NAJSTRAŠNIJI JE PODATAK DA BIVŠI VELEPOSLANIK REPUBLIKE HRVATSKE U RIMU PROF. DR. SC. DAMIR GRUBIŠA KRITIZIRA “TITOV REŽIM”
Čini se da su dnevni list La Voce del popolo, koji na talijanskom jeziku izlazi u Rijeci i nakladnik “Edit”, u potpunosti se oglušili na naše kritičko pisanje o njihovoj novinarskoj raboti. To važi i za Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske koje sufinancira spomenuti list i novinsko-izdavačko poduzeće!
Radi se o tematici vezano za knjige o žrtvama fojbi i egzodusu 350.000 Talijana iz Istre, Rijeke i Dalmacije (sic), zatim veličanju osvajača Rijeke 1919.-1920. pjesnika i fašističkog (legionarskog) vođe Gabrijela D’Annunzija. Ali oni nisu jedini koji hvale D’Anunuzija, jer Književno društvo u Rijeci objavilo je knjigu dvojice nazovi piscima, pa tako “crveni grad” nažalost postaje svjetlocrvene boje s primjesom crne.
Da ne duljim i zamaram čitatelje sa starim novim knjigama, upoznat ću ih najnovijom knjigom o nekadašnjoj fašistkinji i uputim kritiku autorici knjige i onima koji pišu neobjektivno, točnije rečeno, falsificiraju povijest, što nije prvi put.
Riječ je o Normi Cossetto, studentici Sveučilišta u Padovi o kojoj su dosad objavili dijelove knjige u 151 ili 160, 180 ili 190 izdanja u Italiji! Nitko točno ne zna u koliko se knjiga i drugih publikacija navodi “slučaj Norma Cossetto”!
Činjenica da stotine ulice i trgova, ustanova i organizacija nose njezino ime na Apeninskom poluotoku i smatraju je heroinom, jer kako piše velik broj talijanskih povjesničara, književnika i novinara, te nemali broj hrvatskih medija, osobito proustaških, tiskaju povijesne falsifikate da su je u jamu Šurani bacili Titovi partizani. Hrvatske novine i elektroničke publikacije ustvari prepisuju članke od talijanskih medija… Kako o tomu ne postoji ni jedan dokument ili drugi dokaz, osim svjedočenja njezine sestre Licije, koja nije više među živima, Cosetto su u rodnom selu Labinci, nedaleko Poreča, u Italiji “štancane” su knjige, tisuće članaka u medijima te u jednom igranom i više dokumentarnih filmova. To je poslužilo nekim hrvatskim povjesničarima i nazovi piscima te novinarima da za smrt pišu i optuže Tita i partizane.
Za roman o istarskoj fašistkinji autorica dobila tri nagrade!
Njihove laži i krivotvorine otkrio je Federico Aurer, vijećnik Općinskog vijeća Rima, koji je 14. travnja ove godine u svojoj diskusiji nenadano izjavio da Norma Cossetto nije silovana u Istri…! Kad je to objavljeno u medijima u javnosti izbio je nesvakidašnji politički skandal koji je izazvao bijes ultradesničara i neofašista!! Vijećnik Aurer je napadan sa svih strana Italije… Ali on do danas nije povukao svoju izjavu.
Na nedavnom predstavljanju romana “Quadro di Norma” (Slika o Normi) spisateljice Giuseppine Mellace u Rimu o autorici i knjizi govorila je Donatella Schurzel (to zasigurno nije talijansko prezime, iako se smatra Talijanka, ali to je njena privatna odluka – op. A.Č.), predsjednica Provincijskog komiteta neoiredentističke udruge AVGD – takozvanih izbjeglica Julijanske krajine i Dalmacije. Ona je istakla “da je mlada istarska studentica 1943. bila žrtva jedne grupe partizana koji su je silovali i bacili u jamu Villa Surani”. Zatim je pohvalila autoricu da je dobila čak tri literarne nagrade: nagrade Costadamalfi, zatim Grada Ladispoli i nagradu za najbolju povijesnu memoriju.
Neoiredentist Marino Micih opet priča floskule
Na predstavljanju knjige bio je nama dobro poznati neoiredentistički “junak” Marino Micich, direktor tzv. Archivio Museo storico di Fiume (Arhiv Povijesnog muzeja Rijeka) u Rimu, koji je govorio stare storije o žrtvama fojbi – prave floskule. Dakako o zločinima Mussolinijeve fašističke Italije u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Albaniji, Grčkoj i drugim zemljama, nisu rekli ni slova niti će nikada progovoriti. Neće, jer su fojbomani i nostalgičari kojima za sve nedaće kriv je samo Tito, kojega napadaju u medijima od 1943. do 2022. godine! Zato zabrinjava da je taj Micich (talijanizirani Hrvat) dobro primljen ne samo u Zajednici Talijana u Rijeci, već i u Gradu Rijeka, što je više nego sramotno. Stoga će Rijeka, kad tad, ako ne promjeni busolu, postati “crna Rijeka”…
I na kraju moram kazati da sam za pisanje ovog kritičkog teksta koristio neke medije u Italiji, a posebice neoiredentistički portal ANVGD i izvješće koje je La Voce del popolo objavio 19. svibnja pod naslovom “Il qudro di Norma” s podnaslovom “La dignita delle vittime” (Dostojanstvo žrtava) koji je potpisao Damir Grubiša, bivši veleposlanik Republike Hrvatske u Rimu i Vatikanu. Za one koji ne znaju životopis prof. dr. sc. Damira Grubiše to je začuđujuće iznenađenje i velika sramota. Neka ostane zabilježen datum kojega bi se trebali stidjeti, najprije list La Voce del popolo, a onda njihov stalni suradnik. Međutim, za one koji poznaju sam jednu stranu medalje Grubiše – to je da je bio diplomat i da predaje čak na tri ili četiri Sveučilišta u Europi – također će biti razočarani. No, autor ovog napisa nijednog trenutka nije bio iznenađen, jer je znao da Grubiša, osim što predaje na Američkom Sveučilištu u Rimu, on je stalni suradnik portala Autograf.hr i lista La Voce del popolo, koji nažalost jedno 30-ak godina uzdiže neoiredentističke organizacije istarskih, riječkih i dalmatinskih izbjeglica i veličaju pjesnika i fašista Gabrielea D’Annunzija, osvajača Rijeke. Dakle, prof. dr. Damir Grubiša, ROĐENI RIJEČANIN, AUTOR JE IZVJEŠĆA IZ RIMA O ROMANU “IL QUDRO DI NORMA” (pod. – A.Č.)!! I gle, spomenuti autor u vrijeme Jugoslavije bio je direktor Kulturnog centra u New Yorku i komunikacijski predstavnik SFRJ za odnose s Ujedinjenim Nacijama, ovih dana objavio je člančić u kome je javlja staru storiju (izmislili su je Mussolinijevi fašisti – op. A.Č.) da su Normu Cosseto bacili u jamu partizani. Tako nam dijeli lekciju bivši direktor Kulturnog centra u New Yorku (u vrijeme Jugoslavije), ataše za tisak jugoslavenskog izaslanstva pri UN-u i druge funkcije, partijski djelatnik SKJ, zatim hrvatski intelektualac, pisac i bivši diplomata!
I na kraj pameti mi nije da pomislim kako prof. dr. sc. Damir Grubiša (članke potpisuje samo imenom i prezimenom) piše za La Voce del popolo (osnovan u NOP-u 1944., ali u glavi lista tiskana je samo godina 1944. i valjda ih je sramota spomenuti da su ga osnovali talijanski partizani – op. A.Č.) samo zbog honorara… On, pobogu, zarađuje na više mjesta i zasigurno je jako dobro plaćen…
Kritike ne pomažu sveučilišnom profesoru i diplomati
Premda sam ga ne tako davno kritizirao da je sudjelovao na jednoj online konferenciji s većinom sugovornika – neoiredentista, kad je jedan od sudionika, povjesničar iz Rovinja, rekao da će u tom gradu podignuti prvi spomenik tzv. talijanskim esulima, nije uopće dao nijednu primjedbu. Zaključih da on ne može kvalitetan hrvatski pisac koji drugima soli pamet, a vrlo dobro zna da naokolo po Rimu mešetari s neiredentistimada. Sve što sam o njemu napisao velika je i neoboriva istina! Stoga, javno, pitam prof. dr. sc. Damiru Grubišu: što vam je trebalo da pišete o fašistkinji Normi Cossetto i da ni jednom riječju ne objavite osvrt o njoj i njezinoj fašističkoj obitelji? Jeste li znali da je njezin otac Giuseppe Cosetto obnašao dužnost sekretara Fašističke stranke i, prema pisanju hrvatsko-talijanskog novinara, književnika i povijesnog istražitelja Giacoma Scottija iz Rijeke, bio najveći fašist u Istri, a kći Norma na Sveučilištu u Padovi sekretarica GUF-a – Sveučilišne fašističke mladeži i da su oboje završili u kraške jame. Međutim, nijedan vjerodostojni dokument ne postoji da su ih u jame bacili partizani. To Grubiša može priupitati svog suradnika i prijatelja Scottija i dobit će iste podatke o kojima sam pisao. Izvjestitelj Grubiša najvjerojatnije je bio nazočan predstavljanju knjige i zašto nije postavio barem jedno pitanje autorici romana ili modelarnici? On se, nema dvojbe, preokrenuo za 365 stupnja. Što mu treba da bude stalni suradnik La Voce del popola iz Rima?
A što se, pak, tiče ministarstva kulture i medija RH u Zagrebu i ministrice Nine Obuljen Koržinek, zanima nas kad će njezini suradnici početi čitati La Voce del popolo, koji, uz ostale edicije u RH, sufinancira iz novca poreznih obveznika?
U Italiji u prodaji nova knjiga Damira Grubiše
Dok sam pripremao ovaj kritički osvrt, nije prošlo ni tjedan dana, na vidjelo je došlo još jedno iznenađenje… U Italiji je puštena u prodaji nova knjiga pod naslovom “Diario diplomatico” (Diplomatski dnevnik) /”Cammaro Edizion” (2022.) na talijanskom jeziku Damira Grubiše. O tom djelu u hrvatskim medijima nisam pročitao nijednu informaciju, osim u La Voce del popolo (23. svibnja) koji je posvetio piscu gotovo cijelu stranicu veličine Jutarnjeg lista. No, u Italiji sam pročitao informacije na nekim portalima, a od listova članak je objavio tršćanski Il Piccolo (prije i i za vrijeme Drugog svjetskog rata fašistički list! – op. A. Č.). Autorica članka u La Voce del popolo Kristina Blagoni na puna usta nahvalila je autora i njegovo djelo koje govori svom radu veleposlanika Republike Hrvatske u Rimu i Vatikanu u razdoblju 2012.-2017. godine. Prije tiskanja knjige o svojem dnevniku objavio je dijelove za La Voce del popolo. Izvjestiteljica Blagoni ističe da je Grubiša sin majke Talijanke i oca Hrvata iz Rijeke, ali zbog majčine strane bijaše “esule giuliano-dalmata in italia…” (Grubiša sa svojom majkom bio je profugo, što znači izbjeglica a ne prognanik u Italiju! – op. A.Č.) i vratili su se u Rijeku. Dakle, njega i njegovu obitelj nitko nije potjerao iz Rijeke, ali on govori a autorica članka objavljuje da je Titov režim njegova oca osudio na prisilni rad i na kraju oslobodio. Moram naglasiti da su talijanski portali i Il Piccolo objavi crticu glede Titova režima, pa se otvoreno mora kazati da Grubiša na grubi način oklevetao ličnost predsjednika Tita i to uoči kad se obilježava 130. godina njegova rođenja! Pisac ima pravo pisati što mu je na pameti, no u ovom slučaju mora reći zbog čega je njegov otac osuđen? On, Grubiša, mora priznati da je jako dobro prolazio u bivšoj SFR Jugoslaviji i Republici Hrvatskoj!! Koliko je meni poznato, dok je bio živ predsjednik Tito, Damir nije bio dijete, već odrastao čovjek koji je imao više od trideset (30) godina! Titov “režim” mu je umnogome pomogao i omogućio da postane poznat i odlično plaćeni državni službenik. U vrijeme predsjednikovanja Josipa Josipovića kao “crveni” postavljen je izvanrednim veleposlanikom Republike Hrvatske u Italiji i Vatikanu sa sjedištem u Rimu. Kad je SDP-ov predsjednik više nije obnašao dužnost veleposlanik Grubiša nestao je sa scene i napustio veleposlaničke odaje.
Pisac dnevnika Grubiša zahvaljuje se uredniku Robertu Paliscu i glavnoj urednici La Voce del popolo Christiani Babić te direktoru nakladnika “Edit” Errolu Superinu na objavljenim fragmentima. Navode se knjige koje je objavio, a onda iznenađenje da je preveo knjigu na hrvatski jezik “Storia di Fiume” (Povijest Rijeke) prof. Giovannija Stellija, filozofa, povjesničara i pisca, rodom iz Rijeke, koja je izdana u Rijeci.
Hrvatski povjesničari i kritičari trebali bi pročitati knjigu Damira Grubiše i dati sud… Tko zna što se krije iza “Diplomatsko dnevnika”!?
Nisam ni očekivao da će Grubiša ili neobjektivna člankopisateljica Blagoni objaviti da je prof. Stelli, predsjednik neoiredentističke Societa di Studi Fiumani (Društvo za povijesna istraživanja Rijeke) u Rimu i čiji je direktor izbjeglica Marino Micich godinama objavljivao (i drugi suradnici) falsifikate o zločinima u Rijeci i okolici za koje su optužili Titove partizane!! Suludo je da su Stellijevu knjigu, osim talijanske vlade i drugih institucija, sufinancirali Vijeće talijanske nacionalne manjine Primorsko-goranske županije u Rijeci i Grad Rijeka! Osim toga, sve njih je svojevremeno primio bivši gradonačelnik Vojko Obersnel, a jednom prilikom i neofašističkog gradonačelnika Rima Giovannija Giannija Alemanna.
Armando Černjul
