
JOSIP BROZ – KROZ BURE I OLUJE
Prije nego što je JOSIP BROZ TITO došao na čelu Partije 1937. godine – prošao je buran i težak život. Prošao je bure i oluje – od dječačkih dana u Kumrovcu, naukovanja u Sisku, pa do prvog zaposlenja u Zagrebu, i dalje, sve do početka prvog svjetskog rata. Pa, ipak, radeći u raznim tvornicama u Kamniku (Slovenija), zatim u Čehoslovačkoj, Austriji i Njemačkoj, stekao je životno iskustvo koje mu je koristilo kao prekaljenom revolucionaru i komunistu. Kako je Josip Broz učio abecedu radničkog pokreta i razvio se u vrsnog metalskog radnika?
Nakon što je izučio zanat u Sisku, krenuo je u Zagreb, gdje je se zaposlio u radionici Vilima Haramine. Te godine (1910.) postao je član Saveza kovinarskih radnika Hrvatske i Slavonije. Iste godine stupio je u sindikalnu podružnicu i sudjelovao u radničkim demonstracijama. Prvi štrajk u kome je sudjelovao mladi Josip Broz, organizirao je Savez kovinarskih radnika u Zagrebu 1911. godine. Taj događaj opisao je Vladimir Dedijer u knjizi “JOSIP BROZ TITO” (Prilozi za biografiju).
Sudionik prvog štrajka u Zagrebu
– U to vrijeme – priča Josip Broz – vođena je, naročito od strane popova bjesomučna kampanja protiv socijalista i Prvog maja. U crkvama su popovi govorili da su socijalisti đavoli, da će svako otići u pakao tko uzme učešće u prvomajskoj povorci. Ta propaganda imala je utjecaj čak i među radničkim ženama. Sjećam se ovog slučaja. Prolazili smo Ilicom u povorci. Pored mene bio je jedan moj stari drug, oženjen. Dogodilo se da se tu, u našoj Ilici, našla i njegova žena s djetetom, i gledala povorku. Kad smo mi naišli, dijete je odjednom povikalo: “Majko, majko, eno našeg oca među đavolima.” Spomenuti štrajk trajao je šest tjedana i na kraju završio pobjedom radnika. Prilikom jedne posjete riječkom brodogradilištu “3. Maj”, predsjednik Tito sjećajući se teških dana kada je bio radnik, rekao je prisutnim radnim ljudima: -Uvijek kad dođem u neku fabriku nekako sam uzbuđen, jer me podsjeća na one dane kad sam s ostalim radnicima morao ne samo da radim, nego da i strepim svakog časa da ne izgubim posao, da ne izgubim ono što mi je bilo potrebno za svakodnevni život…
Alojz Čebulj: “Buš ubogal?”
Josip Broz je jedno vrijeme radio u zagrebačkoj radionici Augusta Knausa (prije toga tražio je posao u Trstu, ali morao se pješke vratiti u Zagreb, jer nije mogao naći zaposlenje). Godine 1911. došao je u Kamnik i zaposlio se u tvornici metalne robe (poslije Drugog svjetskog rata tvornica se zvala “Titan”). Tada su u Kamniku s Brozom radili Alojz Čebulj, Valter Tvrdi, Viktor Šubic i drugi. Alojz Čebulj imao je zapisana sjećanja na prv i susret i rad s Josipom Brozom: -Došao je k meni i ja sam ga odmah upitao: buš ubogal? (hoćeš li da slušaš?). Hoću, odgovorio je mladi Joža Broz. Onda sam mu pokazao kako se oštre noževi, kako se “špona”. Poslije jedan sat sam se vratio i vidio da Joža to odlično radi… Tada je Josipu Brozu bilo 19 godina i počeo se razvijati u vrsnog metalskog radnika. U Kamniku je radio oko godinu dana.
– Za vrijeme boravka i rada u Kamniku – pričao je Titov prijatelj i tadašnji radnik Viktor Šubic, koji je umro 1976. godine. – Jože je bio prijatelj sa mnogim radnicima. Sjećam se da je volio čitati knjige, koje je posuđivao iz čitaonice, zatim dosta je razgovarao s nama. A kad je tvornica pala pod stečaj, mnogi su ostali bez posla. Onda je poslovođa Petar Veber preporučio nekim radnicima, među kojima je bio i Josip Broz, da otputuju u Češku i da se tamo zaposle. Na put je krenulo osamnaest radnika, a među njima i Broz, koji su se zaposlili u jednoj češkoj tvornici.
Dok je je Broz radio i živio u Kamniku bio je član društva “Sokol”, dobar gimnastičar i skijaš. Poslije oslobođenja, Šubic se sreo s drugom Titom u Kamniku. Razgovarali su o nekadašnjoj tvornici u tom slovenskom gradu. U jednom trenutku drug Tito je svom prijatelju u šali rekao: -Šubic, ti si već u penziji, a vidiš, ja još radim!
Iz Kamnika u Jince-Čenkov i – dalje…
U češkom gradu Jince-Čenkovu radnici, a među njima mladi Broz, bili su iznenađeni kad su ih na željezničkoj stanici dočekali češki radnici, koji su baš u to vrijeme štrajkali.
– Odlučili smo da ne idemo na rad – sjeća se Josip Broz – videći da nas ne mogu iskoristiti kao štrajkbrehere, uprava je morala popustiti zahtjevima radnika. U toj tvornici radio je od 10. svibnja do 23. kolovoza 1912. godine. Josip Broz je napustio Jince-Čenkov i zapošljava se u tvornici “Škoda” u Plzenu, ali i ovdje ostaje vrlo kratko vrijeme. Iz Češke, gdje je naučio jezik, krenuo je u Njemačku. Najprije se zaposlio u Münchenu, a zatim u Manheimu i naposljetku u Ruhru.
U listopadu 1912. mladi i nemirni Broz kreće dalje… Ovoga puta u Beč, gdje je uspio dobiti zaposlenje u tvornici konstrukcije za mostove “Griedl”. Ali budući da je od majke obavješten da mu je brat Martin radi u Bečkom Novom Mjestu, potražio ga, i ovaj ga je odveo svojoj kući u jedno selo u jednom mjestu nedaleko od Bečkog Novog Mjesta. Broz se zaposlio u tvornici automobila “Daimler” u Bečkom Novom Mjestu. Radio je kao mehaničar i probni vozač. U slobodno vrijeme odlazio je na predavanje u Radnički dom, čitao je napredne listove i proučavao socijalističku literaturu, a bavio se i mačevanjem. Tada se učlanio u sindikalnu organizaciju.
“Srebrni” mačevalac protivnik rata!
Koncem 1912. Josip Broz nalazi se u Zagrebu na “viziti”, a već ujesen 1913. godine odlazi na odsluženje vojnog roka u Beč, ali ubrzo na vlastitu molbu bude premješten u 25. domobranski puk u Zagreb. Upućen je u podoficirsku školu i uskoro postaje vodnik. Kao najbolji mačevalac puka sudjeluje na prvenstvu austro-ugarske vojske u Budimpešti, gdje je osvojio drugo mjesto i srebrnu medalju.
Kada je 1914. godine izbio prvi svjetski rat, puk u kome se nalazio Josip Broz prebačen je na srpsku frontu u Srijem. Mladi Broz je bio protiv ratovanja, i kao takav bijaše zatvoren u Petrovaradinsku tvrđavu. Govoreći o svom prvom danu u austro-ugarskoj vojsci, drug Tito je kasnije pričao:
– Kad sam stupio u vojsku imao sam kao i svi mladi ljudi, frizuru. Jasno mi je bilo da vojnici moraju biti ošišani. ali način na koji je to bilo učinjeno duboko me vrijeđalo. Još na vratima dočekao nas je kaplar: “O, gospon socijalist, i vi ste tu! Molim lijepo, dođite da vam ja uredim vašu kosu. Dograbio je mašinu za šišanje i napravio mi križ kroz kosu. Bilo je mnogo stvari s kojima su nas mučili… Sjećam se jednoga svog zemljaka koji je ostao u Kumrovcu i radio na zemlji. Nas su tjerali da naučimo napamet čitavo rodoslovlje… kuće Habsburg. Taj obični momak nije mogao da nauči dugačka imena nadvojvoda i drugih članova kraljevske kuće. Kaplar ga je kaznio. Nesretni mladić morao je da se popne na veliku nezagrijanu peć u sobi u kojoj smo spavali, da čučne pa da stalno tupka prstom po glavi i glasno ponavlja: “Ja sam glup, ja sam glup.” Josip Broz je raskrstio sa austrougarskom uniformom 1915. godine… Njegov novi život počinje u dalekoj Rusiji – na fronti…
Izdržao trideset udaraca po leđima
Kako je mladi Josip Broz postao vojnikom oktobarske revolucije i kako se pun dojmova vratio u svoju zemlju, gdje je nastavio revolucionarni rad? Puk austrougarske vojske u kojem je bio vodnik Brozu našao se 25. ožujka 1915. godine na fronti u Rusiji. U žestokom okršaju sa Čerkezima, 23-godišnji Broz bude ranjen (jedan Čerkez pogodio ga je kopljem), zarobljen i prevezen u bolnicu Svijažašku kraj Kazana gdje je ostao na liječenju trinaest mjeseci. Osim od ranjavanja, liječio se od upale pluća i pjegavog tifusa. Učio je ruski i čitao Tolstoja, Turgenjeva, Kuprina i druge pisce. Poslije ozdravljenja premješten je s ostalim zarobljenicima na prisilni rad u Ardatovskom okrugu – Sibirska gubernija, i u Kungur – Permska gubernija. Na radu u uralskom gradiću Kunguru gdje je s ostalim zarobljenicima gradio željezničku prugu, upoznao je Poljaka inž. Kaca, koji ga je upoznao s radnicima boljševicima. Oni su ga izabrali za svog povjerenika u komandi logora. I nisu pogriješili. Broz se protivio malverzaciji i nepravdi, i zbog toga je uhićen i završio u zatvoru. “To je zatvor kojega ću se sjećati dok budem živ” – ispričao je poslije drug Tito Vladimiru Dedijeru. – “Čim sam prešao prag zatvora i ušao u ćeliju, ona tri Kozaka dograbiše svoje knute i počeše da me biju po leđima. Izdržao sam trideset udaraca, koja nikad neću zaboraviti”. Josip Broz je proveo u zatvoru četrnaest dana i naposljetku je upućen na rad u željezničku stanicu Jergač kod Perma. Zahvaljujući svom znancu poljskom inženjeru Kacu, upoznao se s Lenjinovim “Aprilskim tezama” koja rado čita. Spomenuti Poljak dao mu je adresu svog sina, također inženjera, koji živi i radi u Petrogradu.
Pripadnik Crvene garde
Videći da mu je život stalno u opasnosti, Broz u lipnju 1917. godine bježi u Petrograd. Tu je 16. i 17. srpnja iste godine je sudjelovao u velikim demonstracijama revolucionarnog radništva protiv Privremene vlade i vidio nezapamćeno krvoproliće.
Budući daje policija počela uhićivati sudionike demonstracija, Broz se htio sakriti kod sina inženjera Kaca, ali kako se i ovaj put našao među uhićenicima, odlučio se na bijeg u Poljsku ili Finsku. Na putu u Uleoborg pada u ruke policije, koja ga vraća u Petrograd i baca u ćeliju Petropavlovske tvrđave. U zatvoru je ležao tri tjedna, a potom je upućen u zarobljenički logor u Kungur, ali je uspio pobjeći u Sibir. No iz vlaka bježi u drugi vlak kojim je otputovao u grad Omsk. Tada je saznao za pobjedu oktobarske revolucije. – Moje učešće u oktobarskoj revoluciji bilo je veoma skromno – napisao je u svojim sjećanjima J. B. Tito – Našao sam se u Rusiji kao ratni zarobljenik… Josip Broz se u Omsku oženio Ruskinjom Pelagijom Polkom Bjelousovom, a u međuvremenu stupio je u odred internacionalne Crvene garde. Sudjelovao je u mnogim akcijama crvenogardijaca, ali kada ih je razbila kontrarevolucija, pobjegao je u jedno selo, šezdesetak kilometara udaljeno od Omska. Poslije šest mjeseci odlazi među Kirgize, koji ga – znajući da ne poznaje njihov jezik i da je sudjelovao u oktobarskoj revoluciji – sakrivaju i pomažu mu da se zaposli u parnom mlinu seljaka Iseja Džaksenbajeva. Tu je radio do konca 1919. godine, kada se vraća u Omsk. U to vrijeme nanovo je uspostavljena sovjetska vlast.
Kad je predsjednik Tito 1965. godine posjetio Sovjetski savez i razgledao Omsk, Viktor Rjebov predao mu je maketu i rekao: -Neka vas ova maketa podsjeća na godine borbe u zemlji sibirskoj u kojoj ste, kao pripadnik Crvene garde, sudjelovali boreći se za revoluciju – i na to da u gradu Omsku imate najveće prijatelje.
Povratak u Zagreb s iskustvom velikog oktobra
Za boravka u Omsku 1920. godine Broz se povezao sa Jugoslaveni koji su se borili na strani ruskih radnika i seljaka. Prema pisanju povjesničara u bivšoj Jugoslaviji, Broz je 1920. godine postao član Ruske komunističke partije – boljševika – RKP(b) u jugoslavenskoj sekciji u Oblasnom komitetu RKP.
Dimitrije Georgijević, tadašnji rukovodilac Oblasnog jugoslavenskog biroa agitacije i propagande, koji je djelovao pro Oblasnoim komitetu RKP, napisao je u svojim sjećanjima da je Josip Broz u Omsku postao članom Jugoslavenske komunstičke sekcije pri Gradskom komitetu RKP. Međutim, dr. Nikola Popović piše da Broz kaže da je u Omsku samo ispunio pristupnicu za prijem u Partiju, da formalno član nije nikada bio, a potpisivanjem pristupnice da je vjerojatno postao kandidatom RKP.
U listopadu sa suprugom Pelagijom i sinom Žarkom vraća se u domovinu – u Zagreb. Prije toga umrlo im je dvoje djece i to bijaše za njega veliko obiteljsko razočaranje. U studenom te 1920. zapošljava se u radionici Filipa Baumana i postao je član Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) i sudionik je komunističke agitacije uoči izbora za Ustavotvornu skupštinu. Godine 1921. ostao je, tko zna po koji put, bez posla, ali ovoga puta imao je obitelj koju je trebalo prehraniti. Godine 1924. postaje član Okružnog komiteta KPJ za Križevačko-bjelovarsku županiju, pa je dao prijedlog da komunisti Bjelovara i okolice počinju održavati zborove HRSS-a kako bi propagirali komunističke ideje.
TITO: “Utjecaj revolucije na nas bio je ogroman”
Sjećanje Josipa Broza Tita na oktobarsku revoluciju, objavljena su u knjigama i novinama u oslobođenoj zemlji. U intervjuu specijalnom dopisniku sovjetskog časopisa Aganjok, govoreći o svojem sudjelovanju u oktobarskoj revoluciji, i o njezinom utjecaju, Tito je među ostalim rekao: -Za vrijeme same revolucije bio sam u Sibiru i zato mogu da govorim samo o vremenu poslije 1920. godine, kada sam se vratio u Jugoslaviju i upoznao se sa situacijom ovdje i u drugim zemljama. Naravno, utjecaj revolucije na nas bio je ogroman. Prije svega, ona je ubrzala kraj rata. Revolucija je otvorila oči vojnicima jedne i druge strane. Oni su izašli iz rovova i prošli kroz žičane prepreke da bi se bratimili. Imperijalisti su pokušali da produže rat, ali više ništa nisu mogli da učine. Vojnici nisu htjeli da ratuju, željeli su sada da odu kućama. Vrativši se u domovinu, oni su pričali o onome što su vidjeli. Oni su mnogo naučili dolazeći u dodir s ruskim vojnicima i donijeli su ovamo parole o miru, o vlasti, radnika i seljaka. Ljudi su to slušali, počinjali da misle kako da kod sebe učine nešto slično. Razmišljali su o ustanku.
Naravno, kod nas ovdje uvjeti nisu bili svuda jednaki. U Srbiji, na primjer, takvih revolucionarnih raspoloženja bilo je malo, zato što se zemlja tek oslobodila od okupacije i seljake je privlačila zemlja, miran rad. A u Hrvatskoj i Sloveniji, gdje je radnička klasa bila jača, seljaci, za razliku od srpskih, nisu imali nikakvih demokratskih prava – počela je prava revolucionarna borba. U Zagrebu su se tada digli vojnici koji su došli iz Galicije. Njihova je pobuna silom ugušena. U nekim krajevima Hrvatske digli su se seljaci. I to je također ugušeno. Hrvatska buržoazija se tada veoma uplašila ovog ustanka, jer je on bio uperen ne protiv srpskog gospodarstva nego protiv veleposjednika uopće, pošto je to bio ustanak za zemlju, za agrarnu reformu. Seljaci su zahtijevali ono što se dogodilo u Rusiji. Ova istupanja nosila su čisto seljački karakter. Eto, to je bio utjecaj oktobarske revolucije… Zato je, podvlačim, oktobarska revolucija za nas imala ogroman, odlučujući značaj. Da nije bilo oktobarske revolucije, ne bi bila moguća sadašnja socijalistička izgradnja u Jugoslaviji niti u bilo kojoj drugoj zemlji.
Prvo suđenje Josipu Brozu 1927. u Ogulinu
Vratimo se u Zagreb; Josip Broz ne može nikako dobiti zaposlenje i Nezavisni sindikati pomogli su mu i našli posao u primorskom mjestu Kraljevica u kojoj je postojalo staro i poznato brodogradilište. Sa suprugom i sinom otputovali su u Kraljevicu u rujnu 1925. godine gdje se u tamošnjem škveru zaposlio kao mehaničar. Svakako je veoma zanimljiv podatak da se povezao sa partijskom organizacijom, čiji je sekretar bio liječnik dr. Pavle Gregorić, koji je bio sudionik NOP-a, a komandant mu je bio ovaj isti Broz, kojemu je predao partijsku ćeliju. Dr. Pavle Gregorić, zvani Brzi, poslije rata proglašen je narodnim herojem Jugoslavije.
Život i rad Josipa Broza u kraljevičkom škveru i vođenje komunističkih sastanaka u Kraljevici, Hreljinu i drugim primorskim mjestima važna je karika u njegovu revolucionarnom radu. U brodogradilištu je 24. kolovoza 1926. godine organizirao štrajk, prvi u svojoj političkoj karijeri i koji je trajao devet dana. Iz Kraljevice je Josip Broz objavio članak “Završen štrajk u brodogradilištu” o beogradskom listu Organizirani radnik i to je njegov početak publicističkog rada, a članke i knjige govora objavio je za života.
Broz zbog komunističke propagande osuđen na pet mjeseci zatvora
Kad je uprava brodogradilišta radnicima isplatila zaostale nadnice – 2. listopada iste godine Josip Broz i brojni radnici dobili su otkaz! Međutim, to nije bio kraj, pa je provalom u partijskoj organizaciji počelo uhićenje osumnjičenog Josipa Broza (uhićen je u Zagrebu – op. A.Č.) i skupine radnika iz Kraljevice i Bakra koji su pritvoreni u zatvor u obližnjem Bakru. Zatim su prebačeni u zatvor u Ogulinsku kulu, a u Ogulinu je održano i suđenje. To je bio prvi sudski proces Josipu Brozu u njegovu životu, a znatno poznatiji je bio glasoviti Bombaški proces 1928. godine u Zagrebu kad je osuđen pet godina zatvora. Dok je bio u pritvoru u ogulinskom zatvoru Broz je štrajkao glađu punih pet dana! Za taj slučaj saznao je Stjepan Bakarić, predsjednik Sudbenog suda u Ogulinu, otac Vladimira Bakarića, Titovog suradnika i velikog prijatelja u vrijem Drugog svjetskog rata i nakon svršetka rata, kada je obnašao dužnost predsjednika Vlade NR Hrvatske. Sudac Bakarić je obećao Brozu da će uskoro biti završena istraga. Na ogulinskom procesu 28. kolovoza 1927. radnici su zbog komunističke propagande, prema pisanju listova Borba i Organizirani radnik, osuđeni na zatvorske kazne. Ivan Dujmić iz Bakra dobio je godinu dana zatvora. Josip Broz iz Zagreba (nije priznao da je čitao komunističke knjige, već samo one koje su dopuštene – op. A.Č.) i Rade Celer iz Kraljevice po sedam mjeseci i najmlađi Ivan Pravdiva iz Kraljevice na šest mjeseci zatvora. Osuđeni radnici žalili su se Kasacijskom sudu u Zagrebu, koji je 28. listopada 1928. donio rješenje, kojim su odbijene žalbe osuđenih i istodobno naredio da se osuđenicima prizna vrijem provedeno u istražnom zatvoru, te da im se kazna smanji. Dujmiću na 9 mjeseci, Brozu i Celeru na 5 i Pravdici na 3 mjeseca.
Dio kazne Josip Broz je izdržavao u ogulinskom zatvoru između 1933. i 1934. godine.
Armando Černjul