Stjepo Bartulica odlučio je iskoristiti 80. obljetnicu pobjede nad fašizmom kako bi je predstavio kao nacionalnu tragediju obilježenu komunističkim zločinima i represijom. Izložba koju je u tom povodu organizirao u prostorijama Europskog parlamenta izostavlja ključne informacije o NDH, dok se ustaški pokret u njoj ni ne spominje

Stjepo Bartulica odlučio je iskoristiti 80. obljetnicu pobjede nad fašizmom kako bi je europskim elitama i javnosti predstavio kao mučnu nacionalnu tragediju. Zastupnik u Europskom parlamentu stranke DOMiNO organizirao je 13. svibnja u briselskim prostorijama EP-a konferenciju naslovljenu “Kraj Drugog svjetskog rata i zločini komunizma”.

Sudjelovali su predsjednik američke Zaklade za spomen žrtvama komunizma (VOC) Eric Patterson te historičari Martina Grahek-Ravančić, Mario Jareb i Josip Mihaljević s Hrvatskog instituta za povijest i Hrvoje Mandić sa zagrebačkog Sveučilišta. Tu su i desničarski kolumnist, voditelj te publicist Tihomir Dujmović, Monika Štedul – kći Nikole Štedula, koji je preživio Udbin atentant – i Renata Kelam, lokalna političarka iz Lećevice.

Vezivno tkivo družbe dobrim su dijelom antikomunizam i konzervativizam, u varijantama od globalne do seoske. Bartulica i Patterson predstavljaju elitu fundamentalističkog križarskog pohoda – osim što je DOMiNO član paneuropske Stranke europskih konzervativaca i reformista, Bartulica je predsjednik mreže Political Network for Values, koju se povezuje s ekstremističkom paravojnom sektom El Yunque, koja prema svjedočenjima odgaja “Kristove vojnike” spremne da poginu za uspostavu “Kraljevstva božjeg”.

Aktualni predsjednik VOC-a Patterson bio je predsjednik Instituta za religijske slobode iz Washingtona, posvećenog borbi protiv reproduktivnih prava žena te prava LGBTQ zajednice. Neki od spomenutih povjesničara čvrsto su na liniji revizionizma i nacionalizma: Jareb je pisanim putem svjedočio u korist Počasnog bleiburškog voda u sudskom procesu na temelju kojeg su austrijske vlasti tim filoustašama naložile skidanje šahovnice s prvim bijelim poljem sa spomenika na Lojbaškom polju. Dujmović pak ima ličnu misiju, jer ispisujući šovenske pamflete skriva da je sam bio član Saveza komunista, dok obitelj Nikole Štedula govoreći o proživljenim traumama vjerojatno ne ističe da je taj emigrant surađivao s neoustašama i ratnim zločincima devedesetih.

Konferenciju je pratila izložba koja je nekoliko dana bila postavljena u EP-u: prema Bartulici trebala bi biti temelj budućeg Muzeja žrtava komunizma. Izložba na dvadesetak panela “nudi dokumentirani pregled represije nad civilnim stanovništvom, političkim neistomišljenicima i vjerskim autoritetima”, naveo je Bartulica – naime, “europska povijest je komplicirana i nije jednostrana. Za Hrvatsku je svibanj 1945. bio naročito teško i mračno, traumatično vrijeme. Velik dio Europe nije bio oslobođen, bili smo porobljeni novom totalitarnom ideologijom komunizma koja je nametnula brutalnu vladavinu stanovništvu i mnogi nevini su stradali”, konstatirao je prilikom otvaranja.

Usprkos masovnim zločinima, Gulagu i Golom otoku, nema sovjetske Treblinke ni jugoslavenskog Jasenovca jer nema genocidnog rasizma. Izjednačavanje fašističkog i komunističkog pokreta u praksi odbacuje doprinos potonjeg antifašizmu i upotrebljava se za ublažavanje NDH – ističe Branimir Janković

Iz njegovih riječi naslućuje se ofucana teza koja izjednačava komunizam s fašizmom, što počesto – prikriveno ili otvoreno, nesvjesno ili svjesno – rezultira proglašavanjem fašizma manjim zlom i njegovom rehabilitacijom. Taj se cilj nužno iščitava iz izložbe, unatoč tome što vjerojatno najveći dio panela ne sadrži otvorene neistine. Iznose se poznate i nesporne činjenice – da su partizani krajem rata počinili masovne zločine, da je nova vlast provodila represiju, da je u Jugoslaviji uspostavljen totalitarni poredak, da je komunistička partija stremila potpunoj kontroli nad ekonomijom, pravosuđem, medijima obrazovanjem i društvom u cjelini, da je opozicija bila zabranjena ili da su službe poput Udbe nadzirale, progonile, hapsile i zlostavljale političke protivnike te ih likvidirale i u inozemstvu.

Glavni problem izložbe sastoji se u onome čega u njoj nema, a nema gotovo nikakvog spomena o tome što je prethodilo odmazdi iz 1945. – nema riječi o karakteru takozvane NDH i genocidima koje je njena vojska provela nad srpskim, židovskim i romskim stanovništvom, pa čak ni slova o ustaškom pokretu. Jedina rečenica koja daje naslutiti da događaji nisu crno-bijeli – a “crnima” izložba zapravo smatra partizane – ona je da je među zarobljenicima koji su stradali na Bleiburgu i Križnom putu “nesumnjivo bilo mnogo” ratnih zločinaca. Doduše, postav ne navodi megalomanske brojke te je uravnoteženiji od teza autora koji govore o “hrvatskom holokaustu”.

No iako se navodi da broj ubijenih “nije nerealno procijeniti” na 80 tisuća, ne spominje se da je broj poimence identificiranih zapravo višestruko manji. O ustaškim zločinima ne doznajemo baš ništa. Jedan panel donosi paralelne fotografije Ante Pavelića i Tita, ističe se da je 1945. “jedan totalitarni režim smijenio drugi” te navodi da je britanski pisac Evelyn Waugh usporedio partizansku vlast s nacizmom. Implicitna poruka ove izložbe još je skandaloznija od izjednačavanja: za Bartulicu i autore postava Jasenovac očito nikada nije postojao – a ako postoji samo Bleiburg, onda ni partizani ne mogu biti ništa drugo nego zločinci. Izložba drastično izrezuje događaje iz konteksta i tendenciozno manipulira činjenicama, podmećući krajnje parcijalnu sliku pod istinu, što je čini grubim falsifikatom stvarnosti. Ne radi se o istini, nego o propagandi: kako je jednom primijetio Orwell, “sva propaganda je laž, čak i kada se govori istina”.

Prešućivanje krucijalnih činjenica načelna je narativna strategija, dosljedno provedena i kada se govori o konkretnim slučajevima ili stratištima. Ističe se montirani proces Alojziju Stepincu, no izostavlja da je zagrebački nadbiskup još u travnju 1945. držao mise u slavu zločinačke NDH. Panel posvećen pokolju franjevaca u Širokom Brijegu prešućuje da su ustaše nešto prije toga izvršili masakr partizana u Čapljini: to sigurno ne opravdava zločin, ali vađenje događaja iz konteksta brutalnog građanskog rata služi mistifikaciji i difamaciji komunista i antifašista uopće. U slučaju četrdesetak ljudi poubijanih na otočiću Daksa kod Dubrovnika tvrdi se da su egzekucije “bile usmjerene na intelektualnu i vjersku elitu, kako bi se eliminirala opozicija komunističkom režimu”, a istaknut je isusovac Petar Perica. Za istog Pericu ustaški stožernik u Dubrovniku Ivo Rojnica u memoarima navodi kako je pomagao ustašama. Još nekoliko ubijenih na Daksi povjesničar Franko Mirošević opisao je kao “najuglednije ustaše u Dubrovniku”, primjerice gradonačelnika tijekom NDH Niku Koprivicu. Na izložbi ni o tome nema spomena.

Novosti su dobile fotografije izloženih panela te zamolile dvoje povjesničara zagrebačkog Filozofskog fakulteta za komentar. Profesorica Snježana Koren, specijalizirana među ostalim za politiku povijesti i kulturu sjećanja reći će kako je “ova izložba najbolji pokazatelj zašto je, kako piše na jednom od panoa, proces suočavanja s komunističkom prošlošću često “spor i kontroverzan”. Suočavanje s prošlošću se ne postiže tendencioznom selekcijom podataka, jednostranim i simplificiranim objašnjenjima kompleksnih zbivanja, a naročito ne pokušajima manipuliranja onima kojima je izložba namijenjena”.

– To je politikantska interpretacija hrvatske recentne povijesti u kojoj je puno toga namjerno ostalo nerazjašnjeno. Čitatelju su uskraćena najosnovnija objašnjenja o tome što su “Križni put”, NDH ili AGITPROP, a brojne fotografije, poput spomenika na Blajburškom polju, nisu potpisane. Ne objašnjava se ni tko je Pavelić, već je uz fotografiju na kojoj je prikazan s uzdignutom desnicom navedeno samo njegovo ime. Ipak, pažljiviji čitatelj bi mogao zaključiti da je bio fašist jer u popratnom tekstu neodređeno stoji kako je Hrvatska 1945. “prešla iz fašističke u komunističku vlast” – termin “ustaša” se, naime, ne spominje ni na jednom panou. Nadalje, tvrdi se da su u svibnju 1945. pripadnici raznih poraženih vojski “krenuli prema Zapadu, očekujući zaštitu zapadnih saveznika”. No, posjetitelj s osnovnim znanjem o povijesti Drugog svjetskog rata mogao bi postaviti logično pitanje zašto bi pripadnici “Oružanih snaga NDH” ili “jedinice Trećeg Reicha” očekivali zaštitu “zapadnih saveznika” protiv kojih su ratovali – kaže Koren.

Ako je točno da su u postavljanju ove izložbe sudjelovali profesionalni povjesničari, onda te materijalne pogreške i amaterski tekstovi idu njima na sramotu jer ova izložba čini sve što dobra i odgovorna historiografija ne bi trebala raditi – kaže Snježana Koren

Ona ističe i kako su pojedini paneli aljkavo izrađeni – u tekstu o pokolju u širokobriješkom samostanu u samo 12 redaka donose se dva različita podatka o broju ubijenih franjevaca, a iznose se i netočni podaci, primjerice da su “marksizam i lenjinizam” odmah nakon 1945. postali obavezni predmeti u školama.

– Vjerujem i da će mnogim europskim posjetiteljima izložbe ostati nejasno zašto je problematična parola “Antifašizam zauvijek”, odnosno zašto je problematično suprotstavljanje fašizmu, što baš i nije lijepa slika koju hrvatski europarlamentarci grade o Hrvatskoj u Europskom parlamentu – zaključuje ona.

Branimir Janković bavi se politikom sjećanja, poviješću revolucija te odnosom historiografije i nacionalizma. Za Novosti komentira kako je ovo ipak “samo jedna od izložbi koje organiziraju europski parlamentarci, a ne država”.

– Ni po čemu se ne izdvaja od brojnih drugih događanja kojima se svakog svibnja obilježava Bleiburg. Mnoge propovijedi, predstavljanja knjiga, Thompsonove “Slike Bleiburga”, politički govori i medijski napisi kontinuirano odbijaju spomenuti NDH, njezin fašizam i savezništvo Trećeg Reicha kao jednog od najbrutalnijih kolaboracionističkih režima u Europi. To je utjecalo na nemilosrdnost poslijeratnih masovnih odmazdi, a dodatnim eliminacijama političkih protivnika pridonosile su staljinističke inspiracije i socijalistička revolucija. Radilo se, međutim, i o pobjedi nad fašizmom i sudjelovanju u svjetskoj antifašističkoj koaliciji te pružanju alternative međuetničkim sukobima. Prošlost ne možemo učiniti boljom ili drugačijom pa ju zato selektivno prikazujemo – ističe Janković.

Izjednačavanje komunizma i nacizma nije hrvatska specifičnost: diljem istočne Europe narativ o dva totalitarizma koristi se za rehabilitaciju kvislinga, čemu pomaže i službena politika povijesti Europske unije. Janković kaže kako takvo izjednačavanje kao povjesničar ne može prihvatiti – naime, “usprkos masovnim zločinima, Gulagu i Golom otoku, nema sovjetske Treblinke ni jugoslavenskog Jasenovca jer nema genocidnog rasizma. Izjednačavanje fašističkog i komunističkog pokreta u praksi odbacuje doprinos potonjeg antifašizmu i upotrebljava se za ublažavanje NDH. Vjerojatno to s distance Europskog parlamenta nije vidljivo, ali mi to itekako osjetimo. Kad to raščistimo, onda itekako trebamo govoriti i o revolucionarnom teroru i drugim oblicima masovnog nasilja u tom ‘dobu ekstrema’”, dodaje.

Internetske stranice Hrvatskog instituta za povijest navode kako su Jareb, Mihaljević i Grahek-Ravančić osim izlaganja na konferenciji surađivali i na izložbi. Dakle, historiografija autoritetom podupire implicitno profašističku manipulaciju povijesnim činjenicama, a povjesničari na tom projektu sudjeluju kao prvoborci, surađujući s političkom ekstremistom kao što je Bartulica.

– Ako je pak točno da su u postavljanju ove izložbe sudjelovali profesionalni povjesničari, onda te materijalne pogreške i amaterski tekstovi idu njima na sramotu jer ova izložba čini sve što dobra i odgovorna historiografija ne bi trebala raditi – kaže Koren.

Inače, Grahek-Ravančić autorica je opsežne monografije o Bleiburgu, koja slovi za uravnoteženu i znanstvenu: riječ je o dopunjenom magistarskom radu na kojem je mentor bio Ivo Goldstein. Autorica u svojim javnim istupima barem koliko-toliko spominje Jasenovac i Pavelićevu suodgovornost za Bleiburg.

– Cijenim istraživanja kolegice Grahek-Ravančić i vjerujem da je doprinijela tome da se na izložbi ne preuveličavaju brojke ubijenih niti ističe da su stradali samo zato što su Hrvati, što je sveprisutno u javnom govoru o Bleiburgu, i to s najviših razina. Mnoga istraživanja kolega s Hrvatskog instituta za povijest ne treba ignorirati i često su dio uobičajenih neslaganja među povjesničarima oko određenih tumačenja. Ne koristim pojmove profašistički, revizionistički ili nacionalistički jer su borbene etikete koje više skrivaju nego otkrivaju. Slažem se da stručni doprinosi povjesničara mogu biti (zlo)upotrijebljeni u rukama političara poput Bartulice. Njih zanimaju samo krajnje selektivni, crno-bijeli i unaprijed pripremljeni nacionalno-viktimizacijski prikazi koji nemaju veze sa kritičkim suočavanjem s prošlošću – komentira Janković, retorički se pitajući “zar nisu svećenici bili i u ustaškom i u partizanskom pokretu, zar politička ubojstva nisu činili i UDBA i radikalna hrvatska emigracija?”

Postavlja se pitanje reakcija na takvo falsificiranje historije u središnjoj instituciji EU-a. Izložba je uglavnom u skladu s politikom povijesti aktualne vlade, no Novosti su pokušale kontaktirati predsjednika SDP-a Sinišu Hajdaša-Dončića i eurozastupnika Tonina Piculu te ih pisanim putem zapitale zbog čega nominalno antifašistička stranka nije reagirala. Odgovor nismo dobili. Zastupnik Možemo! u EP-u Gordan Bosanac slaže se kako je izložba “potpuno revizionistička”, ali napominje kako “to nije izolirani slučaj, nego se takve izložbe događaju kao na traci. Može ih napraviti svaki zastupnik.”

– Procijenili smo da je bolje ignorirati. Bartuličina izložba bila je posve marginalna, nitko se tu nije zadržavao. U prošlosti se ulaskom u konfrontacijske bitke takvim akterima samo podilazila vidljivost, a time i interes javnosti. Bilo je i užasnih homofobnih i transfobnih izložbi koje smo kao grupa odlučili ignorirati. Takva odluka ima dobrih i loših strana – kaže Bosanac.

Procjenu o učincima prepuštanja javnog prostora desnici ovog puta prepuštamo čitateljima, uz primjedbu kako ovo nije prvi put da Možemo! izbjegava reagirati kada su u pitanju takozvane povijesne kontroverze. Istovremeno, Bosanac ističe kako stanovita slovenska eurozastupnica u Odboru za predstavke “gura” rezoluciju o fojbama iz 1945. koja prešućuje sve što se događalo prije toga – i kako to jest bitka u kojoj treba sudjelovati.

– Rezolucija je važna jer je riječ o poziciji EP-a. Vrlo smo angažirani pokušavajući je dovesti do formulacije koja prepoznaje antifašistički borbu – zaključuje eurozastupnik.

(Jerko Bakotin/Novosti)

Poveznica na članak: https://www.portalnovosti.com/ustase-ne-stadose/