Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

TUPANI O JASENOVCU / Logor smrti nije mit, ali mi ih imamo napretek: Naprimjer, Matija Gubec nije vodio bunu i nije se uopće tako zvao

(Foto: Wikipedia)

Hrvoje Klasić o ustaškom logoru smrti Jasenovcu i nekim hrvatskim mitovima

„Jasenovac je mit“. Ta teza, koju posljednjih trideset godina ponavljaju razni manipulatori prošlošću, poput nemalog broja povjesničara, političara, novinara i javnih intelektualaca, nedavno je „proslavila“ i dva hrvatska glazbenika. Zloglasni ustaški logor u kojem su od 1941. do 1945. ubijeni deseci tisuća nevinih ljudi njih će dvojica smatrati mitom dok se, kako kažu, „ne istraži što je to tamo bilo“ i dok se ne utvrdi točan broj ubijenih.

Kao ni inače ni ovaj put mi ne pada na pamet ulaziti u polemiku s onima koji prošlost tumače na temelju obiteljskih priča i ideološki uvjetovanih stavova, a ne znanstveno utvrđenih činjenica. Ali me je proglašavanje mitom nečega čime se povjesničari bave desetljećima i o čemu postoje tolika svjedočanstva preživjelih zatočenika potaklo na razmišljanje o događajima iz hrvatske povijesti koji se unatoč nepostojanju dokaza ne dovode u pitanje, i koji po svim kriterijima zaslužuju da ih se smatra mitovima.  

Mit o kralju Tomislavu

A mit je, po svemu što (ne)znamo, priča o Tomislavu kao prvom hrvatskom kralju. Naime, svi ugledni povjesničari koji se bave tim razdobljem hrvatske prošlosti slažu se da za tu priču ne postoje pouzdani dokazi. Kao ni za onu da je Tomislav 925. okrunjen na Duvanjskom polju. Iz ove potonje proizišao je i još jedan mit, onaj da je Duvno 1925. na tisućitu godišnjicu „krunidbe“ promijenilo ime u Tomislavgrad. Jer, povijesne činjenice govore drugačije.

Grad je ime promijenio 1928. a povod je bilo rođenje princa Tomislava Karađorđevića. U veljači te godine delegacija Duvnjaka predvođena lokalnim franjevcem otišla je u Beograd zamoliti kralja Aleksandra Karađorđevića da se grad Duvno ubuduće nazove Tomislavgrad u počast princa Tomislava. I kralj je pristao.

Mit o posljednjem hrvatskom kralju

Mit je svakako i priča o Petru Svačiću kao posljednjem hrvatskom kralju koji je poginuo 1097. u bici s Mađarima na Gvozdu zbog čega će ta planina kasnije promijeniti ime u Petrova gora. U ovom slučaju povjesničari nemaju dokaze da je Petar uopće bio kralj, da je Gvozd današnja Petrova gora, pa čak sumnjaju i u ispravnost njegova prezimena koje je po svemu sudeći glasilo Snačić, a ne Svačić.

Mit o Matiji Gupcu

Više ne znamo nego što znamo i o vođi Seljačke bune iz 1573. Matiji Gupcu. Za početak, znamo da se uopće nije zvao Matija nego (vjerojatno) Ambroz. Osim toga, po dostupnim podacima Gubec niti je bio organizator niti vođa seljaka, već je to bio Ilija Gregurić, a potpuno je izmišljena i priča o Gupčevom „krunjenju“ usijanom krunom na Markovom trgu u Zagrebu.

S druge strane, dokumenti ukazuju da „zloglasni“ velikaš Franjo Tahy ustvari uopće nije bio tako zloglasan kakvim ga se prikazuje, nego je zbog svog mađarskog podrijetla nekoliko stoljeća kasnije iskorišten kao personifikacija arhi-neprijatelja obespravljenog hrvatskog čovjeka. Kada je Tahy u pitanju, čak ne postoje ni dokumenti koji bi potvrdili da je on na bilo koji način sudjelovao u Seljačkoj buni, pa ni u poznatoj završnoj bici koja se odigrala negdje kod Stubičkih toplica.

Mitovi o Zrinskom i Frankopanu

Mitologija se, pa čak i mitomanija, može pronaći i u načinu obilježavanja najpoznatije urote u hrvatskoj povijesti. Prema Zakonu o blagdanima i spomendanima u Republici Hrvatskoj 30. travanj je proglašen Danom pogibije Zrinskog Frankopana koji predstavljaju „simbole žrtve za slobodu i pravdu hrvatskoga naroda i hrvatske domovine“. Prije svega, ova dvojica pripadnika najvišeg društvenog sloja bili su ponajprije aristokrati, s izraženim hrvatskim regionalnim, ali i ugarskim političkim identitetom.

Što se tiče žrtvovanja ono se, kao i kod svih ostalih onodobnih moćnika i bogataša, svodilo na borbu za opstanak vlastite obitelji, obiteljskog bogatstva i utjecaja. A ne slobodu i pravdu hrvatskog naroda. I kako ističe prof. dr. Nataša Štefanec, trenutno jedna od najboljih poznavateljica tog razdoblja hrvatske povijesti, „njihova je smrt tumačena kao nedužna smrt za Hrvatsku, mada Zrinski tada nisu znali da ginu baš za Hrvatsku, posebno ne za Hrvatsku u današnjem smislu“.  

Zamislite da netko to napravi u Njemačkoj

Navedeni su samo neki od događaja i ličnosti iz hrvatske povijesti, koji unatoč nedostatku pouzdanih izvora ne izazivaju podjele i prijepore u društvu. Tomislavu, Petru Svačiću, Matiji Gupcu, Zrinskom i Frankopanu se i dalje dižu spomenici, po njima se nazivaju škole, kulturno-umjetnička društva, ulice i trgovi. A o svima njima zajedno ne znamo niti približno onoliko koliko o ustaškom logoru Jasenovac. Da, točan broj ubijenih nikada nećemo saznati i to iz više objektivnih razloga.

Prvi je taj da logorska uprava nije vodila preciznu evidenciju logoraša, posebno kada su u pitanju bili Romi koje se evidentiralo po broju vagona kojima su dovoženi. Drugi se odnosi na činjenicu da je dio leševa ubijenih logoraša istrunuo u zemlji, dio je iskopan i zapaljen kako bi se prikrili tragovi, dok je dio otplutao rijekom Savom. Međutim, unatoč nepostojanju točnog broja ubijenih sve ono što na temelju izvornih dokumenata kao i izjava logorskih zapovjednika i zatočenika znamo o Jasenovcu ne ostavlja baš nikakvog prostora za nedoumice o kakvom se mjestu radilo. I samim time nikakvog temelja da itko razuman ne pokaže isključivo iskreni pijetet prema svim tamošnjim žrtvama, ma koliko ih bilo.

Zamislite da netko u Njemačkoj Auschwitz nazove mitom zato što nikada nije utvrđen točan broj ljudi koji su tamo skončali život nego se navodi brojka od oko 1,1 milijun ubijenih. Naravno da ima i takvih, ali nisu poznati političari, povjesničari, intelektualci, novinari, voditelji, sportaši ili pjevači.

Odnosno, nisu sve ono što u Hrvatskoj jesu.

(Net.hr/ Hrvoje Klasić)

Facebook
E-mail