Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Sve Titove preobrazbe

Donosimo odlomke iz biografije “Tito – povjerljivo i osobno” Borisa Rašete, prve koja, kako kaže sam autor, Tita ne tretira kao nadčovjeka ili nečovjeka. Ona je pokušaj razumijevanja jedinstvene psihologije čovjeka koji je u životu ostvario takvu državničku karijeru zbog koje i danas vlada nevjerica da je doista riječ o “dječaku sa Sutle”

(Foto: portalnovosti.com)

Knjiga Borisa Rašete “Tito – povjerljivo i osobno” rasprodana je u roku od dvadesetak dana, što je znak da je interes za Titovim životom i dalje golem. Drugo izdanje (Fraktura, Zagreb, 2023.) stiglo je u knjižare, a Novosti objavljuju nekoliko sličica iz te biografije, prve koja, kako kaže autor, Tita nije tretirala kao nadčovjeka ili nečovjeka, već kao čovjeka. Autor nije “virio kroz ključanicu” s namjerom opisivanja lascivnih detalja – takvih u knjizi nema – već zbog pokušaja razumijevanja jedinstvene psihologije ovoga čovjeka koji je u životu ostvario državničku karijeru zbog koje i danas vlada nevjerica da je doista riječ o “dječaku sa Sutle”.

“Žarko Petan ispričat će još nekoliko vrlo dojmljivih crtica o Brozu”, čitamo u jednom od prvih poglavlja knjige. “Vladimir Dedijer otkrio mu je da je Broz prije Drugoga svjetskog rata, dok je živio kao komunistički ilegalac u Zagrebu, naučio od jednoga glumca (to je, navodno, bio prvak Hrvatskog narodnog kazališta Dubravko Dujšin) kako da šminkom, bojenjem kose i sličnim kazališnim pomagalima posve izmijeni izgled. O Brozovim preobrazbama svjedoče mnogi njegovi tadašnji suradnici. Vodeći predratni slovenski komunisti Edvard Kardelj i Franc Leskošek sjećaju se da je dolazio na ilegalne partijske sastanke uvijek gospodski dotjeran; dakako, po mišljenju partijskih kolega, tako se odijevao zbog konspiracije, da bi zavarao policijska njuškala. Iz istoga izvora dolazi još jedna iznenađujuća informacija: ‘Nokti su mu uvijek bili izmanikirani – i to, valjda, zbog konspiracije’, pomalo ironično završava Petan. Da prijatelj njezina sina nije sasvim običan čovjek, primijetila je prije rata čak i Dedijerova majka: ‘Ovaj mora da je opasan, takvog još nismo imali u kući. Vidi! Ima francusku pastu za zube, a sapun mu je češki.'”

Kazališna scena u Trojstvu

Kipar Antun Augustinčić, koji je odlično poznavao Kumrovčanina (rođeni su u dva susjedna sela), rekao je Adamicu kako je Titu bilo važno da mu je odjeća čista i izglačana. Držao se uspravno poput svijeće, čak i onda kad je bio mrtav umoran. “Svakog je dana dotjerivao nokte”, rekao je kipar (priča o manikiranju nije, dakle, izmišljotina). Nosio je prsten, pa i dva prstena. Kod njega se, zaključio je, podsvjesno razvila potreba za isticanjem. Jednom je prilikom Augustinčiću objašnjavao da ne može razmišljati ako ne jede. Jedanput je malo pogriješio u računici upravo zato, bio je uvjeren Tito, što prethodnog dana nije ništa stavio u usta. Zbog toga su ljudi gubili glavu. “Mislim da je hrana za Tita morala biti osigurana, pa makar za druge ne bi ostalo gotovo ništa…”, zaključio je Augustinčić.

Gluma je Titu još godinama nakon “Vesele udovice” bila na pameti. U njegovim ranim godinama to će biti kazalište, u zrelima film. Djevojčica koja se s Brozom družila u Velikom Trojstvu u njegovoj mladosti, Olga (Horvat) Karaula, posvjedočit će u danima žalosti nakon njegove smrti kako je Tito tijekom svoga boravka u tom selu 1922. iznova planirao stupiti na scenu. Ostavila je slikovito svjedočanstvo o tome kako je mladi zanatlija, kaneći u Trojstvu pokrenuti amatersku kazališnu družinu, i sam bio spreman stati na pozornicu. “Olgice”, došao je Tito jedan dan, “znaš šta sam mislio? Mi bi mogli osnovati društvo za predstavljanje.” Tako se onda reklo za ono što se poslije zvalo diletanti pa dramska družina. “Hm, pa što sada, to mi je izgledalo nedokučivo”, piše Karaula, koja ga je s nevjericom zapitala: “Pa tko će to ovdje u Trojstvu?” Tito je jednostavno odgovorio: “Naći će se.” A potom dodao: “Pa eto, prava i jedna od tih bila bi ti, a mogao bih i ja.” “I tako”, opisuje Olga Karaula, “izveo me van pred dućan i pokazao dudinjak. Stao pred prvi dud, pokazao mi rukom preko livade pod brdo – ‘Eno, prirodna pozornica, malo daski za sjedala, pozadina zeleni rub živice i za ljeto i početak sve je gotovo.’ I sve to naočigled općine vis-a-vis i na svakom prozoru zirka jedna glava, možda i staroga pandura skupa s njegovom plehnatom sabljom…” “Sjećam se”, dodala je Karaula, “donio nam Šabić ‘Jazavca pred sudom’ od Kočića, to je već bilo mnogo. Nismo ga davali, Titov odlazak za Kraljevicu i u suzama rastanak sa nama i svima to je prekinuo.”

Svoju treću ulogu Tito neće odigrati na kazališnim daskama. Sudbina mu je namijenila drugu scenu…

Anzulović i Tomić

Julius Rimay, detektiv koji je prebio Tita, ispalio si je metak u čelo u vrijeme ulaska partizana u Zagreb. Čini se da nije trebao. Snimajući TV memoare s Veljkom Bulajićem, Tito je ekipi ispričao svoje nevolje sa žandarom Anzulovićem i detektivom Rimayem. Anzulovićev sin radio je na televiziji kao novinar. Čuvši to, Tito je zatražio da se Anzulovićevo ime ne spominje, kako njegov sin ne bi imao problema. Sudac koji ga je osudio, dr. Svetozar Tomić, nakon rata živio je kao tihi umirovljenik u Ulici braće Kavurića (danas Ulica Andrije Hebranga) u centru Zagreba, na broju 21. “Tomić stanuje iznad mene –na gornjem katu, prima od države penziju i umire već šest mjeseci od astme”, pričao je 1951. Miroslav Krleža Dedijeru. Enesu Čengiću ispričat će kako je sucu mirovina podignuta na Titov zahtjev, kad je saznao da živi teško. Tko bi među nama povećao mirovinu čovjeku koji nas je spremio na višegodišnju robiju u najgoroj kaznionici u zemlji? Je li to bio dokaz čovjekoljublja ili potrebe da se čovjekoljublje dokaže? Možda narcizam? I tužitelj s Bombaškog procesa, dr. Ivo Marochino, doživio je spokojnu starost u Titovoj državi, dok je ravnatelja mariborske kaznionice nakon rata Tito pomilovao.

Svetozar Tomić, koji je Čarugu kao tužitelj otpremio na vješala, umro je godinu dana poslije.

Tito na vlasti nije bio osvetoljubiv; naprotiv, uživao je pokazati sućut, ljudskost, milost. Bili su to božanski prerogativi njegove ličnosti. Jedini čovjek s ruba ovih procesa koji je loše prošao bio je Titov odvjetnik, legendarni dr. Ivo Politeo, koji je branio i Stepinca, pa skončao u bijedi.

Davorjanka i Kapičić

Izlazeći iz Titove sobe nakon ručka (lijepo su objedovali, prisjetio se poslije), Jovo Kapičić u hodniku je naletio na Davorjanku, koja ga je veselo poljubila i predložila mu da navečer dođe na jedan od fočanskih mostova. “I dalje sam je smatrao svojom djevojkom”, priznao je naivni Kapa. Kad su se sreli na mostu, poljubili su se; bila je hladna noć, puna mjesečine. “Daca” – tako je zove – donijela mu je neke darove, zamotane: u marami je našao zapakiranu kutiju cigareta, upaljač, sapun, češalj i maramicu; sve ga je ipak beskrajno razveselilo, jer je mislio da je ljepotica i dalje njegova. “Sitnice, ali meni drago…”,Kapičić ništa ne sluti. “Milo mi je, Daco, što si u Vrhovnom štabu… Čuvaj se.”

Poslije nekoliko dana Jovo Kapičić ponovno dolazi u Foču. Šećući gradom, u maloj, uskoj, popločanoj ulici ugledao je neobičan prizor. “Posred ulice, idu dva konja. Lete, kao munje! Bježi, rekoh, da te ne zgaze.” Vrlo brzo nakon toga jedan se konjanik vratio. Bio je to Tito. “‘Jovo, to si ti? Pa zašto nisi navratio?’ Gledam drugog konjanika ispod oka – prepoznajem Davorjanku. Davorjanka je stajala i gledala me netremice. Čekala je Tita…” Tu mu je sinulo. “Znao sam da je idila završena.”

(“Malo-pomalo”, reći će mnogo poslije Vladimir Dedijer, “otkrila mi se istina: u partizanskim postrojbama postojale su stroge kazne za sve prijestupnike na području ljubavi – osim za one koji su te propise donijeli.”)

“Mislim da Tito nije znao da je ona moja djevojka. Ona je bila ljepotica, i on je bio zgodan čovjek i veliki maršal. Kasnije su mi”, nastavlja, “prigovarali: ‘Kako si mu je dao?!’ Ljudi, nisam mu je dao; izabrala ga je!” Bila je, misli Kapičić, jako zaljubljena u Tita, a i Tito u nju. Bio je to njihov posljednji susret u životu…

“Spasio si se. Ona je čudovište! Niko se u Vrhovnom štabu od nje ne smije živ čuti”, rekao mu je poslije Mitar Bakić. O njezinoj nezgodnoj naravi, o tome kako je Tita pokušavala staviti pod svoju komandu, čuo je bezbroj priča. On ih ne drži vjerodostojnima. “Ne vjerujem u to”, rekao je. “Tita nikada niko nije mogao da stavi pod kontrolu. Tako nešto nije uspjelo ni Staljinu. Volio sam Davorjanku, bila je ljepotica, ali ne vjerujem da je uspjela da pokori Tita. Tito nije bio vezan čak ni za svoju rodbinu… U Goraždu mi je ispričao kako je Žarko, njegov najstariji sin, ranjen u SSSR-u: ‘Izgubio je ruku. Šta ćeš, takav je rat!…'”

Bilo ga je veoma teško slomiti, procjenjuje Kapičić. On kaže da Tito nije pokazivao emocije. “Ustvari”, dodat će, “mislim da ih gotovo nije ni imao. Bio je hladan i bezosjećajan… Mada, kada sam mu jednom rekao da putujem u Moskvu, zamolio me je da odnesem cvijeće na grob njegove prve žene…”

Kočin dnevnik

Koča Popović, karizmatični Titov suborac i suradnik, nikada se javno nije kritički očitovao o Titu. No, s vremenom je njegov stav postajao sve kritičniji… U dnevniku, pod nadnevkom 30. studenog 1968., Koča Popović uočava da Tito postaje sve nemoćniji, ali nikome i ne pada na pamet da mu to na određeni način spomene. “Jer mi sami podržavamo potpunu iluziju o sposobnosti i sadašnjoj ulozi, vrijednosti jednog čovjeka. Mi ga – čak ako bi nasamo i posumnjao da mu možda nisu smanjene sposobnosti – svakog časa i u svakoj prilici uvjeravamo u suprotno. Kako da u to ne povjeruje, kad mu godi – a sposobnost razumnog rasuđivanja je smanjena? I eskalacija se nastavlja. On sve više vidi u sebi demijurga, od koga potiče sve što vrijedi, mi sve više potvrđujemo da je zaista tako…”

Sutradan u svoj dnevnik upisuje zapanjujuće riječi. “U središtu naših vlastitih htenja, razumnosti i poštenja leži i vreba otrovni pauk”, piše Popović, “star ali opak, blagoglagoljiv ali surov, tobože čio, a proždrljiv. Korodiran i truo, tobože blag, a sebičan i bezdušan, od vlasti i starosti… oceđeni starac koji, bez obzira na to što se šepuri i skakuće – hoće da bude glavni glumac u svemu… Prema SSSR-u, kombinacija skleroze – svemoći i kapitulanstva… intimno neizlečivo kapitulantstvo na bazi potpuno zastarelih predstava o socijalizmu, a posebno o prvoj zemlji socijalizma i njenoj politici. Jezivost je evolucije – petenovske – od vođe oslobodilačke borbe do vođe kapitulacije, što se ne može drugačije objasniti nego upravo sklerozom i nezajažljivom željom za vlašću.”

Seljačko porijeklo i jako srce

“Bio je opsesivno točan”, primjećuje šef njegova Kabineta Blažo Mandić. Nije kasnio i nije bio sklon panici. “Ja sam najmanje u životu bio paničar”, rekao mu je. “Kad sam bio načistu s nečim, onda sam sa svom odlučnošću to sprovodio.”

Na prvo mjesto vrlina Tito je stavljao – upornost. Memoriju je, sjetio se Mandić, “trenirao”. Kad bi se nečega htio sjetiti, koncentrirao bi se dok god točna misao ne bi došla u glavu. “Nikada se ne smije dozvoliti da mozak bude lijen”, rekao je jednom novinaru. “Stalna dinamika. Rad i zaposlenost. Nemam vremena stariti”, rekao je 1968. u Jajcu.

Misli i ideje zapisivao je stalno u mali džepni blok. Obožavao je govoriti pred masama. “Što veća masa, to imam više inspiracije”, govorio je. “Neposredni kontakt uvijek me inspirira.”

“Imam jako srce. Ne znam, možda za to mogu zahvaliti mom seljačkom porijeklu, upornom radu, tome što sam u najranijem djetinjstvu, prije nego što bih otišao u školu, već u pet ujutro morao tjerati krave na ispašu. Možda je taj tegobni život učvrstio i mene.” Snaga koncentracije bila je kod njega velika. Kad bi bio jako umoran, potrudio bi se eliminirati šumove. I tad bi brzo zaspao. “Čuva li se čovjek previše, on brže stari”, govorio je. “Tko želi ostati vitalan, mora biti aktivan.” Lov ga je silno krijepio. Nakon što je ustrijelio medvjeda kapitalca u Bugojnu, svjetskog prvaka, satima je, strpljivo i disciplinirano, pozirao slikaru iako je već bio star. Od životinja, sjeća se Mandić, taj fanatični lovac nije ustrijelio samo – tigra.

Do kraja života brijao se sam. Na Brijunima bi već u sedam bio na plaži – volio je sunce i govorio da ga okrepljuje i snaži. Na radnom stolu uvijek je imao cvijeće…

(Novosti/Srđan Radulović)

Facebook
E-mail