Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Tito i rešeto

Predlažući povratak Trga maršala Tita, predsjednik zagrebačkog SDP-a Viktor Gotovac opisuje Josipa Broza kao obnovitelja hrvatske državnosti, zastupnika zapadnjačkih vrijednosti i tržišno isplativu turističku figuru, što nije mnogo bolje od političke platforme Zlatka Hasanbegovića na kojoj je trgu promijenjeno ime

Podvrgao Tita beauty treatmentu – Viktor Gotovac (foto Tomislav Miletić/PIXSELL)

Zagrebački SDP podnio je prošli tjedan prijedlog Skupštini grada Zagreba da se sadašnjem Trgu Republike Hrvatske vrati prethodno njegovo ime, odbačeno prije šest godina – Trg maršala Tita. Bila je to možda i zgodna prilika da se na urudžbiranih pet, a gusto otipkanih stranica prijedloga, napomene ponešto relevantno o zacijelo najutjecajnijoj ovdašnjoj povijesnoj ličnosti, ali cijenimo da je ta mogućnost ispuštena, i ne samo to. S rezignacijom konstatiramo da je SDP ovime nanio štetu uspomeni na Josipa Broza veću i ozbiljniju od one za koju se 2016. godine u istoj skupštini pobrinuo Zlatko Hasanbegović.

Štoviše, tako će biti sve i ako SDP uspije ovakvim rezoniranjem navesti svog partnera, vladajući Možemo!, da Tita vrati na isti onaj trg. Hasanbegović, naime, jednostavno je polazio od neprihvatljivih mu činjenica Titova komunizma, internacionalizma i jugoslavenstva, kao deklarirani hrvatski nacionalist te konzervativac i njegov evidentni ideološki protivnik. Viktor Gotovac, odnedavni šef gradske organizacije SDP-a, postupa drukčije: te iste činjenice prilagođava određenome novom poretku vrijednosti, ali s kojim bi se složio i taj njegov, Gotovčev najviđeniji predšasnik na delikatnim poslima preimenovanja trgova i ulica. Ujedno je riječ o cilju kojem glavni zagrebački SDP-ovac napadno posvećuje intenzivnu pažnju, baš kao da se bez njegove intervencije ta gradska površina ne može ni upotrebljavati u svakodnevici. Kad bi bilo ikako drukčije, ne bi se tako strasno hvatao simboličkog instrumentarija, nego bi se angažirao npr. oko potreba sve desperatnije izbjegličke populacije.

Nije teško pretpostaviti o čemu snatri Gotovac dok Zagrebu vraća Tita, ali prihvatimo se najprije kratkog osvrta na samu teorijsku platformu za taj pothvat. “Smatrajući kako je obrazlaganje uistinu nepotrebno”, započinje Gotovac, odmah dovodeći u pitanje svaku argumentaciju, mada ne odustajući od misije da istakne kako je Tito “među našim političkim ličnostima i ideolozima i državnicima prvi koji je zaista ostvario misao hrvatskog suvereniteta i pretvorio ga u djelo i svršeni čin međunarodnog značenja”.

Najpreciznije bi bilo reći da je odnos Josipa Broza i Miroslava Krleže prema nacionalnom pitanju bio dosljedno lenjinistički. Obojica su to artikulirala tako u teoriji i živjela u praksi, o čemu postoje nebrojeni zapisi

“Taj naš suverenitet, prekinut još u ranom Srednjem vijeku, prije osam stotina godina, Maršal je branio i obranio i uspostavio”, saznajemo dalje o inače još uvijek poprilično misterioznom historijskom kontinuitetu koji bi valjda trebalo pojasniti prije negoli jednog Tita, premda je navodno baš on “zamisao oslobođenja doveo do pune pobjede, okrunivši je svim atributima pune narodne nezavisnosti i državnosti”. Nabrajaju se zatim standardni prinosi nacionalnoj stvari Tita i suboraca mu, u vidu povrata Dalmacije, Kvarnera, Istre – sve sama opća mjesta folklorne novovjeke geopolitike u Hrvata. “Bio je komunist, bio je marksist”, zastat će ovdje dah svakom dobrohotnom čitatelju, “ali je bio veoma pragmatičan političar i želio je ostvariti ravnopravnost hrvatskog naroda u okviru Jugoslavije”.

Nisu preskočene Titove zasluge oko uništavanja izrijekom navedenih fašista, te malo neizravnije označenih ustaša i drugih domaćih izdajnika, možebitno četnika, a sve skupa imenovanih pod “kvislinškom politikom jedne klike pustolova i ubojica”. Neizostavno je tu istaknut epohalni otpor Staljinu, ali se jedinome jugoslavenskom maršalu pritom pripisuje pozicioniranost s kojom dosad nismo raspolagali: spasio je Zapad, ne samo Hrvatsku. “Zasluge u međunarodnoj politici su u tome”, naglasio je Gotovac potkraj svog obrazloženja, gdje već napadno zvuči kao da je zbrzao sastavak, “što je pružio takav otpor Staljinu kad su zapadne sile bile gotovo bespomoćne u odnosu na taj jak komunistički blok, sovjetski blok, a i u odnosu na širenje komunizma u čitavome svijetu”.

Završna rečenica dvostraničnog obrazloženja, dok ostatak prijedloga čini prepisana biografska natuknica o Josipu Brozu iz Hrvatske enciklopedije, bez ikakve sumnje je najpotentnija: “On je bio čovjek koji je, i kao komunist, uvijek ostao Hrvat, dokaz je da se u Zagrebu družio s hrvatskim književnikom Miroslavom Krležom i prijateljevao, ne samo družio, koji je neke spasio od progona svog komunističkog režima”. Sintaksu u ovom radu Viktora Gotovca nećemo komentirati, tek ustvrditi da tekst vapi za elementarnom redakturom i korekturom, ali to je svejedno najmanje zlo.

Jutarnji list podsjetio je ovim povodom na još par dojmljivih misli iz iste radionice, pa ih vrijedi bar ovlašno prenijeti, npr. kad Gotovac jednim potezom spaja Tita i hrvatske branitelje s kraja 20. stoljeća, ili kad primjećuje da je Tito “brend za mnoge turiste koji dolaze u Zagreb”. Podvucimo negdje crtu, međutim, jer snaga Gotovčeva iskaza i geste prijeti da nam odvuče pažnju u živu crnu rupu problemskog singulariteta, tamo gdje stiješnjene netočnosti i neartikuliranosti postaju jedna te ista nerazaznatljiva masa. A nama je potreban minimum raščlambe ovog teorijskog i političkog nereda; ipak mu je autor prvi čovjek najveće hrvatske opozicijske stranke u najvećem gradu.

Kao što se dade uočiti već po nekoliko nabačenih citata iz prijedloga Skupštini grada Zagreba, tri su uporišta za Gotovčevu restauraciju Tita koji bi nakon kratkog beauty treatmenta imao osvanuti u punoj sveprihvatljivosti. Hrvatstvo je tu vrhovna samopodrazumijevajuća vrednota, u smislu posvećenosti etnikumu i njegovu takoreći organskom značaju po društvo i historiju. Posrijedi je isti mehanizam kojim se Domovinski rat natura za temelj svake ovdašnje političke inicijative. Na to se nadovezuje prioritet zapadnjaštva kao takvog, ujedno antikomunizam, a sljedeća veza odnosi se na povinovanje rezonu tržišta i marketinga. Tito, s druge strane, bio je sve, a gdješto i subjektivno loše, ne tek objektivno – pogrešno, nekvalitetno – ali samo to implicirano bio nije, ili makar ne na način kojim bi se opravdao revizionizam hrvatskih socijaldemokrata. Pozvat ćemo se stoga na nekolicinu mjesta o Titu u literaturi, mada je obim zadane materije toliki da je nemoguće u medijskom članku ovu temu obraditi iole obuhvatno te iscrpno.

Što će pisati na novoj ploči ako se vrati staro ime trga? (Foto: Marko Prpić/PIXSELL)

Neka nam pritom u funkciji Vergilija pri obilasku tih paklenskih prizorišta na pomoći bude spomenuti Krleža, politički suputnik maršalov, gotovo intimus, s prvim susretom još 1920. godine. Nisu se zbližili tek u eri svemoćnog vladara nove Jugoslavije, s pozicija dvorskih, niti je Tito služio Krleži za čast i last, a Krleža Titu za dokazivanje pravovjernog hrvatstva pred sudom povijesti kojim će predsjedati nekakav socijaldemokrat, mada Gotovac nije ni to, ali nije mu ni njegova ekonomsko-liberalna stranka.

Najpreciznije bi bilo reći da je odnos Josipa Broza i Miroslava Krleže prema nacionalnom pitanju bio dosljedno lenjinistički. Obojica su to artikulirala tako u teoriji i živjela u praksi, o čemu postoje nebrojeni zapisi. Upućujemo na par novijih knjiga koje upravo obiluju takvim sadržajem, pomno historiografski dokumentiranim te odgovorno znanstveno interpretiranim, poput biografije “Tito” Ive i Slavka Goldsteina (Zagreb, 2015.), i studije “Tito očima Krleže; revolucija i zebnja” Damira Pilića (Zagreb, 2020.).

Kapitalno djelo Goldsteinovih tako obrađuje ovaj problem kroz više (pot)poglavlja: “Tito, Krleža i Moskovski procesi”, “Hrvatstvo i jugoslavenstvo Josipa Broza Tita”, “Tito i Krleža”, “Tito i njegovi narodi i narodnosti”. Pilić u svom zavidno sadržajnom pregledu iznosi kompilaciju mjerodavnih izvora o istom i drugim vezanim pitanjima. “Lenjin je proglasio princip samoopredeljenja naroda do otcepljenja (…) Tito je shvatio da je suština Lenjinovog internacionalizma načelo ravnopravnosti na bazi različitosti i specifičnosti pojedinih naroda i njihovih kultura”, citiran je tamo prvi Titov veliki biograf Vladimir Dedijer.

“Kumrovec hrče, bog ga blagoslovio”, prenosi Krleža Titove riječi iz njihova susreta 1937. godine, “pak dokle će kod nas sve da hrče?” Ta je provincijalna perspektiva, zatvorena u okvir etničkog sentimenta i resantimana, ujedno trajno izvorište političke zabrinutosti ovog dvojca. Krleža je iskazuje i Enesu Čengiću tri desetljeća kasnije, nakon većine najdragocjenijih ostvarenja socijalističke Jugoslavije: “Hrvatstvo do danas nije socijalistički definirano kao ni srpstvo, jer se nitko nije usudio upustiti u dijalektičku borbu s ‘nacionalnim svetinjama’. Što se tiče hrvatstva, ja sam to donekle pokušao, izazvavši histerične otpore, no ovaj beskompromisni postupak u raskrinkavanju nacionalne idolatrije nitko nije primijenio odlučno i dosljedno.”

Nižu se u valovima primjeri tragičnih pokušaja da se narodi i narodnosti Jugoslavije otrgnu devetnaestostoljetnoj matrici izvedenoj po diktatu kapitala, liberalne demokracije i Crkve. Podjednako, ostali su za njima dvojicom tragovi mračne slutnje da sve poduzeto neće biti dovoljno, i da će isti sindrom na koncu prevladati, kao što ćemo i posvjedočiti deceniju nakon njihove smrti. Razlozi tome ne kriju se u herojski inovativnom konceptu koji su provodili, o čemu svoje kažu i autori biografije “Tito”.

“Imao je barem djelomično pravo”, zaključuju Ivo i Slavko Goldstein o Titovoj tezi iz 1965. godine da bi “stabilizacija privrede” trebala biti onaj djelotvorni “cement i za stabilizaciju naših međunacionalnih odnosa”, dakle, nastavljaju oni, “jer je socijalistička Jugoslavija rasla s ekonomskim uspjesima 1950-ih i 1960-ih, a doživjela kolaps dijelom i zbog neuspjeha ekonomske politike 1970-ih i 1980-ih.” No prostora za razmatranje tih uzročno-posljedičnih relacija u ovoj prigodi definitivno nemamo, koliko god ih Viktor Gotovac rješavao onako vulgarnim i površnim invektivama o nekadašnjem Zapadu i današnjem tržištu.

Što se tiče napose problematike nacionalnog, osnovna razlika između dvaju pristupa krije se u razumijevanju društvenih procesa unutar određene zajednice. Komunisti su primat davali realnim, materijalnim, ekonomskim, socijalnim, klasnim odnosima, uvažavajući lokalne kulturne i tradicijske značajke, pa i etničke, onoliko koliko su držali do samosvojnosti ljudstva na konkretnom terenu, a nikad to nitko nije činio više od njih, bar u najboljim fazama. No apsolutno nisu dopuštali gledište nekakve komparativne superiornosti izdvojenog nacionaliteta. Takav je stav podrazumijevao krajnje napornu ekvilibristiku radi zadovoljenja postojećih, a dugo prije njih produciranih napetosti za koje su znali da ih se ne smije previdjeti.

U vezi s tim, Goldsteini citiraju Ivana Lovrenovića koji je 2010. godine kritizirao “političko oživljavanje, idealiziranje i aktualiziranje Tita malne kao inspiracije i uzora za rješavanje naših današnjih političkih problema, što se zna čuti iz nekih stranačko-političkih foruma (…), iz javnosti koja sebe doživljava kao patriotsku. To, zapravo, govori o pomanjkanju sposobnosti i vizije da se o problemima misli iz njih samih, da se sa svojim vremenom suočava hrabro, kreativno i odgovorno, s njemu primjerenima i iz njega iznađenim idejama i solucijama (baš onako kako je radio Tito u svojim najlucidnijim trenucima, i po čemu je bio velik).”

Lovrenović se referirao na današnju, postjugoslavensku nevolju s liberalnom ljevicom, prvenstveno u Bosni i Hercegovini, tome sve mučnijem igrištu zlosretnih i zlonamjernih interpretacija antifašističke baštine, ne samo fašistoidnih pobjednika našeg doba. Na isti kompleks nadovezuju se nove artikulacije tzv. svih totalitarizama, socijalističkog mentaliteta, itd. No takve bi se opservacije podjednako dale primijeniti na pojavu Viktora Gotovca i sličnih. Njegov pokušaj pripitomljavanja Tita, a i Krleže, nije ništa doli falsifikatorski napor da se aktualna stvarnost deklarativno prekroji po mjeri današnje stranačko-političke elite. Privođenje dviju tako historijski markantnih ličnosti novoj svrsi ionako ne ide bez retuša, pa ma kako on jeftin bio.

Ukratko popabirčeno iz navedenih dokumenata, na koncu, teško je zaokružiti cjelovitiju sliku konteksta iz kojeg se pomalja Gotovac, ali možda nema ni potrebe. Dovoljno je reći da imamo posla sa SDP-om, a zagrebački mu šef tu nipošto nije ekscesna figura, prije dosljedan nastavljač reformske staze otprije 30 i kusur godina. Što je najciničnije, njihova aproprijacija Tita i Krleže predstavlja baš ono protiv čega su se potonji najpredanije borili. Povrh toga, ovaj Gotovčev potez ima primarnu dnevnopolitičku namjenu u ogledu s partnerskim Možemom!, inače kronično nevoljkom za bavljenje ovom vrstom pitanja. Ipak ga ne bi smjeli još dugo zanemarivati, da ne ostanu sasvim i bez političke forme i bez sadržaja na toj ravni. U protivnom će Viktor Gotovac postati dominantno mjerilo ljevice u Hrvatskoj, a to suštinski zaista nije presudno bolje od platforme Zlatka Hasanbegovića.

(Novosti / Igor Lasić)

Facebook
E-mail

Kategorije

Najave