Biraj: umrijeti u redovnomu liječničkom tretmanu Plenković-Beroševoga „reformiranog“ zdravstvenog sustava (sic transit) ili potražiti pomoć u hitnomu bolničkom prijemu? Svaki pacijent koji nema novca za pohitati liječnicima u privatnim ordinacijama, gdje platiš koliko se traži i odmah dobiješ uslugu – gro tzv. običnih/malih ljudi u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj nema novca ni za pristojno se hraniti, plaćati režije i vraćati kredite – neće dvojiti: hitan bolnički prijem jedini je izlaz i za bolove od uraslog nokta. Da se i ne govori o neusporedivo težim slučajevima kada je ljudima uistinu već duša na jeziku. Zdravstveni je ministar Vili Beroš (HDZ) u principu u pravu kada u povodu kaosa u sustavu hitne medicine i sve veće navale na hitne bolničke prijeme posprdno tvrdi da „onima što imaju urasli nokat nije mjesto u hitnom prijemu“, ali duboko nije u pravu kada sugerira da je takvima mjesto u redovnom liječničkom tretmanu, jer se takav čeka – mjesecima i čak godinama. Specijalistički pregled ili pak dijagnostika su ravni čekanju Godota, pa…
U kapitalističkoj tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj zdravlje je u novčaniku i u privatnoj liječničkoj praksi, ako se ne želi drastično, je li, pogoršati zdravstveno stanje ili čak umrijeti čekajući tjednima pregled u ordinaciji primarne (obiteljske) medicine, a onda mjesecima i godinama u nepreglednom redu za dijagnostiku i tretman liječnika specijalista. Tada je nerijetko već kasno ne samo za možebitno izlječenje (jer, „da ste došli na vrijeme…“) nego i za stabilizaciju, kontrolu napredovanja bolesti. Dok je već godinama dokazano nesposobni ministar Vili Beroš zaokupljen, kaže, „reformama“ već praktično bankrotiranoga zdravstvenog sustava koje nitko ne vidi, a premijer ga u inat zahtjevima političke oporbe i struke ne želi smijeniti, privatnici će zadovoljno trljati ruke i puniti novčanike, jer hitna medicina puca po šavovima. Tko ima novca liječit će se, tko nema, je li – nije državni problem!? A itekako jest: svi međunarodni dokumenti, rezolucije UN-a i proklamacije Svjetske zdravstvene organizacije, kojih je ratifikacijski baštinik i RH, pa i Ustav RH i provedbeno zakonodavstvo definiraju pravo na zdravlje kao jedno od temeljnih ljudskih prava.
Sustav u dugovima
À propos, u „komunističkom“ (sic transit) zdravstvenom sustavu Hrvatske u jugoslavenskom tzv. socijalističkomu mraku nije postojao taj problem čekanja medicinskoga Godota. Do pacijentova drastičnog pogoršanja zdravlja ili čak smrti. Ako te makar zaboli urastao nokat, da se i ne govori o težim i vrlo teškim simptomima – pa čak i kroničnim hipohondrima, kojih je uvijek bilo i bit će – dođeš pripajućem liječniku, pričekaš svoj red ako je gužva i obaviš pregled. Uredno sljedećih dana i sve što slijedi u postupku liječenja i terapije. Bez dodatnog plaćanja izvan obaveznog osiguranja na osnovi solidarnosti, dopunskog osiguranja i participacije za bolničko liječenje ili prepisane medikamente, invalidska i ina pomagala… Država je jamčila zdravlje svima jednako, nije bilo štrajkova liječnika, sestara te inoga medicinskog osoblja, sustav nije grcao u dugovima (danas cca dvije milijarde eura), veledrogerijama se nije godinama uskraćivao novac za isporučene medikamente i pomagala, nije se masovno skupljalo novac „humanitarnim“/humanitarnim akcijama za medicinsku opremu bolnicama, za liječenje u inozemstvu djece oboljele od rijetkih bolesti…
Osobito se nije javnim novcem na štetu solidarnog zdravstva bildalo privatnu praksu, koje je bilo i u tzv. socijalističkomu mraku… Nije da nije, kako danas tvrde neki politički tzv. ljudi nahvao (dum Marin). Pa sad, je li, preokretnih 1990-ih godina to zbog nečega „nije valjalo“. Trebalo je srušiti taj sistav i uvesti kapitalistički à la američki, kanadski, britanski… (tržišni!?), tako da hrvatski tzv. običan/mali živalj sada ima to što ima. Sic transit. Zdravlje za tanki sloj novoobogaćenih prekonoć skorojevića koji, je li, također imaju, ali – u novčaniku. Neki i na Djevičanskim otocima, u kajmanskoj poreznoj oazi, u egzotičnim destinacijama podalje od ičijih očiju, pod tajnovitim zaporkama u Švicarskoj… A višemilijunskom je publikumu – grubo prevarenom za europske plaće i mirovine tipa 8000 eura iz fotelja u dnevnom boravku (bivša gaf-predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, sic transit) – ostalo pouzdati se u puku sreću dočekati na životu termin za liječnički pregled.
U HDZ-Beroševoj ordinaciji to izgleda ovako (iskustvo Zagrepčanina X. Y., podaci poznati uredništvu): tri-četiri dana mučki te jaki suhi kašalj s intenzivnim bolovima u prsištu, nemaš temperaturu… Čajevi s medom i puno limunova soka ne pomažu. Ne smiješ liječnici obiteljske medicine prije no što se najaviš telefonom i medicinskoj sestri iscrpno izrecitiraš simptome, a dolazi vikend i strahuješ da ta napast ne sjedne na pluća. Sestra sluša, tu i tamo zapitkuje za podrobnije objašnjenje simptoma, pa će: „Znate, doktorica ima ovih dana strahovitu gužvu! Opet se razbuktala korona, a dolaze nam i drugi pacijenti, svi termini su zauzeti već tjedan i pol unaprijed. Nego, potražite u ljekarni nešto za kašalj i ne bude li vam bolje za par dana, javite nam se, pa će vas doktorica pregledati“. Čovjek se opet nagutao čajeva i sirupa što ih je skupo platio – iako ima redovno i dopunsko zdravstveno osiguranje, odbija mu se od mirovine zdravstveni doprinos te plaća participaciju za dio lijekova (dijabetes tipa 2, proširena prostata, retinopatija) – ali stanje zbog jakog kašlja i bolova u prsištu nije bolje. Po naputku medicinske sestre, opet telefonira obiteljskoj liječnici.
„Žao mi je što vam nije bolje“, suosjećajno će sestra, „ali u takvoj smo gužvi da vas doktorica, unatoč starijoj dobi i komorbiditetima, može primiti tek sljedećeg četvrtka u 11,30 sati. I, znate da nam pri dolasku morate donijeti negativan test na koronu i imati zaštitnu masku na licu? Bez toga vas ne možemo primiti. Nastavite sa sirupom protiv kašlja…“ Prolazi još jedan vikend, pa dani do četvrtka u 11,30 sati, iz novčanika se seli u ljekarnu još oskudnih umirovljeničkih eura, stanje se ne poboljšava. U zakazanu terminu za liječnički pregled, sestra zakrabuljena zaštitnom maskom zaustavlja pacijenta na stubištu pred ulazom u ordinaciju, gleda test na koronu, „pištoljem“ mjeri temperaturu na čelu i uvodi u čekaonicu u kojoj nema nikoga. „Sjednite i pričekajte“, kaže, i ode. Dobrih desetak se čuje kroz knauf pregrade prenamijenjenog obiteljskog stana kako liječnica srdačno razgovara s izvjesnom prijateljicom o tomu koliko je ove godine poskupjelo skijanje u Austriji.
Umirovljenik koji kašlje
I, kažete, nije vam ništa bolje od čajeva i sirupa protiv kašlja, ali ni lošije?“ – napokon pita žena u bijeloj kuti sa stetoskopom oko vrata i KN95 maskom do ispod očiju. „Nije“, propiskuta pacijent razjapljenih usta dok mu je liječnica štapićem pritiskala jezik i zavirivala nekamo valjda iza epiglotisa. Na stolcu usred čekaonice, ne u svojoj ordinaciji. Sic transit. „Hm, hm, hm…“, čulo se ispod KN95. „Nema ništa, ništa ne vidim… Ne znam, ako vas pošaljem specijalisti, vrag zna koliko ćete čekati termin dok vas primi, a pogotovo još za dijagnostičke pretrage… Nego, prepisat ću vam antibiotik širokog spektra i nastavite piti sirup za kašalj i čaj s puno limuna, pa ne bude li vam za tjedan dana bolje, javite se na hitni prijem u bolnici.“ Nesretnog su zagrebačkog umirovljenika vratili kući s bolničkoga hitnog prijema neka se javi svomu obiteljskom liječniku. Sic transit. Budući da naš tzv. običan/mali penzić nije Radovan Fuchs, koji ima prekorednu zdravstvenu prednost, ostalo mu je poslati vražju mater i hrvatsko zdravstvo i ministra čim pred tv-okom onako prepotentno, von oben, je li, zine o „reformi“ sustava i „skrbi vlade Andreja Plenkovića“ za zdravlje „svih hrvatskih građana“.
U jednom se tv-formatu neki dan moglo čuti da je pacijentici u Zagrebu zakazan termin za mamografiju dojke tek u svibnju 2025. godine. Do tada možda više neće biti živa, ali „tako ti je to, mala moja, kad ljubi Bosanac“, pardon – kad liječi HDZ-Beroševo zdravstvo… Medini su godinama puni primjera sustavnog trokiranja u Beroševom resoru od kojih se ljudima, je li, diže kosa na glavi. Ili im je mučno u želucu, ako je nemaju. Na krijesti tih neveselih spoznaja, glede&unatoč kojih je sada prekasno hebenom se kajati, bivša će Vjesnikova zdravstvena novinarka Goranka Jureško zapisati u kolumni u Jutarnjem listu zašto hitni bolnički prijemi pucaju po šavovima, zašto se stanje pogoršava i zašto „reforme“ Vilija Beroša ne samo ne drže vodu nego i guraju sustav sve bliže provaliji. „Malo bi ‘prčkali’ po bolnicama“, piše, „malo po primarnoj zdravstvenoj zaštiti, malo po hitnoj, a sve u nadi da će se zapravo zdravstveni sustav jednog jutra ‘probuditi posložen’ bez dugih lista čekanja, bez nepotrebnih hitnih intervencija…, ali bez ikakvog truda onih koje biramo i plaćamo da to učine. No, čarobnog štapića nema, već se problemi samo produbljuju, pa ne čudi da je nezadovoljnih i među pacijentima i među liječnicima sve više unatoč sve većim troškovima sustava. Osobito u zimskim mjesecima, kad caruju virusi i bakterije, bolnice doslovno pucaju po šavovima jer svi cureći nosovi i visoke temperature završe u OHBP-u (objedinjeni hitan bolnički prijem, op. a.), inače zamišljenom da spašava živote, a ne da liječi sitne viroze.“
No, „reformator“ koji na vladinoj sjednici bahato maše nekakvim papirima u kojima je navodno definiran preporod bankrotiranog zdravstva – a to se čudo još nije dogodilo – sada predizborno istrčava s tzv. dva modela za odlazak na hitnu medicinu (uputnica obiteljskog liječnika za OHBP ili pak trijaža u posebnoj ambulanti OHBP-a, gdje će procijeniti koliko je slučaj uistinu hitan). Nova benderovština tipa ideje naše, benzin vaš? Vidjet će se. Sadašnje tzv. zdravlje zadravstvenog sustava – u kojemu nedostaje blizu 15.000 liječnika, medicinskih sestara i inog medicinskog osoblja te iks opreme i tehničke infrastrukture – ne daje uvjerljivu podlogu za tu vrst „reforme“. Ako obiteljski liječnici i sada, čak nepotrebno, šalju pacijente u OHBP (npr. za ispiranje masnoćom začepljenog uha: „Recite da vas jako boli uho, pa će vas primiti i obaviti sve što treba!“), kakav je problem, je li, nastaviti istu praksu slanjem e-uputnice u sustav? Stvar se tek dodatno birokratizira, primarnoj medicini zadaje novi posao, pisanjem uputnica, je li, dodatno oduzima vrijeme za liječenje pacijenata.
Grb, zastava i himna
Budući da su OHBP-i već ionako 24 sata dnevno prebukirani, a osoblja i opreme kritično nedostaje, tko će i čime raditi u trijažnim ambulantama hitnog prijema, gdje se ima odlučivati o tomu koga će primiti na obradu, a koga vratiti obiteljskom liječniku? Lako je u Ministarstvu zdravstva, je li, uz kavicu, sok ili kiselu vodu, pomicati zamišljene figure na zamišljenoj zdravstvenoj ploči, ali gruba zdravstvena zbílja u kritičnom raskoraku s upravljačkom nesposobnošću, nedostatkom vizije, volje i novca zapravo je kontraproduktivna „reforma“. OHBP-i se na taj način neće osloboditi nehitnih pacijenata, primarna medicina već sada nije kadra kvalitetno zbrinuti toliki broj ljudi koji joj objektivno gravitiraju, pa… Doduše, Beroš još debelo dvoji i o ta dva „najizglednija“ modela, ali ne odustaje od cilja da „reformom OHBP-a učini sustav održivim, s pacijentom u središtu, kako bi svatko sa zdravstvenim tegobama dolazio na pregled prema težini simptoma“. Recimo, pojasnio je Jutarnjem listu, „ako je riječ o vrlo izraženim zdravstvenim smetnjama, poput nedostatka daha ili gubljenja svijesti, naravno da je potrebno otići na najbliži OHBP, ali ako je riječ o prvim simptomima gripe ili covida-19, trenutno dva najzastupljenija ovosezonska virusa, potrebno se javiti obiteljskom liječniku“.
Već dulje vrijeme čekonice su hitnog prijema krcate pacijentima da to nije normalno. Ljudi stoje, nemaju gdje sjesti, čekaju satima liječničku pomoć… A ministar Beroš s izabranicima tzv. struke – uz kavicu, sokove i kiselu vodu iz reprezentacije, o trošku tih istih što gube zdravlje, vrijeme i živce po pretrpanim čekaonicama, plaćaju zdravstveni doprinos, lijekove, dopunska osiguranja i participacije – beskonačno, jalovo „bistri“ nekakve, je li, „reforme“ i „modele“. Prelijeva iz šupljeg u prazno kako to čini od početka svog mandata u resoru presudno važnom za tzv. zdravlje cijele zemlje, za njezin opstanak i budućnost. Bez zdravih ljudi nema ničega drugog. Mačku o rep i ono malo što je tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj još ostalo pod skutima tzv. europske obitelji: grb, zastava i himna.
Marijan Vogrinec
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr
