Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Valter, zauvijek

Velimir Bata Živojinović jamačno je jedan među najvećim glumcima što ga je iznjedrila jugoslavenska kinematografija, ikad i uopće. Njegovih 300-tinjak snimljenih filmova, mimo TV-serija, čak i u svjetskim razmjerima predstavlja impresivan skor. Uloga Valtera, pak, obilježila ga je do kosti

(Foto: Wikipedia)

Kažiprst na čovjekovoj ruci, zeznuto je oružje. Uzmemo li u obzir da ih svako čeljade ima dva, militantska prijetnja umah duplo je veća. Simbolika kažiprsta onakva je da, ovisno o kretnji koju čini, može nekoga k sebi pozvati, podjednako kao što može istoga onoga nekoga oda sebe i potjerati. E, kažiprst mnogog redatelja u nas bio je i u jednom i u drugom smjeru uperen i u i od osobe i glumca Velimira Bate Živojinovića. Mnogi su željeli s njime raditi, ma, nije falilo ni onih koji ga nisu htjeli vidjeti na cast-listama svojih filmova što su ih taman stvarali ili domalo snimali.

Govora je o ovom čudesnom glumcu; jerbo, koliko jučer, 5. lipnja navršilo se 90 godina otkako je imenovani umjetnik u Jagodini bio rođen (1933.). Oči je zaklopio u Beogradu, 22. svibnja 2016., i, eno mu groba u Aleji velikana na Novom groblju u Beogradu…

Velimir Bata Živojinović, “Bata Životinja” kako su mu tepali neki, glumio je u nestvarnom broju filmova od njih čak 300-tinjak, čime se ovaj artist prošetao kroz sve moguće i rodove i žanrove konkretne umjetničke tvorevine: od melodramatskih i lirskih, preko istinskih životnih drama do onih stožernih ratničkih, alfa-mužjačkih u endemičnoj jugoslavenskoj vrsti – partizanskog filma. Netko je negdje primijetio da kad bi se partizanska roba i njemačke uniforme zamijenile kaubojskim šeširima i mamuzama na čizmama, odnosno s indijanskim opravama što su ih američki domoroci nosili na sebi, svaki bi se partizanski film umah mogao transponirati do u klasični vestern Johna Forda ili Howarda Hawksa.

I doista, Bata Živojinović bio bi idealan John Wayne, a Ljubiša Samardžić Kirk Douglas, dok bi Boris Dvornik mogao fino zamijeniti Garyja Coopera, Dragan Nikolić Jamesa Stewarta, itakobliže… Ne bi se izopćio iz ovoga konteksta ni Sergio Leone, koji bi, da je audiciju provodio na Balkanu, u nedostatku Clinta Eastwooda svakako uzeo Batu Živojinovića.

Dvije su, dakako, glavne karotide kojima je Živojinović tekao, plovio i plutao u krvotoku svojega glumačkoga trajanja. Jedna se sastoji od tri kultna filma ubicirana do dneva današnjega kao vrhunac ostvarenja svoje sorte: dva od njih režirao je Veljko Bulajić, i to su “Kozara” (1962.) i “Bitka na Neretvi” (1969.), dok je treći ponikao iz knjige snimanja Stipe Delića i zove se “Sutjeska” (1973.).

Veljko Bulajić prepoznao je karizmu mladoga Živojinovića, postavio ga je kao kobilicu za svoja dva možda i najvažnija ostvarenja na platnu, i pogodio. Lirska “Kozara” i epska “Neretva” dva su suštinski i temperaturno posve različita djela, koja su pomogla s jedne strane glumcu, u oslobađanju njegovog talenta, ali s druge i u ugradbi ploda tog talenta u estetski nukleus samih filmova. Akumulirano iskustvo i spontano igranje pred kamerom, tako, Bata je sad već rutinski uzidao u rad na filmu “Sutjeska” Makaranina Delića.

Druga karotida njegove karijere bila je i ostala nazovi partizanska tetralogija iz režiserskog laboratorija Hajrudina Šibe Krvavca. Sve je počelo filmom “Diverzanti” (1967.), pa se nastavilo djelima “Most” (1969.) i “Valter brani Sarajevo” (1972.), eda bi klimaks čitava stvar dočekala u radu “Partizanska eskadrila” (1979.), kojem je (kao i prethodnoj “Sutjesci”) ruku pri izradi scenarija bio dao i Splićanin Miljenko Smoje.

Zajednička je ovim filmovima i muzika Bojana Adamiča, genijalnoga slovenskog pijanista, kompozitora i dirigenta, koji je u “Diverzantima” napisao sjajnu, posve baletnu glazbu, a u “Mostu” vrsnim je varijacijama obradio poznatu talijansku antifašističku budnicu “Bella ciao”. Međutim, muzika za “Valtera” ide u red onih sasvim simfonijski veličanstvenih orkestarskih partija, što pripadaju vrhuncima filmske glazbe na ovim prostorima.

Uloga Valtera, pak, obilježit će Batu Živojinovića do kosti: urezat će se u njegov DNK originalnošću otiska prsta, i, neobičnim spletom okolnosti ostvarit će kolosalnu popularnost čak i u Kini, čime će i sebe i film i samu kinematografiju pokojne države zanavijek ubilježiti na mundijalnu mapu filmskog svijeta.

Jedan od meni također dragih njegovih filmova, “Brat doktora Homera” (1968.) Živorada Žike Mitrovića, ustvari je obiteljska drama gdje, misleći da je on mrtav, njegova vjerenica se obeća drugome, njegovom bratu… Ovaj je film prošao malo ispod radara šire pomnje, premda u njemu glume Zdravka Krstulović i Pavle Vuisić, ali i Stole Aranđelović i Voja Mirić, inače glumci visoke B-kategorije, od kojih je potonji, Mirić, vršnjak Živojinovićev, rođen istoga 1933. godišta. Uvodni song pjeva Arsen Dedić, a glazbu je za film skladao najbolji od najboljih, netom spomenuti Bojan Adamič. I, ovo je, valjda, jedini film u kojem je Bata Živojinović – poginuo…

Logično, kad je čovjek snimio 300-tinjak filmova u karijeri, onda je nemoguće ama ni letimično navesti makar i one najznačajnije; jerbo, u ovako kratkodahom prostoru ne pristoji se trpati sadržaj telefonskog imenika… Pa isto, nemoguće je slijepcem ostati s ovog belvederea i ne zamijetiti filmove kao što su: “Vlak bez voznog reda” i “Signali nad gradom”, “Breza” i “Seljačka buna”, “Pogled u zjenicu sunca” i “Operacija Beograd”, “Derviš i smrt” i “Vrhovi Zelengore”, “Hajka” i “Poseban tretman”, “Balkan express” i “Halo taksi”, “Igmanski marš” i “U raljama života”, “Lepa sela lepo gore” i “Bure baruta”…

Naravno, u svakom subjektivnom govorenju nije red ispustiti iz okulara ni ono što, hm, i nije baš najbolje. Recimo, Velimir Bata Živojinović nije bio vrhunski glumac koji je mogao igrati sve, na način onih rođenih scenskih demijurga poput Rade Šerbedžije i Mustafe Nadarevića, Fabijana Šovagovića i Pere Kvrgića, odnosno u jednoj drugoj prirodnosti Danila Bate Stojkovića ili Pavla Vuisića. On nije mogao igrati ni Shakespearea ni Molièrea, ni Krležu ni Nušića, ni Pirandella ni Marinkovića: nije mu glumstvo imalo takav kalibar i toliki domet.

Ne možemo ga zamisliti, pa ga nismo ni vidjeli u mnogim art-filmovima, gdje do izražaja ima doći visoko sofisticirana i filigranski rafinirana glumačka gesta… To je svakako razlog zaradi čega ga nisu među protagoniste u svoje masterpise zvali ni Srđan Karanović ni Goran Marković, ni Slobodan Šijan ni Dušan Kovačević… Jerbo, iako je bio osovinom i osi u nekim bez ikakve sumnje esencijalnim filmovima domaće nam kulture, jednako je tako izostao iz bezmalo nezaobilaznih aduta poput asa “Ko to tamo peva” ili trice “Maratonci trče počasni krug”. A i u svevremenom “Balkanskom špijunu” pojavljuje se, znakovito, tek kao statist…

I još, Lordan Zafranović zvao ga je za svoj “Pad Italije”, ali kao, tek, gotovo rekvizit, dočim Krsto Papić, kao ni Antun Vrdoljak, izgleda, nisu imali njegov broj telefona u svojem imeniku… S druge strane, mimo ovih zvučnijih imenâ, u svojim su ga filmovima angažirali svi znani i neznani redatelji. Otuda toliko toga na okupu. Svakako, premalo za ovu priliku…

Voljeli ga ili ne, Velimir Bata Živojinović jamačno je jedan među najvećim glumcima što ga je iznjedrila jugoslavenska kinematografija, ikad i uopće. Njegovih 300-tinjak snimljenih filmova, mimo TV-serija, čak i u svjetskim razmjerima predstavlja impresivan skor kakav je dosegao malo tko, ako itko… I ne samo iz tog razloga, razloga faktografske impozantnosti, Živojinovićeva potpora režimu Slobodana Miloševića i bivanje njegovim službenim sekundantom, svakako je vrijed i krasta na njegovoj karijeri, otvorena rana što i dandanas krvari zaklana krivom ideologijom koja je, u konačnici, možda i najviše štete učinila nada njegovim srpskim narodom.

U to doba Batinoga nacionalnoga krivokletstva, čak mu je i njegov pobratim i drug, Boris Dvornik, pisao otvorena pisma upozoravajući ga kako se u ratu ne puca ćorcima kao na filmskom setu, ali je Dalmatinčev apel urodio plodom podosta prekasno. Pred smrt prvoga od njih, Borisa, ipak su našli neke riječi pomirenja, a Bata je zvučao poprilično uvjerljivo kad je bolešću opravdavao nedolazak prijatelju na pogreb u Split.

Praštamo mu i mi, uz dužnu, evo, pokoru, da se sub specie aeternitatis izreknu ove besjede akonto grube greške na koju je on onomad hotimice bio pristao… Ama, pamtit ćemo ga prije svega po njegovim nebrojenim ulogama koje mnogi među nama volimo i poznajemo, i, koje nam se svako malo ekraniziraju pred očima kad se emitiraju filmovi iz bogate jugoslavenske sineastske baštine. U svojim karijernim bisagama Velimir Bata Živojinović ima ih napretek. I, svaka od njih draga nam je i mila, itekako…

(Novosti/Siniša Vuković)

Facebook
E-mail