Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

ZAR JE BLEIBURG VAŽNIJI OD TOPUSKOG ?

Za one koji ne znaju – u Republici Hrvatskoj je zakonom određeno da se 15.5., dan predaje ustaške vojske na Bleiburgu, obilježava kao „Spomendan na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost“.

Slavko Kvaternik preko Radio Zagreba 10.4.1941. godine proglašava NDH. Pet dana kasnije će Benito Mussolini uputiti kamionima iz Italije za Zagreb 150 i nešto više ustaša sa svojim Poglavnikom Antom Pavelićem. Zvali su ih „rasovi“ i bili su najodaniji Poglavniku preinačivši u zločinima. NDH je bila zločinačka marionetska država u službi Hitlera i Mussolinija, suprotno hrvatskim interesima. Sam će Slavko Kvaternik naglasiti u proglasu kako NDH uskrsava „Božjom providnošću i voljom naših saveznika“. Šest godina kasnije na suđenju u Zagrebu će se pokajati – „Iskreno priznajem moju odgovornost i duboko žalim što sam učestvovao u jednom režimu koji je bio zločinački i donio hrvatskom i srpskom narodu najveću nesreću“.

Nikada nitko u ovih 30 godina komemoriranja žrtvama Bleiburga nije iznio tako jasnu osudu NDH i ustaškog pokreta kao ministar oružanih snaga NDH Slavko Kvaternik, niti jedan biskup Katoličke Crkve ili predstavnik Hrvatskog Sabora koji je pokrovitelj tih obilježavanja. Biskupi i popovi Katoličke Crkve će, što je još najsramotnije, bijeg predvodnika zločinačke NDH  i naroda prisiljenog da ih slijedi i posluži im kao zaštita, besramno će nazvati „Hrvatski križni put“, te tako Isusovu muku i žrtvu za sve ljude kao cijenu našega spasenja usporediti sa bijegom preko Bleiburga koji su organizirali i poveli najveći zločinci u povijesti našeg naroda predvođeni Antom Pavelićem i Maksom Luburićem. Došavši u praznim kamionima nakon 4 godine terora  bježali su u kamionima punim zlata pokradenim iz državnih rezervi Narodne banke, a Crkva Katolička će se pobrinuti da „štakorskom rutom“ stignu u novi svijet diktatorskih režima Južne Amerike – Argentine, Paragvaja, Perua i drugih nedemokratskih država.

NDH je država zločina i terora. Odmah po dolasku ustaše se pripremaju za masovne likvidacije nepodobnih skupina stanovnika po vjerskoj, nacionalnoj ili političkoj osnovi. Poglavnik žurno objavljuje zakonske odredbe o rasnoj pripadnosti, o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda, zakonske odredbe o prelazu s jedne vjere na drugu. Zabranjuje se ćirilica, osniva se Hrvatski državni ured za jezik, utemeljuje se Hrvatska pravoslavna crkva. Srbe se prisilno iseljava, a Židovi moraju nositi oznake – na žutoj tkanini šestokraku zvijezdu i veliko slovo „Ž“. „Taj znak nositi će svaki Židov prikopčan na lijevoj strani prsiju i otraga na lijevoj lopatici, tako da će se odmah moći prepoznati Židova“, pisalo je u zakonskim odredbama NDH. Koje poniženje ljudskog roda. Za Židove i Srbe uvodi se policijski sat. Na vratima gostionica natpis – „Srbima i psima zabranjen ulaz“.

Ustaše diljem NDH otvaraju logore pripremajući se za sustavno uništenje cijelih naroda i nepodobnih skupina. Sprema se zločin najvećih razmjera – genocid. Samo na području današnje Hrvatske otvoreno je 40 koncentracijskih logora. Prvi od njih „Danica“ nedaleko Koprivnice već 15.4.1941. godine. Slijede Kerestinec, Gospić, Slana, Jadovno i najveći od njih Jasenovac. U 1.337 dana njegova trajanja tu će smrću okončati u jasenovačkom Memorijalnom muzeju poimence navedenih 83.145 imena žrtava. Procjene govore da ih je stradalo oko 100  do 110 tisuća, najviše Srba 47.627, Roma 16.173 i Židova 13.116. Ubijeno je i 4.225 Hrvata uglavnom antifašista, 25.000 žena i 20.000 djece.

Ni popovi ni biskupi, ni predsjednici Hrvatskog Sabora nikada nisu u 30 godina komemoriranja, pa tako ni ove godine, kazali da je Jasenovac uzrok a Bleiburg posljedica. Zbog izostanka distinkcije od fašističkog režima NDH i protjerani su sa Bleiburga, ali njih to nije sramota – oni nastavljaju po starom pronašavši utočište u Udbini u Crkvi hrvatskih mučenika, gdje se i ove godine okupila crkovna i svjetovna vlast.

U Kerestincu i Jasenovcu će biti pobijena, bešćutno od ustaške kame, hrvatska intelektualna krema novinara, urednika, znanstvenika, publicista, književnika, pjesnika, slikara i sportaša – Ognjen Prica, Božidar Adžija, Otokar Keršovani, August Cesarec, Mihovil Pavlek Miškina, Danijel Kabiljo, Walter Kraus, Boris Hanžeković, kao i župnik iz Gornje Stubice Franjo Rihar i 7 slovenskih i poljskih svećenika Katoličke Crkve kojih se i sama Crkva rijetko sjeti. O te 4 godine brutalnog neviđenog zločina i terora Crkva i hrvatska vlast šute. Tom se šutnjom krivotvori naša povijest i mijenja naš identitet.

Odmah po uspostavi NDH kreću masovni zločini u Gospiću, Gudovcu pokraj Bjelovara i Glini. Na Vidovdan 1941. godine ustaše iz Hercegovine pobiti će Pod Topolom ispod Opuzena 283 srpska seljaka iz stolačkog kraja, te nekolicinu uglednih metkovskih Srba te Hrvata javnog bilježnika u Metkoviću Korčulanina dr. Ivu Bosnića. U to je vrijeme ustaški tabornik župnik u Metkoviću fra Vlado Bilobrk, a zločince će u Opuzenu dočekati don Martin Gudelj, župnik Opuzena. Te činjenice jasno ukazuju na umiješanost dijela svećenstva u zločine počinjene u NDH. Katolička Crkva se nikada nije ispričala zbog tih zločina.

NDH ne samo da je bila zločinačka i fašistička, ona je bila i antihrvatska pa 18.5.1941. godine zaključuje Rimske sporazume ustupajući Dalmaciju i otoke Italiji. U Splitu i Korčuli uvodi se talijanski jezik, a uskoro će NDH objaviti rat Americi i Engleskoj. Istovremeno u okupiranoj Hrvatskoj i Jugoslaviji stasa najveći antifašistički pokret u Europi pod vodstvom Josipa Broza Tita. Bez Tita toga pokreta ne bi ni bilo. Partizanski patrioti se bore za slobodu svih južnoslavenskih naroda. U epskim bitkama na Neretvi i Sutjesci Titovi borci se bore sami protiv njemačkih, talijanskih i bugarskih okupatora i njihovih sluga ustaša i četnika. Kao što su se tada u ratu ustaše i četnici borili zajedno protiv partizana, tako su i danas ujedinjeni protiv simbola te borbe JB Tita brišući mu ime sa zagrebačkih i beogradskih trgova i ulica. Zahvaljujući borbi jugoslavenskih (hrvatskih) partizana, Hrvatska se vraća u Split a naš lipi hrvatski jezik na Korčulu. Hrvatska postaje Republika, u Topuskom na zasjedanju ZAVNOH-a proglašena je Federalna Država Hrvatska u sastavu federativne Jugoslavije. Prvi put u suvremenoj povijesti Hrvati imaju svoju Republiku, svoju državu i hrvatske državne granice kao rezultat borbe Titovih partizana, granice koje će braniti i obraniti hrvatski branitelji u ratovima 90-tih. Narod se opismenjuje, žene dobivaju pravo glasa, zemlja se industrijalizira i doživljava neslućeni gospodarski razvoj. Pod vlašću Josipa Broza broj Hrvata se povećao za milijun, a sada u demokratskoj Hrvatskoj će se za milijun smanjiti. Tko je tu veći domoljub?

I sada rezime, završno razmišljanje.   Današnja hrvatska vlast i Crkva Katolička obilježili su 15.5. koji je zakonom određen kao SPOMENDAN NA HRVATSKE ŽRTVE U BORBI ZA SLOBODU I NEZAVISNOST. Kao i u proteklih 30 godina veća je slava data obilježavanju Bleiburga nego Dana pobjede nad fašizmom. Kada znamo da je 15.5. datum predaje vojske NDH na blajburškom polju, naziv toga Spomendana jasno sugerira da se ustaška vojska borila za hrvatsku slobodu i nezavisnost. To nije istina. Svi koji su se predali na Bleiburgu tamo su bili zbog ljubavi prema NDH.

Naravno da osuđujemo odmazdu koja je mnoge nevine civile i vojnike odvela u smrt o čemu svjedoče brojna stratišta. Taj partizanski zločin treba jasno osuditi što i činimo. No to ne znači da se ustaše i njihove simpatizere koji su se predali na Bleiburgu moderna Hrvatska danas tretira i to zakonom, kao borce za hrvatsku slobodu jer oni to nisu. Borci za slobodu su bili patrioti iz Titovog partizanskog pokreta.

Današnja Hrvatska izgubila se u prošlosti. Ona slavi okupatore i izdajnike a ne oslobodioce, slavi one koji su donosili rasne zakone, a ne one koji su promicali bratstvo među narodima, ona slavi one koji su Dalmaciju prepustili Italiji, a ne one koji su Hrvatskoj vratili Dalmaciju, Istru, Međimurje i Baranju. Zadar, Split i Rijeku.

Hrvatska ne slavi dan svog rođenja u Topuskom 8.5.1944. Taj najveći dan hrvatske povijesti, dan rođenja Republike nije proglašen ni blagdanom, ni spomendanom niti neradnim danom. Ali zato ustaše imaju svoj spomendan kao borci za hrvatsku slobodu i nezavisnost.

Hrvatska se zbog tako imenovanog Spomendana treba stidjeti !

Vedran Sršen

Facebook
E-mail

Kategorije

Najave