Antifašizma nema u državnoj politici, nema ga u medijima, a to neminovno donosi porazne rezultate u društvu i na ulici. Državne politika njima se bavi prigodničarski, a prikriveno simpatizira naslijeđe NDH. Većina akademske zajednice sramotno šuti, na društvenim mrežama svatko širi radikalne ideje, a dio krivnje snose i mediji

Godina je dana otkako “crvena Rijeka”, nekadašnji simbol multikulturalnosti, više nije u rukama SDP-a, čemu se desnica posebno radovala. O novim vremenima na Korzu, promašenim izborima, stanju na ljevici te antifašističkoj sceni govori veteran socijaldemokrata Vojko Obersnel, koji je Rijekom upravljao od 2000. do 2021. godine.

Prošla je prva godina mandata gradonačelnice, nezavisne Ive Rinčić, koja svoje djelovanje u javnosti uporno brendira kao “ideološki neutralno” tvrdeći da se bavi samo konkretnim menadžerskim rješenjima. Može li se biti na čelu grada bez jasnog ideološkog smjera?

Po mom dubokom uvjerenju – ne može. Pitanje je samo što smatramo ideologijom. Njezino značenje ne mora biti pogrdno, to je skup vrijednosti po kojima pojedinac djeluje. Vođenje grada nikada nije samo komunalna politika. Činjenica je da gradonačelnik mora biti menadžer čiji se prioriteti definiraju isključivo njegovim svjetonazorom, izraženim u socijalnim i poreznim politikama, odnosu prema kulturi i obrazovanju te odabiru kapitalnih projekata. Bez toga, politika postaje čisti biznis, a ona to po definiciji ne može biti. A takvi gradonačelnici potom postaju tehnokrati bez stava i vlastitog mišljenja, usmjereni samo na tehnička rješenja, lišeni vizije, empatije i strasti prema razvoju grada. Svatko tko misli da je politika samo menadžment, mjesto mu je potencijalno u poduzetništvu, ali i tamo svjetonazor određuje hoće li vlasnik brutalno iskorištavati radnike na mizernim plaćama, a sebi uzimati golemi profit ili će ostvarivati profit i ujedno brinuti o potrebama i pravima svojih zaposlenika.

Je li onda nezavisna gradonačelnica zalutala u politiku ili je njezin mandat ipak svjestan projekt skrojen s tom šarolikom družinom, koji služi kao most za desnu “rekonstrukciju” grada?

Pojam nezavisnosti teško je vezati uz politiku kada iza vas stoji pet stranaka, a onda i partnerstva koja stvarate u Gradskom vijeću. Sve što se zbiva pokazuje da gradonačelnica Iva Rinčić nema nezavisnost, što ilustrira i njena neoliberalna porezna politika. Ako se ona svrstava u lijevi centar, očito radi ustupak Fokusu koji ju podržava s pozicije neoliberalnog desnog centra. Smiješno je što se to populistički reklamira kao mjera za građane, a zapravo se pogoduje najbogatijima. U kampanji je odbijala i SDP i HDZ i listu Marka Filipovića, a onda je s njegovom listom sklopila pakt, dok joj je HDZ danas pouzdani, sve manje prikriveni partner. Iskreno, isprva sam i sam vjerovao u njezine riječi, no nakon godinu dana, prilično sam razočaran.

U mom mandatu uveden je građanski odgoj kao jedinstveni projekt u Hrvatskoj, a kasnije i zdravstveni odgoj kao značajan iskorak. Oba projekta gradonačelnica je prvo hvalila, a potom dopustila reviziju zdravstvenog odgoja i blokirala njegovo uvođenje u druge sredine, sve zbog konzervativnog Mosta koji ju podržava. E sad mi recite vi, je li ideologija bitna ili nije? Kroz takav izbor partnera, njezin svjetonazor je jasan. Nezavisnost je možda njena želja i lijepa parola, ali realnost pokazuje da se prepustila desnici.

U tom “ideološkom sljepilu tehnokracije”, sjećamo se antifašističkog marša prošle godine kada je gradonačelnica šokirala javnost izjavom kako “odavno antifašizam nije ono što sugerira njegovo ime”. Izgleda li to nestvarno za Rijeku?

Prije svega, na tom antifašističkom maršu sudjelovalo je nekoliko tisuća građana Rijeke, što se ne može ignorirati. Antifašizam je opća civilizacijska vrijednost na kojoj se temelje i moderna Europa i Hrvatska. Zato iskreno ne razumijem njezinu reakciju, a još manje izjavu da se ne želi svrstavati “ni pod petokraku, ni pod pozdrav ‘Za dom spremni’”. Između ta dva simbola nema apsolutno ničeg sličnog. Oni se ne mogu staviti u istu rečenicu, a kamoli izjednačiti u vrijednostima. Njezin je osobni izbor kome će se pridružiti, ali takav stav prema antifašistima i takvo izjednačavanje simbola antifašizma i fašizma, logično je otvorilo vrata pitanjima o Thompsonu na Kantridi.

Košulja s tavana

Stigao je Thompson u Rijeku i omogućio proboj crne ikonografije koju je grad službeno držao izvan svojih javnih površina. Nemojmo to dovoditi u vezu s muzikom s istoka, jer se te atmosfere ne mogu uspoređivati. Sve u službu nacionalizma, i to službenim blagoslovom gradske vlasti?

Problem s Thompsonom nije samo u pjesmi s ustaškim pozdravom; on je puno dublji i o njemu se šuti. Njegove pjesme često nemaju izravan ustaški predznak, nego vješto prikrivenu asocijaciju kojom promovira tu zločinačku politiku. U “Ljutu travu na ljutu ranu” pjeva o crnoj košulji s tavana koju će nakon djeda nositi unuk, u “Ljuta guja” slavi ubojstvo partizana, dok stihovi o gustoj magli izravno aludiraju na koljačke koračnice. Zato ne razumijem kako političari koji deklarativno osuđuju fašizam mogu bespogovorno davati javni prostor i gradske objekte protagonistima takve ideologije.

Ne znam kako objasniti kritiku antifašističkog marša gradonačelnice Rinčić, osim time da se on ne uklapa u njezin svjetonazor. Na procesiji sv. Vida nije vidjela ustaške simbole, a usporedite njezino zakašnjelo opravdavanje s reakcijom nadbiskupa Uzinića koji je pojavu fašističkih simbola odmah vrlo jasno osudio i poručio da ih više neće dopustiti

Da, ali SDP-ov gradonačelnik Varaždina Neven Bosilj također je dopustio Thompsonov koncert.

To me neugodno iznenadilo. Na ljevici imamo pokušaje skrivanja iza demagoške floskule o slobodi govora, a zaboravlja se da zakoni zabranjuju poticanje na mržnju. Državna politika tek deklarativno osuđuje NDH i time tolerira revizionizam. Drugi problem je obrazovni sustav u kojem mladi više ne uče civilizacijske vrijednosti, što uz pomoć dijela medija sklonih revizionizmu donosi ovakve rezultate. Jesmo li i u jednom javnom mediju pročitali ili čuli ozbiljnu analizu Thompsonovih pjesama? Nitko to ne spominje. Znači, to se radi ili s jasnim predumišljajem ili iz potpunog neznanja.

I dok je gradonačelnica oštro kritizirala antifašistički marš, na procesiji s ustaškim znakovljem primijenila je politiku “gledam, a ne vidim”. Izjavila je da se bavi proračunom i da “neće ljudima dizati rukave”. Zar to nije političko licemjerje i izdaja povijesti Rijeke?

Ne znam kako tu kritiku objasniti, osim time da se antifašistički marš ne uklapa u njezin svjetonazor. Na procesiji je bila, pa iako tamo nije vidjela ustaške simbole nego saznala kasnije, usporedite njezino zakašnjelo opravdavanje s reakcijom nadbiskupa Mate Uzinića koji je pojavu fašističkih simbola odmah vrlo jasno osudio i poručio da ih više neće dopustiti na proslavi Dana svetog Vida. Kada gradonačelnicu Rinčić u obrani civilizacijskih vrijednosti pretekne katolički nadbiskup, jasno je da postoji neki nesklad između onoga što ona deklarativno izjavljuje i onoga što doista misli.

Koja je druga strana medalje gradonačelnice Rijeke? Budući da se gradonačelnica uporno poziva na rješavanje stvarnih problema i bavljenje proračunom, teku li projektni planovi zacrtanim tempom?

Nisam uspio razaznati neku novu viziju razvoja Rijeke. Ne govori se o ozbiljnim projektima u pripremi, ni o viziji za sljedeći ciklus povlačenja europskog novca. Gradonačelnica često neutemeljeno kritizira moje razdoblje vođenja grada. Izjavila je da sam se bavio isključivo ideološkim pothvatima, poput obnove broda Galeb. Istovremeno je svjesno prešutjela da smo izgradili i brojne komunalne, sportske, društvene i kulturne kapitalne objekte poput kompleksa bazena, dvorane Zamet, atletske dvorane, astronomskog centra i cijelog Art kvarta, što je bila najveća investicija u kulturu od osamostaljenja Hrvatske. Zato mi se čini da se gradonačelnica više bavi kritikom mojih mandata nego promišljanjem vlastitih odluka. Grad je i dalje nečist i pored drastičnog poskupljenja komunalija za 70 posto. I dalje je problem parkinga, pa ne vidim projektnu dokumentaciju ni za jednu obećanu garažu. Stvarni problem je i inflacija i opet nema nove socijalne politike za ublažavanje njezinih posljedica. Sustav se već godinu dana bavi sam sa sobom. Sva energija nove vlasti usmjerena je na nova kadrovska rješenja i dovođenje novih ljudi, stručnjaka, bliskih prijatelja ili rodbine, dok je razvoj grada na čekanju.

Činjenica je da su za Ivu Rinčić masovno glasali i vaši dojučerašnji birači. Kako tumačite taj paradoks?

Glasao je dio birača SDP-a. Glasovi ljevice uglavnom su se podijelili između SDP-ove Sandre Krpan i neovisne liste Marka Filipovića, koji je prije toga napustio stranku. Građani su očito željeli promjene nakon Filipovića. I one su stigle. No, teško mi je reći je li novo stanje koje gradonačelnica uvodi stvar njenog istinskog uvjerenja ili tek rezultat nesnalaženja i neznanja. Već smo svjedočili da svoja ključna rješenja pod kritikom javnosti, brzo vraća na staro.

Smatrate li na koncu i sebe osobnim krivcem za povijesni gubitak Rijeke, s obzirom na to da ste pune 21 godinu bili stup SDP-ove vlasti u gradu?

Ne, ni najmanje. Već osam godina nisam predsjednik riječkog SDP-a, nemam nikakvih funkcija niti sam uključen u definiranje politika na lokalnoj ili nacionalnoj razini. Na vrijeme sam upozoravao da način rada Marka Filipovića može imati katastrofalne posljedice. Kasnije i da treba kvalitetno objasniti javnosti razloge promjene kandidata. Nažalost, SDP se na državnoj razini, a prije svega predsjednik Siniša Hajdaš Dončić, u to nije htio miješati pod izgovorom da je riječ o lokalnoj organizaciji, ali se zato vrlo izravno umiješao u kasniji, pogrešan način vođenja kampanje nove kandidatkinje. Bio je to uistinu težak i bolan poraz. Stara poslovica kaže da vrč ide na vodu dok se ne razbije. Riječki se vrč ovaj put možda nije potpuno razbio, ali je opasno napukao. Slične stvari događale su se i u legendarnoj crvenoj Bologni, gdje je ljevica gubila vlast pa je vraćala. U politici ništa nije vječno i nitko ne može računati na bianco podršku građana.

Je li Rijeka ostala i dalje crvena? Mijenja li se identitet Rijeke pod naletom rigidnih ideologija ili se on već u vremenu tiho, usput promijenio?

Vjerujem da generalno jest, makar više ni sam ne znam što točno znači “biti crven”. No, ako mislite da li je Rijeka i dalje otvorena, tolerantna i multikulturalna, onda je odgovor, svakako da. Tim je manje jasno vrludanje nove gradske vlasti i njihovo izjednačavanje fašizma i antifašizma. Građani to vide kao političku prevaru i na idućim izborima mogli bi takvu vlast kazniti.

Ipak, na ulicama Rijeke sve su češći fašistički grafiti, dok je navijačka skupina Armada drastično skrenula udesno i godinama otvoreno koristi ustašku ikonografiju. Gubi li Rijeka svoj imunološki sustav protiv uličnog crnila?

Rijeka nije otok, a društvo se opasno mijenja, i glavni krivac za to je tridesetogodišnje zanemarivanje obrazovnog sustava. Kada tome dodate državnu politiku koja se antifašizmom bavi samo prigodničarski, dok prikriveno simpatizira naslijeđe NDH, dobijete upravo ovo što danas imamo na ulicama i tribinama. Na to se nadovezuje i sramotna šutnja većine akademske zajednice koja bi morala biti glasnija u osudi takvih pojava. Naravno, tu su i društvene mreže na kojima svatko bez ikakve odgovornosti širi radikalne ideje. I na samom kraju, dio krivnje snose i mediji koji su u dobrom dijelu izgubili svoju osnovnu svrhu, odustali od razotkrivanja negativnih pojava i slizali se s vladajućim strukturama.

Moram priznati da sam puno više očekivao od Siniše Hajdaša Dončića kao predsjednika stranke. Nažalost, SDP još uvijek nema dovoljno jasno definirane poruke ni politike koje bi promijenile način razmišljanja građana. Mnogo je loših stvari koje je HDZ napravio, a koje su prošle ispod njihova radara

Kao jasno opredijeljeni antifašist, smatrate li da je antifašizam u zemlji danas službeno degradiran na razinu prigodničarskog folklora?

Predstavnici Vlade i državnog vrha uvijek će radije otići na Bleiburg nego što će se pojaviti u Brezovici. Svjesno se ignorira preambula Ustava koja jasno definira da Hrvatska svoju samostalnost temelji na odlukama ZAVNOH-a i narodnooslobodilačkoj borbi. Razlog leži u tome što se antifašizam uporno želi izjednačiti s komunizmom i vezati isključivo uz poslijeratne zločine. Nažalost, takvih je odmazda bilo u svim europskim državama nakon sloma fašizma. No, u Francuskoj nitko ne koristi te događaje da bi pljuvao po Pokretu otpora ili diskreditirao Charlesa de Gaullea. Njega se slavi kao lidera slobodne Francuske. U Hrvatskoj se želi izbrisati sve što je bilo nesumnjivo pozitivno, a u prvi plan guramo stvari koje se objektivno nisu trebale dogoditi. Sve dok to ne riješimo kroz obrazovni sustav i državnu politiku, stvari će postajati samo gore. No, za takav civilizacijski iskorak kronično nedostaje političke volje.

Mlitav pristup

Na prigodnim obljetnicama i skupovima uglavnom vidimo građane starije životne dobi, što jasno govori o dubokom generacijskom jazu i biološkom nestanku pokreta. Je li antifašizam otišao u mirovinu?

U školski kurikulum treba uvesti obvezan posjet Jasenovcu, jednako kao što je obvezan posjet Vukovaru. Tek tada bi mladi dobili potpunu sliku o tome što se događalo tada, zašto je antifašistički pokret nastao i zašto je bio uspješan. Drugi problem je logistika. Udruge antifašista kontinuirano muku muče s financiranjem koje zakonski nije riješeno. U susjednoj Sloveniji, koja je također imala konzervativne vlade, financiranje saveza boraca riješeno je neusporedivo stabilnije. Antifašizma nema u državnoj politici, nema ga u medijima, a to neminovno donosi porazne rezultate u društvu i na ulici. I bit će još gore.

Kakav je uopće položaj ljevice u Hrvatskoj danas? Mnoge pogrešne politike i opasne pojave u društvu prolaze gotovo bez ikakve reakcije SDP-a, pa se stječe dojam da stranka te najbučnije stvari jednostavno prespava?

Slažem se da bi SDP morao biti puno aktivniji i brži u jasnim reakcijama na negativne događaje u društvu. Često sam otvoreno kritizirao takav mlitav pristup. Hrvatska ljevica je danas previše blaga, a morala bi se puno ozbiljnije primiti teških ekonomskih i ideoloških tema, umjesto da se njezino djelovanje svodi na isprazno prepucavanje o ustašama i partizanima. Ljevica mora vrlo jasno dati do znanja po čemu se socijaldemokratska politika razlikuje od neoliberalnog modela HDZ-a.

Kako kao veteran stranke ocjenjujete trenutačno stanje u SDP-u?

Moram priznati da sam puno više očekivao od Siniše Hajdaša Dončića kao predsjednika stranke. Nažalost, SDP još uvijek nema dovoljno jasno definirane poruke ni politike koje bi promijenile način razmišljanja građana. Mnogo je loših stvari koje je HDZ napravio, a koje su prošle ispod njihova radara.

Vrh SDP-a odlučio je prešutjeti eskalaciju nove ustavne krize između premijera i predsjednika. Ankete Nacionala govore da se Plenkoviću sprema poraz ako se Milanović uključi u izbore. Bi li to bilo štetno za SDP? I može li Milanović biti alternativa za uspjeh jer prečesto tolerira nasilnu retoriku s ulice na Ustav?

Ne vidim razloga zašto SDP šuti o tome. Rado bih vidio Milanovićevu listu koja bi sigurno dobila značajan broj glasova s obzirom na njegovu popularnost među građanima. To sigurno ne bi odgovaralo HDZ-u, ali bojim se i vodstvu SDP-a. Naglašavam vodstvu, ali ne i biračima SDP-a. Predsjednik istupa ponekad i neprimjerenim riječima, ali u suštini je najčešće u pravu. Milanović često otvara važne teme za budućnost Hrvatske, suprotstavljajući se često podaničkoj politici Plenkovića. Upravo zato je dalje najpopularniji političar i neformalni vođa oporbe kad to već ne želi ili ne zna SDP.

Županijski sud u Rijeci potvrdio je optužnicu USKOK-a protiv vas za razdoblje do 2016. godine. Kako komentirate da se postupak za djela od prije desetak godina aktivira tek sad?

Malo je više nego čudno da se kazneni progon aktivira za odluke donesene još 2008. godine i to u meni, prirodno, izaziva duboku sumnju u motive tužiteljstva. Uvjeren sam da ću u sudskom procesu bez ikakvih problema dokazati svoju nedužnost jer optužbe kojima me USKOK tereti nemaju nikakvo pravno ni materijalno uporište.

Trideset i pet je godina od proglašenja samostalne Hrvatske. Jeste li sanjali ovakvu zemlju i osjećate li danas u našem društvu vrijednosni slom?

Iskreno, mislio sam da će Hrvatska biti bolja, ali politička elita svojom sljepoćom uništava društvo. Bez hitnih poreznih reformi Hrvatska nema perspektivu, a s punim pravom će nam otići i zadnje generacije mladih ljudi. Vlada slavi formalni rast plaća, mirovina i BDP-a koji odgovaraju Andreju Plenkoviću, ali surova je činjenica da većina građana živi izuzetno teško: više od 50 posto umirovljenika prima mizeriju manju od 500 ili 600 eura, a radnici na minimalcu jedva spajaju kraj s krajem. Narod proživljava tihi socijalni i vrijednosni slom institucija, a vladajući mašu lažnom statistikom.

(Paulina Arbutina/Novosti)

Poveznica na članak: https://www.portalnovosti.com/vojko-obersnel-bit-ce-jos-gore/