno-informativnom centru (KIC) te „Kultura sjećanja na ratne i poratne žrtve Bleiburške tragedije i Križnog puta hrvatskog naroda“ u dvorani Hrvatske matice iseljenika – šaketanje „istinama“ i istinama će se nastaviti do besvijesti tako da teza političkih hlebinaca o tzv. pomirenju ustaša i partizana u ime hrvatskoga naconalnog jedinstva ostaje i dalje visjeti mačku o repu.

Kao, to je tzv. pomirenje uspješno demonstrirano u Domovinskom ratu. A nije. Nikada, ni u razdoblju 1991.-1995. godine niti kasnije, je li, nije bilo „popularno“ kazati notornu istinu o tomu da su u Hrvatskoj vojsci zapravo postojale dvije linije zapovijedanja – službena, vojnička i vidljiva te, druga, neslužbena, konspirativna, polit-ideološki proendehazijska i „domoljubna“ – odnosno da je postojalo izvjesno nepovjerenje prema Hrvatima koji su napustili JNA da bi se u Hrvatskoj vojsci borili protiv velikosrpske agresije za njihovu domovinu. Mahom su to bili profesionalni vojnici, školovani u vojnim ustanovama, mnogi s visokim činovima i respektabilnim vojničkim iskustvom. Za razliku, je li, od ostalih dragovoljaca, kasnije i mobiliziranih građana RH, pogotovo u odnosu na najveći dio dragovoljaca iz hrvatske dijaspore, nacionalistički indoktriniranih u (pro)ustaškim organizacijama i čak terorističkim kružocima kakvima su pripadali i međunarodni teroristi Miro Barišić, Zvonko Bušić-Taik, Nijaz Batlak-Daidža alijas Mate Šarlija…

Revizionizam prerastao Mount Everest

Na hrvatske se branitelje – bivše pripadnike JNA, one koji su sudjelovali u upravljačkom aparatu bivše države, pripadali tada Savezu komunista, bili aktivni u tzv. lijevo-liberalnim opcijama RH gledalo s podozrenjem te ih se posprdno nazivalo partizanima. Već se tada sugeriralo da je pojam partizan nešto zarazno, nepoželjno, opasno…, što je kasnije kulminiralo i danas je razlogom nepomirljivosti i drastičnih polit-ideoloških razdora u društvu. No, kako je i sâm tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman bio partizanski borac protiv ustaša, tzv. NDH i nacifašističkog okupatora, kao Titov miljenik visoko pozicioniran u Generalštabu JNA, apologet tzv. samoupravnog socijalizma te napokon umirovljeni general JNA, nitko se od proendehazijskih „domoljuba“ tada nije se usudio javno pisnuti štogod protiv partizana pred vrhovnim zapovjednikom vojske u Domovinskom ratu. Okruženim pritom svojim generalskim prijateljima iz JNA – također bivšim Titovim partizanima! – kojima je vjerovao i bez kojih taj rat ne bi završio pobjedom niti bi bilo današnje Hrvatske.      

Do današnjeg je dana održano iks simpozija, konferencija, pa stručno-znanstvenih i inih skupova, ispisani su kilometri tomova povijesnih knjiga i ine publicistike, povijesni je revizionizam prerastao Mount Everest, ali prijeporima o temi ustaša i partizana niti se vidi niti je uopće moguć kraj. Budućnost zahuktalo tutnji pokraj tih prijepora prema nedohvatnom horizontu, a sve nove i nove naraštaje sve manje i manje ili uopće ne zanimaju polit-ideološka šaketanja nepomirljivih neprijatelja zbog davno dokazanih činjenica o tomu tko je koga, gdje i zašto prije gotovo stoljeća ganjao po šumama i gorama naše zemlje ponosne.

Budući da je ćorav posao uvjeravati zagriženog vjernika da boga nema, u principu je ćorav posao i zadrtim povijesnim revizionistima i onima koji im vjeruju iksti put opetovano gurati pod nos činjenice što dokumentiraju povijesnu istinu o novijoj hrvatskoj prošlosti. O tzv. good i bad boy’sima u istoj etničkoj zajednici. Jer se činjenice i „činjenice“ razlikuju kao nebo i zemlja. Bez obzira, je li, što će neki ipak i s jedne i s druge strane prve crte te polit-ideološke ili povijesno-dokumentarne bojišnice ipak priznati da ne samo među nacifašističkim ustaštvom nije sve bilo crno zlo, nego ni među narodnooslobodilačkim/pobjedničkim partizanstvom nije baš sve bilo sjajnije od zlata. Međutim, nikakvi revizionizmi, etnička „domoljublja“ i zloporabe činjenica ne mogu povući znak jednakosti – ne dâ povijesna istina! – između dobra i zla među ustašama i partizanima.

Ne vrijedi tvrdnja kojom se ustaška veleizdaja, ogrezla u najstrašnijem ratnom i zločinu protiv čovječnosti, pokušava „opravdati“ ime kako su „svi oni bili isti“. Odnosno da „ustaše nisu bili gori zločinci od partizana“ i kako „treba uvažiti to da su se ustaše borili za slobodnu, samostalnu hrvatsku državu, a partizani za komunističku Jugoslaviju, tamnicu hrvatskog naroda“. Revizionizam tog tipa – materijalno, politički i medijski afirmiran potporom HDZ-Plenkovićeve vlasti – prerastao je u Golijata javne scene koji se iz petnih žila desetljećima uzaludno upinje uništiti slobodarskog Davida s praćkom svijetlijih vrijednosti novije hrvatske povijesti.

Partizani i ustaše nisu bili isto ni u najolovnije doba nacifašističkog divljanja Starim kontinentom – i šire, uključivo japanski imperijalni nacifašizam također genocidnih praksi – pa nema šanse da ikad budu isto na način da se programirani genocidan ustašluk abolira znakom jednakosti sa  stanovitim (osvetničkim) partizanskim zločinima potkraj rata te u neposrednom poraću „okom za oko, zubom za zub“. Koji su zločini ratnih pobjednika, dokazano – neusporedivo malobrojniji i polit-ideološki, vojno ili kako već nisu bili programirani – priznati i dijelom sankcionirani. Međutim, protokom vremena – unatoč tomu da je novim naraštajima stalo do budućnosti u zreloj demokraciji, suživota vrijednosti i bogatstva u različitostima – povijesno se luzerstvo nastoji odjenuti u pobjedničke odore, nakićene isključivo lažnim nacionalnim „ordenjem“ i medijskom logistikom iz „domoljubne“ manufakture à la tzv. NDH.

Revizionisi, ne bu išlo!

Ne bu išlo! – apriorna je poruka čuvara svijetlih i pobjedničkih tradicija novije hrvatske povijesti iz KIC-a revizionistima, koji su dva dana u Matici hrvatskih iseljenika „bistrili“ neizbistrivu povijesnu kaljužu – za razliku od jednodnevnog skupa u KIC-u – pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora, supokroviteljstvom Hrvatske biskupske konferencije i Ministarstva hrvatskih branitelja. Organizatori simpozija sektaštva te odavna već, još u ustaškoj emigraciji prožvakanih luzerskih neistina/kompleksa o tomu tko je bio tko u Drugomu svjetskom ratu na hrvatskom/jugoslavenskom tlu i tko je što, gdje i zašto (po)činio bili su Fakultet hrvatskih studija, Počasni bleiburški vod i Matica hrvatskih iseljenika.

Lista organizatora, (su)pokrovitelja i biranih izvjestitelja – uključivo tzv. radikalne desničare iz Slovenije i Srbije, sic transit – sama je po sebi osobna iskaznica nepomirljivog stanja u povijesnom oktogonu, gdje sudačka „pravda“ otvoreno navija za aktere i istomišljenike tzv. kulture sjećanja na ratne i poratne žrtve Bleiburške tragedije i Križnog puta hrvatskog naroda iz dvorane Hrvatske matice iseljenika, a ignorira bodove što ih ostvaruju akteri i istomišljenici tzv. institucionalnog sjećanja na ustaške logore u Drugom svjetskom ratu u Republici Hrvatskoj: izazovi i prilike u 21. stoljeću iz KIC-a. Jesu li ostvarili cilj Centar za istraživanje Holokausta i genocida na jugoistoku Europe pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću i zagrebački Kulturno-informativni centar, organizatori skupa uglednih stručnjaka, povjesničara i istraživača zločina ustaškog režima, koji su „činjenično“ pokušali kontaminirati nepozvani provokatori? Npr. tipa izvjesnog Igora Vukića, koji je uz sufinanciranje javnim novcem Ministarstva hrvatskih branitelja izdao pamflet-knjigu o Jasenovcu kao običnom radnom kampu u tzv. NDH, ne najstrašnijem ustaškom stratištu na europskom Jugoistoku.

Skup je uspio, što mu je otprilike bila i svrha, podastrijeti „platformu za raspravu o izazovima u komemoriranju raznih mjesta stradanja na području RH te prilikama da Hrvatska postane regionalni primjer historiografske i memorijalne prakse 21. stoljeća“. Time je pružen otpor „izazovima revizije prošlosti, kreiranja politiziranih narativa o kolektivnom sjećanju, ali i novih pristupa i metoda u institucionalizaciji sjećanja“, no, budući da su činjenice o povijesnoj istini tvrdoglave i ne daju se prepraviti na način kako ih „znanstveno-istraživački“ desetljećima u RH, a prije toga u (pro)ustaškoj emigraciji na Zapadu uporno pokušavaju prepraviti povijesni revizionisti. Istomišljenici okupljenih neki dan u Hrvatskoj matici iseljenika. I jedan i drugi skup zapravo su dokaz više kako nikakvo, je li, pomirenje ustaša i partizana u ime hrvatskoga nacionalnog jedinstva ne dolazi niti će doći u obzir. Nacionalno je jedinstvo moguće samo na istini o tomu tko je bio tko u tzv. NDH. I točka.

Ta je istina zaključena ne samo 1945. godine međunarodnim priznanjem Hrvata i svih naroda u zajedničkoj hrvatskoj domovini na pobjedničkoj, tzv. pravoj strani povijesti, antinacifašističkoj, nego i priznanjem čak prije 1943. godine, Titova masovnoga Narodnooslobodilačkog, partizanskog pokreta, antinacifašističkog, kao savezničke vojske velike antihitlerovske koalicije. To je bio prvi, najveći i najorganiziraniji antinacifašistički pokret otpora na tada okupiranomu Starom kontinentu. Koji je borbeno vezivao na sebe neočekivano velik broj najelitnijih okupatorskih divizija nacističke Njemačke i fašističke Njemačke, stotine tisuća domaćih veleizdajnika, je li, ustaša, domobrana, četnika i inih otpadnika svojih naroda.

Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije (NOV i POJ) masovnom je potporom stanovništva narasla u četiri godine na više od 800.000 boraca svih naroda i narodnih manjina, koji su pod crvenom zvijezdom petokrakom, u četiri vojnički iskusne i operativno sposobne armije, oslobodili domovinu od okupatora i domaćeg izdajničkog šljama. Da nije bilo četverogodišnjega suživota naroda i partizana više u zlu no u dobru te masovnog nečovještva domaćih marioneta i okupatorskih trupa, Narodnooslobodilački pokret – pod vodstvom samo šake komunista – ne bi uspio niti bi stigao biti važnim dijelom savezničke antinacifašističke pobjede u Drugomu svjetskom ratu. I to je, vrlo ugrubo, povijesna istina na kojoj je 1991./1992. bio moguć međunarodni palac gore državnom priznanju Hrvatske, i to u njezinim avnojskim granicama.

Istima onim što je Badinterova komisija amenovala na činjeničnoj podlozi partizanske borbe 1941.-1945. godine i vraćanja matici zemlji prostranih hrvatskih teritorija što ih je ustaški poglavnik tzv. NDH Ante Pavelić bio darovao okupatorima, osobito fašističkoj Italiji. Današnji CRO vlastodršci, baš kao i prethodnici od 1990-ih godina, kukavički i krivotvorno guraju to pod tepih i dižu proustaški rep u javnom prostoru i, bagatelizirajući jasnu odredbu u Izvorišnim osnovama Ustava RH, reduciraju noviju nacionalnu povijest na Domovinski rat i hrvatske branitelje. Kojih je u Registru već sada cca 510.000 – najmanje dvostruko više no što ih je u borbi 1991.-1995. (samo je u nikad postrojenoj 204. vukovarskoj brigadi više od 6000 iako Grad heroj nije branilo više od 1800 ljudi) plus iks onih što su se nedavno sjetili da su bili „branitelji“ i „ratni vojni invalidi“, pa traže statuse s visokima materijalnim prinadležnostima, sic transit.

HRT-ov revizionistički tv serijal

„To je nama naša borba dala“ da imamo nacionalnu sramotu javno blatiti partizanske povijesne vrijednosti i – Maršala!? U organizaciji Fakulteta hrvatskih studija, Počasnog bleiburškog voda i Hrvatske matice iseljenika, pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora i supokroviteljstvom Hrvatske biskupske konferencije i Ministarstva hrvatskih branitelja. O javnom trošku. Godinama već poznati fanovi (pro)ustaštva, suradnici medija tog profila i skupova s uvijek istom temom i zaključcima, neki opskrbljeni svećeničkim, dr. sc., istraživačkim, publicističkim i inim pedigreima, dali su si oduška „činjenično“ anatemizirati i crvenu zvijezdu petokraku, i „najvećeg zločinca 20. stoljeća Josipa Broza“, i partizane, i Jugoslaviju u obje inačice i sve što „nije katoličko i time ni hrvatsko“… Jučer, danas i sutra.

Na krijesti je tog istoga mutnog vala, koji želi odnijeti u vražju mater iz Hrvatske sve inomišljenike, HRT-ov revizionistički tv serijal u pet epizoda „Partija“ Gordana Malića (suradnik tzv. desni povjesničar Davor Marijan) o povijesti Komunističke partije Jugoslavije, s naglaskom na zločine i teror. Režimska medijska tzv. javna kuća HRT – kojoj pretplatnici moraju plaćati mjesečni harač milijunske vrijednosti, iako nemaju nikakav utjecaj na program, a dozlaboga je neprofesionalan i loš – ne štedi javni novac za sadržaje napadno vjerske i „domoljubne“ provenijencije, poziva goste netom puštene iz haaških uza zbog počinjenih ratnih i zločina protiv čovječnosti, kojekakve fanove notornog proustašluka, itsl. HDZ-ova vlast to tolerira, a vlasnik javnog medija Hrvatski sabor uredno odobrava sve HRT-ove izvještaje o radu. À propos, ugledni povjesničar Hrvoje Klasić i takvi imaju ozbiljnih problema s „čuvarima domoljublja“ na HRT-u, pa…

Što bi rekao mostarsko-beogradski velikosrpski intelektualac Nikola M. Stojanović „do istrage naše ili vaše“, opaska je primjenjiva i na sporove glede&unatoč ustaša i partizana u hrvatskoj povijesti. Nema pomirenja onih, recimo, što su – svojedobno je kazao dvomandatni predsjednik RH Stjepan Mesić – je li, „krivi za nedužne žrtve u ustaškom konc-logoru u  Jasenovcu“ i onih koji su se borili protiv tih ubojica, pa ih pohvatali nakon što su ih zapadni saveznici izručili s Beliburga. Jer, kaže, „ni jedna žrtva iz Jasenovca nije kriva za žrtvu s Bleiburga, ali mnoge žrtve s Bleiburga su itekako krive za žrtve u Jasenovcu“. Nema znaka jednakosti. Žrtva nije uvijek – žrtva.

Marijan Vogrinec

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr